Zašto nas naši zasloni čine manje sretnima

Što nam čine naši zasloni i uređaji? Psiholog Adam Alter proučava koliko nam vremena kradu zasloni i kako im to uspijeva. Podijelio je s nama zašto biste se zbog svih tih sati provedenih ispred pametnih telefona tableta ili računala, mogli loše osjećati - i što možete učiniti.

Prije nekoliko godina
čuo sam zanimljivu glasinu.

Čelnik velike kompanije hrane
za kućne ljubimce

išao bi na godišnji sastanak dioničara

noseći konzervu pseće hrane.

I jeo bi tu hranu iz konzerve.

Bio je to njegov način da ih uvjeri,
ako je hrana dobra za njega,

dobra je i za njihove kućne ljubimce.

Ova strategija korištenja
vlastitih proizvoda,

uobičajena je strategija
u poslovnom svijetu.

To ne znači da svi dolaze
i jednu pseću hranu,

već poslovni ljudi koriste svoje proizvode

kako bi pokazali

da vjeruju u njih.

Dakle, to je vrlo raširena praksa,

no vrlo je zanimljivo kada nađete iznimke

tog pravila,

kada nađete primjere poslovanja
ili ljudi u poslovnom svijetu

koji ne koriste vlastite proizvode.

Izgleda da postoji jedna industrija
gdje je to uobičajeno

i prilično redovito,

a to je industrija tehnoloških uređaja.

Tako je 2010. godine Steve Jobs,
kada je pustio u prodaju iPad,

opisao kao "izvanredan" uređaj."

" Najbolje iskustvo pretraživanja
koje ste ikada imali,

daleko bolje od prijenosnog računala
i pametnog telefona.

Nevjerojatno iskustvo."

Nekoliko mjeseci kasnije
kontaktirao ga je novinar

New York Timesa,

i vodili su dugi telefonski razgovor.

I na kraju razgovora novinar je

ubacio pitanje
koje se činilo vrlo jednostavnim.

Rekao mu je: "Vaša djeca
vjerojatno jako vole iPad."

Odgovor na ovo je bio očit,

no, ono što je Jobs rekao
zaista je iznenadilo novinara.

Bio je vrlo iznenađen,

jer mu je rekao: "Nisu ga koristili.

Kod kuće ograničavamo djeci
korištenje tehnologije."

Ovo je vrlo uobičajeno
u tehnološkom svijetu.

Zapravo, postoji škola
vrlo blizu Silicijske doline,

pod imenom Waldorf School
of the Peninsula,

u kojoj se ne koriste
uređaji sa zaslonima do 8. razreda.

Ono zanimljivo u vezi s tom školom je,

da 75 % djece koja je pohađa

ima roditelje koji su visoko pozicionirani
u tehnološkom svijetu Silicijske doline.

I kada sam čuo za to, pomislio sam
koliko je to zanimljivo i iznenađujuće,

što me potaklo da razmislim
kako svi ti zasloni utječu na mene,

na moju obitelj i ljude koje volim,

kao i na ljude općenito.

Stoga sam proteklih pet godina,

kao profesor ekonomije i psihologije,

proučavao utjecaj zaslona na naše živote.

I želim započeti s činjenicom
da nam oduzimaju puno vremena,

a onda možemo vidjeti
i kako to vrijeme izgleda.

Ovo je prosječan 24-satni radni dan

za tri različite točke u prošlosti:

2007, prije 10 godina,

2015.

a zatim podaci koje sam sakupio,
i to samo prošli tjedan.

Mnogo stvari nije se promijenilo

toliko.

Spavamo oko 7,5 do 8 sati dnevno,

neki će reći da se to
lagano smanjilo, no nije mnogo.

Radimo 8,5 do 9 sati dnevno.

Obavljamo nužne aktivnosti

to su stvari poput jedenja,
kupanja, brige oko djece,

oko 3 sata dnevno.

I preostaje ovaj bijeli prostor.

Ovo je naše privatno vrijeme.

