Becci Manson: Dodirivanje života kroz retuširanje slika

Nakon potresa i tsunamija u Japanu 2011. godine, među ruševinama nalazile su se izgubljene i oštećene fotografije obitelji i voljenih osoba. Retušerka fotografija Becci Manson, zajedno s lokalnim volonterima i kolegama iz cijelog svijeta koje je regrutirala preko interneta, pomagala je pri njihovom čišćenju i popravljanju, vraćajući tako uspomene njihovim vlasnicima.

Prije ožujka 2011., bavila sam se retuširanjem fotografija

u New Yorku.

Mi smo blijeda, siva bića.

Skrivamo se u mraku, prostorijama bez prozora

i općenito izbjegavamo sunce.

Mršave modele činimo još mršavijima,
savršenu kožu savršenijom,

a nemoguće činimo mogućim.

Stalno nas kritiziraju u medijima,

ali neki od nas zaista su nadareni umjetnici

s godinama iskustva,

i zbilja cijene slike i fotografije.

11. ožujka 2011., iz svog doma gledala sam,

kao i ostatak svijeta, tragične događaje
koji su se odvijali u Japanu.

Ubrzo nakon toga, organizacija u kojoj volontiram,

All Hands Volunteers, bila je
na terenu u roku nekoliko dana,

i radila u sklopu akcija za pomoć.

Ja sam, kao i stotine drugih volontera,

znala da ne možemo samo sjediti doma

pa sam odlučila pridružiti im se na tri tjedna.

13. svibnja stigla sam u grad Ōfunato.

To je ribarski gradić u prefekturi Iwate,

s 50-ak tisuća stanovnika,

jedan od prvih koje je pogodio val.

Zabilježeno je da je razina vode dosegla

više od 24 metra visine

i putovala preko 3 km u unutrašnjost.

Kao što pretpostavljate, grad je bio razoren.

Čistili smo naplavine iz kanala i jaraka.

Čistili smo škole. Čistili smo domove od blata i praznili ih

kako bi bili spremni za renovaciju i obnovu.

Uklonili smo tone smrdljivih, trulih ribljih lešina

iz lokalne tvornice za preradu ribe.

Zaprljali smo se i to nam se sviđalo.

Tjednima su volonteri i mještani

pronalazili slične stvari.

Nalazili su fotografije i albume,

kamere i SD kartice.

Svi su radili isto.

Skupljali su ih i predavali na razna mjesta

diljem gradova na čuvanje.

Do tog trena nisam shvaćala

da su te fotografije tako velik dio

osobnog gubitka koji su ljudi osjećali.

Kako su bježali od vala, spašavajući svoj život,

baš sve što su imali,

sve su morali ostaviti za sobom.

Krajem mog prvog tjedna ovdje,

pomagala sam u evakuacijskom centru u gradu.

Pomagala sam čistiti onsen, gradske terme,

ogromne kade.

To je ujedno bilo i mjesto u gradu

na kojem je evakuacijski centar skupljao fotografije.

Ovdje ljudi su ih predavali

i bila sam počašćena što su mi povjerili

pomaganje oko ručnog čišćenja fotografija.

Bilo je emotivno i nadahnulo me.

I prije sam čula za izraz "misliti izvan okvira",

ali tek kad sam izišla iz svojih okvira,

nešto se dogodilo.

Kako sam pregledavala fotografije,

od kojih su neke bile i starije od 100 godina,

neke još u omotnicama s razvijanja,

nisam mogla ne pomisliti da kao retušer

mogu popraviti ovu poderotinu ili ogrebotinu,

a znala sam i stotine ljudi koji bi mogli učiniti isto.

Te večeri otišla sam na Facebook

i pitala nekoliko njih za pomoć. Do jutra je

odaziv bio toliko velik i pozitivan

da sam znala da moram pokušati.

Tako smo počeli retuširati fotografije.

Ovo je bila prva.

Nije odviše oštećena, no voda je promijenila

boju na djevojčičinom licu

te se to moralo ispraviti s velikom preciznošću i osjetljivošću.

Inače ta djevojčica više ne bi izgledala

kao ta djevojčica, što bi bilo tragično

koliko i oštećenje fotografije.

(Pljesak)

S vremenom je stiglo još fotografija

i trebali smo više retušera

pa sam opet otišla na Facebook i LinkedIn

i kroz 5 dana pomoć je ponudilo

80 ljudi iz 12 zemalja.

U dva se tjedna 150 ljudi

željelo priključiti.

Do srpnja smo se u Japanu proširili

do susjednog grada Rikuzentakate

i sjevernije do grada Yamade.

Jednom tjedno postavili bismo svoju opremu za skeniranje

u privremenim pohranama fotografija,

gdje su ljudi preuzimali svoje fotografije.

