Što sam naučio u 100 dana odbijanja

Jia Jiang hrabro odlazi u teritorij kojega se mnogi od nas boje: odbijanje. Tražeći odbijanje 100 dana -- od toga da je tražio stranca 100$ do traženja besplatnog burgera u restoranu -- Jiang postaje neosjetljiv na bol i sram koju odbijanje donosi, i u procesu otkriva da jednostavno tražeći ono što želiš možeš otkriti prilike na mjestima gdje misliš da ćeš naći slijepe ulice.

Kada sam imao šest godina,

primio sam darove.

Moja učiteljica u prvom razredu
imala je briljantnu ideju.

Htjela je da iskusimo primanje darova

ali i da naučimo vrlinu davanja
komplimenata.

Tako da smo svi došli
ispred razreda,

i kupila nam je darove
i složila ih u kutu.

I rekla je,

"Zašto ne bismo stajali ovdje
i dijelili si komplimente?

Ako čujete svoje ime,

idite i uzmite svoj dar i sjednite."

Koja divna ideja, zar ne?

Što može poći po krivu?

(Smijeh)

Pa, za početak, bilo nas je četrdeset,

i svakog puta kada su nekoga prozvali,

glasno sam vikao.

I onda je ostalo 20 ljudi,

i samo 10 ljudi,

a potom pet...

i samo troje.

I ja sam bio jedan od njih.

I komplimenti su stali.

Pa, u tom trenutku, plakao sam.

I učiteljica se brinula.

Rekla je: "Hej, hoće li netko reći
nešto lijepo o ovim ljudima?"

(Smijeh)

"Nitko? OK, zašto ne odeš
po svoj dar i sjedneš.

I dobro se ponašaj sljedeće godine --

možda netko kaže nešto lijepo
o tebi."

(Smiijeh)

Sad dok vam to opisujem,

jasno vam je da se toga dosta dobro
sjećam.

(Smijeh)

Ali ne znam kome je bilo gore
tog dana.

Meni ili učiteljici?

Vjerojatno je shvatila
da je izgradnju tima

pretvorila u javno ismijavanje
za tri šestogodišnjaka.

Bez humora.

Znate, ono kad vidite da se šale
s ljudima na TV-u,

to je smiješno.

No ništa nije bilo smiješno
toga dana.

To je bila jedna verzija mene,

i rađe bih umro
nego bio ponovno u toj situaciji --

da me tako odbiju u javnosti.

To je jedna verzija.

Onda ubrzajte osam godina.

Bill Gates je došao u moj
rodni grad --

Peking, Kina --

kako bi pričao,

i vidio sam njegovu poruku.

Zaljubio sam se u tog tipa.

Mislio sam:
Wow, sad znam što želim raditi.

Te noći pisao sam obitelji

rekavši: "Do 25. godine,

izgradit ću najveću tvrtku
na svijetu,

i ta tvrtka kupit će Microsoft."

(Smijeh)

Totalno sam prihvatio tu ideju
pokoravanja svijeta --

dominacija, zar ne?

I nisam ovo izmislio,
zaista sam napisao to pismo.

I evo ga ovdje --

(Smijeh)

Ne morate ovo čitati --

(Smijeh)

Ovo je također loš
rukopis, ali označio sam ključne riječi.

Shvaćate na što sam ciljao.

(Smijeh)

Dakle ...

to je druga verzija mene:

onaj koji će pokoriti svijet.

Dvije godine nakon toga,

pojavila se prilika da dođem u SAD.

Skočio sam na nju,

jer to je mjesto gdje živi
Bil Gates, zar ne?

(Smijeh)

Pomislio sam da je to početak
mog poduzetničkog putovanja.

Ubrzajte 14 godina.

Imao sam 30.

Ne, nisam izgradio tu tvrtku.

Nisam čak ni počeo.

Bio sam marketing menadžer
za Fortune 500 tvrtku.

Osjećao sam se kao da sam zapeo;

Stagnirao sam.

Zašto je tome tako?

Gdje je 14 godišnjak
koji je napisao to pismo?

Ne zato što nije pokušao.

Već zato što svakog puta
kada sam imao novu ideju,

svakog puta kada sam
htio probati nešto novo,

čak i na poslu --

htio sam dati prijedlog,

htio sam progovoriti
pred grupom ljudi --

osjećao sam tu stalnu borbu

između 14-godišnjaka
i šestogodišnjaka.

Jedan je htio osvojiti svijet --

promijeniti nešto --

drugi se bojao odbijanja.