Ovo vrijeme nam je neizmjerno važno.

To je prostor u kojem činimo stvari
koje se tiču nas kao pojedinaca,

to je vrijeme za hobije,
za bliske odnose s drugima,

kada zaista mislimo na svoj život,
kada smo kreativni,

kada razmišljamo unatrag
i pokušavamo ustanoviti

imamo li smislen život.

Nešto od toga odnosi se i na posao,

no kada ljudi razmisle o svom životu

i zapitaju se kakav je on bio

na kraju života,

gledate ono što zadnje govore...

govore o trenucima koji su se dogodili
u tom bijelom, osobnom prostoru.

Taj dio je svet, važan nam je.

Sada ću vam pokazati

koliko je tog prostora potrošeno
ispred zaslona uređaja, kroz vrijeme.

2007.

ovoliko.

Te godine je Apple predstavio prvi iPhone.

Osam godina kasnije,

ovoliko.

Danas, ovoliko.

Ovoliko svog slobodnog vremena
provedemo ispred zaslona.

Ovaj tanki žuti dio, tu kreće čarolija.

Tu se nalazi vaša čovječnost.

A ona je trenutno u vrlo malom prostoru.

I što da učinimo s time?

Prvo pitanje je:

Kako izgleda to crveno područje?

Naravno, zasloni su čudesni

na mnogo načina.

Živim u New Yorku,

a mnogo moje obitelji živi u Australiji

i imam jednogodišnjeg sina.

Mogao sam ih upoznati jedino preko ekrana.

To ne bih mogao prije 15 ili 20 godina

na isti način.

I zato u ovome ima i puno dobroga.

Možete se zapitati jednu stvar:

Što se odvija tijekom tog vremena?

Koliko nas obogaćuju
aplikacije koje koristimo?

A neke zaista tako i utječu.

Ako ljude zaustavite
dok ih koriste i kažete im

"Recite nam kako se sada osjećate"

reći će da se osjećaju
prilično dobro koristeći one,

vezane za opuštanje, vježbanje,
prognozu vremena, čitanje,

obrazovanje i zdravlje.

Prosječno na svaku od tih aplikacija
potroše oko 9 minuta dnevno.

Ove aplikacije čine ih manje sretnima.

Oko polovice ljudi, kada ih prekinete
i pitate "Kako se osjećate?"

kažu da se ne osjećaju dobro koristeći ih.

No, na te aplikacije

za traženje partnera,
društvene mreže, igrice,

zabavu, vijesti, pretraživanje

ljudi dnevno na svaku od njih
potroše oko 27 minuta.

Trošimo tri puta više vremena
na aplikacije koje nas ne čine sretnima.

To se baš ne čini previše mudro.

Jedan od razloga što provodimo
toliko vremena na njih,

koje nas ne čine sretnima,

je to što nam kradu točku prekida.

Točke prekida bile su
posvuda u 20. stoljeću.

Bile su dio svega što smo radili.

Točka prekida je, zapravo,
signal da trebamo prijeći

na nešto novo, raditi nešto drugo.

I... sjetite se novina,
nakon nekog vremena ih pročitate,

preklopite i odložite u stranu.

Isto je i s časopisima, knjigama,
dođete do kraja poglavlja,

što vas navodi da razmislite
želite li nastaviti.

Gledali biste neku TV emisiju,
nakon nekog vremena ona završava,

i onda imate tjedan dana
do sljedećeg nastavka.

Točke prekida postojale su posvuda.

No, danas koristimo medije na način
gdje tog prekida nema.

Vijesti se neprestano objavljuju,

i sve ide bez prestanka,
Twitter, Facebook, Instagram,

elektronička pošta, SMS-ovi, vijesti.

I kada provjeravate
i sve vrste drugih izvora,

samo idete dalje, i dalje, i dalje.

Možemo dobiti ideju što učiniti
iz zapadne Europe

gdje imaju mnogo dobrih ideja
za radno okruženje.

Evo jednog primjera.
Ovo je nizozemska tvrtka za dizajn.

