Odrasla sam u baptističkoj crkvi Westboro. Zbog ovog sam otišla

Kako je odrastati u grupi ljudi koja likuje demonizacijom ... svih ostalih? Megan Phelps-Roper podijelit će detalje života u jednoj od najkontroverznijih crkava u Americi i opisat će kako su i zašto razgovori na Twitteru bili ključni u njenoj odluci o odlasku. U ovom izvanrednom govoru podijelit će svoje osobno iskustvo ekstremne polarizacije te neke načine uz koje možemo uspješno naučiti kako se angažirati unatoč ideološkim granicama.

Bila sam plavooka
petogodišnjakinja bucmastih obraza

kad sam se pridružila svojoj obitelji
pred ogradama.

Mama me natjerala
da lutke ostavim u kombiju.

Stajala sam na uglu ulice
na teškoj vlazi Kansasa

okružena desecima rođaka,

a moje su ručice držale znak s natpisom
kojeg još nisam znala pročitati:

"Gejevi zaslužuju smrt."

To je bio početak.

Naši su prosvjedi postali dnevna pojava

i međunarodni fenomen,

a kao članica
Westborovske baptističke crkve,

postala sam stalni gost
ograda po cijeloj zemlji.

Kraj moje karijere prosvjednika

i života kakvog sam poznavala

došao je 20 godina kasnije,

djelomično uzrokovan strancima na Twitteru

koji su mi pokazali
moć angažiranja drugih.

U mom domu

život je bio prikazivan kao
epska duhovna borba dobra i zla.

Dobro su predstavljali moja crkva
i njeni članovi,

a zlo svi ostali.

Zbog budalaština moje crkve

konstantno smo bili
u borbi sa svijetom,

a to bi svakodnevno
pojačavalo našu različitost.

"Razlikuj nečisto od čistog,"

stih kaže,

pa i jesmo.

Od utakmica bejzbola
do vojnih sprovoda,

putovali smo zemljom
s neonskim prosvjednim plakatima u rukama

kako bi drugima rekli
koliku su zapravo "nečisti"

i zašto ih čeka prokletstvo.

To je bilo središte naših života.

To je bio jedini način da činim dobro
u svijetu koji sjedi na krilu vraga.

I poput mojih ostalih 10 braće i sestara,

vjerovala sam u što su me učili
cijelim srcem,

i izvršavala sam namjere Westbora
s posebnim žarom.

U 2009., taj me žar doveo na Twitter.

Na početku su ljudi
na koje sam tamo naišla

bili neljubazni,
baš kao što sam očekivala.

Bili su digitalna verzija
vrištećih horda ljudi

koje sam gledala na prosvjedima
još odmalena.

No usred sve te digitalne svađe

razvio se čudan uzorak.

Netko bi stigao na moj profil
s uobičajenim bijesom i prezirom,

odgovorila bih sa svojom mješavinom
biblijskih stihova, referenci na pop kulturu

i smajlića.

Tako bih ih, razumljivo, zbunila,

no onda bi slijedio razgovor.

Bio je civilan --

pun istinske znatiželje na obje strane.

Kako je onaj drugi došao do tako
nečuvenih zaključaka o svijetu?

Nekad bi se razgovor
prebacio i u stvarni svijet.

Ljudi s kojima sam boksala na Twitteru

došli bi me vidjeti kraj ograde

kad sam prosvjedovala u njihovom gradu.

David je bio takva osoba.

Upravljao je blogom
koji se zvao "Jewlicious"

i nakon nekoliko mjeseci strastvenih,
no prijateljskih online rasprava

došao me upoznati kraj ograde
u New Orleansu.

Donio mi je srednjoistočni desert
iz Jeruzalema, gdje živi,

a ja sam njemu donijela
košer čokoladu

i držala znak na kojem piše
"Bog mrzi Židove."

(Smijeh)

Nije bilo zabune
o našim stajalištima,

no granica između prijatelja
i neprijatelja postala je jako nejasna.

Vidjeli smo jedno drugoga
kao ljude,

a to je promijenilo način
na koji smo razgovarali.

Trebalo je vremena,

no ti su razgovori konačno
u mene usadili sjeme sumnje.

