Brene Brown: Moć ranjivosti

Brene Brown proučava ljudsku povezanost - našu sposobnost empatije, pripadanja, ljubavi. U zabavnom govoru na TEDxHoustonu, dijeli dubok uvid iz njezinog istraživanja, koji ju je poslao na osobni put upoznavanja sebe i razumijevanja čovječanstva. Govor za podijeliti.

Dakle, počet ću sa ovim:

prije par godina, organizatorica evenata me nazvala

jer sam morala održati govor na jednom događaju.

I nazvala je, i rekla,

"Doista se borim kako

da pišem o vama na mali letak."

I pomislila sam, "Dobro, gdje je zapelo?"

I rekla je, "Pa, vidjela sam vas kako pričate,

i nazvat ću vas istraživačicom, mislim,

ali bojim se da ako vas nazovem istraživačicom, nitko neće doći,

jer će misliti kako ste dosadni i nevažni."

(Smijeh)

U redu.

I rekla je, "Ali ono što mi se sviđalo kod vašeg govora,

je da ste vi pripovjedačica.

Stoga mislim da ću vas nazvati pripovjedačicom."

I naravno, akademski, nesigurni dio mene

je bio, "Nazvat ćete me kako?"

I rekla je, "Nazvat ću vas pripovjedačicom."

A ja sam bila kao, "Zašto ne magična mala žena?"

(Smijeh)

Rekla sam, "Dopustite mi da razmislim o tome na sekundu."

Probala sam se pozvati na svoju hrabrost.

I pomislila sam, ja sam pripovjedačica.

Ja sam kvalitativna istraživačica.

Sakupljam priče; to je ono što radim.

A možda su priče samo podaci sa dušom.

I možda sam samo pripovjedačica.

I tako sam rekla, "Znate što?

Zašto jednostavno ne kažete da sam istraživačica - pripovjedačica."

A ona je zatim išla, "Haha. Ne postoji takvo nešto."

(Smijeh)

Dakle, ja sam istraživačica - pripovjedačica,

i pričat ću vam danas -

pričamo o proširenju percepcije -

i stoga sam vam željela ispričati nekoliko priča

o dijelu mog istraživanja

koji je fundamentalno proširio moju percepciju

i doista promijenio način na koji živim i volim

i radim i obnašam ulogu roditelja.

A ovdje moja priča počinje.

Kada sam bila mladi istraživač, student doktorskog studija,

prve godine sam imala profesora istraživača

koji nam je rekao,

"Evo o čemu se radi,

ako ne možete izmjeriti, onda to ne postoji."

I pomislila sam kako je samo slatkorječiv prema meni.

A ja sam rekla, "Doista?" a on je rekao, "Apsolutno."

I stoga morate razumijeti

kako sam ja diplomirala iz područja socijalnog rada, magistrirala iz područja socijalnog rada,

i stjecala sam svoj doktorat iz područja socijalnog rada,

i tako sam kroz cijelu svoju akademsku karijeru

bila okružena ljudima

koji su, na neki način, vjerovali

da je život neuredan, i voli ga.

A ja sam više, život je neuredan,

počisti ga, organiziraj ga

i stavi ga u kutiju za ručak.

(Smijeh)

I stoga, pomisliti da sam pronašla svoj put,

da sam pronašla karijeru koja me obuzima -

doista, jedna od velikih izreka u socijalnom radu

jest da se osloniš na neugodnost posla.

A ja sam više za nokautiranje neugodnosti,

pomicanje istog i dobivanje svih petica.

To je bila moja mantra.

Stoga sam bila veoma uzbuđena oko toga.

I stoga sam pomislila, znate što, ovo je karijera za mene,

jer me zanimaju neke neuredne teme.

Ali želim biti u mogućnosti učiniti ih urednima.

Želim ih razumijeti.

Želim hakirati te stvari

za koje znam da su važne

i iznijeti šifru da je svi vide.

Stoga sam započela sa vezom.

Jer, kada ste socijalni radnik već 10 godina,

ono što shvatite

jest da smo zbog povezanosti ovdje.

To je ono što daje smisao i značenje našim životima.

To je bit svega.

