Temple Grandin: Svijetu su potrebni umovi svih mogućih vrsta

Temple Grandin, kojoj je kao djetetu dijagnosticiran autizam, govori o tome kako funcionira njen um - objašnjavajući svoju sposobnost da "razmišlja u slikama", što joj pomaže rješavati probleme na kojima prosječni, neurotipični mozak može pogriješiti. Ona pokazuje da svijet treba ljude koji spadaju u autistički spektar: vizualni mislioci, uzorak mislioci, verbalni mislioci, i sve vrste pametnih štreberskih tipova djece.

Počela bih time što ću objasniti

što je točno autizam.

Autizam je jedan vrlo veliki kontinuum

koji ide od vrlo teškog oblika, kada dijete uopće ne govori,

pa sve do briljantnih znanstvenika i inženjera.

Ovo je u biti moje područje

jer ovdje ima mnogo autističke genetike.

Nadam se da nemate...

(Pljesak)

To je kontinuum osobina.

Kada se štreber pretvara u

Asperger, koji je tek blagi autizam?

Hoću reći, i Einsteinu i Mozartu

i Tesli danas bi vjerojatno bila postavljena

dijagnoza iz autističkog spektra.

I jedna od stvari kojima ću se baviti je

da potaknem takve klince da oni budu ti koji će izumiti

novu energetsku tehnologiju

o čemu je govorio Bill Gates.

U redu. Dakle, ukoliko želite razumjeti

autizam, životinje,

a ja vam želim govoriti o različitim načinima mišljenja,

morate se odmaknuti od verbalnog jezika.

Ja razmišljam u slikama.

Ja ne razmišljam u jeziku.

Ono što je specifično za autistički mozak

jest da on obraća pažnju na detalje.

Ovo je test u kojem morate odabrati

ili velika ili mala slova.

Autistički um izdvaja

mala slova brže.

To je zato što normalni mozak ignorira detalje.

Ukoliko gradite most detalji su prilično bitni

jer će se most srušiti ako detalje zanemarite.

Ono što me zabrinjava u vezi mnogih stvari danas

je da stvari postaju previše apstraktne.

Ljudi bježe

od praktičnog rada.

Uistinu me zabrinjava da su mnoge škole izbacile

praktičnu nastavu

jer likovni odgoj i slična nastava

je ono u čemu sam se ja isticala.

Radeći sa stokom

uočila sam mnoge sitnice koje većina ljudi ne primjećuje

koje uzrokuju da stoka zastaje. Na primjer,

ova zastava koja se vijori ispred veterinarskog postrojenja.

Bilo je u planu da se cijelo postrojenje sruši,

međutim sve što je trebalo učiniti je bilo da se makne zastava.

Brzi pokreti, kontrast.

Ranih '70-ih kada sam počela, ušla sam ravno

u vodilice kako bih vidjela točno ono što stoka vidi.

Ljudi su mislili da sam luda. Kaput na ogradi bi plašio stoku

Zastajkivala bi zbog sjene ili cijevi na podu.

Ljudi to nisu primjećivali,

lanac koji visi,

i to je vrlo lijepo prikazano u filmu.

U biti mi se u film jako svidjelo kako

su replicirali sve moje projekte. To je zbog moje štreberske strane.

I moji crteži su nastupali u filmu.

Čak je i naslov "Temple Grandin",

a ne "Razmišljanje u slikama".

Dakle, što je razmišljanje u slikama? Doslovno,

to su filmovi u vašoj glavi.

Moj um funkcionira kao pretraga slika na Google-u.

Dok sam bila malo dijete nisam znala da razmišljam drugačije.

Mislila sam da svi razmišljaju u slikama.

I dok sam pisala svoju knjigu "Razmišljanje u slikama"

počela sam intervjuirati ljude o načinu njihovog mišljenja.

Bila sam šokirana kada sam shvatila da je

moje način mišljenja bio potpuno različit.

