Jonathan Klein: Fotografije koje su promijenile svijet

Fotografije su više od dokumetiranja povijesti -- one je stvaraju. Na TED Sveučilištu, Jonathan Klein iz tvrtke Getty Images prikazuje neke od najlegendarnijih i govori o tome što se događa kada generacija vidi fotografiju toliko moćnu da ne može skrenuti pogled -- ili okrenuti leđa.

U mom poslu,

vjerujemo kako fotografije mogu promijeniti svijet.

Ok, naivni smo, mi smo bistri i hitri.

Istina je da znamo kako

fotografije same po sebi ne mijenjaju svijet,

ali smo također svjesni, da su od nastanka fotografije,

one izazivale reakciju kod ljudi,

i te reakcije su dovele do promjene.

Hajde da počnemo sa grupom fotografija.

Bio bih ekstremno iznenađen

kada ne biste prepoznali mnoge ili većinu njih.

One se najbolje opisuju kao legendarne,

toliko legendarne, da su možda i kliše.

Ustvari, one su toliko poznate

da ćete ih prepoznati i

u malo drugačijem obliku.

(Smijeh)

Ali ja mislim da tražimo nešto više.

Tragamo za nečim više.

Tražimo fotografije koje sjaje

beskompromisnim svjetlom na ključna pitanja,

fotografije koje prijelaze granice, nadilaze religije,

fotografije koje nas izazivaju

da iskoračimo i učinimo nešto,

drugim riječima, da djelujemo.

Pa, ovu fotografiju ste svi vidjeli.

Promijenila je naš pogled na fizički svijet.

Nikada ranije nismo vidjeli naš planet iz ove perspektive.

Mnogi ljudi smatraju

da su mnogi ekološki pokreti nastali

kada smo vidjeli našu planetu

po prvi put na ovaj način,

njenu sićušnost, njenu krhkost.

40 godina kasnije, ova skupina, više nego ostale,

vrlo je svjesna destruktivne moći

koju naša vrsta može imati nad našom okolinom.

I na kraju, izgleda da radimo nešto po tom pitanju.

Ova destruktivna moć ima različite oblike.

Primjerice, ove fotografije koje je napravio Brent Stirton

u Kongu,

ove gorile su ubijene, neki bi čak rekli razapete,

i ne iznenađujuće,

izazvale su međunarodni bijes.

Nedavno

nas je sama priroda tragično podsjetila na svoju razornu moć

s nedavnim potresom u Haitiju.

Mislim da je mnogo gora

destruktivna moć čovjeka nad drugim čovjekom.

Samuel Pisar, preživjeli iz Auschwitza je rekao,

i citirat ću ga,

"Holokaust nas uči kako je priroda,

čak i u svojim najtežim trenucima,

benigna u usporedbi s čovjekom,

kada izgubi svoj moralni kompas i svoj razum."

Postoji još jedna vrsta raspela.

Užasavajuće fotografije iz Abu Ghraiba

kao i fotografije iz Guantanama

imale su duboki utjecaj.

Objavljivanje tih fotografija,

za razliku od samih slika,

izazvalo je vladu da promijeni svoju politiku.

Neki tvrde kako su te fotografije

dolile više ulja na vatru kod pobunjenika u Iraku

nego bilo koji drugi pojedinačni čin.

Osim toga, te fotografije su zauvijek uklonile

takozvanu visoku moralnost okupatora.

Vratimo se malo unatrag.

Tijekom 1960-ih i 1970-ih,

rat u Vijetnamu se praktično prikazivao

po cijeli dan u američkim dnevnim sobama.

Nove fotografije su suočile ljude

sa žrtvama rata, mala djevojčica gori od napalma,

student ubijen od strane Nacionalne garde

na Kent sveučilištu u Ohiu za vrijeme prosvjeda.

Ustvari, ove fotografije su postale

glas protesta same po sebi.

Sada, fotografije imaju snagu

da svjetlo razumijevanja

usmjere na sumnju, neznanje,

a naročito -- držao sam dosta govora o ovome

ali pokazat ću vam samo jednu fotografiju --

na pitanja HIVa / SIDE.

Tijekom 1980-ih stigmatizacija ljudi sa ovom bolešću je

bila ogromna prepreka

za pričanje ili njeno spominjanje.

Jednostavan čin, 1987., najpoznatije žene na svijetu,

princeze od Walesa, dodirivanje

bebe zaražene HIV-om,

predstavljalo je veliku stvar, posebno u Europi, da se s tim prestane.

Ona je, bolje od drugih, znala moć fotografije.

Kada smo suočeni s moćnom fotografijom,

svi imamo izbor.

Možemo skrenuti pogled ili možemo ukazati na problem.

Srećom, kada su se ove fotografije pojavile

u Guardianu 1998.,

stavile su u fokus i dale puno pažnje, a na kraju i mnogo novca,

na trud ne bi li se smanjila glad u Sudanu.

Jesu li ove fotografije promijenile svijet?

Ne, ali su imale veliki utjecaj.

Fotografije nas često tjeraju da preispitamo svoja osnovna uvjerenja

i našu odgovornost jednih prema drugima.

Svi smo vidjeli fotografije nakon Katrine,

i mislim kako su one imale, na milijune ljudi,

vrlo snažan utjecaj,

i mislim kako je malo vjerojatno

da su bile daleko od svijesti Amerikanaca

kada su išli glasati u studenom 2008.

Nažalost, neke vrlo važne fotografije se

smatraju previše eksplicitnim ili uznemiravajućim da bismo ih vidjeli.

Pokazat ću vam jednu fotografiju,

to je fotografija Eugena Richardsa iračkog ratnog veterana

dio izvanrednog djela,

koje nikada nije objavljeno, nazvano "Rat je osoban."

Ali fotografije ne moraju biti eksplicitne

kako bi nas podsjetile na ratnu tragediju.

John Moore je postavio ovu fotografiju na Arlington groblju.

Poslije svih napetih trenutaka sukoba,

u svim konfliktnim zonama u svijetu,

postoji jedna fotografija s puno mirnijeg mjesta

koja me još uvijek proganja, više nego ostale.

Ansel Adams je rekao, i ne slažem se s njim,

"Vi ne slikate fotografiju, vi je napravite."

S moje točke gledišta, nije fotograf taj koji pravi fotografiju,

to ste vi.

Mi dodajemo svakoj fotografiji

svoje osobne vrijednosti, naš osobni sustav vjerovanja,

i kao rezultat toga, fotografija se odnosi na nas.

Moje poduzeće ima 70 milijuna fotografija.

Ja imam jednu u mom uredu.

Evo je.

Nadam se da ćete sljedeći put kad vidite

fotografiju koja nešto potakne u vama,

bolje razumjeti zašto,

i znam da, govoreći ovoj publici,

da ćete definitivno učiniti nešto povodom toga.

I hvala svim fotografima.

(Pljesak)