Kada neugoda postane ugodna

Luvvie Ajayi ne boji se reći što misli ili biti izdvojeni glas u masi, a ne biste trebali niti vi. "Vaša šutnja ne pomaže nikome", kaže autorica, aktivistica i profesionalna samoproglašena nevolja. U ovom sjajnom, inspirativnom govoru, Ajayi dijeli tri pitanja koja si morate postaviti ako se kolebate o tome trebate li progovoriti ili ušutjeti - i potiče sve nas da nam bude malo ugodnije kad nam je neugodno.

Ja sam profesionalna nevolja.

(Smijeh)

Budući da je moj posao kritizirati svijet,

loše sisteme i ljude
koji odbijaju biti bolji,

kao pisac, kao govornik,
kao sumnjiva Nigerijka --

(Smijeh)

osjećam da je moja svrha biti ova mačka.

(Smijeh)

Ja sam osoba koja gleda druge ljude,

kao, "Treba mi da ovo središ."

To sam ja.

Želim da ostavimo ovaj svijet
boljim nego smo ga našli.

Ja ostvarujem promjene

govorom,

time što sam prva
i što sam domino.

Da bi se sve domino pločice srušile,

jedna mora pasti prva,

koja tada ne ostavlja izbora
ostalima nego da isto padnu.

I ta domina koja padne...

nadamo se

da je sljedeća osoba koja
to vidi, inspirirana dominom.

Za mene biti domina
znači progovoriti

i činiti ono što je zaista teško,

posebno kada je to potrebno,

u nadi da će i
ostali slijediti taj primjer.

Stvar je u tome što
sam ja osoba koja kaže

ono što vi možda mislite,
ali se ne usudite reći.

Često ljudi misle
da se ničega ne bojimo,

da su ljudi koji to čine bez straha.

Nismo bez straha.

Bojimo se posljedica

i svoga žrtvovanja

kada se suprotstavljamo istinom.

Ono što se događa je da
mislimo da to moramo,

zato što je premalo
ljudi na svijetu

voljno biti domino,

premalo ljudi je spremno na taj pad.

Mi to ne činimo bez straha.

Pričajmo sada o strahu.

Ja sam točno znala što želim biti
kada odrastem.

Govorila bih, "Želim biti liječnica!"

Dr. Luvvie bila je san.

Bila sam Doc McStuffins

prije nego što je

to bilo popularno.

(Smijeh)

Sjećam se kad sam otišla studirati,

na prvoj godini
sam trebala slušati Uvod u kemiju

na studiju medicine.

Dobila sam prvu i zadnju dvojku
u svojoj akademskoj karijeri.

(Smijeh)

Otišla sam k svojoj savjetnici i rekla,

"U redu, odustajem od medicine

jer ovo neće ići.

Čak ni ne volim bolnice.

Tako da..."

(Smijeh)

"To je to."

Tog semestra sam počela pisati blog.

To je bilo 2003.

Kako je završavao jedan san,
počinjao je drugi.

Tada je taj hobi
postao moj posao na puno radno vrijeme

kad sam 2010. izgubila posao u marketingu.

Trebalo mi je još dvije godine da kažem,
"ja sam pisac."

Devet godina nakon što sam počela pisati,
prije nego što sam rekla, "ja sam pisac,"

jer me bilo strah što se dogodi

kad nemaš plan za mirovinsko,

kad ne znaš kako ćeš nastaviti
kupovati cipele.

To mi je važno.

(Smijeh)

Dugo mi je trebalo da postanem svoja.

To je bila moja svrha.

Tada sam shvatila

da strah ima konkretnu moć

da nas drži podalje od onoga
što je naša svrha da činimo i govorimo.

Mislila sam si, "Znaš što?

Neću dopustiti da strah
vlada mojim životom.

Neću dopustiti da mi strah diktira
što da radim."

Tada su se počele događati
svakakve predivne stvari

i domine su počele padati.

Kad sam to shvatila
mislila sam si, "U redu, 2015. godine

navršila sam 30 godina,

to će biti moja godina
kad ću "svejedno to učiniti."

