Clay Shirky: Zašto je SOPA loša ideja

Što zakon poput PIPA / SOPA znači za naš razmjenski svijet? U uredu TED-a, Clay Shirky upućuje pravi manifest -- poziv na obranu naše slobode da stvaramo, diskutiramo, povezujemo i dijelimo, radije nego da pasivno konzumiramo.

Počet ću s ovime.

Ovo je rukom pisana obavijest

koja se pojavila u obiteljskoj pekarnici

u mom nekadašnjem naselju u Brooklynu prije nekoliko godina.

Dućan je posjedovao jedan od onih strojeva

koji su ispisivali na šećerne table.

Djeca su mogla donijeti svoje crteže

i dućan bi im otisnuo šećernu tablu

za gornji dio njihove rođendanske torte.

Nažalost, jedna od stvari koje su djeca voljela crtati

bili su likovi iz crtića.

Voljeli su crtati Malu sirenu,

voljeli su crtati Štrumpfove, Mickyja Mousea.

Ali je protiv zakona tiskati

dječje crteže Mickyja Mousea

na šećernu tablu.

Riječ je o kršenju autorskih prava.

A nadzirati kršenje autorskih prava

na dječjim rođendanskim tortama

je bilo toliko zeznuto

da je College pekarnica rekla,

"Znate što, izlazimo iz ovog posla.

Ako ste amater,

više nemate pravo pristupa našem stroju.

Ako želite rođendansku tortu s ilustracijom,

morate prihvatiti jednu od ponuđenih slika --

samo za profesionalce."

Danas su pred Kongresom dva zakona.

Jedan se zove SOPA, a drugi PIPA.

SOPA je skraćenica za zaustavite internetsko piratstvo.

Predlaže ga Senat.

PIPA je skraćeno od PROTECTIP,

što je opet skraćenica za

Sprečavanje stvarnih internetskih prijetnji

ekonomskoj kreativnosti

i krađe intelektualnog vlasništva --

pomoćnici u Kongresu koji daju ovakva imena

imaju jako puno slobodnog vremena.

Ono što SOPA i PIPA žele učiniti

je sljedeće:

Žele povisiti troškove

poštivanja autorskih prava

do razine na kojoj ljudi jednostavno izlaze iz posla

i više ne daju te mogućnosti amaterima.

Predlažu da se to postigne na način

da se utvrde internetske stranice

koje značajno krše copyright --

premda u zakonima nije sasvim definirano

kako će se utvrditi te stranice --

a zatim ih žele ukloniti iz sustava domena.

Žele ih isključiti iz sustava domena.

Sustav domena je sustav

koji pretvara ljudima razumljive nazive, poput Google.com,

u adrese

koje očekuju uređaji --

74.125.226.212.

Problem s ovim modelom cenzure,

određivanja stranica

i potom pokušaja da ih se ukloni iz sustava domena,

je u tome da neće uspjeti.

Pomislili biste da će to biti velik problem za jedan zakon,

no čini se da Kongres nije baš nešto zabrinut zbog toga.

Razlog zašto ovo neće uspjeti je u tome

što još uvijek možete ukucati 74.125.226.212 u vaš preglednik

ili od adrese možete napraviti poveznicu na koju se klikne

i ipak ćete otići na Google.

I tako ogrtač nadzora

oko ovog problema

postaje prava prijetnja ovog zakona.

Da biste razumjeli kako je to Kongres napisao zakon

koji neće postići svoje proklamirane ciljeve,

ali će stvoriti mnoge štetne popratne učinke,

morate znati dio priče koji stoji iza svega.

A ta priča je sljedeća:

SOPA-u i PIPA-u, kao zakonske prijedloge,

skicirale su uglavnom medijske kompanije

osnovane u dvadesetom stoljeću.

20. stoljeće je bilo sjajno doba za medijske kompanije,

jer vam je u prilog išla oskudnost ponude.

Ako ste snimali TV emisiju,

nije morala biti bolja od svih drugih TV emisija ikad snimljenih;

morala je samo biti bolja

od druge dvije emisije

koje su se prikazivale u isto vrijeme --

što je vrlo nizak prag

konkurentske zahtjevnosti.

Što znači

da ako nudite prosječan sadržaj,

dobijate trećinu američke publike besplatno --

desetke milijuna korisnika

jednostavno pružajući im nešto

što nije odviše grozno.

To vam je kao da dobijete dozvolu tiskanja novca

i bure besplatne tinte.

Ali tehnologija napreduje, kako to već tehnologija hoće.

I polako, polako, krajem 20. stoljeća,

ta je oskudnost počela nestajati --

i to ne zbog digitalne tehnologije;

zbog analogne tehnologije.

Kasetne vrpce, video rekorderi,

čak i skromne Xerox fotokopirke

stvorili su nove mogućnosti

da se ponašamo na načine

koji su zaprepastili medijski biznis.

Budući da se pokazalo

da nismo zaista mrtva puhala na kauču.

Nije da stvarno želimo samo konzumirati.

