Što sam naučila služeći kaznu za zločin koji nisam počinila

Teresa Njoroge osuđena je 2011. godine za financijski zločin koji nije počinila - rezultat dugog niza lažnih optužbi, porasta mita i korumpiranog pravosuđa u njezinom domu u Keniji. Nakon što su je zatvorili, otkrila je da su većina žena i djevojaka zatvorenih s njom također žrtve istog uništenog sustava, koje su zaglavile u životu povlačenja po zatvorima zbog nedostatnog obrazovanja i nedostatka ekonomskih prilika. Trenutno na slobodi i oslobođena svih optužbi od strane žalbenog suda, Njoroge priča o tome kako pomaže ženama u zatvoru pružajući im vještine, pomagala i podršku koje su im potrebne kako bi prekinule krug siromaštva i kriminala te izgradile bolji život.

Kada sam čula kako su rešetke

glasno zalupile,

znala sam da se
to stvarno događa.

Osjećala sam se zbunjeno.

Osjećala sam se izdano.

Preplavile su me emocije.

Osjećala sam se ušutkano.

Što se upravo dogodilo?

Kako su me mogli poslati ovamo?

Ne pripadam ovdje.

Kako su mogli napraviti
tako veliku pogrješku,

bez ikakvih posljedica
za njihova djela?

Vidim velike grupe žena

u otrcanim odorama

okružene visokim zidovima i vratima,

ograđene željeznim bodljikavim žicama

i preplavi me užasan smrad

i zapitam se

kako sam došla

od posla u uglednom
bankarskom sektoru za financije,

uporno se trudeći u školi,

do toga da me sada zatvore

u najveću kazneno-popravnu ustanovu

za žene u Keniji?

Moja prva noć

u najstrožem ženskom zatvoru Langata

bila je najteža.

U siječnju 2009.,

obavijestili su me da sam
nesvjesno obradila lažnu transakciju

u banci u kojoj sam radila.

Bila sam šokirana,
uplašena i užasnuta.

Izgubila bih karijeru
koju sam jako voljela.

Ali to nije bilo najgore.

Dogodilo se nešto puno gore
nego što sam mogla zamisliti.

Uhitili su me,

zlonamjerno okrivili

i optužili.

Apsurdnost svega bila je
kada me službenik za uhićenje

pitao da mu platim
10,000 američkih dolara

i slučaj će nestati.

Odbila sam.

Nakon dvije i pol godine,

bila sam na brojnim sudskim postupcima

boreći se da dokažem svoju nevinost.

Bilo je posvuda u medijima,

u novinama, na televiziji, na radiju.

Opet su me potražili.

Ovoga puta, rekli su mi:

"Ako nam platiš
50,000 američkih dolara,

presudit ćemo u tvoju korist",

bez obzira na činjenicu
što nisu postojali nikakvi dokazi

da sam počinila prijestup

za koji su me optužili.

Sjećam se

donošenja moje presude

otprije šest godina

kao da je bilo jučer.

Hladno, čvrsto lice sutkinje

dok je izgovarala moju presudu

u hladno jutro jednog četvrtka

za zločin koji nisam počinila.

Sjećam se da sam držala

svoju lijepu tromjesečnu kći

koju sam upravo nazvala Oma,

što u mojem jeziku
znači "istina i pravda",

jer sam za time toliko čeznula

cijelo to vrijeme.

Obučena u njezinu
najdražu ljubičastu haljinu,

bila je tamo, spremna me ispratiti

kako bih odslužila
jednogodišnju kaznu

iza rešetki.

Čuvari očito nisu marili za traumu

koju mi je izazvalo to iskustvo.

Moja dostojanstvenost
i humanost nestali su

u procesu prijema.

Pretraživali su me
radi krijumčarenja,

presvukli me iz uobičajene odjeće

u zatvorsku odoru,

prisilili me čučati na podu,

u položaju za koji sam ubrzo shvatila

da će postati rutina

za tisuće pregledavanja,

prebrojavanja,

koja su me čekala.

Žene su mi rekle:

"Prilagodit ćeš se ovome mjestu.

Uklopit ćeš se."

Više mi se nisu obraćali
imenom Teresa Njoroge.

Broj 415/11 bio je moj novi identitet

i uskoro sam shvatila da su se
jednako odnosili i prema drugim ženama

s kojima sam dijelila prostor.