Nema veze razgovarate li sa ljudima

koji rade u socijalnoj pravdi i mentalnom zdravlju i zlostavljanju u zapostavljanju,

ono što znamo je da je povezanost,

mogućnost osjećati se povezanim, je -

na neurobiološkoj razini onako kako smo umreženi -

to je razlog zašto smo ovdje.

Stoga sam pomislila, znate što, počet ću sa vezom.

Znate onu situaciju

kada dobijete evaluaciju od svoje šefice,

a ona vam kaže 37 stvari koje radite izvanredno,

i jednu stvar - priliku za rast?

(Smijeh)

I sve o čemu možete razmišljati je ta prilika za rast, točno.

Takav je očito bio i moj posao,

jer kada pitate ljude o ljubavi,

oni vam pričaju o slomljenom srcu.

Kada pitate ljude o pripadnosti,

oni vam pričaju o svojim najbolnijim iskustvima

isključenja.

A kada pitate ljude o povezanosti,

priče koje su mi ispričali su bile o izopćenosti.

Dakle, veoma brzo - doista oko šest tjedana nakon početka istraživanja -

naletjela sam na tu neimenovanu stvar

koja je potpuno rasplela povezanost

na način koji nisam razumijela ili vidjela ikad prije.

I stoga sam se povukla iz istraživanja

i pomislila, moramo dokučiti što je to.

I ispostavilo se da je to sram.

A sram je doista lako shvatiti

kao strah od izopćenosti.

Ima li nešto o meni

što, ako drugi ljudi znaju ili vide to,

da neću biti dostojna povezanosti.

Stvari o kojima vam mogu pričati:

to je univerzalno; svi to imamo.

Jedini ljudi koji ne doživljavaju sram

su oni koji nemaju sposobnost ljudske empatije ili povezanosti.

Nitko ne želi pričati o tome,

a što manje pričate o tome, više toga imate.

Ono što je poduprlo taj sram,

taj "Nisam dovoljno dobra," -

svi mi dobro znamo taj osjećaj:

"Nisam dovoljno bijela. Nisam dovoljno mršava,

dovoljno bogata, dovoljno lijepa, dovoljno pametna,

dovoljno promovirana."

Ono što je poduprlo to

je bila bolna ranjivost,

ideja o tome da,

za povezanost da se dogodi,

moramo dozvoliti sebi da budemo viđeni,

doista viđeni.

A znate koje je moje mišljenje o ranjivosti. Mrzim ranjivost.

I stoga sam pomislila, ovo je moja prilika

da je izudaram sa svojim štapom za mjerenje.

Odlazim unutra, dokučit ću o čemu se radi,

provest ću jednu godinu, potpuno ću dekonstruirati sram,

shvatiti ću kako ranjivost funkcionira,

i nadmudrit ću je.

Bila sam spremna, i bila sam doista uzbuđena.

Kao što znate, neće ispasti dobro.

(Smijeh)

Znate to.

Mogla bih vam reći mnogo toga o sramu,

ali onda bih trebala posuditi vrijeme svih ostalih.

Ali evo što vam mogu reći na što se svodi -

a to je možda jedna od najvažnijih stvari koje sam naučila

kroz desetljeće provođenja istraživanja.

Moja jedna godina

se pretvorila u šest godina,

tisuće priča,

stotine dugačkih intervjua, fokus grupa.

U jednom trenutku ljudi su mi slali stranice novina

i slali su mi svoje priče -

tisuće komada podataka u šest godina.

I počela sam, na neki način, baratati njima.

Razumijela sam, na neki način, što sram je,

ovako on funkcionira.

Napisala sam knjigu,

objavila sam teoriju,

ali nešto nije bilo u redu -

a ono o čemu se radilo je bilo da,

kad bih otprilike uzela ljude koje sam intervjuirala

i podijelila ih u ljude

koji su doista imali osjećaj vrijednosti -

to je ono na što se ovo svodi,

osjećaj vrijednosti -

oni imaju osjećaj ljubavi i pripadanja -

i ljude koji se bore za to,

i ljude koji se uvijek pitaju jesu li dovoljno dobri.

Postojala je samo jedna varijabla

koja je djelila ljude koji imaju

snažan osjećaj ljubavi i pripadanja

i ljude koji se zaista bore za to.

A to je, da ljudi koji imaju

snažan osjećaj ljubavi i pripadanja

vjeruju kako su dostojni ljubavi i pripadanja.

