Oliver Sacks: Što halucinacije otkrivaju o našim umovima

Neurolog i pisac Oliver Sacks privlači našu pozornost na sindrom Charlesa Bonneta--kad osobe s oštećenjem vida imaju lucidne halucinacije. Opisuje iskustva svojih pacijenata na topao način i u detalje i vodi nas u šetnju kroz biologiju ovog slabo poznatog fenomena.

Vidimo očima.

Ali vidimo i mozgom isto tako.

I gledanje mozgom se često zove imaginacija.

Upoznati smo s pejzažima naše vlastite imaginacije,

našim unutarnjim pejzažima. Živimo s njima cijeli život.

Ali postoje također i halucinacije.

A halucinacije su nešto sasvim drugačije.

Čini se da ih nismo sami stvorili.

Čini se da nisu pod našom kontrolom.

Čini se da dolaze izvana.

i oponašaju percepciju.

Tako ću pričati o halucinacijama.

I posebnoj vrsti vidnih halucinacija

koju vidim među svojim pacijentima.

Prije nekoliko mjeseci nazvali su me

iz staračkog doma gdje radim.

Rekli su mi da se jednoj od štićenica doma, starijoj gospođi u devedesetima,

priviđaju stvari.

Pitali su se da li je pukla.

Ili, zato što je bila starija gospođa,

da li je imala moždani udar ili ima Alzheimerovu bolest.

I pitali su me da li bih došao vidjeti Rosalie,

stariju gospođu.

Otišao sam je vidjeti.

Bilo je odmah jasno

da je potpuno razborita

lucidna i inteligentna.

Ali bila je jako prestrašena, i jako zbunjena

jer su joj se priviđale stvari.

Rekla mi je--

sestre ovo nisu spominjale--

da je slijepa,

da je potpuno slijepa, zbog makularne degeneracije, zadnjih pet godina.

Ali sada, zadnjih nekoliko dana, priviđaju joj se stvari.

Tako sam pitao, "Kakve stvari?"

Rekla je, "Ljude u orijentalnim haljinama,

ogrnute, šetaju se gore i dolje stepenicama.

Čovjeka koji se okreće prema meni i smiješi se.

Ali ima ogroman zub na jednoj strani usta.

Životinje također.

Vidim bijelu zgradu. Pada snijeg, mekani snijeg.

Vidim tog konja, sa zapregom koja odguruje snijeg.

Tada, jedne noći, scena se mijenja.

Vidim mačke i pse koji hodaju prema meni.

Dođu do određenog mjesta i tada stanu.

Tada se opet promijeni.

Vidim mnoštvo djece. Hodaju gore dolje po stepenicama.

Nose jarke boje, ružičastu i plavu.

poput orijentalne haljine."

Ponekad, rekla je, prije nego što ljudi dođu

može halucinirati ružičaste i plave kvadrate na podu,

koji se doimaju kao da idu prema stropu.

Pitao sam, "Da li je to slično snu?"

A ona je rekla, "Ne, nije poput sna, više je slično filmu."

Rekla je, "Ima boju, ima pokret.

Ali je potpuno tiho, poput nijemog filma."

I rekla je da je to donekle dosadan film.

Rekla je, "Svi ovi ljudi u orijentalnim haljinama,

hodaju gore dolje, neprestano, veoma ograničeno.

(Smijeh)

I imala je smisao za humor.

Znala je da je to halucinacija.

Ali bila je preplašena. Ima 95 godina

i nikada prije nije imala halucinacije.

Rekla je da halucinacije nisu povezane

ni s čim o čemu misli ili osjeća ili radi.

Činilo se da se same pojavljuju, ili nestaju.

Nije imala kontrolu nad njima.

Rekla je da nije prepoznavala

ni ljude ni mjesta

u halucinacijama.

I nikoga od ljudi ili životinja,

činilo se da ne može upamtiti.

I nije znala što se događa.

Pitala se da li ludi,

da li je poludjela.

Dakle, pažljivo sam je pregledao.

Bila je bistra starica.

Potpuno razborita. Nije imala medicinskih problema.

Nije uzimala nikakve lijekove koji mogu stvoriti halucinacije.

Ali bila je slijepa.

I tada sam joj rekao,

"Mislim da znam što imate."

Rekao sam, "Postoji posebna vrsta vidnih halucinacija

koja može ići uz pogoršavanjem vida, ili slijepoću."

"Ovo je prvi opisao," rekao sam,

"još u 18.stoljeću,

čovjek koji se zvao Charles Bonnet.

