Zašto je znatiželja ključ znanosti i medicine

Znanost je proces učenja koji uključuje eksperimentiranje, neuspjeh i ponvanjanje – i medicinska znanost nije iznimka. Istraživač raka Kevin B. Jones se suočava s velikim nepoznanicama u kirurgiji i medicinskoj njezi jednostavnim odgovorom: iskrenošću. U obazrivom govoru o prirodi znanja, Jones pokazuje kako je znanost najbolja kada znanstvenici skromno priznaju ono što još ne razumiju.

Znanost.

Riječ koja mnogima priziva
nesretne sjećanja na dosadu

na satovima biologije ili
fizike u srednjoj školi.

Ali uvjeravam vas da ono
što ste radili tamo

nije imalo previše veze sa znanošću.

To je zapravo bilo "što” od znanosti.

To je bila povijest onoga što
su drugi ljudi otkrili.

Ono što me najviše zanima kao znanstvenika

je “kako” u znanosti.

Zato što je znanost znanje u procesu.

Opazimo nešto, predložimo
objašnjenje za to opažanje

i napravimo predviđanje
koje možemo testirati

pokusom ili drugim opažanjem.

Nekoliko primjera.

Prvo, ljudi su primjetili da je
Zemlja ispod, nebo iznad

i da se čini da se Sunce i
Mjesec kreću oko njih.

Njihovo predloženo objašnjenje

je bilo da Zemlja mora
biti središte svemira.

Predviđanje: sve bi trebalo
kružiti oko Zemlje.

Ovo je prvotno stvarno ispitano

kada se Galileo dokopao
jednog od prvih teleskopa,

i gledajući noćno nebo

na njemu našao planet, Jupiter,

s četiri mjeseca koja su
kružila oko njega.

Zatim je iskoristio te mjesece
kako bi pratio putanju Jupitera

te je otkrio da Jupiter također
ne kruži oko Zemlje

već i oko Sunca.

Tako je ispitivanje predviđanja
bilo neuspješno.

To je dovelo do napuštanja teorije

da je Zemlja središte svemira.

Drugi primjer: Sir Isaac Newton je
primjetio da stvari padaju na Zemlju.

Predloženo objašnjenje
je bilo gravitacija,

a predviđanje da bi sve
trebalo pasti na Zemlju.

Naravno, ne padaju sve stvari na Zemlju.

Jesmo li napustili gravitaciju?

Ne. Izmijenili smo teoriju i rekli,
gravitacija vuče stvari prema Zemlji

osim ako ne postoji jednaka i
suprotna sila u drugom smjeru.

To nas je dovelo do novih saznanja.

Počeli smo pridavati više pažnje
ptici i ptičjim krilima,

i samo pomislite koja su sva otkrića

izletjela iz tog smjera razmišljanja.

Tako neuspješna ispitivanja,
iznimke, velike devijacije

nas uče što ne znamo i
vode nas nečem novom.

To je način na koji znanost napreduje.
Način na koji znanost uči.

Ponekad u medijima i čak još rijeđe

ali ponekad će čak i znanstvenici reći

da je nešto znanstveno dokazano.

Ali nadam se da razumijete da
znanost nikad ništa ne dokazuje

definitivno zauvijek.

Nadajmo se da će znanost
ostati dovoljno znatiželjna

da traži

i dovoljno ponizna da prepozna

kada smo našli

sljedeću devijaciju

sljedeću iznimku,

koja, kao Jupiterovi mjeseci,

nas uči što zapravo ne znamo.

Sada ćemo ovdje na
trenutak promjeniti brzinu.

Kaudacej, simbol medicine,

znači mnogo različitih
stvari različitim ljudima,

ali većina naše javne
rasprave o medicini

ju zapravo pretvara u inžinjerski problem.

Imamo hodnike Kongresa

i odbore osiguravajućih kuća koji
pokušavaju odgonetnuti kako ju platiti.

Etičari i epidemiolozi

pokušavaju odgonetnuti kako
najbolje rasporediti medicinu,

a bolnice i doktori su poptpuno opsjednuti

sa svojim protokolima i popisima,

pokušavajući shvatiti kako najbolje
sigurno primjenjivati medicinu.

Ovo su sve dobre stvari.

Međutim, također pretpostavljaju

na nekoj razini

da je udžbenik medicine završen.

Počinjemo mjeriti kvalitetu
našeg zdravstva

brzinom kojom mu možemo pristupiti.