Pokušat ću sve što me plaši."

Inače, ja sam jarac po horoskopu.

Volim osjetiti tlo pod nogama.

Odlučila sam otići, po prvi put,
na odmor - sama,

i to van države,
u Dominikansku Republiku.

A što sam učinila na svoj rođendan?

Spustila sam se žicom
kroz šume Punta Cane.

Iz nekog čudnog razloga
bila sam formalno odjevena.

Ne pitajte zašto.

(Smijeh)

Odlično sam se provela.

Ne volim ni biti pod vodom.

Volim, kako sam rekla, čvrsto tlo.

Tako sam otišla u Meksiko
i ronila s dupinima.

Te godine se dogodila
još jedna odlična stvar,

još sam nešto premostila,

a to je da sam napisala knjigu.

"I'm Judging You: The Do-Better Manual,"

i morala sam --

(Pljesak)

prihvatiti pisanje kao svoje, zar ne?

Da.

No, ono što sam učinila te godine
što nije nalik meni

i što me nasmrt prestrašilo --

skočila sam padobranom.

Prije nego što smo skočili iz aviona

pomislila sam, "činila sam mnoge gluposti
u životu. Ovo je još jedna."

(Smijeh)

Padamo na Zemlju

i ja doslovno gubim dah
dok je gledam i pomislim,

"Upravo sam namjerno skočila
iz dobrog aviona."

(Smijeh)

"Što nije u redu samnom?"

No, onda sam pogledala svu tu ljepotu

i pomislila "Ovo je najbolje
što sam mogla učiniti.

Ovo je bila odlična odluka."

Razmišljam koliko sam puta
trebala reći istinu.

Kao da skačem iz aviona.

Osjećaj je kao u trenutku
kad sam na rubu aviona kad pomislim

"Ne bi trebala ovo činiti,"

ali onda to svejedno učinim
jer shvatim da trebam.

Stajati na rubu tog aviona

i ostati u tom avionu
je za mene lagodnost.

Osjećam da svaki dan
kad govorim istinu

protiv institucija i ljudi
koji su veći od mene

i, jednostavno, sila koje
su jače od mene,

to je kao da padam iz aviona.

No, shvaćam da je lagodnost precijenjena.

Jer, šutjeti je ugodno.

Održati sve onako kako je bilo dosad
je ugodno.

Lagodnost je samo zadržala status quo.

Mora nam postati ugodan
taj osjećaj nelagode

dok izgovaramo te teške istine
kada su potrebne.

I ja --

(Pljesak)

Ipak, osobno, shvaćam
da moram izgovarati te istine

jer mi je iskrenost jako važna.

Jako cijenim svoj integritet.

Pravda -- mislim da pravda
ne bi trebala biti izbor.

Uvijek mora biti pravde.

Također, vjerujem u shea maslac
kao temeljnu vrijednost i --

(Smijeh)

i mislim da bi svijet bio bolji
da svi više njegujemo svoju kožu.

No, osim toga,
s ovim svojim temeljnim vrijednostima,

moram govoriti istinu.

Nemam drugog izbora.

No, ljudi poput mene,
profesionalne nevolje,

ne bi trebali biti jedini
koji su posvećeni tome da budu domine

koje uvijek padaju iz aviona

ili koje prve primaju udarac.

Ljudi se tako boje
ovih strašnih posljedica

ne shvaćajući da puno puta
kad uđemo u prostoriju

i jedna smo od najmoćnijih osoba
u toj prostoriji --

mogli bismo biti druga najjača,
treća najjača osoba.

Čvrsto vjerujem da je
naš zadatak u tim vremenima

poremetiti što se događa.

Ako nismo najmoćniji,

ako se još dvoje nama sličnih udruži,

to nas čini moćnima.

To je poput uvažavanja
žene na sastanku,

znate već, žene koja ne može
doći do riječi

ili kao da se brinete da
se sluša osobu

koja želi nešto dokazati.