Neke starije gospođe nikad nisu vidjele skener,

ali u roku 10 minuta nakon pronalaska
svoje izgubljene fotografije,

mogle su nam je dati, mi bismo je skenirali,

uploadali na cloud server, a tada bi je downloadao

gaijin, stranac,

negdje na drugoj strani svijeta

i počeo je popravljati.

Potpuno je druga priča vrijeme

za koje je slika vraćena,

a ovisilo je, naravno, o šteti na fotografiji.

Moglo je trajati sat vremena, ali i tjednima

ili mjesecima.

Kimono na ovoj snimci većinom se morao ručno nacrtati,

ili spojiti zajedno, birajući preostale dijelove boje

i detalje koje voda nije oštetila.

Trebalo je mnogo vremena.

Sve ove fotografije oštetila je voda,

bile su uronjene u slanu vodu, prekrivene bakterijama,

kanalizacijskom vodom, ponekad čak i uljem, a sve to

i dalje će ih oštećivati

pa je ručno čišćenje bilo ogroman dio projekta.

Nismo mogli retuširati fotografiju ako nije očišćena,

suha i ako vlasnik nije pronađen.

Imali smo sreće s ručnim čišćenjem.

Vodila nas je jedna čudesna mještanka.

Vrlo je lako još više oštetiti oštećene fotografije.

Kako je Wynne, voditeljica mog tima, jednom rekla,

to je poput tetoviranja.

Ne smijete pogriješiti.

Žena koja nam je donijela ove fotografije imala je sreće,

što se tiče fotografija.

Počela ih je sama ručno čistiti i stala je

kad je shvatila da ih još više uništava.

Imala je duplikate.

Područja poput njenog muža i njenog lica,

koja bi inače bilo nemoguće popraviti,

jednostavno smo spojili u jednu dobru fotografiju

i iznova načinili cijelu fotografiju.

Kad je preuzela slike,

ispričala nam je dio svoje priče.

Njezine fotografije pronašle su kolege njezinog muža

u mjesnom vatrogasnom domu među naplavinama

daleko od mjesta gdje je nekad bio njihov dom

i prepoznali su ga.

Na dan tsunamija, on je bio zadužen

osigurati da su brane za tsunami zatvorene.

Morao je ići prema vodi kad su se sirene oglasile.

Njezina dva sinčića, koja više nisu tako mala,

bila su u školi, u dvije različite škole.

Jednog od njih sustigla je voda.

Trebalo joj je tjedan dana kako bi ih sve pronašla

i saznala da su svi preživjeli.

Onog dana kad sam joj predala slike ujedno je bio

i 14. rođendan njenog mlađeg sina.

Unatoč svemu, za nju su te fotografije

bile savršen dar za njega,

nešto što je mogao gledati,
nešto čega se mogao sjećati otprije,

što nije imalo ožiljke od onog dana u ožujku

kad se baš sve ostalo u njegovom životu promijenilo

ili je bilo uništeno.

Nakon šest mjeseci u Japanu

1100 volontera izmijenilo se kroz All Hands.

Stotine njih pomoglo nam je ručno očistiti

preko 135.000 fotografija,

od kojih je velika većina -- (Pljesak) --

od kojih je velika većina opet pronašla svoj dom.

a to je važno.

Više od 500 volontera iz cijelog svijeta

pomoglo nam je vratiti stotine fotografija 90 obitelji,

potpuno obnovljene i retuširane.

Tijekom tog razdoblja, nismo potrošili

više od 1000 dolara na opremu i materijale,

većinom na tintu za printere.

Stalno stvaramo fotografije.

Fotografija je podsjetnik na nekoga ili nešto,

na mjesto, vezu, voljenu osobu.

One su čuvari naših sjećanja i naše povijesti,

zadnja stvar koju bismo zgrabili

i prva stvar koju se vraćamo potražiti.

To je bila poanta našeg projekta:

obnavljanje tih komadića ljudskosti,

vraćanje te veze ljudima.

Kad ovakvu fotografiju nekome možemo vratiti ovakvu,

to mnogo znači

u životu osobe koja je prima.

Projekt je ostavio traga i u životima retušera.

Nekima od njih dao je vezu

s nečim većim, vraćanjem natrag,

korištenjem njihovih talenata za nešto drugo

osim mršavih modela i savršene kože.

Za kraj bih pročitala e-mail

koji sam dobila od Cindy, jedne od retušera,

na dan kad sam se napokon vratila
iz Japana nakon šest mjeseci.

"Kako sam radila, nisam mogla ne misliti o pojedinim ljudima

i pričama prikazanima na slikama.

Jedna me posebno ganula --
fotografija sa ženama svih dobi,

od bake do djevojčice, okupljenima oko djeteta,

zato što slična fotografija moje obitelji,

moje bake, majke i mene,

novorođene kćeri, visi na našem zidu.

Diljem svijeta, kroz razna razdoblja,

naše su osnovne potrebe iste, zar ne?"

Hvala. (Pljesak)

(Pljesak)