Pravednost: Kako ispravno postupiti? Epizoda 01 'Moralna strana ubojstva'

Pravednost Michael Sandel

Moralna strana ubojstva

Ovo je kolegij o pravednosti
i započinjemo jednom pričom.

Pretpostavimo da ste vozač tramvaja

i vaš tramvaj juri tračnicama
90 km na sat,

a na kraju tračnica uočavate
pet radnika koji rade na pruzi.

Pokušavate stati, ali ne možete,
kočnice vam ne rade.

Očajni ste jer znate

da ako se zaletite u tih pet radnika,
svi će poginuti.

Pretpostavimo da to znate sa sigurnošću

i osjećate se bespomoćni

dok ne primijetite sporedni kolosijek
s desne strane

a na kraju tog kolosijeka je jedan radnik
koji radi na pruzi.

Vaš upravljač radi pa možete
skrenuti tramvaj, ako želite,

na sporedni kolosijek,

i tako ubiti jednog radnika,
ali poštedivši petoricu.

Evo našeg prvog pitanja.

Kako ispravno postupiti?

Što biste vi učinili?

Hajde da provedemo anketu.

Koliko bi vas skrenulo tramvaj
na sporedni kolosijek?

Dignite ruke.

Koliko vas ne bi?
Koliko bi vas nastavilo ravno naprijed?

Ostavite podignute ruke,
oni koji bi išli ravno naprijed.

Šačica ljudi bi,
velika većina bi skrenula.

Da čujemo prvo ...

Sada moramo istražiti razloge
zašto mislite da je to ispravno učiniti.

Počnimo s većinom,
koja bi skrenula na sporedni kolosijek.

Zašto bi to učinili?

Koji bi bio vaš razlog?

Tko bi nam iznio svoj razlog?

Samo naprijed, ustanite.

Zato jer ne može biti ispravno ubiti petoro
kad možete ubiti jednoga, umjesto toga.

Ne bi bilo u redu ubiti petoricu,
ako možete ubiti samo jednog umjesto toga.

To je dobar razlog.

Tko još?

Da li se svi slažu s tim razlogom?

Izvolite.

Mislim da je to isti razlog zbog kojeg ljude
koji su u 9/11 spustili avion

u polje u Pennsilvaniji,
smatramo herojima

jer su odabrali da ubiju ljude u avionu,
a ne puno više ljudi u velikim zgradama.

Znači, princip je bio isti u 9/11,
tragična okolnost,

bolje ubiti jednoga
da bi petorica preživjela?

Je li to razlog za većinu vas
koji bi skrenuli?

Da čujemo sada one
koji su u manjini,

one koji ne bi skrenuli.

Mislim da je to ista vrsta mentaliteta
koja opravdava genocid i totalitarizam,

kako bi spasili jednu naciju,
istrebljujete drugu.

Pa što bi vi učinili u tom slučaju?

Kako bi izbjegli užase genocida,
vi bi se zaletili u petoricu i ubili ih?

Po svoj prilici, da.

Dobro, tko još?

To je hrabar odgovor, hvala.

Razmotrimo drugi slučaj
s tramvajem

i pogledajmo da li se,
oni od vas koji su u većini,

i dalje žele držati tog principa,

bolje da umre jedan,
kako bi petorica preživjela.

Ovaj puta vi niste vozač tramvaja,
nego promatrač.

Stojite na mostu iznad
tramvajske pruge,

a prugom se približava tramvaj.

Na kraju pruge nalazi se 5 radnika,

kočnice ne rade,

tramvaj samo što nije naletio na petoricu
i ubio ih.

A sada, vi niste vozač i zaista
se osjećate bespomoćni.

Dok ne primijetite da pokraj vas stoji

naginjući se preko ograde mosta,

jedan vrlo debeli čovjek.

I mogli biste ga malo pogurnuti

on bi pao s mosta na tračnice

točno ispred tramvaja,

on bi poginuo, ali bi spasio petoricu.

Koliko vas bi gurnulo
debelog čovjeka s mosta? Dignite ruke.

Koliko vas ne bi?

Većina ljudi ne bi.

Postavlja se očito pitanje,

što se dogodilo s principom,

bolje spasiti pet života,
čak i po cijenu žrtvovanja jednog,

što je s principom koji su skoro svi
podržali u prvom slučaju?

Želio bih čuti nekoga iz većine
u oba slučaja.

Kako objašnjavate razliku
između ta dva slučaja?

Mislim da drugi uključuje
aktivni izbor da se osobu gurne.

Mislim da se, u suprotnom, ta osoba sama
ne bi uplela u tu situaciju,

pa birati u njegovo ime

da ga se uključi u nešto što bi
u protivnom izbjegao,

mislim da je više od onog
što imate u prvoj situaciji

gdje tri strane, vozač i dvije grupe radnika
već jesu u toj situaciji.

Ali momak koji radi na sporednom kolosijeku,

on nije odabrao da žrtvuje svoj život
ništa više od debelog čovjeka, zar ne?

To je istina, ali bio je na pruzi.

Ovaj momak je bio na mostu!

Možete nastaviti ako želite.

Dobro, to je teško pitanje.

Bili ste dobri, jako dobri,
to je teško pitanje.

Tko bi još pokušao naći način
za usaglašavanje

reakciju većine u ova dva slučaja?

Pretpostavljam, u prvom slučaju,
gdje imate jednog radnika i petoricu,

izbor je između te dvije grupe
i morate jednu izabrati,

a ljudi će poginuti zbog tramvaja,
ne nužno zbog vaše direktne akcije.