I vi imate sindrom Charlesa Bonneta.

Sve je u redu s vašim mozgom. Sve je u redu s vašim umom.

Vi imate sindrom Charlesa Bonneta."

I bilo joj je laknulo,

da nije ništa ozbiljno,

ali je također bila znatiželjna.

Pitala je, "Tko je taj Charles Bonnet?"

Pitala je, "Da li je i on sam to imao?"

I rekla je, "Recite svim sestrama

da ja imam sindrom Charlesa Bonneta."

(smijeh)

"Nisam luda. Nisam dementna. Imam sindrom Charlesa Bonneta."

Tako sam i rekao sestrama.

Ovo je za mene uobičajena situacija.

Većinom radim u starčkim domovima.

Vidim puno starijih ljudi

koji slabo čuju ili slabo vide.

Oko 10 posto onih s oštećenim sluhom

imaju slušne halucinacije.

I oko 10 posto onih s oštećenim vidom

imaju vidne halucinacije.

Ne morate biti potpuno slijepi,

nego samo dovoljno oštećenog vida.

U originalnom opisu iz 18 stoljeća,

Charles Bonnet ih nije imao.

Njegova djed je imao ovakve halucinacije.

Njegov djed je bio sudac, stariji čovjek.

Operirao je mrenu.

vid mu je bio vrlo slab.

I 1759.godine je opisao svom unuku

različite stvari koje su mu se priviđale.

Prvo što je rekao je da je vidio

maramicu u zraku.

Bila je to velika plava maramica

sa četiri narančasta kruga.

i znao je da je to bila halucinacija.

Nemate baš maramica u zraku

I vidio je veliki kotač u zraku.

Ali ponekad nije bio siguran da li halucinira.

Jer su se halucinacije uklapale

u kontekst vida.

Tako je jednom prilikom, kad mu je unuka bila u posjeti,

pitao, "A tko je ovaj zgodan mladić s tobom?"

A ona je odgovorila, "Jao, djede, pa nema nikakvog zgodnog mladića."

I tada je zgodni mladić iščezao.

To je tipično za ovakve halucinacije

da se mogu munjevito pojaviti i nestati.

Obično se ne pojavljuju i ne nestaju polagano.

One su prilično iznenadne. I mijenjaju se naglo.

Charles Lullin, djeda,

vidio je na stotine različitih likova,

različite krajolike svih vrsta

Jednom prilikom vidio je čovjeka u kućnom ogrtaču kako puši lulu,

i shvatio je da je to on sam.

To je bio jedini lik kojeg je prepoznao.

Jednom prilikom dok je šetao ulicama Pariza,

vidio je--zaista--građevinske skele.

Ali kad se vratio kući vidio je minijaturne skele

visoke petnaest centimetara na svom radnom stolu.

Ovo ponavljanje percepcije

se ponekad zove palinopsija.

Kod njega, i kod Rosalie,

se izgleda događalo--

i Rosalie je pitala, "Što se dešava?"--

a ja sam joj rekao da kad izgubiš vid,

tada vidni dijelovi mozga više ne dobijaju ulazne informacije,

i postaju hiperaktivni i podražljivi.

I počinju spontano okidati.

I počinje vam se priviđati.

Stvari koje vidite mogu biti zaista komplicirane.

Kod jednog mog pacijenta,

koja je, (poput Charles Lullina) imala neka priviđenja,

priviđenja koja mogu biti uznemirujuća.

Jednom prilikom je rekla da je vidjela

čovjeka u prugastoj majici u restoranu.

I on se okrenuo. Tada

se podijelio u šest identičnih likova u prugastim majicama,

koji su krenuli prema njoj.

I tada su se šest figura opet spojila u jednu.

jednom, dok je vozila,

ili bolje, dok je vozio njen muž,

cesta se podijelila u četiri ceste.

I osjetila je kako istovremeno ide preko svih četiri.

Imala je također, vrlo pokretne halucinacije.

I većina je imala veze s autom.

Ponekad bi vidjela adolescentnog dječaka

kako sjedi na poklopcu motora automobila.

Bio je vrlo uporan i kretao se prilično graciozno

kad je auto skrenuo.

I kad su se zaustavili,

dječak je iznenada uzletio, 30 metara u zrak,

i zatim nestao.

Jedan drugi moj pacijent je imao drugačiju vrstu halucinacija.

To je bila žena koja nije imala poteškoća s očima,

nego s vidnim dijelovima mozga.

Maleni tumor u zatiljnom dijelu kore mozga.

I, iznad svega, ona bi vidjela crtiće.