I svakog puta bi
taj šestogodišnjak pobijedio.

I taj strah je čak ustrajao
kad sam pokrenuo vlastitu tvrtku.

Mislim, pokrenuo sam
tvrtku sa 30 godina --

ako želite biti Bill Gates,

morate početi prije ili kasnije, zar ne?

Kada sam bio poduzetnik,

pojavila se prilika za investiranje,

i onda su me odbili.

To odbijanje je boljelo.

Boljelo je toliko da sam tada htio
odustati.

Ali sam onda pomislio,

hej, bi li Bill Gates odustao
nakon jednostavnog odbijanja?

Bi li ijedan uspješan poduzetnik odustao?

Nema šanse.

I tu je za mene kliknulo.

OK, mogu napraviti bolju tvrtku.

Mogu izgraditi bolji tim
ili bolji proizvod,

ali jedna stvar je sigurna:

moram biti bolji vođa.

Moram biti bolja osoba.

Ne mogu dozvoliti šestogodišnjaku
da diktira mojim životom.

Moram mu pokazati gdje mu je mjesto..

Ovdje sam otišao online
i tražio pomoć.

Google je bio moj prijatelj.

(Smijeh)

Tražio sam, "Kako prevladati
strah od odbijanja?"

Dobio sam puno članaka
iz psihologije

o tome odakle dolaze
bol i strah.

Onda sam pronašao puno
"bla bla" inspiracijskih članaka

o tome "Kako ne treba uzimati
osobno, samo prevladati."

Tko to ne zna?

(Smijeh)

Ali zašto sam se i dalje bojao?

Onda sam slučajno naletio na ovu stranicu.

Zove se rejectiontherapy.com
(Terapija odbijanja)

(Smijeh)

"Terapija odbijanja" je igra
koju je osmislio kanadski poduzetnik.

Njegovo ime je Jason Comely.

I ideja je da 30 dana morate
tražiti odbijanje,

i svakog dana vas moraju odbiti za nešto,

i na kraju postanete neosjetljivi na tu bol.

Svidjela mi se ta ideja.

(Smijeh)

Rekao sam, "Znaš što? Pokušat ću ovo.

I osjećat ću odbijanje 100 dana."

I osmislio sam vlastite ideje o
odbijanju,

i napravio sam video blog od toga.

I evo što sam učinio.

Ovako je blog izgledao.

Dan Prvi ...

(Smijeh)

Posudi 100 dolara od stranca.

Ovdje sam otišao tamo gdje sam radio,

sišao niz stube

i vidio tog velikog tipa iza stola.

Izgledao je kao zaštitar.

Prišao sam mu.

I hodao sam

a to je bila najduža šetnja
mog života --

dlake na vratu nakostriješile su se,

znojio sam se i srce mi je tuklo.

I došao sam tamo i rekao,

"Hej gospodine, mogu li posuditi
100 dolara od tebe?"

(Smijeh)

I on me pogledao i rekao "Ne."

"Zašto?"

I onda sam rekao, "Ne? Žao mi je."

Okrenuo sam se i pobjegao.

(Smijeh)

Bilo mi je neugodno.

Ali zato što sam se snimio --

te večeri gledao sam kako sam bio odbijen,

i samo sam vidio koliko me strah.

Izgledao sam kao klinac iz "Šestog čula."

Vidio sam mrtvace.

(Smijeh)

A onda sam vidio tog tipa.

Nije bio tako strašan.

Bio je debeljuškast, simpatičan tip,

i čak me pitao "Zašto?"

Pozvao me da se objasnim.

I mogao sam reći svašta.

Mogao sam objasniti,
pregovarati.

Nisam napravio ništa od toga.

Samo sam pobjegao.

Pomislio sam, wow, ovo je kao
mikrosvemir mog života.

Svaki put kad bi osjetio i malo odbijanja,

samo bih pobjegao što brže mogu.

I znate što?

Sljedećeg dana, što god da se dogodi,

neću bježati.

Ostat ću uključen.

Dan Drugi: Tražiti da mi napune burger.

(Smijeh)

Otišao sam u prodavaonicu burgera,

dovršio sam ručak,
došao do blagajnika i rekao,

"Možete li mi
ponovno napuniti burger?"

(Smijeh)

Bio je zbunjen,
"Što znači napuniti burger?"

(Smijeh)

Rekao sam, "Kao da
mi dopunite piće, ali sa burgerom."

I rekao je, "Oprosti, to ne radimo čovječe."

(Smijeh)

I tu se dogodilo odbijanje
i mogao sam pobjeći, ali ostao sam.