I prilagodila sam se životu zatvora:

zatvorskoj hrani,

zatvorskom jeziku,

zatvoreničkom životu.

Zatvor zasigurno nije svijet iz bajki.

Ono što nisam očekivala

bile su žene i djeca

s kojima sam služila
kaznu i dijelila prostor,

žene koje su zatvorene

zbog kriminala u sustavu,

zbog korupcije koja
zahtjeva dežurnog krivca,

žrtveno janje,

tako da osoba koja je odgovorna

bude na slobodi,

iskvareni sustav koji
rutinski zlostavlja ranjive,

najsiromašnije među nama,

ljude koji ne mogu platiti jamčevinu

ili mito.

I tako smo nastavili.

Slušajući priču za pričom

od otprilike 700 žena

tijekom te godine u zatvoru,

uskoro sam shvatila da zločin

nije to što je dovelo te žene u zatvor,

za većinu njih,

bilo je to nešto sasvim drugo.

Započelo je s obrazovnim sustavom,

čija ponuda i kvaliteta
nije jednaka za sve;

nedostatne ekonomske prilike

koje tjeraju te žene na
sitne zločine za preživljavanje;

zdravstveni sustav,

sustav socijalne pravde,

sustav kaznenog pravosuđa.

Ako jedna od tih žena,

koje dolaze većinom iz siromašnih sredina,

padne kroz pukotine

već iskvarenog sustava,

pada na dno ponora - u zatvor,

točka.

Do trenutka kada sam
odslužila jednogodišnju kaznu

u najstrožem ženskom zatvoru Langata,

imala sam goruću želju

biti dio transformacije

za rješavanje nepravdi

kojima sam svjedočila

o ženama i djevojkama

koje su zaglavile

u životu po zatvorima

zbog siromaštva.

Nakon mog otpuštanja,

pokrenula sam Clean Start.

Clean Start je društveno poduzeće

koje želi pružiti tim ženama i djevojkama

drugu priliku.

Naš je posao povezivati ih.

Idemo u zatvore, obučavamo ih,

dajemo im vještine, pomagala i podršku

kako bismo im omogućili
promjenu načina u razmišljanju,

ponašanju i stavovima.

Gradimo prijelaze u zatvore

iz korporativnog sektora:

pojedinci, organizacije

koje će biti partneri
poduzeću Clean Start

kako bi nam omogućili
da pružimo zaposlenja,

mjesta za život,

poslove, profesionalno osposobljavanje

za te žene, djevojke,

dječake i muškarce,

po povratku u društvo.

Nikada nisam mislila

da ću jednoga dana

pričati te priče

o nepravdama koje su uobičajene

unutar sustava kaznenog pravosuđa,

ali evo me sada.

Svaki put kada sam u zatvoru,

pomalo se osjećam kao kod kuće,

ali težak je posao

postići viziju

koja me drži budnom noćima,

spajajući udaljenosti do Louisiane,

koju smatramo svjetskom
prijestolnicom kaznenog sustava,

noseći sa sobom priče

stotina žena

koje sam upoznala u zatvorima,

od kojih su neke sada
prigrlile njihove druge prilike

i ostale koje su sada
na prijelazu životnih puteva.

Utjelovljujem izjavu

velike Maye Angelou.

"Dolazim sama,

ali stojim za 10 000".

(Pljesak)

Moja je priča osobna,

ali zamislite sa mnom

milijune ljudi

koji su danas u zatvorima,

žudeći za slobodom.

Tri godine nakon moje osude

i dvije godine nakon otpuštanja,

žalbeni sud odbacio je optužbe

za bilo kakav prijestup.

(Pljesak)

Otprilike u isto vrijeme,

blagoslovljena sam sinom,

kojeg sam nazvala Uhuru,

što u mojem jeziku znači "sloboda".

(Pljesak)

Napokon sam dobila slobodu

za kojom sam toliko čeznula.

Dolazim sama,

ali stojim za 10 000,

ohrabrena ogromnom nadom

jer se tisuće nas ujedinilo

kako bi reformirali i transformirali
sustav kaznenog pravosuđa,

ohrabrena jer radimo svoje poslove

onako kako se to očekuje od nas.

I nastavit ćemo raditi

bez isprike.

Hvala.

(Pljesak)