Naš posao je pobrinuti se
da imaju prostora za to.

Posao je zajednice da svima bude dobro.

Ako to utvrdimo, shvatili bismo da,

kad nam treba pomoć,

ne bismo trebali toliko tražiti

kad bismo se pobrinuli
da smo nečija pomoć.

Postoje trenuci kad mislim

da sam podnijela vrlo javne padove,

kao kad su me zamoljeli
da govorim na konferenciji,

ali su htjeli da sama platim put.

Onda sam malo istražila

i saznala da su bijelcima
koji su tamo govorili

pokriveni troškovi puta.

Bijelkinje koje su tamo govorile
imale su plaćen put.

Od crnkinja koje su tamo govorile
očekivalo se da zapravo plate da govore.

Mislila sam što da radim

i znala sam da
ako javno progovorim o ovome,

financijski ću biti na gubitku.

No, isto tako sam shvaćala
da moja tišina ne služi nikome.

Tako da sam bez straha
javno progovorila o tome

i ostale žene su se počele javljati
da kažu,

"I ja sam se susrela s
nejednakosti u plaćanju."

To je pokrenulo razgovor
o diskriminirajućim praksama u plaćanju

u kojima je ta konferencija sudjelovala.

Osjećala sam se poput domine

dok sam čitala uznemirujuće memoare
jedne javne ličnosti

i pisala o tome.

Znala sam da je ta osoba
puno moćnija od mene

i da može utjecati na moju karijeru,

no pomislila sam da moram to napraviti.

Moram sjediti na rubu tog aviona,
možda dva sata.

I jesam. I kliknula sam "Objavi"
i pobjegla.

(Smijeh)

Vratila sam se viralnom postu

i komentarima ljudi kojima je bilo drago
da je netko napokon to izjavio.

I to je započelo razgovor

o mentalnom zdravlju i samoskrbi

i pomislila sam, "Dobro.

Izgleda da ovo što činim
nešto pokreće."

Mnogi ljudi su bili domine

kad su pričali o tome
kako su ih napali moćni muškarci.

To je utjecalo na to da se milijuni žena
udruže i kažu, "Ja isto."

Zato, pozdrav Tarani Burke
koja je započela taj pokret.

(Pljesak)

Ljudi i sustavi računaju na našu tišinu
da nas drže točno ondje gdje jesmo.

Kad ste domino, nekad se to svodi na to
da budete točno ono što jeste.

Zato, bila sam sumnjiva
od svoje treće godine.

(Smijeh)

Ovo sam ja na svoj treći rođendan.

No, ja sam ova djevojčica
cijeli svoj život

i osjećam da je čak i to
bio domino

jer u svijetu koji želi
da hodamo uokolo

kao predstavnici samih sebe,

biti svoj može biti revolucionaran čin.

U svijetu koji želi da šapćemo,

ja biram vikanje.

(Pljesak)

Kad je vrijeme
da se izgovore teške stvari,

postavim si tri pitanja.

Prvo: Jesi li to mislila?

Drugo: Možeš li to obraniti?

Treće: Jesi li to rekla s ljubavlju?

Ako je odgovor "da" na sva tri pitanja,

kažem to i pustim da se ruše domine.

To je važno.

Ta provjera sa sobom

uvijek mi kaže, "Da, trebaš to činiti."

Govoriti istinu --
govoriti obazrivu istinu --

ne bi trebao biti revolucionaran čin.

Boriti se istinom protiv moći
ne bi trebalo biti požrtvovno, ali jest.

No, mislim da ako nas se više odluči
da ovo činimo za više dobro,

bilo bi nam bolje nego sada.

Govorenjem o višem dobru

mislim da se obvezujemo time
da istinom gradimo mostove

među zajedničkim temeljima,

a mostovi koji se ne zasnivaju
na istini srušit će se.

Stoga je naš posao,

naša obaveza, naša dužnost
da se istinom suprotstavimo moći

da budemo domine

ne samo kada je teško --

posebice onda kada je teško.

Hvala.

(Pljesak)