Oni su smjestiti stolove na strop

i u 6 popodne svakog dana,

bez obzira kome šaljete email, što radite,

stolovi se podižu na strop.

(Smijeh)

(Pljesak)

Četiri dana u tjednu prostor
se pretvara u studio za jogu,

jedan dan u tjednu u plesni klub.

Samo o vama ovisi
što ćete od toga odabrati.

No, ovo je odlično pravilo kako prestati

jer to znači da na kraju dana

sve staje, ne može se više raditi.

U Daimleru, njemačkoj auto-kompaniji,
imaju jednu drugu odličnu strategiju.

Kada idete na godišnji odmor,

umjesto poruke "Ova osoba je na odmoru,

javit će vam se nakon nekog vremena"

oni koriste, "Ova je osoba na odmoru,
stoga smo izbrisali vašu poruku."

Ova osoba nikada neće vidjeti poruku
koju ste upravo poslali."

(Smijeh)

"Možete se javiti ponovo
za nekoliko tjedana,

ili poslati poruku nekom drugom."

(Smijeh)

I tako...

(Pljesak)

Možete zamisliti kako to izgleda.

Odete na odmor i zaista ste na odmoru.

Ljudi koji tamo rade osjećaju

da zaista dobivaju odmor od posla.

No, naravno, to nam ne govori mnogo

što trebamo raditi
kod kuće, u vlastitom životu,

stoga želim nešto predložiti.

Lako je reći, između 5 i 6 popodne
neću koristiti svoj telefon.

Problem je što 5 i 6 popodne
izgledaju različito u različite dane.

Mislim da je mnogo bolje reći,

radim određene stvari svaki dan,

postoje neke aktivnosti
koje su svakodnevne,

poput večere.

Ponekad ću biti sam,

ponekad s drugim ljudima,

ponekad u restoranu,

ponekad kod kuće,

no, pravilo koje sam usvojio jest:
nikada neću koristiti telefon za stolom.

Daleko je od mene,

što je dalje moguće.

Zato što teško odolimo iskušenju.

No, kada imate točku prekida,
svaki puta kada večera počinje,

udaljim telefon od sebe,

i izbjegnete iskušenje.

Na početku je bolno.

Imao sam osjećaj da mnogo propuštam.

(Smijeh)

Borio sam se s time.

No, naviknete se na to.

Svladate to odvikavanje
kao kod odvikavanja od droga,

i tada život postaje
živopisniji, bogatiji,

zanimljiviji --

vodite kvalitetnije razgovore.

Zaista se povežete s ljudima oko sebe.

Mislim da je to fantastična strategija

i znamo da djeluje
jer kad ljudi to počnu raditi --

a pratio sam mnoge koji su to pokušali --

to se širi dalje.

Osjećaju se dobro zbog toga

pa to počinju raditi
i prvi sat ujutro.

Tijekom vikenda podešavaju telefone
na zrakoplovni način rada.

Tako telefon zadržava samo kameru,
ali više nije telefon.

Ovo je zaista moćno

i znamo da se ljudi
mnogo bolje osjećaju kada to naprave.

I koji je ovdje zaključak?

Zasloni su čudesna stvar,
to sam već rekao

i mislim da je to istina.

No, koristimo ih kao da se vozimo
niz zaista brzu, dugu cestu,

u autu ste kojem je gas stisnut do kraja,

a teško je dosegnuti kočnicu.

Morate odabrati.

Možete ili lagano voziti
uz predivne slike mora,

i slikati sa prozora, to je lako,

ili možete sići s ceste,
kako biste stali u stranu,

stisnuli tu kočnicu,

izašli,

izuli cipele i čarape,

malo prošetali po pijesku,

osjetili pijesak pod nogama,

krenuli prema obali,

i pustili da vam gležnjeve
zapljuskuje more.

Život će vam biti bogatiji i smisleniji

jer doslovno udišete to iskustvo,

a sve zato što ste
ostavili telefon u autu.

Hvala.

(Pljesak)