Daniel Tammet: Različiti načini poznavanja

Daniel Tammet ima lingvističku, numeričku i vizualnu sinesteziju -- što znači da su njegove percepcije riječi, brojeva i boja povezane zajedno u novi način doživljavanja i razumijevanja svijeta. Autor "Rođen na plavi dan", Tammet dijeli svoju umjetnost i strast za jezicima u ovom letimičnom pogledu na njegov prekrasan um.

Ja sam naučnik,

ili preciznije,

visoko funkcionalan

autističan naučnik.

To je rijetka pojava.

A još rjeđa ukoliko joj slijedi,

kao u mom slučaju,

samospoznaja

i svladavanje jezika.

Vrlo često kada upoznam nekoga

a oni saznaju te stvari o meni,

postoji određena doza nelagode.

Mogu im to vidjeti u očima.

Žele me pitati nešto.

I na kraju, prilično često,

nagon je snažniji od njih samih

i izbrbljaju se:

"Ukoliko vam dam svoj datum rođenja,

možete li mi reći koji dan u tjednu sam se rodio?"

(Smijeh)

Ili spomenu korijene

ili me zamole da im izrecitiram vrlo dugačak broj ili dugačak tekst.

Nadam se kako ćete mi oprostiti

ukoliko ne izvodim

danas neku vrstu predstave uobičajenu za naučnika.

Umjesto toga pričati ću

o nečemu

puno zanimljivijem

od datuma rođenja ili korijena --

malo dubljem

i malo bliže mom umu, nego poslu.

Želim vam ukratko pričati

o percepciji.

Kada je pisao drame i kratke priče

koje će ga učiniti poznatim,

Anton Čehov je imao bilježnicu

u koju je bilježio

svoja opažanja

o svijetu oko sebe --

male detalje

koji su drugim ljudima promakli.

Svaki put kada čitam Čehova

i njegovu jedinstvenu viziju ljudskog života,

sjetim se zašto sam i ja

postao pisac.

U svojim knjigama

istražujem prirodu percepcije

i kako različite vrste doživljavanja

stvaraju različite vrste poznavanja

i shvaćanja.

Ovdje su tri pitanja

koja mogu izvući iz mog posla.

Umjesto da ih pokušate dokučiti,

zamoliti ću vas na trenutak da uzmete u obzir

intuicije

i osnovne instinkte

koji prolaze kroz vašu glavu i vaše srce

kada ih gledate.

Na primjer, računanje.

Možete li osjetiti gdje će na brojčanoj crti

rješenje vrlo vjerojatno pasti?

Ili pogledajte stranu riječ i zvukove.

Možete li dobiti osjećaj za raspon značenja

prema kojima vas nahodi?

A u terminima stiha poezije,

zašto pjesnik upotrebljava riječ zec

umjesto riječi kunić?

Zamolio sam vas da napravite to

jer vjerujem kako su naše osobne percepcije, vidite,

u srži

onoga kako prikupljamo znanje.

Estetske procjene,

umjesto apstraktnog rasuđivanja,

vode i oblikuju proces

u kojem svi dolazimo do znanja

kojeg posjedujemo.

Ja sam ekstreman primjer toga.

Moji svjetovi riječi i brojeva

se prepleću s bojama, osjećajima

i osobnosti.

Kako je Juan rekao,

to je stanje koje znanstvenici nazivaju sinestezija,

neobična kros-poveznica

između osjetila.

Ovdje su brojevi jedan do 12

kako ih ja vidim --

svaki broj sa svojim oblikom i znakom.

Jedan je bljesak bijelog svjetla.

Šest je mala i vrlo tužna crna rupa.

Skice su ovdje crno na bijelo,

ali u mom umu one imaju boju.

Tri je zeleno.

Četiri je plavo.

Pet je žuto.

Isto tako i slikam.

A ovdje je jedna od mojih slika.

To je množenje dva prosta broja.

Trodimenzionalni oblici

i prostor koji stvaraju u sredini

stvara novi oblik,

odgovor na iznos.

A što je s većim brojevima?

Pa, ne možete ići puno više nego što je Pi,

matematička konstanta.

To je beskonačan broj --

doslovno ide u beskonačnost.

Na ovoj slici koju sam naslikao

a koja prikazuje prvih 20 decimala broja Pi,

uzmem boje

i osjećaje i teksture

i povučem ih sve zajedno

u neku vrstu koturajućeg numeričkog krajolika.