Tramvaj je van kontrole i vi u djeliću sekunde
morate donijetu određenu odluku,

dok je guranje čovjeka s mosta
stvarni čin ubojstva s vaše strane,

nad time imate kontrolu,
dok nad tramvajem nemate kontrolu.

Zato mislim da je to
malo drugačija situacija.

U redu, tko ima odgovor?

Tko želi odgovoriti?

Je li to pravo objašnjenje?

Ja mislim da to nije baš dobar razlog

jer u oba slučaja morate odlučiti
tko će umrijeti

jer ili ćete izabrati da skrenete
i ubijete osobu

što je aktivna svjesna
odluka da skrenete,

ili ćete izabrati da gurnete deebelog čovjeka,
što je također aktivni svjesni čin.

Dakle u oba slučaja radite izbor.

Vi želite li odgovoriti?

Nisam baš siguran da je tako,
još uvijek mi se čini da je drugačije,

time što ste nekoga bacili na tračnice
i ubili ga,

vi ste ga ustvari sami ubili.

Gurate ga, vlastitim rukama.

Gurate ga, a to je drugačije od
upravljanja nečim što će uzrokovati smrt.

To zaista ne zvuči ispravno
kad to ovako govorim.

Ne, to je dobro, kako se zovete?

Andrew.

Andrew, dozvoli da te pitam ovo:

Pretpostavimo,

stojeći na mostu kraj tog debelog čovjeka,

ne moram ga gurnuti,

pretpostavimo da stoji na poklopcu
koji mogu otvoriti okrećući neki kotač, ovako.

Biste li ga okrenuli?

Iz nekog razloga to izgleda
još više pogrešno.

Mislim, možda ako bi se slučajno naslonili
na taj kotač ili tako nešto.

Ili recimo da tramvaj leti prema
sklopci koja će otvoriti poklopac,

onda bih se mogao složiti s tim.

Pošteno, to još uvijek izgleda pogrešno

na način na koji nije izgledalo
u prvom slučaju skretanja.

I na još jedan način, u prvoj situaciji
vi ste direktno uključeni u situaciju,

u drugoj ste samo promatrač,

pa imate izbor da se uključite ili ne
guranjem debelog čovjeka.

Zaboravimo na trenutak na ovaj slučaj.

Zamislimo drugačiji slučaj.
Ovaj puta vi ste doktor na hitnoj

i dolazi vam šest pacijenata.

Stradali su u groznom
prometnom udesu tramvaja.

Njih pet zadobilo je srednje teške povrede,
jedan je u kritičnom stanju,

trebao bi vam cijeli dan
da se pobrinete za kritično povrijeđenog,

no za to vrijeme onih pet bi umrlo.

Ili se možete pobrinuti za tu petoricu,
ali za to vrijeme onaj kritični bi umro.

Koliko vas bi spasilo petoricu
da ste doktor?

Koliko bi vas bi spasilo jednoga?

Vrlo malo ljudi,
samo šačica ljudi.

Isti razlog, pretpostavljam?

Jedan život nasuprot pet?

Sada razmotrite slučaj drugog doktora.

Ovaj puta vi ste kirurg za transplantacije,

imate 5 pacijenata i svakom je
očajnički nužna

transplantacija organa kako bi preživio.

Jednom treba srce, jednom pluća,
jednom bubreg, jednom jetra

i petom gušterača.

Ali nemate nijednog darivatelja organa.

Uskoro ćete ih gledati kako umiru.

A onda vam sine,

da je u sobi do zdravi mladić
koji je došao na pregled.

Sviđa vam se to?

I on je zadrijemao,

mogli biste potiho ući,

iščupati mu pet organa,
ta osoba bi umrla,

ali mogli biste spasiti petoricu.

Koliko bi vas to učinilo?

Itko?

Koliko? Dignite ruke, ako bi to učinili.

Netko na balkonu?

Vi bi?

Budite oprezni,
ne naginjite se previše.

Koliko ne bi?

U redu.

Što vi kažete, govorite vi sa balkona
koji bi iščupali organe, zašto?

Ja bi zapravo htio razmotriti
malo drugačiju mogućnost,

tako da uzmem jednog od onih
kojima treba organ,

koji će prvi umrijeti

i iskoristio bi njegova četiri zdrava
organa da spasim ostalu četvoricu.

To je prilično dobra ideja.

To je sjajna ideja,

osim činjenice

da ste upravo upropastili filozofsku poantu.

Odmaknimo se malo
od ovih priča i argumenata.

da uočimo nekoliko stvari u načinu
kako su se argumenti počeli razvijati.

Određeni moralni principi
već su se počeli pojavljivati

u diskusijama koje smo vodili.

Pa hajde da vidimo koji su to
moralni principi.

Prvi moralni princip koji se pojavio
u diskusiji kaže

ispravna stvar, moralna stvar
koju treba učiniti

ovisi o posljedicama kojima će rezultirati
vaše djelovanje.

Na kraju dana, bolje je da prežive petorica

čak i ako jedan mora umrijeti.

To je primjer konsekvencijalističkog
moralnog rasuđivanja.

Konsekvencijalističko moralno rasuđivanje
locira moralnost u posljedicama nekog čina

u stanju svijeta koji će biti rezultat
onoga što učinite.

Ali onda smo otišli malo dalje
razmatrajući druge slučajeve

i ljudi nisu baš bili sigurni

u konsekvencijalistčko moralno
rasuđivanje.