Moji prijatelji na Twitteru
pokušali su shvatiti Westborovsku doktrinu

i radeći to

uspjeli su naći proturječja
koja dotad nisam uočila.

Zašto smo podržavali
smrtnu kaznu za gejeve

kad je Isus rekao "Tko je od vas
bez grijeha, neka baci prvi kamen?"

Kako smo tvrdili da volimo svog susjeda,

dok smo se u isto vrijeme molili
da će ga Bog uništiti?

Istina je da je briga koju su mi
ti neznanci na internetu pokazali

i sama bila proturječje.

Bila je dokaz

da ljudi na drugoj strani nisu demoni
kojim sam ih smatrala.

Shvatiti to promijenilo mi je život.

Kad sam shvatila da nismo
najviši suci božanske istine,

nego ljudi s manama,

nisam se više mogla pretvarati.

Nisam mogla opravdati naša djela --

pogotovo naš okrutni običaj
protestiranja na sprovodima

i slavljenja ljudske tragedije.

Te promjene moje perspektive

dovele su do veće erozije
povjerenja u moju crkvu

i na kraju zbog njih
više nisam mogla ostati.

Unatoč ogromnoj tuzi i strahu,
napustila sam Westboro u 2012.

Idućih par dana nakon mojeg odlaska

instinkt da se sakrijem
bio je paralizirajuć.

Željela sam se sakriti
od osuđivanja svoje obitelji,

znala sam da više nikad
neće pričati sa mnom --

ljudi čije su mi misli i mišljenja
najviše značila.

I željela sam se sakriti od svijeta
kojeg sam tako dugo odbacivala --

ljudi koji nisu imali nijedan razlog
da mi daju drugu šansu

nakon cjeloživotnog antagonizma.

A ipak, nevjerojatno,

jesu.

Svijet je imao pristup mojoj prošlosti
jer je bila posvuda na internetu --

tisuće tweetova
i stotine intervjua,

sve od lokalnih vijesti
do "The Howard Stern Show-a" --

no toliko me ljudi svejedno
primilo otvorenih ruku.

Napisala sam ispriku
za svo zlo koje sam načinila,

no znala sam da isprika
to nikada neće moći poništiti.

Mogla sam samo probati izgraditi
nov život

i naći način da popravim dio štete.

Ljudi su imali stotinu razloga
sumnjati u iskrenost,

no većina njih nije.

Te --

uzevši u obzir moju povijest,

nisam se ni mogla nadati nečem većem --

opraštanje i ne donošenje
preuranjenih zaključaka.

Još uvijek me zadivljuje.

Prvu godinu izvan kuće provela sam

bez nekakvog odredišta s mlađom sestrom

koja je odlučila otići sa mnom.

Uhodale smo u bezdan,

no iznenadile smo se
jer smo našle svjetlo i put naprijed

u istim zajednicama
koje su nam tako dugo bile mete.

David,

moj "Jewlicious" prijatelj s Twittera,

pozvao nas je da odsjednemo
u Židovskoj zajednici u Los Angelesu.

Spavali smo na kaučima u kući
hasidskog rabina, njegove žene,

i njihovih četvero djece --

rabina protiv kojeg sam
prosvjedovala tri godine ranije

sa znakom "Tvoj rabin je kurva."

Satima smo razgovarali o teologiji,
Židovstvu i životu

dok smo prali suđe
u njihovoj košer kuhinji

i sjeckali povrće za večeru.

Ponašali su se prema nama
kao prema obitelji.

Ništa nam nisu zamjerali,

i iznova me to zapanjilo.

To je razdoblje bilo puno nemira,

no često se vraćam

iznenađujućem saznanju
koje sam tada imala --

bilo je olakšanje i privilegija
napustiti okrutne osude

koje su instinktivno prolazile mojim umom
o svakoj osobi koju sam vidjela.

Shvatila sam da trebam učiti.

Trebam slušati.

U zadnje vrijeme to često imam na umu,

jer ne mogu ne vidjeti
u javnim raspravama

iste destruktivne impulse
koji su vladali mojom crkvom.

Slavimo toleranciju i raznolikost
više nego ikad,

a ipak smo sve više međusobno podijeljeni.