Ovi crtići bi bili prozirni

i prekrivali bi polovicu vidnog polja, poput ekrana.

i naročito je vidjela crtiće s žapcem Kermitom.

(smijeh)

ja ne gledam Ulicu Sezam.

Ali imala je pravo kad je govorila,

"Zašto Kermit?" Pitala je, "Žabac Kermit mi ništa ne znači.

Znate, razmišljao sam oko Freudovskih odrednica.

Zašto Kermit?

Žabac Kermit mi ništa ne znači."

Nije baš marila za crtiće.

Ali ono što ju je uznemirilo je to što je imala stalne

slike ili halucinacije lica

i kao i kod Rosalie, lica su često bila deformirana,

s veoma velikim zubima, ili veoma velikim očima.

I to ju je plašilo.

Dakle, što se događalo ovim ljudima?

Kao liječnik, morao sam se potruditi i definirati što se događa,

i uvjeriti ljude.

Naročito ih uvjeriti da neće poludjeti.

Oko 10 posto, kako sam rekao,

ljudi s oštećenjem vida imaju ovakve halucinacije.

Ali ne više od jedan posto ljudi ih priznaje.

Jer se boje da će ih smatrati luđacima ili nešto slično.

I ako ih spominju svojim liječnicima

mogu biti krivo dijagnosticirani.

Uglavnom, smatra se da ako vidite

stvari ili čujete stvari, da gubite razum.

Ali psihotične halucinacije su nešto sasvim drugo.

psihotične halucinacije, bilo da su vidne ili slušne,

obraćaju se vama. Optužuju vas.

Zavode vas. Ponižavaju vas.

Rugaju vam se.

Vi sudjelujete u njima.

Nijedne od ovih karakteristika nema

u halucinacijama Charlesa Bonneta.

Imate film. Gledate film koji nema veze s vama.

Tako ljudi misle o tome.

Također postoji rijetko stanje koje se zove epilepsija sljepoočnog režnja.

i ponekad, ako netko to ima,

može se osjećati transportiran natrag

u vremenu i prostoru u prošlost.

Nalazite se na posebnom raskrižju cesta.

Mirišete pečene kestene.

Čujete prometnu gužvu. Sva osjetila su uključena.

I vi čekate svoju djevojku.

I utorak je navečer u 1982.g.

I halucinacije sljepoočnog režnja

su sve multisenzorne halucinacije,

prepune osjećaja, prepuna poznatog,

smještena u prostoru i vremenu,

usklađena, dramatična.

Halucinacije Charlesa Bonneta su sasvim drugačije.

Tako u halucinacijama Charles Bonneta,

imate sve vrste razina,

od geometrijskih halucinacija,

ružičastih i plavih kvadrata koje je gospođa imala,

do posebno razrađenih halucinacija

s likovima i posebno licima.

Lica, i ponekad deformirana lica,

su najčešće stvari

u ovim halucinacijama.

A druge najčešće su crtići.

Pa, što se događa?

Fascinatno je, zadnjih nekoliko godina,

je moguće učiniti funkcijske prikaze mozga,

napraviti funkcijsku magnetnu rezonancu (fMRI) ljudima koji haluciniraju.

I u stvari, pronaći te različite dijelove

vidnog dijela mozga koji su aktivirani

dok oni haluciniraju.

Kad ljudi imaju ove jednostavne geometrijske halucinacije,

aktivirana je primarna vidna kora.

To je dio mozga koji opaža rubove i uzorke.

Ne stvarate slike pomoću primarne vidne kore.

Kada su slike stvorene,

viši dio vidne kore

u sljepoočnom režnju je uključen.

I posebno, jedno područje sljepoočnog režnja

koje se zove fuziformna vijuga.

I poznato je da ukoliko ljudi imaju oštećenje u fuziformnoj vijuzi,

mogu izgubiti sposobnost prepoznavanja lica.

Ali ako postoji abnormalna aktivnost u fuziformnoj vijuzi,

mogu halucinirati lica.

I to je točno ono što se može pronaći kod ovih ljudi.

U prednjem dijelu ove vijuge nalazi se područje

gdje su zubi i oči reprezentirani.

I taj dio vijuge je aktiviran

kad ljudi imaju deformirane halucinacije.

Postoji još jedan dio mozga

koji je posebno aktivan

kad netko vidi crtiće.

On je aktivin kad netko prepoznaje crtiće,

kad netko crta crtiće, i kad ih halucinira.

Jako je zanimljivo da bi to trebalo biti specifično.