Kad su oklijevali gurnuti debelog čovjeka
s mosta

ili iščupati organe nevinog pacijenta,

ljudi su ukazivali na razloge

povezane s intrinzičnom kvalitetom
samog čina,

kakve god mogle biti posljedice.

Ljudi su se opirali,

ljudi su mislili da je to jednostavno pogrešno,
kategorički pogrešno,

ubiti osobu, nevinu osobu,
čak i u ime spašavanja pet života.

Bar su tako ljudi mislili u drugoj verziji
priča koje smo razmatrali.

To ukazuje na drugi kategorički način

razmišljanja o moralnom rasuđivanju.

Kategoričko moralno rasuđivanje
postavlja moralnost

u određene apsolutne moralne zahtjeve,

određene kategoričke dužnosti i prava
bez obzira na posljedice.

U danima i tjednima pred nama
istraživat ćemo

razlike između konsekvencijalističkih
i kategoričkih moralnih principa.

Najutjecajniji primjer konsekvencijalističkog
moralnog rasuđivanja je utilitarizam,

doktrina koju je razvio Jeremy Bentham,
engleski političkii filozof 18. stoljeća.

Najvažniji filozof kategoričkog
moralnog rasuđivanja

je Emmanuel Kant,
njemački filozof 18. stoljeća.

Stoga ćemo razmotriti ova dva
različita načina moralnog rasuđivanja

procijeniti ih
i također razmotriti druge.

Ako pogledate nastavni program, primijetit
ćete da čitamo niz sjajnih i čuvenih knjiga,

knjige Aristotela, Johna Lockea,
Immanuela Kanta, Johna Stewarta Milla

i drugih.

Također ćete primijetiti u programu
da ne čitamo samo te knjige,

bavimo se također

suvremenim političkim i pravnim
kontraverzama koje potiču filozofska pitanja.

Diskutirat ćemo o jednakosti i nejednakosti,

afirmativnu akciju
(pozitivnu diskriminaciju),

slobodu govora nasuprot
govora mržnje,

istospolne brakove,
vojnu obavezu,

spektar praktičnih pitanja.

Zašto? Ne tek da bi oživjeli
te apstraktne i daleke knjige,

već da rasvjetlimo, razotkrijemo,
kako filozofija utječe na

naše svakidašnje živote,
uključujući naše političke živote.

Zato ćemo čitati te knjige
i raspravljati o tim pitanjima

i vidjeti kako svaki od njih utječe
i rasvjetljava druge.

To može zvučati dosta privlačno,
ali ovdje vas moram upozoriti na nešto.

A upozorenje je sljedeće:

čitati ove knjige, na ovaj način,

kao vježbu u samo-spoznaji,

čitati ih na ovaj način
nosi određene rizike,

rizike koji su istovremeno
osobni i politički,

rizike koje poznaje svaki student
političke filozofije.

Ti rizici proizlaze iz činjenice

da nas filozofija uči i uznemiruje

suočavajući nas s onim
što već znamo.

Tu postoji jedna ironija,

teškoća ovog kolegija skriva se u činjenici
da vas uči ono što već znate.

To radi uzimajući ono što
znamo iz poznatih neupitnih okruženja,

i pretvarajući to u nešto nepoznato.

Na taj način su funkcionirali oni primjeri,

s hipotetičkim pretpostavkama s kojima smo
započinjali, mješavinom šaljivog i razboritog.

Jednako tako funkcioniraju i te
filozofske knjige.

Filozofija nas otuđuje od poznatog,

ne tako da nam daje nove informacije,

nego pozivajući i potičući

novi način opažanja,

ali, i tu je rizik,

jednom kada ono poznato
postane strano,

nikada više nije potpuno isto.

Samo-spoznaja je kao
izgubljena nevinost,

kako god uznemirujuća bila
kada ju nađete

nikada je više ne možete
od-misliti

ili ne-znati.

Ono što čini ovaj poduhvat teškim

ali također intrigantnim,

je to da je moralna i politička filozofija priča

i vi ne znate kuda će vas ta priča odvesti,
ali ono što znate

je da je to priča o vama.

To su osobni rizici.

A što je s političkim rizicima?

Jedan način predstavljanja kolegija
poput ovog

bio bi obećavajući vam da ćete
čitanjem ovih knjiga

i diskutiranjem o ovim pitanjima

postati bolji, odgovorniji građani.

Propitivat ćete presumpcije javnih politika,

brusiti svoje političke prosudbe,

postat ćete učinkovitiji sudionik
javnih zbivanja.

Ali to bi bilo nepotpuno i obmanjujuće
obećanje.

Politička fizofija uglavnom
ne funkcionira na taj način.

Morate dozvoliti mogućnost

da vas politička filozofija može
učiniti gorim građaninom,

a ne boljim,

ili barem gorim građaninom
prije no što vas učini boljim.

A to je zbog toga jer je filozofija

aktivnost koja udaljava i čak iscrpljuje.

A to vidite vraćajući se Sokratu;

ima jedan dijalog, Gorgija,

u kojem jedan od Sokratovih prijatelja,
Kalikle, pokušava odvratiti ga od filozofiranja.

Kalikle kaže Sokratu, 'Filozofija
je zgodna igračka,

ako se u nju upuštamo umjereno
u primjereno životno doba,

ali ako na njoj ustrajemo više no što treba,
ona je apsolutna propast,'

'Poslušaj moj savjet,' kaže Kalikle,
'ostavi se rasprave,

nauči vještine aktivnog života,

neka ti modeli ne budu ti ljudi koji
vrijeme provode u tim sitničavim igrama riječi,

već oni koji imaju dobro situiran život
i reputaciju i mnoge druge blagodati.'