Želimo dobre stvari --

pravdu, jednakost,
slobodu, dostojanstvo, prosperitet --

no put koji smo izabrali

jako je sličan onom
koji sam napustila prije četiri godine.

Razdvojili smo svijet na nas i njih,

iz svojih bunkera izlazimo tek

da prebacimo retoričke granate
na drugi logor.

Otpisujemo pola zemlje kao
zastarjele liberalne elite

ili rasističke nasilnike, mrzitelje žena.

Bez razlike, bez složenosti,
bez ljudskosti.

Čak i kad netko zatraži empatiju
i razumijevanje za drugu stranu,

razgovor je gotovo uvijek doveden

do debate o tome
tko zaslužuje više empatije.

Baš kao što sam i ja naučila,

rutinski odbijamo priznati
mane u našim stajalištima

ili vrijednosti u istima
naših protivnika.

Kompromis je anatema.

Napadamo i ljude na našoj strani
kad se usude sumnjati u stranku.

Ovaj nam je put donio okrutnu,
produbljujuću polarizaciju,

čak i izljeve nasilja.

Sjećam se tog puta.

Neće nas dovesti ondje gdje želimo ići.

Daje mi nadu što možemo nešto
napraviti u vezi toga.

Dobra je vijest da je jednostavno,

a loša je vijest da je teško.

Moramo pričati i slušati
ljude s kojima se ne slažemo.

Teško je jer često ne možemo shvatiti

kako je druga strana došla
do svojih stajališta.

Teško je, jer pravedni gnjev,

osjećaj sigurnosti
da je naša prava strana,

zna biti iznimno zavodljiv.

Teško je jer znači produžiti
empatiju i samilost

na ljude koji nam pokazuju
prezir i neljubaznost.

Impuls da im uzvratimo
primamljiv je,

ali ne želimo biti takvi.

Možemo se oduprijeti.

Uvijek ću biti nadahnuta za odupiranje,
zbog ljudi na koje sam naišla na Twitteru,

očitih neprijatelja
koji su postali moji dragi prijatelji.

Isti je slučaj s jednim osobito
suosjećajnim i darežljivim dečkom,

mojim mužem.

Ništa nije bilo posebno
u odgovoru koji sam mu napisala.

Poseban je bio njihov pristup.

Puno sam o tome razmišljala
zadnjih par godina

i našla sam četiri stvari
koje su drukčije napravili

zbog kojih je pravi razgovor
postao moguć.

Ta četiri koraka mala su,
ali moćna,

i radim sve što mogu kako bih
ih upotrijebila u teškim razgovorima.

Prvi je ne pretpostavljati lošu namjeru.

Moji prijatelji na Twitteru shvatili su

da, čak i ako su moje riječi
bile agresivne i uvredljive,

iskreno sam vjerovala
da radim pravu stvar.

Pretpostaviti zao motiv
odmah nam ne dopušta

da stvarno shvatimo
zašto osoba radi i vjeruje u nešto.

Zaboravimo da je to čovjek

sa životnim iskustvima
koja su oblikovala njegov um,

a mi zaglavimo na prvom
valu ljutnje,

tako da razgovor ima male
šanse za nastavak.

No kad pretpostavimo dobru
ili neutralnu namjeru,

svojim umovima dajemo puno jači
okvir za dijalog.

Drugi je postavljanje pitanja.

Kad angažiramo ljude
duž ideoloških podjela,

postavljanje pitanja
pomaže nam naći

gdje se naša stajališta razilaze.

To je bitno jer
ne možemo dati efikasne argumente

ako ne razumijemo otkud
druga strana dolazi

i jer im daje priliku
istaknuti mane u našim stajalištima.

No postavljanje pitanja
ima i drugu svrhu;

pokazuje nekome
da ih čujemo.

Kad su moji prijatelji sa Twittera
prestali okrivljavati

i počeli postavljati pitanja,

gotovo sam automatski
počela raditi istu stvar.

Zbog njihovih sam pitanja
imala gdje pričati,

no tako su mi dali dopuštenje
da njima postavljam pitanja

i da stvarno čujem njihove odgovore.

Istinski je promijenilo
dinamiku našeg razgovora.

Treći je korak ostati miran.

Za to je potrebna
vježba i strpljenje,

no moćno je.

