Zapanjujuća priča čovjeka koji nam je dao moderni lijek protiv bolova

Dugo vremena, liječnici su zanemarivali najbitniji i frustrirajući dio bolesti - bol. U ovom lirskom, poučnom govoru, Latif Nasser priča izvanrednu priču hrvača i liječnika Johna J. Bonice koji je uvjerio liječničku struku da bol uzme za ozbiljno - i promijenio milijune života.

Prije nekoliko godina,

mojoj majci se pojavio
reumatoidni artritis.

Njena zapešća, koljena i nožni prsti su
natekli uzrokujući kroničnu bol.

Morala se prijaviti na invalidnost.

Morala je prestati odlaziti u
lokalnu džamiju.

Neka jutra je bilo prebolno čak i
prati zube.

Želio sam pomoći.

Ali nisam znao kako.

Nisam liječnik.

No, ja sam povjesničar medicine.

Tako da sam počeo istraživati povijest
kroničnih bolova.

Ispada da UCLA ima cijelu kolekciju
povijesti bolova

u svojim arhivima.

I našao sam priču --
fantastičnu priču --

čovjeka koji je spasio
milijune ljudi od boli;

ljudi kao što je moja majka.

Ipak, nikad nisam čuo za njega.

O njemu nema biografija,
niti Hollywoodskih filmova.

Njegovo ime je John J. Bonica.

No, u vrijeme kad naša priča počinje,

bio je više poznat pod imenom
Johnny "Bik" Walker.

To je bio ljetni dan 1941. godine.

Cirkus je tek stigao u mali gradić
Brookfield, New York.

Gledatelji su pohrlili vidjeti
hodače po žici, klaunove --

i ako su sretni, ljudsku topovsku kuglu.

Također, došli su vidjeti snažnog čovjeka,
Johnnyja "Bika" Walker,

mišićavog nasilnika koji te prikliješti
za dolar.

Znate, tog određenog dana,
glas se javio

preko cirkusog razglasa.

Hitno je bio potreban liječnik,
u životinjskom šatoru.

Nešto je pošlo po zlu sa
krotiteljem lavova.

Klimaks njegove točke je pošao po zlu,

i njegova glava se zaglavila u
lavljim ustima.

Ponestajalo mu je zraka;

rulja je sa užasom gledala

kako se mučio i onesvijestio.

Kada je lav konačno opustio čeljust,

krotitelj je samo pao na tlo,
nepomičan.

Kada je došao sebi poslije nekoliko minuta,

vidio je poznatog lika pogrbljenog
nad njim.

Bio je to Bik Walker.

Snažni čovjek je dao krotitelju
umjetno disanje i spasio mu život.

No, snažni čovjek nije nikome rekao,

on je zapravo bio student
treće godine medicine.

Išao je sa cirkusom preko ljeta
da plati školarinu,

ali je to tajio da bi zaštitio
svoj lik.

Trebao bi biti zvijer, zločinac --

a ne štreberski dobročinitelj.

Njegovi kolege medicinari, također, nisu
znali njegovu tajnu.

Kako je rekao: "Ako ste bili atletičar,
bili ste glupavi dodo."

Tako da im nije rekao za cirkus,

niti da se bavi profesionalnim hrvanjem
navečer i vikendima.

Koristio je pseudonime kao Bik Walker,

ili kasnije, Maskirani Marvel.

Također, držao je u tajnosti te iste godine,

da je postao Prvak svijeta

u lakoj kategoriji.

Tijekom godina, John J. Bonica je vodio
paralelne živote.

Bio je hrvač;

bio je liječnik.

Bio je podlac;

bio je heroj.

Nanosio je bol,

i liječio ga.

Nije znao u to vrijeme,
da će u sljedećih pet desetljeća,

tijekom ovih dvoboja identiteta

skovati potpuno novi način
razmišljanja o boli.

Promijenit će modernu medicinu
toliko, da će ga desetljećima kasnije,

časopis Time nazvati ocem
lijekova protiv bolova.

No to se dogodilo kasnije.

1942. godine Bonica je diplomirao
medicinu i oženio Emmu,

svoju voljenu, koju je sreo na jednoj
od utakmica prije par godina.

I dalje se bavio hrvanjem u tajnosti
-- morao je.