Kalikle zapravo Sokratu kaže,

'Okani se filozofiranja, uozbilji se,

upiši se u poslovnu školu.'

I Kalikle je bio u pravu.

Bio je u pravu utoliko

što nas filozofija udaljava od konvencija,
utvrđenih postavki i prihvaćenih vjerovanja.

To su rizici, osobni i politički,

a unatoč tim rizicima
postoji karakteristično odstupanje,

ime tog odstupanja je skepticizam.

To je ideja, ide otprilike ovako:

nismo riješili, jednom zauvijek,

ni slučajeve ni principe o kojima smo
raspravljali na početku,

a kad Aristotel i Locke i Kant i Mill nisu
riješili ta pitanja nakon svih tih godina,

tko smo mi da mislimo

da ih mi, ovdje u Sanders Theatre
tijekom jednog semestra možemo riješiti?

Možda je samo stvar u tome
da svaka osoba ima vlastite principe

i ništa se više o tome nema za reći,
nikakvo rasuđivanje.

To je izbjegavanje.

Izbjegavanje skepticizmom

na što bih ja dao sljedeći odgovor:

Istina, o ovim pitanjima se rspravlja
već dugo vremena,

ali sam činjenica da se uvijek iznova
pojavljuju i ustraju,

može sugerirati da,
iako su u nekom smislu nemoguća,

neizbježna su u drugom.

A razlog zašto su neizbježna,

razlog zašto su neizbježna je

da mi svakoga dana živimo
odgovarajući na ta pitanja.

Zato skepticizam, dizanje ruku
i odustajanje od moralnog promišljanja,

nije rješenje.

Immanuel Kant vrlo dobro je opisao
problem sa skepticizmom kad je napisao:

'Skepticizam je počivalište
za ljudski razum

gdje može razmišljati o svojim
dogmatskim lutanjima,

ali nije mjesto za trajno obitavanje.'

'Jednostavno se pomiriti sa skepticizmom,'
pisao je Kant,

'nikada ne može biti dovoljno za
prevladavanje nemira razuma.'

Pokušao sam, kroz ove priče i argumente,
izložiti neki vid rizika i iskušenja

opasnosti i mogućnosti.

Zaključit ću rekavši:
da je cilj ovog kolegija

probuditi nemir razuma
i vidjeti kuda bi to moglo voditi.

Hvala vam.

U tako očajnoj situaciji morate učiniti
ono što morate da bi preživjeli.

Morate učiniti ono što morate?

Što morate, morate, baš tako.

Ako 19 dana niste ništa jeli,
netko se mora žrtvovati da bi ljudi preživjeli.

U redu, dobro je. Kako se zovete?

Marcus.

Što kažete Marcusu?

SLUČAJ KANIBALIZMA

Prošli puta smo započeli
s nekim pričama,

moralnim dilemama u vezi tramvaja.

i doktora

i zdravih pacijenata u opasnosti
da budu žrtve transplantacije organa.

Uočili smo dvije stvari
u vezi diskusija koje smo imali

Jedna se odnosi na način
na koji smo diskutirali.

Počelo je s našim prosudbama
u danim slučajevima.

Pokušali smo artikulirati razloge
odnosno principe

u podlozi naših prosudbi,

a onda, suočeni s novim slučajem

našli smo se preispitujući te principe

revidirajući svakog u svjetlu drugog.

I primijetili smo ugrađeno nastojanje
da ih uskladimo,

naše ocjene danih slučajeva

i principe koje bismo usvojili
nakon promišljanja.

Također smo uočili nešto u vezi
sadržaja argumenata

koji su se pojavili tokom diskusije.

Primijetili smo da smo ponekad u iskušenju
locirati moralnost nekog čina u posljedicama,

u rezultatima, u stanju svijeta
koji nastaje tim činom.

To smo nazvali konsekvencijalnim
moralnim rasuđivanjem.

No, primijetili smo također
da u nekim slučajevima

nismo se povodili samo rezultatima.

Ponekad mnogi od nas su osjećali

da ne samo posljedice, nego i intrinzična
kvaliteta čina ima moralnu važnost.

Neki ljudi su tvrdili da postoje određene
stvari koje su kategorički neispravne,

čak i ako donose dobar rezultat,

čak i ako spašavaju petoro ljudi
po cijenu jednog života.

Stoga smo suprotstavili konsekvencijalne
moralne principe kategoričkima.

Danas i sljedećih nekoliko dana

preispitat ćemo jednu od najutjecajnijih
verzija konsekvencijalističke teorije morala,

a to je filozofija utilitarizma.

Jeremy Bentham, engleski politički
filozof 18. stoljeća,

prvi je jasno sistematski izložio
utilitarističku teoriju morala,

a Benthamova ideja,
njegova ključna ideja,

vrlo je jednostavna

i moralno intuitivno vrlo dopadljiva.

Benthamova ideja je sljedeća:

ono što je ispravno učiniti,
što je pravedno učiniti,

je maksimizirati korisnost.

Što je mislio pod korisnost?

Pod korisnost je podrazumijevao ravnotežu

ugode i boli,
radosti i patnje.

Tako smo došli do principa
maksimiziranja korisnosti.

Započeo uočivši da svima nama,

svim ljudskim bićima,

upravljaju dva suverena gospodara,

bol i ugoda.

Mi ljudska bića volimo ugodu
i ne volimo bol

i zato bismo moralnost
morali bazirati

- bez obzira da li se radi
o našem vlastitom životu

ili kao zakonodavci ili građani
razmišljamo kakav bi trebao biti zakon -

- ispravno je da individualno ili kolektivno
djelujemo tako da maksimiziramo

sveopću razinu sreće.