To je to.

Oni vjeruju kako su dostojni.

A po meni, težak dio

te jedne stvari koja nas drži podalje od povezanosti

je naš strah da nismo dostojni povezanosti,

bilo je nešto što sam, osobno i profesionalno,

osjećala da moramo bolje razumijeti.

Ono što sam učinila

je da sam uzela intervjue

gdje sam vidjela vrijednost, gdje sam vidjela ljude koji žive na taj način,

i samo sam gledala u njih.

Što ti ljudi imaju zajedničko?

Ja imam blagu ovisnost o uredskom priboru,

ali to je druga priča.

Imala sam manila mapu, i imala sam Sharpie,

i mislila sam, kako ću nazvati ovo istraživanje?

I prva riječ koja mi je pala na pamet

bila je svesrdan.

Ovo su svesrdni ljudi, koji žive na dubokom osjećaju vrijednosti.

Napisala sam na vrh manila mape,

i počela sam promatrati podatke.

U biti, to sam prvo napravila

u četverodnevnoj

veoma intenzivnoj analizi podataka,

gdje sam se vratila unatrag, izvukla te intervjue, izvukla priče, izvukla događaje.

Koja je tema? Koji je uzorak?

Moj muž je otišao s djecom izvan grada

jer uvijek odem u tu ludu fazu Jackson Pollock-a,

gdje samo pišem

i u svom sam istraživačkom modu.

I evo što sam pronašla.

Ono što su imali zajedničkoga

je bio osjećaj hrabrosti.

I želim za vas na minutu odvojiti hrabrost od junaštva.

Hrabrost, izvorna definicija hrabrosti

kada se prvi put pojavila u engleskom jeziku -

dolazi od latinske riječi cor, što znači srce -

i originalna definicija

je bila ispričati priču o tome tko ste vi sa punim srcem.

I stoga su ti ljudi

imali, vrlo jednostavno, hrabrost

da budu nesavršeni.

Imali su samilost

da budu najprije ljubazni prema sebi a zatim i prema drugima,

jer, kao što se i ispostavilo, ne možemo prakticirati samilost sa drugim ljudima

ako ne možemo sebe ljubazno tretirati.

I posljednje je bilo da su imali povezanost,

i - to je bio težak dio -

kao rezultat autentičnosti,

bili su spremni odreći se osobe za koju su mislili da moraju biti

kako bi bili ono što jesu,

što i morate u potpunosti učiniti

za povezanost.

Druga stvar koja im je bila zajednička

je bila ova.

Oni su u potpunosti prihvatili ranjivost.

Vjerovali su

da ono što ih je činilo ranjivima,

da ih čini lijepima.

Nisu pričali o ranjivosti

kao da je ugodna,

niti su pričali o njoj kao da je bolna -

kao što sam ranije čula u intervjuima o sramu.

Pričali su o njoj kao o potrebi.

Pričali su o spremnosti

da kažu "volim te" prvi,

spremnosti

da učine nešto

gdje nema jamstva,

spremnosti

da dišu čekajući poziv doktora

nakon mamograma.

Spremni su uložiti u vezu

koja bi mogla profunkcionirati ili ne.

Mislili su kako je to fundamentalno.

Osobno sam mislila kako je to izdaja.

Ne mogu vjerovati da sam se zavjetovala na vjernost

istraživanju -

definicija istraživanja

je kontrolirati i predvidjeti, proučiti fenomen,

iz izričitog razloga

kontrolirati i predvidjeti.

A sada moja misija

kontroliranja i predviđanja

je polučila odgovor kako treba živjeti sa ranjivosti

i prestati kontrolirati i predviđati.

To je vodilo do malenog sloma -

(Smijeh)

- koji je zapravo izgledao više nalik ovome.

(Smijeh)

I jest.

Ja sam to nazvala slomom, moja terapeutkinja naziva to duhovno buđenje.

Duhovno buđenje zvuči bolje nego slom,

ali uvjeravam vas da je to bio slom.

I morala sam maknuti svoje podatke i pronaći terapeuta.

Dopustite da vam kažem nešto: znate tko ste

kada nazovete svoje prijatelje i kažete, "Mislim da moram nekoga vidjeti.