Njegovo stažiranje u bolnici Sv. Vincenta
u New Yorku nije donosilo zaradu.

Sa svojim pojasom prvaka,
hrvao se u velikim dvoranama,

kao što je Madison Square Garden,

protiv značajnih protivnika,

kao što je bio Everett "Plavi medvjed" Marshall,

ili trostruki svjetski prvak,
Angelo Savoldi.

Utakmice su uzele danak
na njegovom tijelu;

razderao je kukove, slomio rebra.

Jedne noći, palac Užasnog Turka je ostavio
ožiljak kao Caponeov

na jednoj strani njegovog lica.

Sljedeće jutro na poslu je morao
nositi kiruršku masku da bi ga sakrio.

Dvaput se pojavio na hitnoj sa jednim
okom toliko nateknutim,

da nije mogao ništa vidjeti.

Ali najgore od svega su bile njegove
oštećene rascvjetane uši.

Rekao je da se osjeća kao da ima dvije
bejzbol loptice na svakoj strani glave.

Bol se nastavila gomilati u njegovom životu.

Nakon toga, gledao je svoju ženu kako se
porađa u njegovoj bolnici.

Nadimala se i gurala, sa očiglednom mukom.

Njen opstetričar je pozvao
stažista u smjeni

da joj da nekoliko kapi etera
da joj ublaži bol.

No, stažist je bio mlad čovjek,
samo tri tjedna na poslu --

bio je nervozan i dok joj je davao eter,

iritirao joj je grlo.

Ona se ispovračala i počela gušiti,
a lice joj je krenulo plaviti.

Bonica, koji je sve ovo gledao,
ga je odgurnuo sa strane,

raščistio joj dišni put,

i spasio svoju ženu
i svoje nerođeno dijete.

U tom trenutku je odlučio
posvetiti život anesteziologiji.

Kasnije, otišao je još dalje
razvijajući epiduralnu za porođaje.

No, prije nego što se mogao fokusirati na
opstetriku,

morao se prijaviti za temeljni trening.

U vrijeme dana D,

Bonica se pojavio u Vojni bolnički centar
Madigan

blizu Tacome.

Sa svojih 7700 kreveta, bila je to jedna
od najvećih vojnih bolnica u Americi.

Bonica je ondje bio zadužen
za kontrolu boli.

Imao je samo 27 godina.

Liječeći toliko pacijenata,
Bonica je primjetio slučajeve

koji se protive svemu što je naučio.

Bol bi trebala biti nešto kao alarm --
na dobar način --

način da tijelo signalizira ozljedu,
kao što je slomljena ruka.

No, u nekim slučajevima,

kao kada su pacijentu amputirali nogu,

taj pacijent se i dalje žalio na bol
u nepostojećoj nozi.

No, ako je ozlijeda izliječena, zašto
alarm nastavlja zvoniti?

Bilo je drugih slučajeva, gdje uopće
nije bilo dokaza o ikakvoj ozlijedi,

ali ipak, pacijenta je boljelo.

Boncia je potražio sve specijaliste u
svojoj bolnici -- kirurge,

neurologe, psihijatre i ostale.

Pokušao je dobiti njihova mišljenja o
svojim pacijentima.

Potrajalo je, no počeo je organizirati
grupne sastanke tijekom ručka.

Bila je to ekipa specijalista koja se
bori protiv boli pacijenata.

Nitko se dosad nije usredotočio na bol
na ovaj način.

Nakon toga, potražio je knjige.

Pročitao je svaki medicinski udžbenik
kojeg se mogao dočepati,

pažljivo zapisujući svaki spomen
riječi "bol".

Od 14000 stranica koje je pročitao,

riječ "bol" se pojavila u 17 i pol.

Sedamnaest i pol.

Za temeljni, najučestaliji,
najfrustrirajući dio bivanja pacijentom.

Bonica je bio šokiran -- citiram ga,

rekao je, "Do kojeg, dovraga, zaključka
da ovdje dođeš?

O najvažnijoj stvari sa gledišta
pacijenta,

oni ni ne pričaju."

Tako da je tijekom sljedećih osam godina
Bonica pričao o tome.

Pisao je o tome; napisao je te
stranice koje nedostaju.

Napisao je ono što je kasnije postalo
poznato kao Biblija boli.

Tu predlaže nove strategije,

nove postupke korištenjem
injekcija za blokadu živaca.

