Dennis Hong: Pravljenje auta za slijepe vozače

Koristeći robotiku, laserske tehnologije pronalaženja, GPS i druge pametne alate povratnih informacija, Dennis Hong pravi auto za slijepe vozače. Ovo nije "samo-vozeće" auto, pažljivo dodaje, već auto u kojem slijepi vozač može odrediti brzinu, blizinu i put - te voziti samostalno.

Mnogi vjeruju da je vožnja aktivnost

koja je samo rezervisana za one koji vide.

Sigurna i nezavisna vožnja slijepe osobe

smatrala se nemogućim zadatkom, sve do sada.

Zdravo, moje ime je Dennis Hong,

i mi vam donosimo slobodnu i nezavisnost slijepima

praveći vozilo za osobe sa oštećenim vidom.

Prije nego počnem pričati o ovom autu za slijepe,

dopustite mi da vam kratko predstavim drugi projekat na kojem sam radio

nazvan DARPA Urbani Izazov.

Ovaj projekat je izgranja robotičkog auta

koji vozi samostalno.

Pritisnete start, niko ne dodiruje ništa više,

a auto će samostalno doći do destinacije.

Tako u 2007., naš tim je osvojio pola miliona dolara

nagrade za treće mjesto u ovome takmičenju.

Tako u tom vremenu,

Nacionalna Federacija slijepih, ili NFS,

izazvala je istraživački komitet

pitanjem ko može da razvije auto

koji bi dopustio slijepim osobama da ga voze potpuno sigurno i samostalno.

Odlučili smo da pokušamo,

jer smo mislili, hej, koliko to može biti teško.

Već smo napravili samovozeće auto.

Samo stavimo slijepu osobu iza volana takvog auta, i gotovi smo, zar ne?

(Smijeh)

Nismo mogli više pogriješiti.

Ono što je NFS željela

nije auto koje će voziti slijepu osobu okolo,

već auto koje će učiniti vožnju slijepoj osobi akvinom odlukom i radnjom.

Morali smo sve da bacimo kroz prozor

i počnemo iz početka.

Da bismo ispitali ovu ludu ideju,

razvili smo mali bagi za pješčane dine, kao prototip vozila

da bismo ispitali izvodivost.

U ljeto 2009.,

pozvali smo desetine slijepih mladih osoba iz cijele države

te im dali šansu da se provozaju.

Bilo je zaista izvanredno iskustvo.

Ali problem je bio taj da je auto

bilo napravljeno da se vozi u jako kontrolisanim uslovima,

na ravnom zatvorenom parkingu --

čak su i linije bile napravljene od crvenih saobraćajnih čunjeva.

Sa ovim uspjehom,

odlučili smo da napravimo veliki pomak naprijed,

i da razvijemo pravi auto koji će se moći voziti na pravim putevima.

Kako to radi?

Zapravo, sistem je jako komplikovan,

ali dopustite mi da vam pokušam objasniti, i pojednostavniti.

Imamo tri koraka.

Imamo percepciju, proračun

i ne-vizuelno povezivanje.

Očigledno vozač ne može vidjeti,

tako da sistem mora percipirati okolinu

i prikupiti informacije za vozača.

Za to, koristimo početnu jedinicu mjere.

Ona mjeri ubrzanje, kutno ubrzanje

poput ljudskog uha, unutrašnjeg uha.

Tu informaciju pošaljemo u GPS jedinicu

da dobijemo procjenu lokacije auta.

Također koristimo dvije kamere da otkrijemo linije puta.

A također koristimo tri lasera za pronalazak.

Ovi laseri skeniraju okolinu da otkriju prepreke --

auto koje se približava sa prednje strane, sa zadnje strane,

a također i bilo koje druge prepreke koje se mogu naći na putu,

bilo koje prepreke oko auta.

Ova velika količina podataka se šalje u kompjuter,

a kompjuter može da učini dvije stvari.

Jedna je, prije svega, da procesira ove informacije

da bi se dobila slika okoline --

ovo čine linije puta, bilo koje prepreke --

te prenosi ove informacije vozaču.

Sistem je dovoljno pametan

da procjeni najsigurniji način upravljanja autom.

Također stvaramo instrukcije o tome

kako da se upravlja kontrolama vozila.

Ali problem je ovo: kako da prenesemo

ove informacije i instrukcije

osobi koja ne vidi

dovoljno brzo i tačno da zaista može voziti auto?

Kao rješenje ovoga, razvili smo različite tipove

ne-vizuelne tehnologije povezivanja.

Počevši od tridimenzionalnog sistema zvučnih signala,

vibracijskog prsluka,

volana sa zvukovima i glasovnim komandama, nožnim navlakama,

pa čak i cipele koja vrši pritisak na stopalo.

Ali danas ćemo razgovarati o

tri tehnologije ne-vizuelnog povezivanja.

Prvi se zove DriveGrip.

Tako da postoje rukavice,

koje imaju ugrađene vibracijske elemente na gornjoj strani,

da biste dobili informacije o tome kako da okrećemo volan --

pravac i intenzitet.

Drugi uređaj se naziva SpeedStrip.

Ovo je stolica -- u stvari, to je stolica za masažu.

Otvorili smo je, i preraspodjelili vibracijski sistem na drugačiji način.