Benthamov utilitarizam se ponekad
sažima sloganom:

'najveće dobro za najveći broj'.

S tim osnovnim principom korisnosti
pri ruci,

krenimo ga testirati i propitivati
kroz još jedan slučaj,

još jednu priču, ali ovoga puta
to nije hipotetska priča,

nego priča iz stvarnog života,

slučaj Kraljice protiv Dudley i Stevensa.

To je čuveni britanski pravni spor
iz 19. stoljeća

o kojem se mnogo raspravlja
na pravnim fakultetima.

Evo što se dogodilo:

- ukratko ću ispričati priču,
a onda bih želio čuti kako bi vi presudili

zamišljajući da ste vi porota.

Tadašnja priča u novinama
opisala je pozadinu.

Nikada nije bila ispričana
tužnija priča o udesu na moru

no što je priča preživjelih
sa broda Mignonette.

Brod je potonuo u Južnom Atlantiku
1300 milja od Cape Towna.

Imao je četiri člana posade,
Dudley je bio kapetan,

Stephens je bio prvi oficir,
Brooks je bio mornar.

Sve ljudi odličnog karaktera,
kako nam govori novinska priča.

Četvrti član posade bio je mali od palube,
Richard Parker star 17 godina.

On je bio siroče,
nije imao nikoga od obitelji

i to je bilo njegovo prvo
dulje putovanje morem.

Pošao je, kaže novinska priča,
unatoč savjetima svojih prijatelja,

pošao je u nadi mladenačke ambicije
da će putovanje napraviti od njega čovjeka.

Nažalost, nije mu bilo suđeno.

Činjenice slučaja nisu bile sporne,

val je udario u brod i Mignonette
je potonuo.

Četvoro članova posade
spasilo se u čamcu za spasavanje.

Jedina hrana koju su imali
bile su dvije konzerve konzervirane repe.

Bez pitke vode.

Prva tri dana nisu jeli ništa.

Četvrti dan otvorili su jednu
konzervu repe i pojeli je.

Sljedeći dan uhvatili su kornjaču.

Druga konzerva repe i kornjača

omogućili su im da prežive
sljedećih nekoliko dana

i onda osam dana nisu jeli ništa.
Bez hrane i bez vode.

Zamislite sebe u takvoj situaciji.

Što biste vi učinili?

Evo što su oni učinili.

Mali od palube Parker je sada već
ležao na dnu čamca za spasavanje, u ćošku,

jer se bio napio morske vode
protivno savjetima ostalih.

Bilo mu je zlo i izgledalo je da umire.

Devetnaestog dana Dudley, kapetan,
predložio je da svi izvlače lutriju,

da bi trebali vući slamke da vide
tko bi trebao umrijeti da spasi ostale.

Brooks je odbio,
nije mu se sviđala ideja o lutriji.

Ne znamo je li to bilo zbog toga
jer nije želio riskirati

ili jer je vjerovao u
kategoričke moralne principe.

No, u svakom slučaju,
slamke se nisu izvlačile.

Sljedeći dan još uvijek nije bilo
nijednog broda na vidiku

pa je Dudley rekao Brooksu
da odvrati pogled

i dao znak Stephensu
da bi bilo dobro da ubiju dječaka Parkera.

Dudley se pomolio,
rekao dječaku da je kucnuo njegov čas

i usmrtio ga perorezom
ubadajaći ga u vratnu venu.

Brooks se oporavio od svog prigovora savjesti
kako bi sudjelovao u podjeli jezive blagodati.

Četiri dana su se njih trojica hranila
tijelom i krvlju malog od palube.

Istinita priča.

I onda su bili spašeni.

Dudley opisuje njihovo spašavanje
u svom dnevniku;

zapanjujućim eufemizmom, citiram:

'24-tog dana dok smo doručkovali
konačno se pojavio brod.'

Trojicu preživjelih pokupio je njemački brod
i odveo natrag u Falmouth u Engleskoj

gdje su uhapšeni i suđeni.

Brooks je postao zaštićeni svjedok,
Dudley i Stephensu se sudilo.

Oni nisu osporavali činjenice,
tvrdili su da su postupali u krajnjoj nuždi.

To je bila njihova obrana.

Tvrdili su u suštini da je bolje
da jedan umre da bi trojica preživjela.

Tužilac nije bio uvjeren ovim argumentom,
rekao je da je ubojstvo, ubojstvo

i tako je slučaj dospio pred sud.

Zamislite da ste vi porota,

a da bismo pojednostavili diskusiju,

ostavite po strani pitanje zakona
i pretpostavimo da ste vi kao porota

zaduženi da odlučite da li je ono što
su učinili moralno dopustivo ili nije.

Koliko bi vas glasalo 'nisu krivi',

da je ono što su učinili
moralno dopustivo?

A koliko bi vas glasalo 'krivi',
ono što su učinili je moralno neispravno?

Prilično znatna većina.

Da vidimo sada razloge,
a započet ću s onima u manjini.

Da čujemo prvo obranu
Dudleya i Stephensa.

Zašto bi ih oslobodili krivnje?

Koji su vaši razlozi?

Mislim da to zaslužuje moralnu osudu,

ali također da postoji razlika između
moralno nedopustivog

i onog što nekog čini pravno odgovornim.