Ali ne vidim samo brojeve u bojama.

Riječi isto tako, za mene,

imaju boje i osjećaje

i teksture.

A ovo je početna fraza

iz romana "Lolita".

A Nabokov je isto bio sinestetičar.

A ovdje možete vidjeti

kako moja percepcija zvuka L

pomaže aliteraciji

da iskoči van.

Drugi primjer:

malo više matematički.

I pitam se hoće li neki od vas primjetiti

konstrukciju rečenice

iz "Velikog Gatsbya".

Tamo se nalazi povorka slogova --

pšenica, jedan;

prerije, dva;

izgubljeni švedski grad, tri --

jedan, dva, tri.

I taj učinak jako povoljno djeluje na um

i pomaže da rečenica

ispadne dobro.

Vratimo se na pitanja

koja sam vam postavio maloprije.

64 pomnoženo sa 75.

Ukoliko neki od vas igraju šah,

znati ćete kako je 64

kvadratni broj

i zato šahovske ploče,

osam puta osam,

imaju 64 kvadrata.

Dakle, to nam daje formu

koju možemo naslikati, koju možemo doživjeti.

A što je sa 75?

Pa ako 100,

ukoliko zamislimo 100 kao da je kvadrat,

75 bi izgledao ovako.

Dakle, ono što trebamo učiniti sada

je staviti te dvije slike

zajedno u našim mislima --

nešto poput ovoga.

64 postaje 6.400.

A u desnom kutu,

ne morate ništa računati.

Četiri poprijeko, četiri gore i dolje --

to je 16.

Dakle, ono što vas zbroj traži da učinite

je 16,

16, 16.

To je puno lakše

nego što vas je škola učila matematici. Siguran sam.

To je 16, 16, 16, 48,

4.800 --

4.000,

odgovor na zbroj.

Lako je kada znate kako.

(Smijeh)

Drugo pitanje je bila islandska riječ.

Pretpostavljam kako ovdje nema puno ljudi

koji pričaju islandski.

Dakle, dopustite mi da suzim izbore na dva.

Hnugginn:

je li to sretna riječ,

ili tužna riječ?

Što kažete?

U redu.

Neki ljudi kažu kako je sretna.

Većina ljudi,

kaže tužna.

A zapravo i znači tužno.

(Smijeh)

Zašto, statistički,

većina ljudi

kaže kako je riječ tužna, u ovom slučaju,

teška u drugim slučajevima?

Prema mojoj teoriji, jezik se razvija na takav način

da se zvukovi poklapaju,

korespondiraju sa subjektivnim,

s osobnim

intuitivnim iskustvom

slušatelja.

Pogledajmo treće pitanje.

To je stih iz pjesme Johna Keatsa.

Riječi, poput brojeva,

izražavaju osnovne veze

između objekata

i događaja i sila

koje sačinjavaju naš svijet.

Dolazimo do logičnog zaključka kako bi mi, postojeći u ovom svijetu,

trebali tijekom naših života

intuitivno apsorbirati te veze.

A pjesnici, poput ostalih umjetnika,

se igraju s tim intuitivnim shvaćanjima.

U slučaju zeca,

to je dvosmislen zvuk u engleskom jeziku.

On može ujedno značiti i vlakna koja rastu iz glave.

I ako pomislimo na to --

dopustite da prikažem sliku --

vlakna predstavljaju ranjivost.

Ona popuste na najmanja kretanja

ili pokret ili osjećaj.

Dakle, ono što imate je atmosfera

ranjivosti i tenzije.

Zec sam po sebi, životinja --

ne mačka, ne pas, zec --

zašto zec?

Jer razmislite o slici,

ne riječi, slici.

Predugačke uši,

predugačka stopala,

nam pomažu da zamislimo, da intuitivno osjetimo,

što to znači šepati

i drhtati.

Dakle, u tih nekoliko minuta,

nadam se kako sam uspio podijeliti

malo svoju viziju stvari

i pokazati vam

kako riječi mogu imati boje i osjećaje,

brojeve, oblike i osobnosti.

Svijet je bogatiji,

prostraniji

nego što se činio.

Nadam se kako sam vam usadio želju

da naučite gledati svijet novim očima.

Hvala vam.

(Pljesak)