Na primjer kada kažem, "pomisli na crkveni zvonik"

većina ljudi ima nekakvu uopćenu sliku.

možda to ne vrijedi za sve u ovoj prostoriji,

međutim to je tako na mnogim mjestima.

Ja vidim samo vrlo određene slike.

One se pojavljuju u mom pamćenju, baš kao u Google pretraživaču.

A u filmu ima jedan odličan prizor,

u kojemu se izgovara riječ "cipela", i zatim cijela hrpa cipela

iz '50-ih i '60-ih iskače iz moje mašte.

Ovo je crkva koju pamtim iz djetinjstva.

Vrlo određeno. Ima još, Fort Collins.

A što je sa onim slavnima?

I one samo izranjaju, nekako baš ovako.

Samo zaista brzo, kao pretraga slika u Google-u.

I dolaze jedna po jedna.

I onda pomislim, hajde da možda stavimo snijeg,

ili oluju s gromovima,

i ja mogu takve slike zadržati i pretvoriti u video.

Vizualno razmišljanje je bilo ogromna prednost

u mom radu sa postrojenjima za rad sa stokom.

naporno sam radila na tome da unaprijedim

tretman stoke u klaonicama.

Neću vam prikazivati neugodne detalje iz klaonice.

To imam na Youtube-u ako vas zanima.

Međutim, jedna od stvari koje sam mogla učiniti prilikom

dizajniranja postrojenja je da sam mogla testirati

pojedini dio opreme u mislima,

baš kao kompjuterski sustav za virtualnu stvarnost.

Ovo je pogled iz zraka

na model jednog od mojih projekata koji je korišten u filmu.

To je bilo baš super.

A bilo je mnogo Asperger tipova

i autističkih tipova koji su radili na filmskom setu.

(Smijeh)

Ali jedna od stvari koja me uistinu zabrinjava

je u kojem se smjeru danas kreću mladi takve vrste.

Ne završavaju u Silikonskoj dolini, gdje im je mjesto,

(Smijeh)

(Pljesak)

Jedna od stvari koje sam naučila vrlo rano jer nisam bila baš društvena,

je da moram prodavati svoj rad, a ne sebe.

A način na koji sam prodavala poslove sa stokom

je bio da pokazujem svoje crteže i slike stvari.

Još mi je nešto pomoglo dok sam bila dijete,

a to je da su nas u '50-ima dobrano naučili ponašanju.

Učili su nas da se ne smije rušiti roba sa polica

u dućanu i bacati je naokolo.

Kada su djeca u trećem ili četvrtom razredu

može se vidjeti da će dijete biti vizualni mislilac

ukoliko crta u perspektivi. Ono što želim

naglasiti je da neće svako autistično dijete

biti vizualni mislilac.

Prije nekoliko godina napravili su mi snimku mozga

i šalila sam se da imam

poput debla divovsku internetsku vezu

koja zadire duboko u moj vizualni korteks.

Ovo je tenzorni prikaz.

I moja divovska internetska veza

je dvostruko veća od uobičajene.

Crvene linije su moje,

a plave pripadaju osobi iste dobi i spola.

Evo, tu je moja divovska,

a ovdje prosječna, plava

koja je zaista mala.

Neka nova istraživanja pokazuju da ljudi

koji pripadaju spektru razmišljaju primarnim vizualnim korteksom.

Stvar je u tome da su vizualni mislioci samo jedna vrsta uma.

Vidite, autistički um naginje ka tome da bude specijaliziran.

Dobar u nečemu, loš u nečemu drugom.

Ja sam bila loša u algebri. I nikad mi nisu dozvolili

da pohađam geometriju ili trigonometriju.

Ogromna greška. Nailazim na mnogo djece koja bi trebala preskočiti

algebru, i ići ravno na geometriju i trigonometriju.

Druga vrsta mislioca su uzorak-mislioci.

Apstraktniji. To su vaši inžinjeri,

kompjuterski programeri.