Imaš li ikakve preporuke?"

Jer pet mojih prijatelja su rekli,

"Wooo. Ne bih htio biti tvoj terapeut."

(Smijeh)

A ja sam rekla, "Što to znači?"

A oni su rekli, "Samo kažem, znaš.

Nemoj ponijeti svoj štap za mjerenje."

Ja sam rekla, "U redu."

Pronašla sam terapeutkinju.

Moj prvi sastanak sa njom, Diana -

ponijela sam svoj popis

načina na koji svesrdni žive, i sjela sam.

A ona je rekla, "Kako ste?"

Ja sam rekla, "Odlično sam. U redu sam."

Rekla je, "Što se događa?"

A to je terapeutkinja koja odlazi terapeutima,

jer moramo ići njima,

jer njihovi B.S. metri su dobri.

(Smijeh)

I stoga sam rekla,

"Evo o čemu se radi, borim se."

A ona je rekla, "Kakva borba?"

A ja sam rekla, "Pa, imam problem s ranjivošću.

I znam da je ranjivost jezgra

srama i straha

i naše borbe za vrijednošću,

ali čini se da je ujedno rodno mjesto

radosti, kreativnosti,

pripadnosti, ljubavi.

I mislim da imam problem,

i potrebna mi je pomoć."

I rekla sam, "Ali evo o čemu se radi,

bez obiteljskih stvari,

bez sranja iz djetinjstva."

(Smijeh)

"Potrebne su mi samo neke strategije."

(Smijeh)

(Pljesak)

Hvala vam.

Stoga ona počne raditi ovo.

(Smijeh)

Tada sam rekla, "Loše je, je li?"

A ona kaže, "Nije ni dobro, a nije ni loše."

(Smijeh)

"Jest to što jest."

I ja sam rekla, "O moj Bože, ovo će biti užas."

(Smijeh)

I je, i nije.

I trajalo je oko godine dana.

I znate kako postoje ljudi

koji, kada shvate da su ranjivost i nježnost važne,

predaju se i uđu u njih.

A: to nisam ja,

i B: ja se ni ne družim sa takvim ljudima.

(Smijeh)

za mene, to je bila cjelogodišnja ulična borba.

Bilo je to natjecanje u tome tko će jače udariti.

Ranjivost je gurnula, ja sam gurnula natrag.

Izgubila sam borbu,

ali sam vjerojatno povratila svoj život.

I stoga sam se vratila istraživanju

i provela idućih par godina

doista pokušavajuči shvatiti što su oni, svesrdni,

koji su im bili izbori,

i što mi radimo

sa ranjivošću.

Zašto se toliko borimo sa njom?

Jesam li sama u borbi protiv ranjivosti?

Ne.

Ovo je, dakle, ono što sam naučila.

Otupljujemo ranjivost -

kada očekujemo poziv.

Bilo je smiješno, stavila sam nešto na Twitter i na Facebook,

poput, "Kako biste vi definirali ranjivost?

Što vas čini ranjivima?"

I u roku od sat i pol, imala sam 150 odgovora.

Jer sam htjela znati

što se nalazi tamo vani.

Moleći supruga za pomoć,

jer sam bolesna, a mi smo novopečeni mladenci;

iniciranje seksa sa svojim mužem;

iniciranje seksa sa svojom ženom;

biti odbijen; pozvati nekoga van;

očekujući poziv od doktora;

dobiti otkaz; otpuštati ljude -

to je svijet u kojem živimo.

Živimo u ranjivom svijetu.

A jedan od načina na koji se nosimo s tim

je da otupljujemo ranjivost.

I mislim kako postoji dokaz -

i nije jedini razlog što taj dokaz postoji,

ali mislim da je ogroman razlog -

mi smo najzaduženija,

najdeblja,

ovisna i liječena

odrasla kohorta u povijesti SAD-a.

Problem je - i naučila sam to iz istraživanja -

da ne možete selektivno zatupiti emocije.

Ne možete reći, ovo su loše stvari.

Ovdje je ranjivost, ovdje je tuga, ovdje je sram,

ovdje je strah, ovdje je razočaranje,

ne želim ih osjećati.

Popit ću par piva i pojesti muffin od banane i orašastog voća.

(Smijeh)

Ne želim ih osjećati.