Ne iznenađuje me da u ovoj klimi

mnoge naše institucije za
pružanje zdravstvene njege

počinju jako izgledati kao Jiffy Lube.

(Smijeh)

Jedini problem je što kad sam
završio medicinski fakultet

nisam dobio jednu od onih malih zvrčki

koju mehaničar mora uključiti u vaš auto

kako bi saznao što točno
nije u redu s njim,

zato što udžbenik medicine

nije završen.

Medicina je znanost.

Medicina je znanje u procesu.

Opazimo nešto,

predložimo objašnjenje za to opažanje,

i potom napravimo predviđanje
koje možemo ispitivati.

Poligon ispitivanja većine
predviđanja u medicini

su populacije.

I možda se sjećate sa onih
dosadnih sati biologije

da populacije imaju
tendenciju distribucije

oko srednje vrijednosti

kao Gausova ili
krivulja normalne distribucije.

Stoga, u medicini,

nakon što napravimo predviđanje
iz predloženog objašnjenja,

testiramo ga u populaciji.

To znači da ono što znamo u medicini,

naše znanje i načine kako,

dolazi iz populacija

ali doseže samo toliko daleko

kolika je sljedeća devijacija,

sljedeća iznimka,

koja, kao i Jupiterovi mjeseci,

će nas naučiti što zapravo ne znamo.

Ja sam kirurg

koji se brine za pacijente sa sarkomom.

Sarkom je vrlo rijedak oblik raka.

To je rak mesa i kostiju.

I rekao bih vam da je svaki
od mojih pacijenata devijacija,

da je iznimka.

Nijedna operacija koju sam
izveo na pacijentu sa sarkomom

nije bila vođena randomiziranim
kontroliranim ispitivanjem

što smatramo najboljom vrstom dokaza
temeljenog na populaciji u medicini.

Ljudi pričaju o razmišljanju izvan okvira,

ali kod sarkoma nemamo ni okvir.

Ono što imamo dok se
kupamo u neizvjesnosti,

i nepoznanicama, i iznimkama, i
devijacijama koje nas okružuju u sarkomu

jest lagan pristup stvarima za koje
mislim da su dvije najvažnije vrijednosti

za bilo koju znanost:

poniznost i znatiželja.

Zato što ako sam ponizan i znatiželjan,

kada me pacijent nešto pita,

a ja ne znam odgovor,

pitat ću kolegu

koji možda ima sličnog, iako
jedinstvenog pacijenta sa sarkomom.

Čak ćemo uspostaviti međunarodne suradnje.

Pacijenti će početi razgovarati
kroz sobe za čavrljavenje

i grupe potpore.

Kroz ovakvu vrstu ponizno
znatiželjne komunikacije

počinjemo i pokušavama učiti nove stvari.

Primjerice, ovo je moj pacijent

koji je imao rak blizu koljena.

Zbog ponizno znatiželjne komunikacije

i međunarodnih suradnji,

naučili smo da možemo prenamjeniti
gležanj da služi kao koljeno

kada smo primorani
odstraniti koljeno s rakom.

On tada može nositi protezu,
trčati, skakati i igrati se.

Ova prilika je za njega bila dragocjena

zbog međunarodnih suradnji.

Bila mu je poželjna

jer je kontaktirao druge
pacijente koji su to iskusili.

Tako iznimke i devijacije u medicini

nas uče ono što ne znamo, ali
također dovode i do novog razmišljanja.

Sad, vrlo važno,

svo novo razmišljanje kojem nas
devijacije i iznimke vode u medicini

nije primjenjivo samo na
devijacije i iznimke.

Nije da od pacijenata sa
sarkomom učimo samo

kako se brinuti o
pacijentima sa sarkomom.

Ponekad, devijacije

i iznimke

nas nauče stvari koje su vrlo
bitne u općoj populaciji.

Kao stablo koje stoji izvan šume,

devijacije i iznimke privlače
našu pozornost

i vode nas u veće razumjevanje
onoga što je možda stablo.

Često govorimo o neprimjećivanje
šume među stablima,

ali također možemo izgubiti stablo

unutar šume.

Ali stablo koje stoji samo

čini odnose koji definiraju stablo,

odnose između debla
i korjenja i grana

mnogo vidljivijima.

Čak i ako je stablo nakrivljeno

ili čak ako stablo ima
vrlo neobične odnose

između debla i korjenja i grana

svejedno privlači našu pozornost

i dopušta nam da napravimo promatranja

koja možemo potom testirati
u općoj populaciji.