Rekao sam, "Volim vaše burgere,

volim vašu prodavaonicu,

i ako mi dopunite burger,

volit ću vas još više."

(Smijeh)

I on je rekao, "OK, reći ću
svom šefu za to,

i možda to napravimo, ali
ne mogu to danas napraviti."

Onda sam otišao.

I usput,

mislim da to nisu nikad napravili.

(Smijeh)

Mislim da još postoje.

Ali osjećaj života i smrti
koji sam imao prvi put

nije više bio ondje,

samo zato što sam ostao uključen --

što nisam pobjegao.

I rekao sam, "Wow, super,
već učim stvari.

Odlično."

I onda Treći Dan:
Dobivanje Olimpijskih krafni.

Tu mi se život okrenuo naglavce.

Otišao sam u Krispy Kreme.

To je trgovina s krafnama

u jugoistočnom dijelu SAD-a.

Sigurno imaju neke i ovdje.

I ušao sam,

i rekao, "Možete li mi napraviti krafne
koje izgledaju kao Olimpijski simboli?

Samo povežete pet krafni zajedno .."

Nema šanse da bi pristali na to,
zar ne?

Ali pripravljačica krafni me shvatila ozbiljno.

(Smijeh)

Izvadila je papir,

počela pisati boje i prstenje,

i razmišlja, "Kako mogu to napraviti?"

I 15 minuta kasnije,

izašla je s kutijom koja je izgledala
kao Olimpijsko prstenje.

Bio sam tako dirnut.

Jednostavno nisam mogao vjerovati.

I taj video je pogledalo višeo od
5 milijuna ljudi na Youtubeu.

Ni svijet nije mogao vjerovati.

(Smijeh)

Znate, zbog toga sam bio u novinama,

na tv-u, posvuda.

I postao sam slavan.

Puno ljudi mi je počelo slati
e-mailove

i govoriti, "To što radiš je odlično."

Ali znate, slava i to što sam poznat
nisu utjecali na mene.

Ja sam samo htio naučiti,

i promijeniti sebe.

Tako da sam ostatak
100 dana odbijanja

pretvorio u ovo igralište --

u ovaj istraživački projekt.

Htio sam vidjeti što mogu naučiti.

I onda sam naučio puno stvari.

Otkrio sam tako puno tajni.

Na primjer, ako ne bježim,

kada me odbiju,

možda pretvorim "ne" u "da,"

i čarobna riječ je "zašto."

Jednog dana sam s cvijetom u ruci
otišao u kuću stranca,

pokucao na vrata i rekao,

"Mogu li zasaditi ovaj cvijet
u vašem dvorištu?"

(Smijeh)

Rekao je, "Ne."

Ali prije nego je otišao pitao sam,

"Mogu li znati zašto?"

I on je rekao, "Pa imam tog psa

koji bi iskopao bilo što što stavim
u dvorište.

Ne želim da potratiš cvijet.

Ako želiš to učiniti idi preko puta
i popričaj s Connie,

ona obožava cvijeće."

I to sam i učinio.

Prešao sam ulicu i pokucao na njena vrata.

Bila je tako sretna što me vidi.

(Smijeh)

I onda pola sata kasnije,

bio je cvijet zasađen u Connienom
dvorištu.

Siguran sam da sada izgleda bolje.

(Smijeh)

Ali da sam otišao poslije
prvotnog odbijanja,

pomislio bih,

to je zato što mi tip ne vjeruje,

zato što sam lud,

jer se nisam dobro obukao
ili nisam dobro izgledao.

Ali nije bilo ništa od toga.

Ponudio sam mu nešto
što nije odgovaralo njegovim potrebama.

I vjerovao mi je dovoljno
da me referira drugom kupcu,

da koristim termin iz prodaje.

I akvizirao sam tog kupca.

Onda jednog dana --

naučio sam i da mogu reći
određene stvari

i povećati šanse za potvrdan odgovor.

Na primjer, otišao sam u Starbucks,

i rekao sam upravitelju, "Hej,
mogu li ja biti Starbucks pozdravljač?"

On je pitao, "Što je to?"

Rekao sam, "Znate one pozdravljače
u Walmartu?

Ljudi koji vas pozdrave
prije nego uđete,

i paze da ne kradete?

Želim dati iskustvo Walmarta
Starbucks kupcu."

(Smijeh)

Pa, nisam siguran da je to dobra stvar --

Zapravo, poprilično sam siguran da je to loše.