I znam kako je to znalački smijeh.

Ja za život hakiram u vaše živote.

Bože.

(Smijeh)

Ne možete zatupiti te teške osjećaje

bez zatupljivanja utecaja, naših emocija.

Ne možete selektivno zatupljivati.

Stoga, kada ih zatupljujemo,

zatupljujemo i radost,

zatupljujemo zahvalnost,

zatupljujemo sreću.

A tada smo jadni,

i tražimo smisao i značenje,

i tada se osjećamo ranjivo,

pa onda popijemo par piva i pojedemo muffin od banane i orašastog voća.

I pretvara se u taj opasan krug.

Jedna od stvari o kojima, mislim, moramo razmisliti

je zašto i kako zatupljujemo.

I ne mora samo biti ovisnost.

Druga stvar koju radimo

je da pretvaramo sve što je neizvjesno u izvjesno.

Religija je prešla put od vjere u nadu i misterij

do izvjesnosti.

Ja sam u pravu, ti si u krivu. Ušuti.

To je to.

Samo izvjesno.

Što se više bojimo, to smo više ranjivi,

to se više bojimo.

Tako izgleda današnja politika.

Nema više diskursa.

Nema više razgovora.

Postoji samo optuživanje.

Znate kako je optuživanje opisano u istraživanju?

Način pražnjenja boli i neugode.

Mi usavršavamo.

Ako postoji itko tko želi da im život izgleda poput ovog, onda bi to bila ja,

ali to ne funkcionira.

Jer ono što radimo je da uzimamo masnoću iz naših stražnjica

i stavljamo je u naše obraze.

(Smijeh)

Na što će, nadam se za sto godina,

ljudi gledati unatrag i reći, "Wow."

(Smijeh)

I mi usavršavamo, najopasnije,

našu djecu.

Dopustite mi da vam kažem što mislimo o djeci.

Oni su predisponirani za borbu čim se pojave ovdje.

I kada držite te male savršene bebe u vašim rukama,

naš posao nije reći, "Pogledaj je, savršena je.

Moj posao je održati je savršenom -

pobrinuti se da uđe u tenisku ekipu do petog razreda i na Yale do sedmog razreda."

To nije naš posao.

Naš posao je pogledati i reći,

"Znaš što? Ti se nesavršena, i predisponirana si za borbu,

ali ti si dostojna ljubavi i pripadnosti."

To je naš posao.

Pokažite mi generaciju djece koja su odgojena na takav način,

i mislim kako ćemo riješiti probleme današnjice.

Pretvaramo se da ono što činimo

nema utjecaja na ljude.

Činimo to u našim osobnim životima.

Radimo te korporativne -

bilo da je izbavljenje, istjecanje nafte,

povlačenje -

pretvaramo se da to što radimo

nema veliki utjecaj na druge ljude.

Rekla bih kompanijama, to nije naš prvi rodeo ljudi.

Tražimo od vas da budete autentični i stvarni

i da kažete, "Žao nam je.

Popravit ćemo to."

Ali postoji i drugi način, i ostavit ću vas s tim.

Ovo je što sam otkrila:

kako bismo dopustili sebi da budemo viđeni,

duboko viđeni,

ranjivo viđeni;

kako bismo voljeli sa svim srcem,

iako ne postoji nikakvo jamstvo -

a to je uistinu teško,

i mogu vam to reći kao roditelj, to je bolno teško -

kako bismo prakticirali zahvalnost i radost

u tim trenucima užasa,

kada se pitamo, "Mogu li te voljeti toliko?

Mogu li vjerovati u to sa toliko strašću?

Mogu li biti bijesna zbog toga?"

kako bi jednostavno bili sposobni stati i, umjesto katastrofiziranja što se moglo dogoditi,

reći, "Jednostavno sam toliko zahvalna,

jer osjećati se toliko ranjivom znači da sam živa."

I posljednje, što je mislim najvažnije,

je vjerovati da smo dovoljni.

Jer kada radimo s mjesta

koje, vjerujem, kaže, "Dovoljna sam,"

tada možemo prestati vrištati i početi slušati,

ljubazniji smo i nježniji prema ljudima oko nas,

i ljubazniji smo i nježniji do nas samih.

To je sve što imam. Hvala vam.

(Pljesak)