Rekao sam vam da su sarkomi rijetki.

Oni čine samo oko jedan posto svih rakova.

Također vjerojatno znate da se
rak smatra genetičkom bolešću.

Genetičkom bolešću mislimo da je
rak uzrokovan onkogenima

koji se uključeni u raku

i tumor supresorskim genima koji su
isključeni u nastanku raka.

Možda mislite da smo naučili o onkogenima

i tumor supresorskim genima
iz čestih rakova

kao što su rak dojke i rak prostate

i rak pluća,

ali bili bi ste u krivu.

Naučili smo o onkogenima i
tumor supresorskim genima

po prvi put

u tom malenom jednom
postotku rakova zvanih sarkomi.

1966. Peyton Rous je dobio
Nobelovu nagradu

za otkriće da kod kokoši

postoji zarazni oblik sarkoma.

Trideset godina poslije Harold Varmus
i Mike Bishop su otkrili

koji je to zarazni element.

To je bio virus

Koji nosi gen,

src onkogen.

Neću vam reći da je src
najvažniji onkogen.

Neću vam reći

da je src najčešće uključeni
onkogen u svim rakovima.

Ali to je bio prvi onkogen.

Iznimka, devijacija

privukao je našu pozornost i
doveo nas do nečega

što nas je naučilo vrlo važne
stvari o ostatku biologije.

TP53 je najvažni tumor supresorski gen

I najčešće je isključen
tumor supresorski gen

u gotovo svakoj vrsti raka.

Ali nismo naučili o njemu
iz učestalih rakova.

Naučili smo o njemu kada su
doktori Li i Fraumeni

proučavali obitelji,

i shvatili da te obitelji

imaju previše sarkoma.

Rekao sam vam da je sarkom rijedak.

Zapamtite da jedna na milijun dijagnoza

ako se dogodi dvaput u obitelji,

previše je učestala u toj obitelji.

Sama činjenica da su oni rijetki

privlači našu pozornost

dovodi nas do novih načina razmišljanja.

Mnogi od vas će možda reći

i mnogi ispravno kažu,

da, Kevine, to je super

ali ti ne pričaš o ptičjim krilima.

Ti ne pričaš o mjesecima koji plutaju
oko nekog planeta Jupitera.

Ovo je osoba.

Ova devijacija, ova iznimka,
može dovesti do napretka znanosti,

ali to je osoba.

I sve što mogu reći

je da to i predobro znam.

Razgovaram s tim pacijentima koji imaju
rijetke i smrtonosne bolesti.

Pišem o tim razgovorima.

Ti su razgovori užasno opterećeni.

Opterećeni su sa strašnim izrazima

poput “Imam loše vijesti” ili
“Tu više ništa ne možemo napraviti”

Nekada se ovi razgovori svode
na jednu jedinu riječ:

“Terminalni.”

Tišina također može biti vrlo neugodna.

Gdje praznine u medicini

mogu biti jednako važne

kao i rječi koje koristimo
u ovim razgovorima.

Što su nepoznanice?

Što su pokusi koji se izvode.

Napravite sa mnom ovu malu vježbu.

Gore na ekranu vidite frazu
“no where” (nema gdje)

Primjetite gdje je praznina.

Ako pomaknete tu prazninu
za samo jedno mjesto

“no where” (nema gdje)

postaje “now here”, (sada ovdje)

potpuno suprotno značenje,

samo pomicanjem praznine za jedno mjesto.

Nikad neću zaboraviti noć

kada sam ušetao u sobu
jednog svojeg pacijenta.

Taj dan sam bio dugo operirao

ali sam svejedno htio doći i vidjeti ga.

On je bio dječak s dijagnosticiranim
rakom kosti nekoliko dana prije.

Njegova majka se bila sastajala s
doktorima za kemoterapiju

ranije toga dana,

i on je bio primljen u bolnicu kako
bi se započela kemoterapija.

Bila je skoro ponoć kada
sam došao u sobu.

Spavao je, ali sam našao njegovu majku

kako čita uz lampu

kraj njegovog kreveta.

Izašla je u hodnik kako bi
nakratko popričala sa mnom.

Ispostavilo se da ono što je čitala

bio protokol koji su
doktori za kemoterapiju

dali tog dana.

Zapamtila ga je.

Rekla je “Dr. Jones, rekli ste mi

da ne pobijedimo uvijek

s ovim tipom raka,

ali proučavala sam ovaj protokol i
mislim da možemo uspjeti.

Mislim da mogu pristati
na ove teške tretmane.

