Hitna skloništa napravljena od papira

Davno prije nego što je održivost postala alarmantna riječ, arhitekt Shigeru Ban počeo je raditi svoje eksperimente sa ekološki prihvatljivim materijalima kao što su kartonske cijevi i papir. Njegove dojmljive strukture često su namijenjene privremenom smještaju, kako bi pomogli unesrećenima na područjima pogođenim katastrofom kao što je Haiti, Rwanda ili Japan. Ali u puno slučajeva zgrade ostaju kao voljeni dio okoliša dugo nakon što su poslužili svojoj prvotnoj svrsi. (Snimljeno na TEDxTokyo.)

Zdravo, ja sam arhitekt.

Ja sam jedini arhitekt na svijetu

koji radi zgrade iz papira kao što je ova kartonska cijev,

i ova izložba je prva koju sam napravio

koristeći papirnate cijevi.

1986., puno, puno prije nego su ljudi počeli razgovarati

o ekološkim problemima i problemima okoliša,

ja sam počeo testirati papirnatu cijev

kako bi ju koristio kao građevnu strukturu.

Jako je komplicirano testirati novi materijal za zgradu,

ali ovo je puno snažnije nego sam očekivao,

i vrlo lako ga je učiniti vodootpornim,

i također, zato što je industrijski materijal,

moguće ga je učiniti vatrootpornim.

Potom sam izgradio privremenu strukturu, 1990.

Ovo je prva privremena zgrada napravljena od papira.

Tu je 330 cijevi, promjera 55 centimetara,

i samo 12 cijevi promjera

120 centimetara, ili četiri stope širine.

Kao što vidite na fotografiji, u ovom toaletu.

U slučaju da ste potrošili toaletni papir,

možete otkinuti unutarnju stranu zida. (Smijeh)

Tako da je to vrlo korisno.

2000. godine, bila je velika izložba u Njemačkoj.

Tražili su da dizajniram zgradu,

jer su tema izložbe bili problemi okoliša.

Tako da sam odabran za izgradnju paviljona od papirnatih cijevi,

papira koji se može reciklirati.

Moj cilj pri dizajnu nije bio njegov dovršetak.

Moj cilj je bio kada je zgrada srušena,

jer svaka zemlja gradi puno paviljona

ali nakon pola godine stvaramo jako puno industrijskog otpada,

tako da se moja zgrada može ponovno iskoristiti ili reciklirati.

Nakon izložbe, zgrada je reciklirana.

Tako da je to bio cilj mog dizajna.

Onda sam bio vrlo sretan da pobijedim na natjecanju

kako bih izgradio drugi Pompidou Centar u Francuskoj

u gradu Metzu.

Kako sam bio siromašan,

htio sam unajmiti ured u Parizu,

ali nisam si ga mogao priuštiti,

tako da sam odlučio dovesti svoje učenike u Pariz

kako bismo izgradili svoj ured na vrhu Pompidou Centra u Parizu

vlastitim rukama.

Tako da smo donijeli papirnate cijevi i drvene spojeve

kako bismo završili naš ured dužine 35 metara.

Ostali smo tamo šest godina bez plaćanja stanarine.

(Smijeh)(Pljesak)

Hvala vam. Imao sam jedan veliki problem.

Kako smo bili dio izložbe,

čak i ako su me prijatelji htjeli vidjeti, morali su kupiti kartu za ulazak na izložbu.

To je bio problem.

Onda sam dovršio Pompidou Centar u Metzu.

To je sada vrlo popularan muzej,

i stvorio sam veliki spomenik za vladu.

Ali onda sam bio vrlo razočaran

u moju profesiju kao arhitekta,

jer mi ne pomažemo, mi ne radimo za društvo,

nego radimo za privilegirane ljude,

bogataše, vladu, graditelje stambenih naselja.

Oni imaju novac i moć.

Oni su nevidljivi.

Unajme nas da vizualiziramo njihovu moć i novac

gradeći monumentalne građevine.

To je naša profesija, čak i povijesno stvar je ista,

i sada radimo isto.

Tako da sam bio vrlo razočaran što ne radimo za društvo,

iako postoji tako puno ljudi

koji su izgubili kuće u prirodnim katastrofama.

Ali moram reći da to više nisu prirodne katastrofe.

Na primjer, potresi nikad ne ubijaju ljude,

ali urušavanje zgrade ubija ljude.

To je odgovornost arhitekta.