Drugim riječima, kao što je rekao sudac,
nemoralno nije nužno protiv zakona,

pa iako ne mislim da nužnost opravdava
krađu ili ubojstvo ili bilo koji nezakoniti čin,

u nekom času stupanj nužnosti ustvari
vas oslobađa krivnje.

Drugi branitelji, drugi glasovi u obrani?

Moralna opravdanja za ono
što su učinili?

Meni se čini u tako očajnoj situaciji morate
činiti ono što morate kako bi preživjeli.

Morate učiniti ono što morate?

Morate učiniti što morate, tako je.

Ako ste izdržali 19 dana bez hrane

netko se jednostavno mora žrtvovati
da ljudi mogu preživjeti.

I štoviše, recimo da su preživjeli i postali
produktivni članovi društva

koji odu kući i, na primjer, dobrotvorne
organizacije i svašta drugo za opću dobrobit.

Ja ne znam što su oni radili poslije,
možda su ubili još ljudi ...

Što ako su otišli kući i postali ubojice?

Što ako su otišli kući i postali ubojice?

Ne biste željeli znati koga su ubili?

Istina, to je fer.

Ne bih želio znati koga su ubili.

Dobro je, kako se zovete?
Marcus.

Čuli smo obranu,
par glasova u obrani,

sada treebamo čuti tužiteljstvo.

Većina ljudi misli da je ono
što su učinili neispravno, Zašto?

Jedna od prvih stvari koju sam ja pomislila
bilo je,

'Pa, dobro, nisu jako dugo jeli,

pa su možda mentalno oštećeni

pa se to može iskoristiti za obranu,
mogući argument

da nisu bili prisebni i donosili su odluke
koje inače ne bi,

a ako je to prihvatljiv argument,

da morate biti u stanju promijenjene svijesti
da bi učinili tako nešto,

to navodi da ljudi koji taj argument
smatraju uvjerljivim

zaista misle da postupaju nemoralno ...

Ali ja želim znati što vi mislite.
Vi ih branite ...

Vi ste za to da budu optuženi, zar ne?

Ja ne mislim da su postupali
na moralno prihvatljiv način ...

A zašto ne? Što kažete ...
Tu je Marcus, on ih je upravo branio.

On je rekao, čuli ste što je rekao,

da morate učiniti ono što morate
u takvoj situaciji.

Što ćete mu odgovoriti?

Da ne postoji situacija u kojoj bi
ljudima bilo dozvoljeno da uzmu

ideju sudbine ili živote drugih ljudi
u svoje ruke,

da mi nemamo tu vrstu moći.

Dobro, u redu, hvala.
Kako se vi zovete?

Britt.

Tko još?

Što vi kažete? Ustanite.

Pitam se da li su Dudley i Stephens
tražili Parkerov pristanak na umiranje.

I da li bi ih to oslobodilo krivnje
za aktivno ubojstvo?

I ako je tako, da li je to još uvijek
moralno opravdano?

Zanimljivo, pristanak.
Čekajte, kako se vi zovete?

Kathleen.

Kathleen kaže, pretpostavimo ...

Kako bi izgledao taj scenario?

Tu je Dudley, perorez u ruci,
ali umjesto molitve, ili prije molitve,

kaže, 'Parker, bi li smetalo,

mi smo očajno gladni,

- s čim Marcus suosjeća -

očajno smo gladni,

ti ionako nećeš dugo,

- mogao bi biti mučenik -

bili bio mučenik,
što misliš o tome, Parker?'

Što mislite, bi li tada bilo
moralno opravdano?

Pretpostavimo da Parker,
napola pri svijesti,

kaže - ok.

Ne mislim da bi bilo moralno opravdano,
ali pitam se ...

Čak i tada, ne bi bilo?

Ne.

Vi mislite da čak i sa njegovim pristankom
to ne bi bilo moralno opravdano?

Ima li ljudi koji misle ...

koji žele preuzeti Kathleeninu
ideju pristanka

i koji misle da bi to tada bilo
moralno opravdano?

Dignite ruke, ako bi bilo?
Ako mislite da bi bilo?

To je vrlo zanimljivo.

Zašto bi pristanak
predstavljao moralnu razliku?

Zašto bi?

Ja samo mislim ako je to njegova
vlastita originalna ideja,

njegova ideja od početka,

onda bi to bila jedina situacija
u kojoj bi ja to smatrala prihvatljivim.

Jer na taj način ne možete tvrditi
da je bio pod pritiskom.

Zante, tri protiv jednoga
ili bilo koji omjer bio.

I mislim ako on odlučuje da daje svoj život,
onda je njegova volja da se žrtvuje,

što neki ljudi mogu smatrati
vrijednim divljenja,

a drugi se mogu ne slagati s tom odlukom.

Dakle, ako je on nadošao na tu ideju,

to je jedina vrsta pristanka
u koju se možemo pouzdati, moralno,

onda bi to bilo u redu?

U protivnom bilo bi to nešto kao
iznuđeni pristanak u tim okolnostima,

mislite?

Da li itko misli da čak i
Parkerov pristanak

ne bi opravdao njihovo ubojstvo?

Tko tako misli?

Recite nam zašto, ustanite.

Mislim da bi Parker bio ubijen u nadi
da će drugi članovi posade biti spašeni,

pa onda nema definitivnog razloga
da on bude ubijen

jer ne znate kada će oni biti spašeni.

Pa ako ga ubijete i to bude uzalud,

hoćete li nastaviti ubijati članove
posade i na kraju nitko neće ostati?

Jer netko će na koncu umrijeti.

Pa, moralna logika situacije
izgleda da je takva.