Predlaže novu ustanovu,
kliniku boli,

na temelju tih sastanaka za ručak.

No, najvažnija stvar o njegovoj knjizi je

što je ona predstavljala neku vrstu
emocionalnog alarma za medicinu.

Očajnička molba liječnicima da
shvate bol ozbiljno

u pacijentovom životu.

Preinačio je samu svrhu medicinu.

Cilj nije bio da pacijentima bude bolje;

nego da se pacijenti osjećaju bolje.

Gurao je svoj plan desetljećima,

dok se napokon nije primio
sredinom '70-tih godina.

Stotine klinika za bol su iznikle
diljem svijeta.

No, kako se to dogodilo
-- tragični preokret.

Godine hrvanja su sustigle Bonicu.

Bio je izvan ringa preko 20 godina,

ali je tih 1500 profesionalnih nastupa
ostavilo traga na njegovom tijelu.

U srednjim 50-tima, obolio je od
osteoartritisa.

Tijekom sljedećih 20 godina imao je 22
operacije,

uključujući četiri operacije kralješnice,

i zamjenu kuka za zamjenom kuka.

Jedva je mogao podići ruku, okrenuti vrat.

Hodao je pomoću aluminijskih štaka.

Prijatelji i bivši studenti su
postali njegovi liječnici.

Jedan se sjeća da je Bonica primio
vjerojatno više injekcija za blokadu živaca

nego itko drugi na planeti.

Iako je već bio radoholičar,
radio je još više --

15 do 18 sati dnevno.

Liječenje drugih je postalo više
od samog posla za njega,

postalo je najučinkovitiji oblik
olakšanja.

"Da nisam toliko zaposlen,"
jednom je rekao novinaru,

"bio bih potpuno onesposobljen čovjek."

Na poslovnom putu u Floridu
na početku 1980-tih,

bivši student je vozio Bonicu u Hyde park
u Tampi.

Prolazili su pored palmi
i stali ispred stare palače,

sa ogromnim srebrnim topovima
sakrivenim u garaži.

Kuća je pripadala Zacchini obitelji,

koji su predstavljali nešto kao američko
cirkusko plemstvo.

Desetljećima ranije, Bonica ih je gledao,

odjevene u srebrne kombinezone
i zaštitne naočale,

kako izvode točku koju su izmislili --
Ljudsku topovsku kuglu.

No, sada su bili kao i on: u mirovini.

Ta generacija je danas mrtva,
uključujući Bonicu,

tako da ne znamo točno o čemu su
pričali taj dan.

No ipak, volim zamišljati.

Snažni čovjek i ljudske topovske kugle
ponovno na okupu,

uspoređuju stare ožiljke, i nove.

Možda im je Bonica dao koji liječnički
savjet.

Možda im je ispričao ono što je kasnije
rekao usmenom predajom,

kako mu je vrijeme u cirkusu
i hrvanju duboko oblikovalo život.

Bonica je iskusio bol iz prve ruke.

Osjetio ju je. Živio ju je.

A to je onemogućilo da ju zanemari
kod drugih ljudi.

Iz empatije, razvio je cijelo novo polje,

igrao veliku ulogu da medicinska struka
prizna bol

samu po sebi.

U toj istoj usmenoj predaji,

Bonica je tvrdio da je bol

najsloženije ljudsko iskustvo.

To uključuje tvoj bivši život,
tvoj trenutni život,

tvoje interakcije, tvoju obitelj.

To je definitivno bilo istinito za Bonicu.

Ali je bilo istinito i za moju majku.

Lako je doktorima da vide moju majku

kao neku vrstu profesionalnog pacijenta,

ženu koja svoje dane provodi po
čekaonicama.

Ponekad ju i ja vidim na taj način.

No, kako sam vidio Bonicinu bol --

ostavštinu njegovog ispunjenog života --

počeo sam se prisjećati svih stvari
koje bol moje majke obuhvaća.

Prije nego su natekli
i postali artritični,

prsti moje majke su tipkali

u bolnici na odjelu za ljudske resurse
gdje je radila.

Savijali su samosu za cijelu džamiju.

Kada sam bio dijete, šišali su mi kosu,

brisali nos,

vezali vezice na cipelama.

Hvala vam!

(Pljesak)