U Westboru sam naučila ne brinuti
o utjecaju mog načina govorenja na druge.

Mislila sam da to što sam u pravu
opravdava moju nepristojnost --

grubi tonovi, povišeni glasovi,
uvrede, prekidi --

ta strategija nije
pretjerano produktivna.

Pojačati glasnoću i sarkazam
prirodno je u stresnim situacijama,

ali često vodi razgovor
prema razočaravajućem, eksplozivnom kraju.

Dok je moj muž još bio
tek anoniman poznanik sa Twittera,

naše su rasprave često
postajale teške i prodorne,

no odbijali smo eskalirati.

Umjesto toga, promijenio bi temu.

Ispričao bi vic
ili preporučio knjigu

ili se nježno odmaknuo od razgovora.

Znali smo da rasprava nije gotova,

samo smo ju pauzirali
kako bi se vratili na istu razinu.

Ljudi se često žale da nas digitalna
komunikacija čini manje civilnima,

no ovo je prednost koju online
razgovori imaju pred onima vođenima uživo.

Imamo štit vremena i prostora

između nas i ljudi
čije ideje smatramo frustrirajućima.

Možemo iskoristiti taj štit.

Umjesto napada,
možemo se zaustaviti, disati,

promijeniti temu ili otići,

pa se vratiti kad smo spremni.

I napokon ...

napravi argument.

Možda se čini očito,

ali nuspojava
jakih uvjerenja je

da nekad pretpostavimo

kako je, vrijednost našeg stajališta očita
ili bi trebala biti,

da ne trebamo braniti
svoja stajališta

jer su očigledno toliko ispravna i dobra

da je to problem onoga
koji to ne shvaća --

nije moj posao educirati ga.

Da je sve tako jednostavno,

vidjeli bismo stvari na isti način.

Koliko su god moji prijatelji
s Twittera dragi,

da na kraju nisu izrekli
svoje argumente,

bilo bi mi puno teže vidjeti svijet
na različit način.

Svi smo mi proizvod
našeg odgoja,

i naše vjere odražavaju
naša iskustva.

Ne možemo očekivati od drugih
da spontano promijene mišljenje.

Želimo li promjenu,

moramo imati i razloge.

Moji prijatelji s Twittera nisu
napustili svoja vjerovanja i principe --

samo svoj prezir.

Usmjerili su svoj
opravdan napad

i došli k meni s britkim pitanjima
ublaženim ljubaznošću i humorom.

Prišli su mi kao ljudskom biću,

i to je više promijenilo moj život

nego cijela dva desetljeća
bijesa, prezira i nasilja.

Znam da neki možda nemaju
vrijeme, energiju ili strpljenje

za ovako opsežno sudjelovanje,

no koliko god teško bilo,

doprijeti do nekoga
s kim se ne slažemo

opcija je dostupna svima nama.

Iskreno vjerujem da možemo
učiniti teške stvari,

ne samo za njih,
već i za nas i našu budućnost.

Rastuće gađenje i tvrdoglavi sukobi

nisu nešto što želimo sebi,

ili svojoj državi

ili idućoj generaciji.

Mama mi je rekla nešto par tjedana prije
no što sam napustila Westboro,

kad sam se očajnički nadala

kako postoji način
da ostanem s obitelji.

S ljudima koje sam voljela
svakim otkucajem srca

još i prije no što sam bila
petogodišnjakinja bucmastih obraza,

koja stoji pokraj ograde i drži znak
koji ne može pročitati.

Rekla je, "Samo si čovjek,

moje drago, slatko dijete."

Tražila je od mene da budem skromna --

ne preispitujem,
nego vjerujem u Boga i starije od sebe.

Vjerovala sam da ona ne vidi veću sliku --

i oni su samo ljudi.

Trebala bi nas voditi
samo ta osnovna činjenica

i trebali bismo prilaziti jedni drugima
s darežljivošću i suosjećanjem.

Svatko od nas pridonosi
zajednicama,

kulturama i društvima
koje činimo.

Kraj ovog vrtloga bijesa i krivnje
počinje s jednom osobom

koja odbija prepustiti se
tim destruktivnim, zavodljivim impulsima.

Mi samo trebamo odlučiti
da će početi s nama.

Hvala vam.

(Pljesak)