Astronautova priča o znatiželji, perspektivi i promjeni

Koji je posao najbolji za mladog čovjeka koji je bio odličan tenisač, čest putnik, kemičar i novak NFL-a? Možda... astronaut? Leland Melvin priča priču o izazovima koje je prihvatio i mogućnostima koje je iskoristio te kako su ga oni doveli na Međunarodnu svemirsku postaju i dali mu novu perspektivu života na Zemlji.

[Govor uključuje sadržaj za odrasle]

Godine 1969. stajao sam iza

starog crno-bijelog televizijskog seta,

slušajući o stvarima koje su se događale
na televizoru ispred.

Ja sam bio taj, znate,

koji je pomicao antenu
za moga oca, za sestru i mamu.

"Pomakni ovdje, okreni tamo,
makni na onu stranu, ne vidimo ekran."

A ono što su gledali

bilo je: "Ovo je mali korak za čovjeka,
ali veliki skok za čovječanstvo."

Neil [Armstrong] i Buzz Aldrin
šetali su po Mjesecu.

A ja sam bio petogodišnjak
iz Lynchburga u Virginiji,

mršavi crni dječak
u pomalo rasističkom gradiću.

I pokušavao sam shvatiti
što ću učiniti sa svojim životom.

A moji su roditelji, znate, bili učitelji,

rekli su da možeš učiniti bilo što.

No nakon slijetanja na Mjesec,
sva djeca u susjedstvu

su govorila: "Hoćeš li biti astronaut?"

A ja bih rekao: "Ne."

Ne želim biti kratko ošišan,
a i ne vidim nekoga tko izgleda kao ja.

Jer zastupljenost je zaista važna.

Znao sam za jednog dečka,

pet blokova kuća niz ulicu
iz ulice Pierce,

koji je trenirao tenis.

Zvao se Arhur Ashe.

Moj je otac govorio o
njegovom karakteru i disciplini,

njegovoj inteligenciji i kondiciji.

Ja sam htio biti Arhur Ashe,

nisam želio biti jedan od onih astronauta.

I kako sam prolazio kroz ovo iskustvo,

moj otac, koji je bio učitelj u školi,
svirao je u bendu,

radio je mnogo stvari da zaradi novac
za moju sestru i mene

da učimo svirati klavir

i radimo različite stvari za obrazovanje.

I jednog dana odlučio je doći kući
nekakvim pekarskim kombijem.

A ja sam mislio: "U redu, pekarski kombi,

ja dostavljam kruh
dok moj otac vozi kombi."

Mislio sam: "Izgleda da ću biti
dostavljač kruha."

Ali on je rekao: "Ovo je naš kamper."

A ja mu kažem: "Ajde, mogu pročitati
'Merita kruh i peciva',

piše sa strane ovog kombija.

A on mi reče: "Ne, od ovog
ćemo napraviti naš kamper."

I tijekom tog ljeta, prespojili smo
cijeli električni sustav.

Spojili smo spremnik za propan
s Coleman peći,

sagradili smo krevete na kat
s preklopom nadolje.

Pretvarali smo ga u kapsulu za spas
tijekom ljetnog odmora,

u stvar koja nas može
izvući iz Lynchburga.

A prije toga,

zapravo su me silovali susjedi
kada sam imao pet godina.

Nisam rekao nikome,

jer sam imao prijatelja
koji nisu imali očeve.

A znao sam da bi moj otac

ubio ljude koji su to učinili
njegovom sinu.

A nisam želio da mi otac bude odveden.

Dakle, kad smo ušli u ovaj pekarski kamion
i pobjegli iz Lynchburga,

bilo je to moje vrijeme s ocem.

Otišli smo do nacionalnog parka
Smoky Mountains

i gledali njegovu
ljubičastu veličanstvenost.

I šetali smo plažom u Myrtle Beachu,

to je bilo transformativno iskustvo.

Pokazalo mi je što to znači
biti istraživač, u vrlo mladoj dobi.

A ja sam potisnuo svu tu negativnost,

svu tu traumu,

zato što sam učio kako biti istraživač.

A malo kasnije, moja majka mi je dala,
neprikladan za moju dob,

ne baš posve siguran set za kemiju,

(Smijeh)

kojim sam izveo nevjerojatne
eksplozije u njenoj dnevnoj sobi.

(Smijeh)

Tako sam znao da mogu biti kemičar.

I tako sam krenuo na putovanje
kroz srednju školu,

upisao sam fakultet

i dobio stipendiju za igranje
američkog nogometa na fakultetu.

A znao sam da mogu biti kemičar,
jer sam već prije raznio neke stvari.

(Smijeh)

I kada sam diplomirao,

pozvan sam u momčad Detroit Lions.

Ali ozlijedio sam tetivu
u kampu za treninge

i tako, što svaki bivši sportaš učini,
ode raditi za NASA-u, zar ne?