Potom ljudi trebaju privremeni smještaj,

ali ne postoje arhitekti koji to rade

jer smo zauzeti radeći za privilegirane ljude.

Pomislio sam, čak kao i arhitekti,

možemo biti uključeni u rekonstrukciju privremenog smještaja.

Možemo ga poboljšati.

Zato sam počeo raditi u područjima pogođenim katastrofama.

1994, dogodila se velika katastrofa u Rwandi, u Africi.

Dva plemena, Hutu i Tutsi, borili su se jedni protiv drugih.

Oko dva milijuna ljudi postali su izbjeglice.

Ali bio sam iznenađen vidjevši sklonište, kamp za izbjeglice

koji je organizirao U.N.

Tako su siromašni, i smrzavaju se

s dekama za vrijeme kišne sezone,

u skloništima koja je izgradio U.N.,

oni su im dali samo plastične plahte,

i izbjeglice su morale rezati drveće, upravo ovako.

Ali preko dva milijuna ljudi sjeku drveće.

Postalo je jedno veliko, teško krčenje šume

i okolišni problem.

Zato su počeli davati aluminijske cijevi, aluminijske barake.

Vrlo skupe, izbacuju ih zbog cijene,

i potom ponovno sjeku drveće.

Pa sam predložio svoju ideju za popravak situacije

koristeći ove reciklirane papirnate cijevi

jer je ovo tako jeftino i također vrlo snažno,

ali moj budžet je 50 dolara po jedinici.

Izgradili smo 50 jedinica kako bismo imali kontrolirajući test

za trajnosti i vlagu i termite, i tako dalje.

I onda, godinu dana nakon toga, 1995., u Kobeu, Japanu,

imali smo veliki potres.

Gotovo 7.000 ljudi je poginulo,

i grad kao ovaj u okrugu Nagata,

cijeli grad je izgorio u požaru nakon potresa.

I tamo sam također našao puno Vijetnamskih izbjeglica

koje pate i okupljaju se u Katoličkoj crkvi --

cijela zgrada je bila potpuno uništena.

Otišao sam tamo i također predložio svećenicima,

"Zašto ne bismo ponovno izgradili crkvu od papirnatih cijevi?"

I onda je rekao, "O Bože, jeste li ludi?

Poslije požara, što predlažete?"

Tako da mi nije vjerovao, ali nisam odustao.

Počeo sam putovati u Kobe,

i upoznao sam se s društvom Vijetnamskih ljudi.

Živjeli su ovako, sa vrlo lošim plastičnim plahtama

u parku.

Tako da sam predložio ponovnu izgradnju. Skupio sam -- skupljao sam sredstva.

Napravio sam sklonište od papirnatih cijevi za njih,

i kako bi ih učinio jednostavnim za izradu studentima

i također jednostavnim za srušiti,

koristio sam prazne gajbe piva kao temelj.

Pitao sam Kirin tvornicu piva da ponudi,

jer u to vrijeme, Asahi tvornica piva

pravila je crvene gajbe za pivo,

koje se ne slažu sa bojom paprinatih cijevi.

Koordinacija boje je vrlo važna.

I također se sjećam, očekivali smo

da ćemo imati pivo u plastičnim gajbama piva,

ali došle su prazne. (Smijeh)

Sjećam se da je to bilo vrlo razočaravajuće.

Tako da sam tijekom ljeta sa svojim učenicima,

izgradio preko 50 skloništa.

Svećenik mi je napokon povjerio ponovnu izgradnju.

Rekao je, "Dokle god sam skupiš novac,

dovedeš svoje učenike da izgrade, možeš to učiniti."

Tako da smo proveli pet tjedana u ponovnoj izgradnji crkve.

Trebala je ostati tamo tri godine,

ali zapravo ostala je tamo 10 godina jer se svidjela ljudima.

Onda, na Taiwanu, imali su velik potres,

i predložili smo da doniramo ovu crkvu,

tako da smo je rastavili,

poslali smo je tamo kako bi ju volonteri izgradili.

Ostala je tamo na Taiwanu kao trajna crkva čak i danas.

Tako da je ova zgrada postala stalna zgrada.

Onda sam se zapitao, što je stalna a što je privremena zgrada?

Čak i zgrada napravljena od papira

može postati trajna ako je ljudi vole.

Čak i zgrade od betona mogu biti vrlo privremene

ako je to napravljeno kako bi se zaradio novac.

1999. godine, u Turskoj, veliki potres,

a ja sam otišao tamo kako bih koristio lokalne materijale da izgradim sklonište.