Da bi oni nadalje odabirali najslabije,
jednog po jednog,

dok ne bi bili spašeni.

A u ovom slučaju, na sreću, bili su spašeni
kad ih još bar troje bilo živo.

Da je Parker da svoj pristanak,

bili tada bilo u redu ili ne?

Ne, još uvijek ne bi bilo u redu.

Recite nam zašto ne bi bilo u redu?

Prije svega ja vjerujem da je kanibalizam
moralno neispravan

i ne biste smjeli jesti
ljudsko biće ni u kom slučaju.

Dakle, kanibalizam je moralno nedopušten
izvan ...

Dakle, čak i u scenariju
u kojem bi se čekalo da netko umre

još uvijek bi to bilo nedopušteno?

Da, za mene osobno.

Čini mi se da to sve ovisi
o osobnom moralu.

To je tek moje mišljenje.

Naravno, drugi ljudi se neće složiti ...

Pa da vidimo, da čujemo koja su
njihova neslaganja

i onda ćemo vidjeti da li imaju
dovoljne razloge da vas razuvjere.

Ima li netko tko bi mogao objasniti,
vi koji ste skloni pristanku,

možete li objasniti zašto pristanak
čini takvu moralnu razliku.

Što je s idejom lutrije?

Da li se to računa kao pristanak?

Sjetite se, na početku Dudley je
predložio lutriju.

Pretpostavimo da su se složili
s lutrijom,

koliko vas bi tada reklo,
to je bilo u redu.

Pretpostavimo da su vukli slamku,
mali od palube je izgubio i priča ide dalje.

Koliko ljudi bi reklo
da je bilo moralno dopušteno?

Brojevi rastu kad dodamo lutriju.
Da čujemo jednog od vas

za kojega bi lutrija činila
moralnu razliku?

Zašto bi?

Mislim da ključni element koji
po meni to čini zločinom

je ideja da su oni u jednom času odlučili
da su njihovi životi važniji od njegovog,

a mislim da je to zapravo
osnova svakog zločina.

To je kao: moje potrebe, moje želje
važnije su od tvojih i moje imaju prednost.

A da su imali lutriju gdje su svi suglasni
da netko mora umrijeti

to je onda kao da se svi žrtvuju
da spase ostale.

Onda bi to bilo u redu?

Malo groteskno, ali ...

Ali moralno prihvatljivo?

Da.

A kako se ti zoveš?

Matt.

Znači Matt ono što tebe muči nije kanibalizam
nego izostanak propisanog postupka?

Pretpostavljam da bi se moglo tako reći.

A može li netko, tko se slaže s Mattom

reći malo više o tome zašto bi lutrija,

po vašem mišljenju, činila to
moralno dopustivim?

Kako sam ja to prvobitno razumijela,
malog od palube nikada nisu konzultirali

o tome da li će mu se ili ne,
nešto dogoditi,

čak ni da li će sudjelovati u lutriji,

jednostavno je bilo odlučeno
da je on taj koji će umrijeti.

Točno, to se dogodilo u stvarnom slučaju,

ali da je bila lutrija i svi su se složili
oko procedure, mislite da bi bilo u redu?

Točno, jer onda svi znaju
da će se dogoditi smrt,

dok mali od palube nije znao
čak ni da se vodi ta rasprava.

Nije bilo nikakvog upozorenja njemu

da bi znao: 'Hej, ja sam taj koji umire!'.

Dobro, pretpostavimo da se svi slažu
s lutrijom, lutrija se održi,

mali od palube gubi,
ali se predomisli.

Već ste odlučili, to je kao
usmeni ugovor,

ne možete odustati od toga,
odluka je donesena.

Da znate da umirete kako bi drugi
mogli živjeti vi bi ...

Da je umro netko drugi
znate da bi vi konzumirali njega, pa ...

Ali onda bi on mogao reći:
'Znam, ali ja sam izgubio.'

Ja samo mislim da je baš u tome
moralni spor,

da nije konzultiran mali od palube
i to je najjezivije

da on uopće nije imao pojma
što se zbiva.

Da je on znao što se zbiva
bilo bi malo razumljivije.

Dobro, sada želim čuti ...

Dakle, postoje neki koji misle

da je to moralno dopustivo,
ali samo oko 20% vas

na čelu s Marcusom.

Onda postoje neki koji kažu,

pravi problem ovdje je
izostanak suglasnosti,

bilo suglasnosti o lutriji, fer proceduri

ili, Katheenina ideja,
suglasnosti u času smrti.

A ako dodamo suglasnost onda je više ljudi
sklono žrtvu smatrati moralno opravdanom.

Sada bih na koncu želio čuti
one od vas koji misle

da čak i s pristankom,
čak i s lutrijom,

čak i s Parkerovim zadnjim
promrmljanim riječima suglasnosti,

u zadnjem času,

to biipak bilo neispravno.

I zašto bi to bilo neispravno?

To želim čuti.

Pa, cijelo vrijeme sam naginjala
kategoričkom moralnom rasuđivanju

i mislim da postoji mogućnost
da bi se složila s idejom lutrije

i da se onda gubitnik ubije sam,

tako da onda to ne bi bio čin ubojstva,
no ipak mislim da čak i na taj način

to je pod prisilom.

I također mislim da nema nikakvog kajanja

Kao što Dudley piše u svom dnevniku:
'Jeli smo svoj doručak.'

Izgleda kao da je on kao -Oh, ...

Znate, cijela ideja nevrednovanja
tuđeg života.

Eto zbog toga mi se čini da trebam
zauzeti kategorički stav.

Želite baciti knjigu na njega?