Volimo konzumirati,

ali kad god se pojavio neki novi alat,

pokazalo se da također volimo i proizvoditi

i volimo dijeliti.

I ovo je izbezumljivalo medijske kompanije --

izbezumilo ih svaki puta.

Jack Valenti, glavni lobist

Filmskog Udruženja (Motion Picture Association of America),

nekoć je usporedio krvožedni video rekorder

s Jackom Trbosjekom

a jadni, bespomoćni Hollywood

sa ženom koja je sama kod kuće.

To je bila razina retorike.

I tako je medijska industrija

molila, inzistirala, zahtijevala

da Kongres nešto poduzme.

i Kongres je poduzeo.

Ranih 90-tih, Kongres je donio zakon

koji je sve promijenio.

Taj zakon je nazvan Zakon o kućnom audio snimanju

iz 1992.

Taj je zakon propisao da

ako ljudi snimaju s radija

i zatim izrađuju mješovite vrpce za prijatelje,

to nije kazneno djelo. To je u redu.

Snimanje na vrpcu i miješanje

i dijeljenje s prijateljima je u redu.

Ako napravite mnogo visokokvalitetnih kopija i prodajete ih,

to nije u redu.

Ali to snimanje na vrpce,

dobro je, pustimo ih.

I mislili su da je time stvar raščišćena,

jer su postavili jasno razgraničenje

između zakonitog i nezakonitog kopiranja.

Ali medijska industrija nije to željela.

Oni su željeli da Kongres

u cijelosti zabrani kopiranje.

Kad je Zakon o audio snimanju izglasan 1992.,

mediji su napustili ideju

o razlikama između zakonitog i nezakonitog kopiranja

jer je bilo jasno

da ako Kongres bude djelovao u tim okvirima,

mogli bi zapravo povećati prava građana

da sudjeluju u našem medijskom okruženju.

Pa su pristupili planu B.

Trebalo im je neko vrijeme da formuliraju plan B.

Plan B se u svojem potpuno razvijenom obliku

pojavio 1998. godine --

pod nazivom Digitalni milenijski zakon o autorskim pravima (DMCA).

Bio je to kompliciran zakon s puno pomičnih dijelova.

Ali glavni koncept DMCA

je u tome da vam imaju zakonito pravo prodati

digitalni materijal koji se ne može kopirati --

osim što ne postoji digitalni materijal koji se ne može kopirati.

Bilo je to, kako je Ed Felton jednom slavno rekao,

"Kao da dajete vodu

koja nije mokra."

Bitovi se mogu kopirati. To je ono što računala čine.

To je prateći učinak njihovog uobičajenog rada.

Pa je zakon DMCA, da bi se lažirala sposobnost

prodaje bitova koji se ne mogu kopirati,

također proglasio da vas se zakonito

može natjerati da koristite sustave

koji eliminiraju kopirnu funkciju vaših uređaja.

Svaki DVD uređaj i igraća konzola

i televizor i računalo koje ste donijeli kući --

bez obzira na to što ste mislili da dobivate kad ste ga kupili --

može se ograničiti od strane pružatelja sadržaja,

ako bi oni to poželjeli postaviti kao uvjet prodaje sadržaja.

I da se osiguraju da to ne otkrijete,

ili ne aktivirate sve sposobnosti

koje općenamjenski računalni uređaji imaju,

također su proglasili nezakonitim

vaš pokušaj da omogućite

kopirljivost sadržaja.

Zakon DMCA označava trenutak

kada je medijska industrija

digla ruke od zakona

koji razlikuju zakonito od nezakonitog kopiranja

i naprosto pokušala spriječiti kopiranje

tehničkim sredstvima.

DMCA je imao, i ima, mnogo kompliciranih učinaka,

ali na ovom području, u ograničavanju dijeljenja,

uglavnom nije uspio.

Glavni razlog zašto nisu uspjeli je u tome

što se internet pokazao daleko popularniji i moćniji

nego što je itko zamišljao.

Miješane vrpce, fanzini,

nisu bili ništa u usporedbi s onim što sada vidimo

na internetu.

Živimo u svijetu

u kojem većina američkih građana

starijih od 12 godina

međusobno dijeli stvari na mreži.

Dijelimo zapise, dijelimo slike,

dijelimo zvuk, dijelimo snimke.

Nešto od onoga što dijelimo smo sami napravili.

Nešto od onoga što dijelimo smo pronašli.

Nešto od onoga što dijelimo

je ono što smo sami napravili pomoću onoga što smo našli,

i sve to užasava medijsku industriju.

I tako su PIPA i SOPA

druga runda.

Ali dok je zakon DMCA bio kirurški --

mi želimo ući u vaše računalo,

želimo ući u vaš televizor, u vašu konzolu,

i spriječiti ih da rade ono

što su vam u trgovini rekli da mogu raditi --

PIPA i SOPA su nuklearni

i kažu: želimo doći bilo gdje u svijetu

i cenzurirati sadržaj.

Mehanizam, kao što rekoh, kojim se ovo postiže,

je da uklonite svakoga

tko upućuje na te IP adrese.