Postoje i drugi dijelovi mozga koji su posebno uključeni

u prepoznavanje i halucinacije

zgrada i pejzaža.

Oko 1970.g. je otkriveno da nisu samo uključeni posebni dijelovi mozga,

već posebne stanice.

"Stanice za lice" su otkrivene oko 1970.g.

I sada znamo da postoje i stotine drugih

vrsta stanica,

koje mogu biti vrlo, vrlo specifične.

Tako da ne samo da imate

stanice za "auto"

možete imati i "Aston Martin" stanice.

(smijeh)

Vidio sam Aston Martin jutros.

morao sam ga donijeti.

i sad je tu negdje.

(smijeh)

Sada, na ovoj razini, u onome što se zove inferotemporalna kora,

nalaze se samo vizualne slike,

ili maštanja ili fragmenti.

Samo na višim razinama

kad se ostala osjetila priključe

i kad se spoje s pamćenjem i osjećajima.

U sindromu Charlesa Bonneta

ne idete na ove više razine.

Vi ste na ovim razinama inferiorne vidne kore

gdje imate tisuće i desetke tisuća

i milijuna slika,

ili maštanja, ili fragmentiranih maštanja,

sva neuronalno šifrirana,

u posebnim stanicama ili malim nakupinama stanica.

Normalno su one dio

integriranog snopa percepcije ili maštanja.

I pojedinac ih nije svjestan.

Samo ako je netko oštećenog vida, ili slijep,

tad je proces prekinut.

I umjesto normalne percepcije,

dobijete anarhičnu,

konvulzivnu stimulaciju, ili otpuštanje,

ovih vidnih stanica,

u inferotemporalnoj kori.

Tako da iznenada vidite lice. Iznenada vidite auto.

Iznenada ovo, i iznenada ono.

Um daje sve od sebe da organizira,

i daje tome neku vrstu suvislosti.

Ali ne strašno uspješno.

Kada je ovo bilo prvi put opisano

mislilo se da se mogu interpretirati poput snova.

Ali u stvari ljudi kažu,

"Ne mogu prepoznati ljude. Ne mogu imati asocijacije."

"Kermit mi ništa ne znači."

Ne misle svi da su to snovi.

Dakle, rekao sam više, manje što sam želio.

Mislim da želim samo ponoviti

i reći da je ovo često.

Pomislite koliko ima slijepih ljudi.

Mora biti na stotine tisuća slijepih ljudi

koji imaju ovakve halucinacije,

ali koji se boje spominjati ih.

Tako da se o ovoj stvari treba obznaniti

i pacijentima, i liječnicima, i javnosti.

konačno, mislim da su

beskrajno zanimljive, i vrijedne,

za dati nekome neki uvid kako mozak radi.

Charles Bonnet je rekao prije 250 godina--

pitao se kako, razmišljajući o ovm halucinacijama,

kako, kao što je on to nazvao, teatar uma

može biti stvoren mašinerijom mozga.

Sada, 250 godina kasnije,

Mislim da počinjemo spoznavati kako to nastaje.

Hvala vam puno.

(Pljesak)

Chris Anderson: Ovo je bilo sjajno. Puno vam hvala.

Govorite o ovim stvarima s toliko uvida

i empatije za svoje pacijente.

Jeste li kad sami imali neke od sindroma o kojima pišete?

Oliver Sacks: Bojao sam se da ćete to pitati.

(Smijeh)

Da, puno njih.

i zapravo i sam imam manje oštećenje vida.

Slijep sam na jedno oko, a ni na drugo ne vidim strašno dobro.

I ja vidim geometrijske halucinacije.

Ali one stanu tamo.

C.A.; I ne smetaju vam?

Zato što razumijete što se dešava. To vas ne zabrinjava?

O.S.: pa, ne smeta mi ništa više nego moje zujanje u ušima.

Koje ignoriram.

Ponekad me zainteresiraju.

I imam puno njihovih slika u notesu.

I sam sam išao na funkcijsku magnetnu rezonancu (FMRI)

da vidim kako moja vidna kora preuzima.

i kad vidim sve ove šesterokute

i složene stvari, koje također imam,

u vidnoj migreni,

Pitam se da li svi vide stvari poput ovih,

bilo da su to stvari kao špiljska umjetnost ili ornamentalna umjetnost

mogu nastati bar malo iz njih.

C.A.:Ovo je bio krajnje, krajnje, fascinatno predavanje.

hvala vam puno što ste ga podijelili.

O.S.: Hvala vama. Hvala vama.

(Pljesak)