I podesili smo ih da prenose informacije o brzini,

a ujedno i instrukcije kako da se koriste gas i kočnica.

Dakle, ovdje možete vidjeti

kako kompjuter razumije okolinu.

I pošto ne možete vidjeti vibraciju,

stavili smo crveno LED svjetlo na mjesto vozača, da može vidjeti šta se dešava.

Ovo su osjetilni podaci,

koji su preneseni do ovih uređaja kroz kompjuter.

Ovo su ta dva uređaja, DriveGrip i SpeedStrip,

vrlo su učinkovita.

Ali problem je

ovo su uređaji koji daju instrukcije.

Nema prave slobode, zar ne?

Kompjuter kaže kako da voziš --

skreni lijevo, skreni desno, ubrzaj, zaustavi se.

Ovo nazivamo problemom vozača sa zadnjeg sjedišta.

Ostavljamo ove uređaje koji daju instrukcije,

te se više fokusiramo

na uređaje za informacije.

Dobar primjer ovih ne-vizuelnih tehnologija povezivanja

se naziva AirPix.

Zamislite ga kao monitor za slijepe.

Mala tabla, sa puno rupa,

iz kojih kompresovani zrak izlazi,

tako da može stvarati slike.

Tako da, iako ste slijepi, možete staviti ruku iznad,

i vidjeti obrise linija puta i prepreke.

Ustvari, možete promjeniti i frekvenciju zraka koji izlazi

a moguće i temperaturu.

Dakle to je višedimenzionalni uređaj.

Ovdje vidite lijevu kameru, desnu kameru vozila

i kako kompjuter tumači podatke i šalje informacije u AirPix.

Za ovo, pokazujemo simulator,

slijepa osoba koja koristi AirPix.

Ovaj simulator je također bio jako koristan za trening slijepih vozača

i također brzo testira različite ideje

za različite ne-vizualne uređaje.

Ovako to funkcioniše.

Prije mjesec dana

29tog januara

otkrili smo ovaj auto publici po prvi put

na svjetski poznatoj Daytona International brzoj cesti

tokom Rolex 24 utrke.

Također smo imali nekoliko iznenađenja. Pogledajte.

(Muzika)

(Video) Najavljivač: Ovo je historijski dan [nejasno].

Dolazi do gledališta, kolega Federistas.

(Navijanje)

(Trube)

Evo ga kod gledališta.

I on [nejasno] prati ovaj kombi koji je ispred njega.

Evo prve prepreke.

Da vidimo kako će je Mark izbjeći.

Izbjegao je. Prošao je sa desna.

Treća kutija je zaobiđena. Četvrta također.

Savršeno ide između ove dvije.

Približava se kombiju

da ga zaobiđe.

Ovo je ono o čemu je riječ,

ovaj tip dinamičkog prikaza odvažnosti i genijalnosti.

Približava se kraju utrke,

nalazi put između bačvi koje su ovdje postavljene.

(Trube)

(Aplauz)

Dennis Hong: Sretan sam za vas.

Mark će me odvesti nazad do hotela.

Mark Riccobono: Da.

(Aplauz)

DH: Od kako smo počeli ovaj projekat,

dobili smo stotine pisama, emailova, telefonskih poziva

od ljudi iz cijelog svijeta.

Pisma zahvale, ali nekada dobijemo smiješna pisma poput ovoga:

"Sada razumijem zašto postoji Brailovo pismo na "drive up" bankomatima

(Smijeh)

Ali nekada --

(Smijeh)

Ali nekada dobijem i

ne bih nazvao to pisma mržnje --

ali pisma koja izražavaju jaku zabrinutost:

"Dr. Hong, vi ste ludi,

pokušavate da stavite slijepe ljude na cestu?

Mora da ste izvan pameti."

Ali ovo vozilo je prototip vozila,

i neće biti na cesti

dok se ne dokaže da je sigurno kao, ili sigurnije od današnjih vozila.

I istinski vjerujem da će se ovo desiti.

Ali i dalje, da li će društvo,

prihvatiti ovakve radikalne ideje?

Kako ćemo pristupiti osiguranju?

Kako ćemo izdavati vozačke dozvole?

Postoji mnoštvo ovakvih problema osim tehnoloških izazova

koje moramo riješiti prije nego ovo postane stvarnost.

Naravno, glavni cilj ovog projekta

je da se razvije auto za slijepe.

Ali potencijalno još važnije od ovoga je

velika vrijednost ove nove tehnologije

koja može nastati iz ovog projekta.

Senzori koji se koriste mogu vidjeti u mraku,

magli i kiši.

I zajedno sa ovim novim tipom povezivanja,

možemo koristiti ove tehnologije

i aplicirati ih da učinimo auta sigurnijim za sve.

Ili za slijepe osobe, aparate iz kućne upotrebe --

u procesu obrazovanja, u uredu.

Samo zamislite, u učionici učitelj piše po tabli

a slijepi učenik može vidjeti šta je napisano i to pročitati

koristeći ne-vizuelno povezivanje.

Ovo je neprocjenjivo.

Tako da danas, stvari koje smo vam pokazali danas, predstavljaju samo početak.

Hvala vam mnogo.

(Aplauz)