Morate ih eliminirati iz tražilica,

morate ih eliminirati iz mrežnih direktorija,

iz korisničkih lista.

A budući da najveći proizvođači sadržaja na internetu

nisu Google i Yahoo,

već smo to mi,

mi smo ti koje će se nadzirati.

Naposlijetku,

stvarna prijetnja

provedbi PIPA-e i SOPA-e

je naša mogućnost da dijelimo stvari jedan s drugim.

Ono što PIPA i SOPA ovime riskiraju

je da stoljetni pravni koncept,

nedužan si dok ti se ne dokaže krivica,

preokrenu u --

kriv si dok ti se ne dokaže nedužnost.

Ne možeš dijeliti

dok nam ne dokažeš

da ne dijeliš nešto

što nam se ne sviđa.

Iznenada, teret dokazivanja zakonitog i nezakonitog

pozitivno pada na nas

i na usluge

koje bi nam mogle nuditi nove mogućnosti.

A ako košta makar i sitnicu

da se nadzire korisnik,

to će uništiti uslužnu kompaniju

koja ima stotinu milijuna korisnika.

To je Internet kakav su oni zamislili.

Zamislite posvuda ovaj znak --

ali zamislite da ne piše pekarnica College,

zamislite da piše YouTube

i Facebook i Twitter.

Zamislite da piše TED,

jer se komentari ne mogu nadzirati

s prihvatljivim troškovima.

Pravi učinci SOPA-e i PIPA-e

će biti drugačiji od zamišljenih.

Prijetnja se, zapravo, sastoji

u promjeni na kome je teret dokazivanja,

kada nas se iznenada

sve tretira kao lopove

u svakom trenutku u kojem imamo slobodu stvaranja,

proizvodnje ili dijeljenja.

A oni koji nam pružaju te mogućnosti --

razni YouTube, Facebook, Twitter i TED --

dobivaju posao

u kojem nas moraju nadzirati,

i nalaze se na rubu kršenja zakona zbog nečijeg priloga.

Možete učiniti dvije stvari

da pomognete da ovo zaustavimo --

jednostavnu stvar i kompliciranu stvar,

laku stvar i tešku stvar.

Jednostavna, laka stvar je ova:

ako ste američki državljanin,

nazovite svog predstavnika, nazovite svog senatora.

Ako pogledate ljude

koji su supotpisali prijedlog SOPA,

ljude koji su supotpisali prijedlog PIPA,

vidjet ćete da su ukupno primili

milijune i milijune dolara

od tradicionalnih medijskih kuća.

Vi nemate milijune i milijune dolara,

ali možete nazvati vaše predstavnike,

i možete ih podsjetiti da izlazite na biralište,

i možete zahtijevati da vas se ne tretira kao lopova,

i možete sugerirati da biste više voljeli

da ne unište internet.

A ako niste američki državljanin,

možete kontaktirati Amerikance koje znate

i motivirati ih da učine isto.

Ovo izgleda kao nacionalna stvar,

ali nije.

Te industrije se neće zadovoljiti

uništenjem našeg interneta.

Ako ga unište, uništit će ga svima.

To je lagana stvar.

To je ono jednostavno.

Teška stvar je ova:

pripremite se, jer slijedi još.

SOPA je jednostavno varijanta COICA-e,

koji je predložen prošle godine, a koji nije prošao.

A sve ovo proistječe

iz propasti zakona DMCA

koji je trebao spriječiti dijeljenje tehničkim putem.

A DMCA slijedi iz Zakona o audio snimanju,

koji je užasnuo te industrije.

Kada se bavite sugeriranjem

da je netko prekršio zakon

i skupljate dokaze i tvrdnju dokazujete,

to je zaista nezgodan posao.

"Mi bismo radije da to ne moramo raditi,"

govore proizvođači sadržaja.

I oni žele da to ne moraju raditi.

Oni ne žele zakonsku razliku

između zakonitog i nezakonitog dijeljenja.

Oni samo žele da se prestane dijeliti.

PIPA i SOPA nisu ekstremi, nisu anomalije,

nisu izuzetni događaji.

Oni su novi okretaj ovog konkretnog zavrtnja,

koji se zbiva evo već 20 godina.

A ako i pobijedimo ove zakone, kako se i nadam,

bit će ih još.

Jer dok ne uvjerimo Kongres

da se protiv kršenja autorskih prava

treba boriti kako se učinilo s Napsterom i s YouTube-om,

na suđenju s izvođenjem dokaza

i analizom činjenica i utvrđivanjem rješenja

kako se to radi u demokratskim društvima.

Tako se treba nositi s ovim problemom.

U međuvremenu,

teška stvar je ostati spreman.

Jer je to prava poruka PIPA-e i SOPA-e.

Time Warner se izjasnio

i žele da se svi vratimo na kauč,

i samo konzumiramo --

ne proizvodimo, ne dijelimo --

i mi bismo trebali odgovoriti, "Ne."

Hvala vam.

(Pljesak)