Ja sam naučnik, ili preciznije, visoko funkcionalan autističan naučnik. To je rijetka pojava. A još rjeđa ukoliko joj slijedi, kao u mom slučaju, samospoznaja i svladavanje jezika. Vrlo često kada upoznam nekoga a oni saznaju te stvari o meni, postoji određena doza nelagode. Mogu im to vidjeti u očima. Žele me pitati nešto. I na kraju, prilično često, nagon je snažniji od njih samih i izbrbljaju se: "Ukoliko vam dam svoj datum rođenja, možete li mi reći koji dan u tjednu sam se rodio?" (Smijeh) Ili spomenu korijene ili me zamole da im izrecitiram vrlo dugačak broj ili dugačak tekst. Nadam se kako ćete mi oprostiti ukoliko ne izvodim danas neku vrstu predstave uobičajenu za naučnika. Umjesto toga pričati ću o nečemu puno zanimljivijem od datuma rođenja ili korijena -- malo dubljem i malo bliže mom umu, nego poslu. Želim vam ukratko pričati o percepciji. Kada je pisao drame i kratke priče koje će ga učiniti poznatim, Anton Čehov je imao bilježnicu u koju je bilježio svoja opažanja o svijetu oko sebe -- male detalje koji su drugim ljudima promakli. Svaki put kada čitam Čehova i njegovu jedinstvenu viziju ljudskog života, sjetim se zašto sam i ja postao pisac. U svojim knjigama istražujem prirodu percepcije i kako različite vrste doživljavanja stvaraju različite vrste poznavanja i shvaćanja. Ovdje su tri pitanja koja mogu izvući iz mog posla. Umjesto da ih pokušate dokučiti, zamoliti ću vas na trenutak da uzmete u obzir intuicije i osnovne instinkte koji prolaze kroz vašu glavu i vaše srce kada ih gledate. Na primjer, računanje. Možete li osjetiti gdje će na brojčanoj crti rješenje vrlo vjerojatno pasti? Ili pogledajte stranu riječ i zvukove. Možete li dobiti osjećaj za raspon značenja prema kojima vas nahodi? A u terminima stiha poezije, zašto pjesnik upotrebljava riječ zec umjesto riječi kunić? Zamolio sam vas da napravite to jer vjerujem kako su naše osobne percepcije, vidite, u srži onoga kako prikupljamo znanje. Estetske procjene, umjesto apstraktnog rasuđivanja, vode i oblikuju proces u kojem svi dolazimo do znanja kojeg posjedujemo. Ja sam ekstreman primjer toga. Moji svjetovi riječi i brojeva se prepleću s bojama, osjećajima i osobnosti. Kako je Juan rekao, to je stanje koje znanstvenici nazivaju sinestezija, neobična kros-poveznica između osjetila. Ovdje su brojevi jedan do 12 kako ih ja vidim -- svaki broj sa svojim oblikom i znakom. Jedan je bljesak bijelog svjetla. Šest je mala i vrlo tužna crna rupa. Skice su ovdje crno na bijelo, ali u mom umu one imaju boju. Tri je zeleno. Četiri je plavo. Pet je žuto. Isto tako i slikam. A ovdje je jedna od mojih slika. To je množenje dva prosta broja. Trodimenzionalni oblici i prostor koji stvaraju u sredini stvara novi oblik, odgovor na iznos. A što je s većim brojevima? Pa, ne možete ići puno više nego što je Pi, matematička konstanta. To je beskonačan broj -- doslovno ide u beskonačnost. Na ovoj slici koju sam naslikao a koja prikazuje prvih 20 decimala broja Pi, uzmem boje i osjećaje i teksture i povučem ih sve zajedno u neku vrstu koturajućeg numeričkog krajolika. Ali ne vidim samo brojeve u bojama. Riječi isto tako, za mene, imaju boje i osjećaje i teksture. A ovo je početna fraza iz romana "Lolita". A Nabokov je isto bio sinestetičar. A ovdje možete vidjeti kako moja percepcija zvuka L pomaže aliteraciji da iskoči van. Drugi primjer: malo više matematički. I pitam se hoće li neki od vas primjetiti konstrukciju rečenice iz "Velikog Gatsbya". Tamo se nalazi povorka slogova -- pšenica, jedan; prerije, dva; izgubljeni švedski grad, tri -- jedan, dva, tri. I taj učinak jako povoljno djeluje na um i pomaže da rečenica ispadne dobro. Vratimo se na pitanja koja sam vam postavio maloprije. 64 pomnoženo sa 75. Ukoliko neki od vas igraju šah, znati ćete kako je 64 kvadratni broj i zato šahovske ploče, osam puta osam, imaju 64 kvadrata. Dakle, to nam daje formu koju možemo naslikati, koju možemo doživjeti. A što je sa 75? Pa ako 100, ukoliko zamislimo 100 kao da je kvadrat, 75 bi izgledao ovako. Dakle, ono što trebamo učiniti sada je staviti te dvije slike zajedno u našim mislima -- nešto poput ovoga. 64 postaje 6.400. A u desnom kutu, ne morate ništa računati. Četiri poprijeko, četiri gore i dolje -- to je 16. Dakle, ono što vas zbroj traži da učinite je 16, 16, 16. To je puno lakše nego što vas je škola učila matematici. Siguran sam. To je 16, 16, 16, 48, 4.800 -- 4.000, odgovor na zbroj. Lako je kada znate kako. (Smijeh) Drugo pitanje je bila islandska riječ. Pretpostavljam kako ovdje nema puno ljudi koji pričaju islandski. Dakle, dopustite mi da suzim izbore na dva. Hnugginn: je li to sretna riječ, ili tužna riječ? Što kažete? U redu. Neki ljudi kažu kako je sretna. Većina ljudi, kaže tužna. A zapravo i znači tužno. (Smijeh) Zašto, statistički, većina ljudi kaže kako je riječ tužna, u ovom slučaju, teška u drugim slučajevima? Prema mojoj teoriji, jezik se razvija na takav način da se zvukovi poklapaju, korespondiraju sa subjektivnim, s osobnim intuitivnim iskustvom slušatelja. Pogledajmo treće pitanje. To je stih iz pjesme Johna Keatsa. Riječi, poput brojeva, izražavaju osnovne veze između objekata i događaja i sila koje sačinjavaju naš svijet. Dolazimo do logičnog zaključka kako bi mi, postojeći u ovom svijetu, trebali tijekom naših života intuitivno apsorbirati te veze. A pjesnici, poput ostalih umjetnika, se igraju s tim intuitivnim shvaćanjima. U slučaju zeca, to je dvosmislen zvuk u engleskom jeziku. On može ujedno značiti i vlakna koja rastu iz glave. I ako pomislimo na to -- dopustite da prikažem sliku -- vlakna predstavljaju ranjivost. Ona popuste na najmanja kretanja ili pokret ili osjećaj. Dakle, ono što imate je atmosfera ranjivosti i tenzije. Zec sam po sebi, životinja -- ne mačka, ne pas, zec -- zašto zec? Jer razmislite o slici, ne riječi, slici. Predugačke uši, predugačka stopala, nam pomažu da zamislimo, da intuitivno osjetimo, što to znači šepati i drhtati. Dakle, u tih nekoliko minuta, nadam se kako sam uspio podijeliti malo svoju viziju stvari i pokazati vam kako riječi mogu imati boje i osjećaje, brojeve, oblike i osobnosti. Svijet je bogatiji, prostraniji nego što se činio. Nadam se kako sam vam usadio želju da naučite gledati svijet novim očima. Hvala vam. (Pljesak)