Ovo je primjer uzorak mišljenja. Ova bogomoljka

je napravljena od jednoj jedinog lista papira,

bez lijepljenja, bez rezanja.

A u pozadini je uzorak za preklapanje.

Imate tipove mišljenja,

foto-realistične vizualne mislioce poput mene,

uzorak mislioce, glazbene i matematičke umove.

Neki od njih često imaju poteškoća s čitanjem.

Takve probleme vidjet ćete i

kod djece s disleksijom.

Susresti ćete se sa svim tim različitim tipovima umova.

Zatim imate verbalni um. Oni znaju svaku činjenicu o svemu.

E sada, pitanje osjetila je nešto drugo.

Ja sam bila stvarno zabrinuta što moram nositi ovaj uređaj na licu.

Došla sam pola sata ranije

kako bi mi ga stavili i da imam vremena da se naviknem.

Savili su ga tako da mi ne udara u bradu.

Ali osjetilnost je problem. Nekoj djeci smetaju fluorescentna svjetla;

druga imaju poteškoća s osjetljivošću na zvuk.

Znate, to će uvijek biti varijabla.

Vizualno mišljenje mi je dalo dubok uvid

u životinjski um.

Jer razmislite - životinja razmišlja na temelju osjeta,

a ne verbalno. Razmišlja u slikama.

Razmišlja u zvukovima. Razmišlja u mirisima.

Pomislite samo koliko je informacija na jednom uličnom hidrantu.

On zna tko je bio tamo, kada je bio,

jesu li prijatelji ili suparnici, ima li ikoga za parenje.

Na tom je hidrantu masa informacija.

Sve su to vrlo detaljne informacije.

I promatrajući te detalje

stekla sam puno uvida u životinje.

Životinjski um, a i moj um,

stavlja osjetilne informacije

u kategorije.

Čovjek na konju,

i čovjek na tlu,

to se promatra kao dvije potpuno različite stvari.

Možete imati konja kojeg je zlostavljao jahač.

Oni će biti sasvim dobro s veterinarom

i sa potkivačem, ali ih ne možete jahati.

Imate drugog konja, kojeg je možda tukao potkivač,

i taj će konj biti grozan za bilo kakav rad na tlu,

pa i sa veterinarom - ali može ga se jahati.

Za stoku vrijedi isto.

Čovjek na konju,

čovjek na nogama - to su dvije različite stvari.

Vidite, to je drugačija slika.

Želim da razmislite o tome koliko je to određeno.

Dakle, ova sposobnost da se informacije stave u kategorije,

nalazim da mnogi ljudi nisu baš dobri u tome.

Kada radim na popravcima opreme

ili problemima s nečim u postrojenju,

takvi ljudi izgleda da ne mogu razlučiti: "Imam li problema s obukom radnika?

Ili nešto nije u redu s opremom?"

Drugim riječima, kategorizirati problem s opremom

od problema s ljudima.

Nailazim na mnoge koji imaju poteškoće s time.

Recimo da sam utvrdila da je problem u opremi.

Je li to manji kvar, nešto jednostavno što mogu popraviti?

Ili se radi o tome da je cijeli sustav pogrešan?

Ljudi se u tome teško snalaze.

Pogledajmo nešto drugo, recimo

rješavanje problema sigurnosti kod avio-prijevoznika.

Da, ja sam od onih koji skupili milijun milja.

Jako puno letim avionom

i da sam ja u Federalnoj upravi za avio prijevoz

što bih pažljivo i puno posmatrala?

To bi bili repovi aviona.

Znate, u pet kobnih nesreća u posljednjih 20 godina,

rep je ili otpao ili se pokvario sustav upravljanja u repu

na neki način.

Problem su repovi, jasno i glasno.

I kada piloti šetaju avionom, znate što?

Ne mogu vidjeti što je u repu.

Znate, kada razmislim o tome,

ja prikupljam sve te specifične informacije.

One su određene. Moje mišljenje je od dna prema vrhu.

Uzimam sve te male djeliće i sastavljam ih kao puzzle.