Zato sam otišao u NASA-u.

(Smijeh)

Prijatelj mi je rekao:
"Lelande, ti bi bio odličan astronaut."

Samo sam se nasmijao
i rekao: "Da baš, ja, astronaut?"

Sjećaš li se Neila i Buzza,
onoga iz 1969.?

I predao mi je prijavu, pogledao sam je,

ali je nisam ispunio.

A te iste godine, još je jedan
moj prijatelj ispunio prijavu

i primili su ga.

Rekao sam sam sebi:

"Ako NASA prima takve
tupane za astronaute,"

(Smijeh)

"možda i ja to mogu postati."

Dakle, idući put sam ispunio
prijavu i primili su me.

Nisam znao što to
točno znači biti astronaut:

treninzi, simulacije,

sve te stvari koje te pripremaju
za ovo odbrojavanje:

tri, dva, jedan, polijetanje.

A 2007. sam u Space Shuttleu
"Atlantida" odmicao od planeta,

putujući brzinom od
28.165 kilometara na sat.

Osam i pol minuta kasnije,

glavni motori prestaju raditi
i sada plutamo kroz svemir.

Odgurnuo sam se i doplutao do prozora

te sam mogao vidjeti Karibe.

Trebala mi je nova definicija plave
da opišem boje koje vidim.

Azurna, indigo, mornarsko plava,
srednje mornarsko plava, tirkizna

ne dočaravaju dovoljno ono što sam vidio.

Moj posao u toj misiji
bio je da instaliram

dvije milijarde dolara vrijedan
laboratorij Columbus.

To je laboratorij za istraživanje,

za istraživanje materijala,
za ljudska istraživanja.

Posegnuo sam u Space Shuttleov
prostor za teret,

zgrabio sam jedan veliki modul

i koristio robotsku ruku
da ga pričvrstim za svemirsku postaju.

Europski tim čekao je 10 godina
da se ta stvar instalira

pa su sigurno svi u Europi navijali:
"Leland! Leland! Leland!"

(Smijeh)

Tako se dogodio taj trenutak,
to je bio primarni cilj naše misije,

bilo je gotovo.

Duboko sam odahnuo.

No tada, Peggy Whitson,
prva žena kao zapovjednik,

pozvala nas je do ruskog dijela postaje.

A svemirska je postaja
veličine nogometnog terena,

sa solarnim panelima, rešetkama
i svim tim modulima.

Onda je rekla: "Lelande, ti odi
i uzmi rehidrirano povrće,

mi imamo meso."

Tako smo plutali s torbom
povrća, sve rehidrirano,

i otišli smo tamo.

Tada se dogodio trenutak

koji me vratio u kuhinju moje majke.

Možeš namirisati govedinu i ječam
kako se krčkaju,

možeš namirisati hranu, boje,

a tu su svi ti ljudi iz cijelog svijeta.

Kao u reklami za Benetton,

znate, tu su Afroamerikanac,
Azijat, Francuz, Nijemac, Rus,

prva žena zapovjednik,

koji jedu putujući brzinom od
28.165 kilometara na sat,

obilazeći planet svakih 90 minuta,

gledajući izlazak i zalazak sunca
svakih 45 minuta.

Peggy je rekla:
"Hej, Lelande, probaj malo ovog,"

gurnula je hranu prema mojim ustima,

uhvatio sam pa smo si
naizmjenično slali hranu.

Sve smo to radili slušajući
pjesmu Sade "Smooth Operator".

(Smijeh)

Mislim, to mi je fascinantno, znate.

(Smijeh)

Doplutao sam do prozora,
pogledao dolje prema planetu

i vidio cijelo čovječanstvo.

Moja se perspektiva tada promijenila,

zato što sam letio iznad Lyncburga,
mog rodnog mjesta,

a moja je obitelj vjerojatno isto jela.

Pet minuta kasnije,
letjeli smo iznad Pariza,

gdje Leo Eyharts
gleda dolje svoje roditelje,

koji vjerojatno jedu malo sira i vina,

a Yuri gleda prema Moskvi,

gdje vjerojatno jedu boršč
ili nešto slično.

Ali svi smo imali taj trenutak
kada smo vidjeli svoje obitelji

koje zajedno rade kao jedna civilizacija,

putujući brzinom od 28.165
kilometara na sat.

Moja se perspektiva
koginitivno promijenila,

to me promijenilo.

I kada se sjetim da sam bio
taj mršavi mali dječak,

iz pomalo rasističkog
Lynchburga u Viriginiji,

nikada ne bih imao tu perspektivu

misliti o sebi kao o astronautu,

da nas moj otac nije odveo na putovanje

u tom radikalnom vozilu koje smo
izgradili vlastitim rukama.