2001., u južnoj Indiji, također sam izgradio sklonište.

2004., u Šri Lanci, nakon Sumatranskog potresa

i tsunamia, izgradio sam selo islamskih ribara.

I 2008. godine, u Chengduu, Sichuan područje u Kini,

gotovo 70.000 ljudi poginulo je,

i mnoge škole su uništene

jer su vlada i graditelji bili korumpirani.

Zamolili su me da ponovno izgradim privremenu crkvu.

Poveo sam svoje studente iz Japana kako bi radili sa Kineskim studentima.

U mjesec dana, dovršili smo devet učionica,

veličine preko 500 četvornih metara.

Još uvijek se koriste, čak i nakon trenutnih potresa u Kini.

2009. godine, u Italiji, L'Aquila, također se dogodio veliki potres.

I ovo je vrlo zanimljiva slika:

bivši premijer Berlusconi

i bivši bivši bivši bivši Japanski premijer gospodin Aso --

znate, jer moramo mijenjati premijera svake godine.

I oni su vrlo ljubazni, platili su moj model.

Predložio sam veliku ponovnu izgradnju, privremenu glazbenu dvoranu,

jer je L'Aquila vrlo poznata po glazbi

i sve su koncertne dvorane uništene,

tako da su se glazbenici iseljavali.

Tako da sam predložio gradonačelniku,

da bih htio izgraditi privremeno gledalište.

Rekao je: "Dokle god to učiniš vlastitim novcem, možeš to napraviti."

I bio sam vrlo sretan.

Gospodin Berlusconi doveo je skup G8,

i naš bivši premijer došao je,

tako da su nam pomogli skupiti novac,

pa sam dobio pola milijuna eura od Japanske vlade

kako bih izgradio ovo privremeno gledalište.

2010. godine u Haitiu dogodio se veliki potres,

ali nije bilo moguće letjeti do tamo,

tako da sam otišao u Santo Domingo, susjednu državu,

kako bih se šest sati vozio do Haitija

sa lokalnim studentima u Santo Domingu

kako bismo izgradili 50 skloništa od lokalnih papirnatih cijevi.

Ovo se dogodilo u Japanu prije dvije godine, u sjevernom Japanu.

Nakon potresa i tsunamia,

ljudi su evakuirani u veliku zgrado poput dvorane.

Ali pogledajte ovo. Nema privatnosti.

Ljudi pate mentalno i fizički.

Tako da smo otišli tamo kako bismo izgradili odjeljke

sa svim studentima volonterima koristeći papirnate cijevi,

samo jednostavno sklonište od okvira od papirnatih cijevi i zastora.

Ali ipak, voditelji ustanove

nisu htjeli da to učinimo, jer, kako su rekli,

jednostavno, biti će ih teže kontrolirati.

Ali je to zaista nužno učiniti.

Nemaju dovoljno ravne površine za izgradnju

standardnih vladinih jednokatnica kao što je ova.

Pogledajte ovo. Čak je i vlada

tako loše gradila privremeni smještaj,

tako gust i tako neuredan jer nema spremišta, ničeg, voda curi,

tako da sam mislio, moramo napraviti višekatnicu

jer nema zemlje i također ovo nije vrlo udobno.

Tako da sam to predložio gradonačelniku dok smo radili pregrade.

Napokon sam se susreo sa vrlo ljubaznim gradonačelnikom sela Oganawa

u Miyagiu.

Zamolio me da izgradim trokatnice na terenu za bejzbol.

Koristio sam brodske kontejnere

i studenti su nam pomogli napraviti

sav namještaj u zgradama

kako bi postale udobne,

unutar vladinog budžeta

te zauzimajući isti prostor,

ali puno udobnije.

Mnogi ljudi htjeli su ovdje ostati zauvijek.

Bio sam vrlo sretan kad sam to čuo.

Sada radim na Novom Zelandu u Crhistchurchu.

Otprilike 20 dana prije nego se dogodio japanski potres,

oni su također imali velik potres,

i mnogi japanski studenti poginuli su,

i najvažnija katedrala u gradu,

simbol Crhistchurcha, bio je potpuno uništen.

Zamolili su me da ponovno izgradim privremenu katedralu.

Tako da je ovo u izradi.

I volio bih nastaviti graditi spomenike

koje ljudi obožavaju.

Hvala vam puno.

(Pljesak)

Hvala vam. (Pljesak)

Hvala vam puno. (Pljesak)