Imamo konja koji se smrtno bojao

crnih kaubojskih šešira.

Zlostavljao ga je netko sa crnim šeširom

Bijeli kaubojski šeširi, oni su sasvim u redu.

Stvar je u tome da će svijetu biti potrebni

svi ti različiti tipovi umova

kako bi zajedno surađivali.

Moramo se baviti razvijanjem svih tih vrsta umova.

I jedna od stvari koja me izluđuje

je da na mojim putovanjima na susrete s autistima

viđam mnogo pametne, čudne, štreberske djece.

Oni jednostavno nisu jako društveni,

a nitko ne radi na tome da se njima razvije interes

prema nečemu poput znanosti.

Ovo nas dovodi do stvari sa mojim učiteljem znanosti.

On je u filmu prikazan apsolutno prekrasno.

U srednjoj školi sam bila zabušant.

Učenje me uopće nije zanimalo,

sve dok nisam krenula na satove znanosti kod g. Carlocka.

On je u filmu predstavljen kao dr. Carlock.

On me izazvao da protumačim

sobu sa optičkom iluzijom.

Djeci treba pokazivati

zanimljive stvari.

Znate, TED bi možda trebao

svim školama reći o zanimljivim predavanjima ovdje,

a na Internetu ima svakojakih zanimljivih stvari,

koje mogu pokrenuti te klince.

Viđam mnoga takve čudne, neprilagođene djece,

a nastavnici na srednjem zapadu i u drugim dijelovima zemlje

izvan tehnoloških centara

ne znaju što bi s takvom djecom.

I oni ne idu ispravnim putem.

Radi se o tome da je um moguće

uvježbati da bude misaoniji i kognitivniji,

ili ga se može "prespojiti" da bude društveniji.

Ono što su pokazala nova istraživanja o autizmu

je da možda postoje nekakvo dodatno ožičenje ovdje iza,

a da gubimo nekoliko društvenjačkih sklopova.

To je kao neka "trgovina" između mišljenja i društvenosti.

Tako je moguće doći do točke gdje je stanje toliko teško

da imate osobu koja neće govoriti.

U normalnom ljudskom umu jezik

pokriva vizualno mišljenje koje dijelimo sa životinjskim svijetom.

Ovo je rad dr. Brucea Millera.

On je proučavao pacijente s Alzheimerovom bolešću

koji su imali demenciju čeonog režnja.

Demencija je "pojela" jezične dijelove mozga,

a ovo je umjetnički rad osobe koja je bila instalater audio opreme u automobile.

Van Gogh nije znao ništa o fizici

Ali mislim da je vrlo zanimljivo

da su rađena istraživanja koja pokazuju

da ovaj uzorak vrtložnih struja na slici

slijedi statistički model turbulencije.

Tako dolazimo do vrlo zanimljive ideje

da su možda neki od ovih matematičkih uzoraka

u biti u našim glavama.

A za Wolfram Alpha internetsku tražilicu

bilježila sam i zapisivala sve moguće

riječi za pretragu jer mislim da

ću to koristiti za moja predavanja o autizmu.

Takvoj djeci moramo pokazivati zanimljive stvari.

A izbacuju nastavu automobilskih popravaka

i modelarstvo, i umjetničke predmete.

Hoću reći, umjetnost mi je bila najbolji predmet u školi.

Moramo razmišljati o svim tim različitim vrstama umova.

Sa njima se apsolutno mora raditi,

jer će nam nesumnjivo biti potrebni

ljudi takve vrste u budućnosti.

Razgovarajmo o radnim mjestima.

Moj me učitelj znanosti motivirao na učenje

jer sam bila zabušant koji nije htio učiti.

Ali znate što? Stjecala sam radno iskustvo.

Viđam previše te pametne djece koja nisu naučila najosnovnije stvari,

kao što je dolaženje na vrijeme.

Mene su tome naučili kada sam imala osam godina.