Kada sam došao kući,

shvatio sam da je ta perspektiva nešto

što svi dobijemo i svi imamo.

Pitanje je samo koliko ćemo
široko razmaknuti povez

da vidimo tu promjenu.

A što se tiče svemirske postaje,

mislim na, znate, Nijemce i Ruse
koji se bore protiv Amerikanaca.

Na jednom su mjestu ljudi
koji žive i rade zajedno.

Bijelci, crnci, Rusi, Francuzi, znate.

Svi ti drukčiji ljudi koji žive
u harmoniji kao jedna rasa.

Mislim i o bojama koje sam vidio,
o dizajnu modula,

načinu na koji se stvari poklapaju,

načinu zbog kojeg smo bili
zajednica, stvorili dom.

Tako da kada sad pogledam gore u svemir,

uz svoju novu perspektivu

i pogledam svemirsku postaju
koja je gore, gledajući u nju

te potom gledajući moju zajednicu

i vidim ljude s kojima radim i živim,

i u suživotu sam s njima,

mislim da je to nešto
što sada svi možemo, pogotovo sada,

da budemo sigurni da
imamo pravu perspektivu.

Hvala vam.

(Pljesak)

Chee Pearlaman: Ako Vam ne smeta,
možemo li kratko popričati?

Jer oni će postaviti neke stvari ovdje.

A ja Vas imam samo za sebe.

Leland Melvin: U redu.

CP: Vi nećete imati priliku ovo čuti.

Dakle, moram Vam reći

da u mojoj obitelji
gledamo puno filmova o svemiru,

o astronautima i takvim stvarima.

Ne mogu Vam reći zašto, ali to radimo.

(Smijeh)

Stvar koju Vas želim pitati, doduše,

je da smo gledali jedan film
prije nekog vremena,

radilo se o jednom astronautu,
jednom od vaših kolega,

i prije nego što je otišao
na misiju u svemir,

napisali su osmrtnicu,
NASA je napisala osmrtnicu za njega.

A mene je zanimalo, je li to normalno?

Je li to dio posla?

Razmišljate li o opasnosti
u koju se dovodite

dok idete u svemir?

LM: Da.

Pa ne sjećam se da je netko
napisao moju osmrtnicu,

možda su to radili u doba Apollo misija.

Ali znam da je tijekom 135 Space Shuttle
letova koje smo imali,

shuttle kojim sam ja letio,

imali smo dvije nesreće
koje su gotovo ubile sve na toj misiji.

Svi mi znamo opasnosti
i rizike koji idu uz ovo,

ali mi radimo nešto što je
puno veće od nas samih

i pomažemo napredak civilizacije,

tako da je rizik vrijedan nagrade.

Svi se osjećamo tako
kada ulazimo u tu letjelicu

i zavežemo se u te milijune kilograma
raketnog goriva i odemo u svemir.

CP: Da, ja sam samo vidjela
hollywoodsku verziju,

izgleda poprilično zastrašujuće,
moram priznati.

LM: Trebali biste probati.

(Smijeh)

CP: Da baš, moj mi je muž
to rekao nekoliko puta.

(Smijeh)

LM: Put u jednom smjeru ili s povratkom?

(Smijeh)

CP: To je jedna od debata u našem domu.

(Smijeh)

Željela sam, ako smijem...

Spomenuli ste nešto
što je jako moćno i teško,

govorili ste o tom incidentu

koji Vam se dogodio
kada ste imali pet godina,

a to je da ste bili silovani.

A ja jednostavno mislim,
činjenica da možete reći te stvari,

znate, na TED pozornici,

da uopće možete govoriti o tome,

je poprilično neustrašivo.

I željela sam Vas pitati,

mislite li da je to nešto
što je važno da podijelite,

da govorite o tome?

LM: To je jako važno, posebno za muškarce,
da razgovaramo o tim događajima,

zato što smo istrenirani

i naše nam društvo govori
da moramo biti čvrsti i snažni

i da ne možemo govoriti o stvarima
koje nam se događaju.

Ali toliko mi se muškaraca
javilo i reklo mi,

"Prošao si kroz to, prebolio si to,

ja ću izliječiti svoj alkoholizam."

I te stvari koje se događaju u njima,

zbog toga što se dogodilo njima.

I zato moramo dijeliti te priče,
to je zadatak pripovijedanja,

da nas izliječi i učini od nas
jednu jedinstvenu zajednicu.

CP: To je predivno.

(Pljesak)

I znate, sasvim iskreno,
govorili ste o promjeni perspektive,

mislim da je to promjena
koju jako sporo prihvaćamo,

a Vi ste uspjeli govoriti o tome,
zato Vam zahvaljujemo.

Zahvaljujemo Vam što ste
takav nevjerojatan astronaut

i hvala Vam što ste došli
na TED pozornicu, Lelande.

LM: Hvala Vam puno, Chee.