I on je bio kao, "Oh" --

tako je izgledao, ime mu je Eric --

i on je rekao: "Nisam siguran."

Ovako me čuo. "Nisam siguran."

Onda ga upitam, "Da li je to čudno?"

On kaže, "Da, stvarno je čudno čovječe."

Ali čim je to rekao,
njegovo držanje se promijenilo.

Kao da je stavio svu sumnju na pod.

I rekao je, "Da, možeš to raditi,

samo nemoj da bude prečudno."

(Smijeh)

Sljedećih sat vremena
bio sam Starbucks pozdravljač.

Pozdravio sam svakog kupca
koji je ušao,

i dao sam im blagdanski pozdrav.

Usput, ne znam kakva vam je karijera,

ali nemojte biti pozdravljač.

(Smijeh)

Bilo je zaista dosadno.

Ali onda sam otkrio
da to mogu jer sam pitao "Je li to čudno?"

Spomenuo sam sumnju koju je on imao.

I zato što sam spomenuo "Je li to čudno?",
to znači da to nije bilo čudno.

To znači da sam razmišljao točno
kao i on,

vidjevši da je to čudna stvar.

I ponovno, i ponovno,

naučio sam da ako spomenem
sumnju koju ljudi možda imaju

prije nego postavim pitanje,

zadobit ću njihovo povjerenje.

Bilo je izglednije da će mi ljudi reći da.

I onda sam naučio
da mogu ispuniti svoj san...

pitajući.

Znate, potječem od četiri generacije
učitelja,

i moja baka mi je uvijek govorila,

"Hej Jia, možeš raditi što god želiš,

ali bilo bi super da budeš učitelj."

(Smijeh)

Ali htio sam biti poduzetnik,
pa nisam.

Ali uvijek je bio moj san
da zaista nešto podučavam.

Pa sam rekao, "Što ako samo pitam

i držim predavanje na fakultetu?"

Živio sam u Austinu u to vrijeme,

pa sam otišao na Sveučilište u Texasu,

pokucao na vrata profesora i pitao
"Mogu li držati vaše predavanje?"

Nisam dospio daleko prvih par puta.

Ali zato što nisam bježao --
nastavio sam to činiti --

i treći put profesor je bio impresioniran.

Rekao je, "Nitko to do sada nije napravio."

I došao sam spreman
sa prezentacijom i mojom lekcijom.

Rekao je, "Wow, mogu to koristiti.

Zašto se ne vratiš za dva mjeseca?
Uvrstit ću te u moj raspored."

I dva mjeseca kasnije
držao sam predavanje.

Ovo sam ja -- ne vidite vjerojatno,
jer je loša slika.

Znate, nekad vas odbije munja?

(Smijeh)

Ali wow --

kad sam završio s predavanjem,
izašao sam plačući,

jer sam mislio

da mogu ispuniti životni san
samo postavljanjem pitanja.

Nekad sam mislio da to sve moram postići --

da moram biti veliki poduzetnik,
imati doktorat da podučavam --

ali ne, samo sam pitao,

i mogao sam podučavati.

I na toj slici koju ne vidite,

citirao sam Martina Luthera Kinga Jr.

Zašto? Jer u mom istraživanju otkrio sam
da ljudi koji zaista mijenjaju svijet,

koji mije,njaju način na koji živimo
i mislimo

su oni ljudi koje je dočekalo
žestoko i često nasilno odbijanje.

Ljudi kao Martin Luther King Jr.,

kao Mahatma Gandhi, Nelson Mandela,

ili čak Isus Krist.

Ti ljudi nisu dozvolili da ih
definira odbijanje.

Oni su dozvolili vlastitim reakcijama
nakon odbijanja da ih definiraju.

I prihvatili su odbijanje.

I ne moramo biti ti ljudi da bi
naučili o odbijanju,

i u mom slučaju,

odbijanje je bilo moje prokletstvo,

moja babaroga.

Mučilo me cijeli život
jer sam od toga bježao.

Onda sam to prigrlio.

To sam pretvorio u najveći dar
u mom životu.

Počeo sam učiti ljude kako
da odbijanje pretvore u prilike.

Koristim blog, moj govor,

koristim knjigu koju sam objavio,

i čak gradim tehnologiju koja će pomoći
ljudima da prevladaju strah od odbijanja.

Kada vas odbiju u životu,

kada ste suočeni sa sljedećom preprekom

ili sljedećim neuspjehom,

razmislite o mogućnostima.

Nemojte bježati.

Ako ih samo prigrlite,

možda postanu i vaši darovi.

Hvala vam.

(Pljesak)