Znate ono, ponašati se pristojno za stolom na bakinoj nedjeljnoj zabavi.

To sam naučila kada sam bila vrlo, vrlo mlada.

A sa 13 godina imala sam posao u krojačnici

šivajući odjeću.

Dok sam bila na koledžu sam stažirala.

Gradila sam stvari.

I naučila kako da obavljam zaduženja.

Znate, sve što me zanimalo je bilo crtanje konja dok sam bila mala.

Majka mi je rekla: "Nacrtajmo nešto drugo."

Mora ih se naučiti da naprave nešto drugo.

Recimo da je dijete fiksirano na Lego kocke.

Učinimo da gradi različite stvari.

Ono što je karakteristično za autistički um

je da ima tendenciju ka fiksaciji.

Kao kad klinac voli trkaće aute,

upotrijebimo trkaće aute za matematiku.

Izračunajmo koliko trkaćem autu treba da prijeđe neku udaljenost.

Drugim riječima, iskoristimo tu fiksaciju kako bismo

motivirali dijete, to je jedna od stvari koje moramo učiniti.

Zaista mi je već dosta toga da učitelji,

posebno kad odete odavde u druge dijelove zemlje,

ne znaju što bi s takvom bistrom djecom.

To me izluđuje.

Što mogu vizualni mislioci raditi kad odrastu?

Grafički dizajn, baviti se kompjuterima,

fotografijom, industrijskim dizajnom.

Uzorak mislioci, to su oni koji će biti vaši

matematičari, softverski inžinjeri,

kompjuterski programeri, i sva zanimanja takve vrste.

Pa zatim imate verbalne umove. Oni su odlični novinari.

I vrlo dobri kazališni glumci.

Ono što je problem sa autizmom je

da sam morala naučiti društvene vještine kao da glumim.

To se naprosto mora naučiti.

Moramo raditi sa takvim đacima.

Tako dolazimo do pitanja mentora.

Znate, moj učitelj znanosti nije bio pedagog po struci.

On je bio NASA-in znanstvenik.

U novije vrijeme neke od država dolaze do toga da

ukoliko imate diplomu iz biologije ili kemije

možete u školama predavati biologiju i kemiju.

Trebali bismo tako raditi.

Primjećujem da su

dobri učitelji, za mnoge od te djece,

nedostupni jer rade u koledžima.

Trebali bismo neke od tih učitelja dovesti u srednje škole.

Ima još jedna stvar koja se može pokazati vrlo uspješnom,

ima mnogo onih koji su se povukli iz, možda

softverske industrije - a mogli bi podučavati vaše dijete.

I nije važno ukoliko je materija kojoj podučavaju zastarjela,

jer ono što činimo je da palimo iskru.

Činimo da se to dijete probudi.

A kada se probudi, onda će naučiti sve te nove stvari.

Mentori su nužni.

Ne mogu dovoljno naglasiti

ono što je moj učitelj znanosti napravio za mene.

A treba raditi sa njima, zaposliti nih.

kada dolaze stažirati u vaše kompanije,

ono što je bitno za autizam, za umove Aspergerskog tipa,

trebate im dati određene zadatke. Nemojte reći samo: "Napravi novi program."

Morate im reći nešto puno određenije.

"Mi kreiramo softver za telefon

i on mora raditi jednu vrlo određenu stvar.

I smije koristiti samo toliko memorije."

Takva vrsta određenosti vam je potrebna.

Ovo je kraj mog govora.

Hvala svima što ste došli.

Bilo je divno biti ovdje.

(Pljesak)

Imate pitanje za mene?

(Pljesak)

Chris Anderson: Hvala vam na ovome.

Znate, jednom ste napisali, sviđa mi se taj navod,

"Kada bi nekim čudom autizam bio

izbrisan sa lica Zemlje,

ljudi bi se još uvijek družili oko ognjišta

na ulazu u pećinu."

Temple Grandin: Jer što mislite tko je izradio prvo kameno koplje?