Zato što se ne kaje i nema osjećaj
da je učinio išta loše.

Točno.

Ima li još branitelja

koji kažu da je to jednostavno
kategorički neispravno, sa ili bez suglasnosti.

Da, ustanite. Zašto?

Mislim da nesumnjivo, kako je
oblikovano naše društvo, ubojstvo je ubojstvo

na svaki način, a naše društvo
na ubojstvo gleda uvijek jednako

i mislim da nema razlike
u bilo kojem slučaju.

Dobro, da vas pitam nešto?

Tri života su u pitanju,
nasuprot jednom,

taj jedan, mali od palube,
nije imao nikoga od obitelji,

nitko nije ovisio o njemu,

ova trojica su imala obitelji
kod kuće u Engleskoj, ovisili su o njima,

imali su žene i djecu.

Sjetite se Benthama.

Bentham kaže moramo uzeti u obzir
dobrobit, korisnost, sreću svakoga.

Moramo sve to zbrojiti, pa onda to nisu
samo brojevi tri prema jedan,

to su također svi ti ljudi kod kuće.

Ustvari, londonske novine toga vremena
i javno mnijenje suosjećali su s njima,

Dudleyem i Stephensom,

a novine su rekle - da nisu bili
motivirani ljubavlju i brigom

za svoje voljene kod kuće
sigurno to ne bi bili učinili.

Dobro, ali kako se to razlikuje od
ljudi na uglu

koji imaju istu želju da prehrane svoje
obitelji? Ja mislim da nema razlike.

Mislim da u svakom slučaju ako ja ubijem vas
da bi popravio svoj status, to je ubojstvo

i mislim da to trebamo gledati
u istom svjetlu.

Umjesto da kriminaliziramo
određene aktivnosti

i neke stvari prikazujemo više nasilne
i surovije

kad je u tom istom slučaju to isto,
sve je to isti čin

i mentalitet koji ide s ubojstvom,
potreba da se nahrane svoje obitelji.

Pretpostavimo da ih nije bilo tri,
pretpostavimo da ih je bilo 30, 300.

Jedan život da se spasi tri stotine.

Ili u vrijeme rata, tri tisuće ...

Ili pretpostavimo da su ulozi čak i veći.

Pretpostavimo da su ulozi
čak i veći.

Misllim da je to još uvijek ista stvar.

Mislite li da je Bentham imao krivo
kad je rekao da je ispravno postupati tako

da se zbroji skupna sreća?

Mislite da nije u pravu?

Ne mislim da je u krivu, ali mislim
da je ubojstvo ubojstvo u svakom slučaju.

Pa onda Bentham mora biti u krivu!

Ako ste vi u pravu, on je u krivu!

Dobro, on je u krivu.

U redu je, hvala vam, bilo je dobro.

Odmaknimo se od ove diskusije

i uočimo koliko smo prigovora čuli
u vezi onoga što su činili.

Čuli smo neke obrane
toga što su učinili.

Obrana se odnosi na potrebu,
njihove kobne okolnosti

i, barem implicitno, ideju
da su brojevi važni.

I ne samo da su važni brojevi,
nego su važni i širi učinci,

njihove obitelji kod kuće,
oni koji ovise o njima.

Parker je bio siroče,
nikome neće nedostajati.

Pa, ako sve zbrojite,
ako pokušate izračunati

bilancu sreće i patnje,

mogli biste imati osnovu da kažete
da je ono što su učinili ispravno.

Onda smo čuli bar tri različite
vrste prigovora.

Čuli prigovor koji kaže,
ono što su učinili kategorički je neispravno,

upravo ovdje, na kraju,

kategorički neispravno.

Ubojstvo je ubojstvo,
uvijek je neispravno,

čak i ako povećava ukupnu sreću
društva.

Kategorički prigovor,

No, još uvijek nam ostaje istražiti
zašto je ubojstvo kategorički neispravno.

Da li je to zato jer čak i mali od palube
imaju određena fundamentalna prava?

A ako je to razlog,

odakle proizlaze ta prava
ako ne iz ideje veće dobrobiti

ili korisnosti ili sreće?

Pitanje broj jedan.

Drugi su rekli, lutrija bi činila razliku,
fer procedura,

rekao je Matt.

I neki ljudi su naginjali tome.

To nije točno kategorički prigovor,

nego kaže, svi se trebaju računati
kao jednaki,

čak iako na koncu jedan može
biti žrtvovan za opću dobrobit.

To nam ostavlja još jedno pitanje
za istraživanje.

Zašto sporazum o određenoj proceduri,
čak i fer proceduri,

opravdava bilo koji rezultat
koji proizlazi iz izvođenja te procedure?

Pitanje broj dva.

I pitanje broj tri,

osnovna ideja pristanka.

Kathleen nas je navela na to.

Da se mali od palube složio samovoljno,
a ne pod pritiskom,

kao ššto je bilo dodano,

onda bi bilo u redu oduzeti mu život
da bi se spasili ostali.

Čak je više ljudi prihvatilo tu ideju,

ali iz toga proizlazi
treće filozofsko pitanje.

Kakvo je to moralno djelovanje
pristanka?

Zašto čin suglasnosti
čini takvu moralnu razliku

da jedan čin koji bi bio neispravan,
oduzimanje života,

bez suglasnosti je moralno dopustivo
uz suglasnost?

Da bismo razmotrili ta tri pitanja
morat ćemo čitati neke filozofe,

a od sljedećeg puta počet ćemo čitati
Benthama i Johna Stewarta Milla

filozofe utilitarizma.