Dat ću otkaz, uselit ću
se svojim roditeljima

I brinut ću se da moje
dijete bude sigurno.”

Nisam joj rekao.

Nisam ju ispravio u njenom razmišljanju.

Vjerovala je protokolu

koji i kada ga se drži,

Ne mora nužno spasiti njezinog sina.

Nisam joj rekao.

Nisam ispunio tu prazninu.

Ali godinu i pol poslije

njezin dječak je ipak umro od raka.

Jesam li joj trebao reći?

Mnogi će od vas možda reći, “Pa što?

Nemam sarkom.

Nitko u mojoj obitelji nema sarkom.

I ovo je sve u redu i dobro,

ali vjerojatno nije previše
važno za moj život.”

I vjerojatno bi bili u pravu.

Sarkom možda nije previše
važan u vašem životu.

Ali gdje se nalaze praznine u medicini

jest važno za vaš život.

Nisam vam rekao jednu malu prljavu tajnu.

Rekao sam vam da u medicini ispitujemo
predviđanja u populacijama,

ali nisam vam rekao,

i često vam medicina nikad ne kaže

da svaki puta kada se pojedinac

susretne s medicinom,

čak i ako je taj pojedinac čvrsto
ugrađen u opću populaciju,

ni taj pojedinac ni liječnik ne znaju

koje će mjesto u populaciji
taj pojedinac zauzeti.

Stoga, svaki susret sa medicinom

je eksperiment.

Vi ćete biti predmet

eksperimenta.

A ishod će biti ili bolji
ili lošiji rezultat za vas.

Dok god medicina dobro radi,

u redu nam je brza usluga,

razmetanje hrabrošću,
razgovori puni samopouzdanja.

Ali kad stvari ne rade dobro,

ponekad želimo nešto drugačije.

Jedan moj kolega je odstranio
tumor s pacijentovog uda.

Bio je zabrinut oko tog tumora.

Na našim liječničkim konferencijama
pričao je o svojoj brizi

da je to bio tip tumora

s velikim rizikom ponovnog
pojavljivanja na istom udu.

Ali njegovi razgovori s pacijenticom

su upravo ono što bi
pacijentica možda željela:

puni samopouzdanja.

Rekao je, “Odstranio sam
sve i možete ići.”

Ona i njen muž su bili oduševljeni.

Izašli su van, proslavli, otmjena večera,
otvorili bocu šampanjca.

Jedini problem je bio
nekoliko tjedana poslije,

počela je primjećivati drugi
čvor na istom području.

Ispostavilo se da nije sve odstranio,
i da nije bila zdrava.

Ono što se dogodilo u tom trenutku
me apsolutno fascinira.

Kolega mi je došao i rekao,

“Kevine, možeš li se pobrinuti
za pacijenticu umjesto mene?”

Rekao sam, “Zašto, znaš što trebaš
učiniti jednako kao i ja.

Nisi ništa krivo napravio.”

Rekao je, “Molim te, pobrini se za ovu
pacijenticu umjesto mene.”

Bilo ga je sram –

ne zbog onog što je učinio,

već zbog razgovora kojeg je imao,

zbog prevelikog samopouzdanja.

Tako sam izveo mnogo invazivniju operaciju

i imao bitno drugačiji razgovor s
pacijenticom nakon toga.

Rekao sam “Najvjerojatnije
sam odstranio sve

i najvjerojatnije možete bez problema ići,

ali ovo što radimo je ekperiment.

To je ono na što ćete paziti.

To je ono na što ću ja paziti.

I surađivat ćemo kako bismo saznali
hoće li ova operacija uspjeti

u uklanjanju vašeg raka.”

Mogu vam jamčiti da ona i njezin muž

nisu otvorili bocu šampanjca nakon
razgovora sa mnom.

Ali ona je sad znanstvenik,

a ne samo predmet eksperimenta.

I tako vas ohrabrujem

da tražite skromnost i znatiželju

u svojim liječnicima.

Gotovo 20 milijardi puta svake godine,

osoba ušeta u liječnikovu ambulantu,

i ta osoba postaje pacijent.

Vi ili netko koga volite će vrlo
uskoro biti taj pacijent.

Kako ćete razgovorati
s liječnicima?

Što ćete im reći?

Što će oni vama reći?

Ne mogu vam reći

što ne znaju

ali mogu vam reći kada ne znaju

samo ako biste pitali.

Zato vas molim, pridružite se razgovoru.

Hvala vam.

(Pljesak)