Tip s Aspergerom. I kada biste se riješili sve autističke genetike

ne bi više bilo Silicijske doline,

ni energetska kriza ne bi bila riješena.

(Pljesak)

CA: Htio sam vas pitati još par pitanja.

I ukoliko vam se bilo što čini neprimjerenim

u redu je da kažete "Sljedeće pitanje."

Ali ako ovdje ima nekoga

tko ima autistično dijete

ili poznaje autistično dijete

i osjeća se na neki način "odrezanim" od njega,

kakav biste mu savjet dali?

TG: Pa, najprije morate pogledati o kojoj se dobi radi.

Ako imate dvo- ili tro- ili četverogodišnjaka

koji ne govori i nema društvene interakcije,

ono što ne mogu dovoljno naglasiti je, ne čekajte,

potrebno vam je barem 20 sati tjedno podučavanja "jedan na jedan".

Znate, stvar je u tome što autizam dolazi u različitim stupnjevima.

Ima otprilike polovica ljudi na autističkom spektru

koji neće naučiti govoriti, i oni neće raditi

u Silicijskoj dolini, to ne bi bilo razumno za njih.

Ali imate pametnu, čudnu djecu

sa mrvicom autizma,

i to je ono u čemu ih morate razbuditi

radeći zanimljive stvari.

Ja sam do društvene interakcije došla putem zajedničkih interesa.

Jahala sam konje s drugom djecom. Izrađivala modele raketa s drugima,

pohađala laboratorij elektronike s drugom djecom

i u '60-ima sam lijepila komadiće ogledala

na gumenu membranu zvučnika kako bih dobila light show.

To smo smatrali super forom.

CA: Je li nerealno da se roditelji

nadaju ili misle da ih takvo dijete voli,

jer neki od njih se to usude samo priželjkivati.

TG: Pa reći ću vam - to je dijete biti odano.

I ako vam kuća gori, oni će vas iz nje izbaviti.

CA: Pa, većina ljudi, ako ih pitate

što je njihova najveća strast, navesti će stvari poput

"Moja djeca" ili "Moj partner".

Što je vaša najveća strast?

TG: Ja sam strastvena u namjeri da stvari koje radim

učine svijet boljim mjestom.

Kada mi majka autističnog djeteta kaže:

"Moje dijete je otišlo u koledž zbog vaše knjige,

ili jednog vašeg predavanja." To me usrećuje.

Znate, klaonice, radila sam sa njima

u '80-ima; one su nešto apsolutno užasno.

Razvila sam zaista jednostavan sustav ocjenjivanja za klaonice

u kojem se mjere ishodi, koliko je stoke palo,

koliko ih je podbodeno,

koliko ih se glasa do iznemoglosti.

I to je sve vrlo jednostavno.

Direktno promatrate nekoliko jednostavnih stvari.

To je funkcioniralo stvarno dobro. Zadovoljstvo mi je

vidjeti stvari koje čine istinsku promjenu

u stvarnom svijetu. Svima nam je potrebno više toga,

i mnogo manje apstraktnih stvari.

(Pljesak)

CA: Kada smo razgovarali telefonom, jedna od stvari koje ste rekli

zaista me zapanjila. Rekli ste da

ste strastveni zagovaratelj serverskih farmi. Recite mi nešto o tome.

TG: Pa razlog zbog kojeg se uzbuđujem kada čitam o tome

je što one sadrže znanje.

To su knjižnice.

A za mene znanje je nešto

što je iznimno vrijedno. Prije desetak godina

naša je knjižnica bila poplavljena.

To je bilo u vrijeme prije no što je Internet postao hit.

Ja sam se jako naljutila zbog svih tih uništenih knjiga,

jer to je bilo uništenje znanja.

A serverske farme, ili podatkovni centri,

su ogromne knjižnice znanja.

CA: Temple, mogu li reći da je bilo apsolutno veselje imati vas na TED-u.

TG: Hvala vam najljepša. Hvala.

(Pljesak)