U mom poslu,
vjerujemo kako fotografije mogu promijeniti svijet.
Ok, naivni smo, mi smo bistri i hitri.
Istina je da znamo kako
fotografije same po sebi ne mijenjaju svijet,
ali smo također svjesni, da su od nastanka fotografije,
one izazivale reakciju kod ljudi,
i te reakcije su dovele do promjene.
Hajde da počnemo sa grupom fotografija.
Bio bih ekstremno iznenađen
kada ne biste prepoznali mnoge ili većinu njih.
One se najbolje opisuju kao legendarne,
toliko legendarne, da su možda i kliše.
Ustvari, one su toliko poznate
da ćete ih prepoznati i
u malo drugačijem obliku.
(Smijeh)
Ali ja mislim da tražimo nešto više.
Tragamo za nečim više.
Tražimo fotografije koje sjaje
beskompromisnim svjetlom na ključna pitanja,
fotografije koje prijelaze granice, nadilaze religije,
fotografije koje nas izazivaju
da iskoračimo i učinimo nešto,
drugim riječima, da djelujemo.
Pa, ovu fotografiju ste svi vidjeli.
Promijenila je naš pogled na fizički svijet.
Nikada ranije nismo vidjeli naš planet iz ove perspektive.
Mnogi ljudi smatraju
da su mnogi ekološki pokreti nastali
kada smo vidjeli našu planetu
po prvi put na ovaj način,
njenu sićušnost, njenu krhkost.
40 godina kasnije, ova skupina, više nego ostale,
vrlo je svjesna destruktivne moći
koju naša vrsta može imati nad našom okolinom.
I na kraju, izgleda da radimo nešto po tom pitanju.
Ova destruktivna moć ima različite oblike.
Primjerice, ove fotografije koje je napravio Brent Stirton
u Kongu,
ove gorile su ubijene, neki bi čak rekli razapete,
i ne iznenađujuće,
izazvale su međunarodni bijes.
Nedavno
nas je sama priroda tragično podsjetila na svoju razornu moć
s nedavnim potresom u Haitiju.
Mislim da je mnogo gora
destruktivna moć čovjeka nad drugim čovjekom.
Samuel Pisar, preživjeli iz Auschwitza je rekao,
i citirat ću ga,
"Holokaust nas uči kako je priroda,
čak i u svojim najtežim trenucima,
benigna u usporedbi s čovjekom,
kada izgubi svoj moralni kompas i svoj razum."
Postoji još jedna vrsta raspela.
Užasavajuće fotografije iz Abu Ghraiba
kao i fotografije iz Guantanama
imale su duboki utjecaj.
Objavljivanje tih fotografija,
za razliku od samih slika,
izazvalo je vladu da promijeni svoju politiku.
Neki tvrde kako su te fotografije
dolile više ulja na vatru kod pobunjenika u Iraku
nego bilo koji drugi pojedinačni čin.
Osim toga, te fotografije su zauvijek uklonile
takozvanu visoku moralnost okupatora.
Vratimo se malo unatrag.
Tijekom 1960-ih i 1970-ih,
rat u Vijetnamu se praktično prikazivao
po cijeli dan u američkim dnevnim sobama.
Nove fotografije su suočile ljude
sa žrtvama rata, mala djevojčica gori od napalma,
student ubijen od strane Nacionalne garde
na Kent sveučilištu u Ohiu za vrijeme prosvjeda.
Ustvari, ove fotografije su postale
glas protesta same po sebi.
Sada, fotografije imaju snagu
da svjetlo razumijevanja
usmjere na sumnju, neznanje,
a naročito -- držao sam dosta govora o ovome
ali pokazat ću vam samo jednu fotografiju --
na pitanja HIVa / SIDE.
Tijekom 1980-ih stigmatizacija ljudi sa ovom bolešću je
bila ogromna prepreka
za pričanje ili njeno spominjanje.
Jednostavan čin, 1987., najpoznatije žene na svijetu,
princeze od Walesa, dodirivanje
bebe zaražene HIV-om,
predstavljalo je veliku stvar, posebno u Europi, da se s tim prestane.
Ona je, bolje od drugih, znala moć fotografije.
Kada smo suočeni s moćnom fotografijom,
svi imamo izbor.
Možemo skrenuti pogled ili možemo ukazati na problem.
Srećom, kada su se ove fotografije pojavile
u Guardianu 1998.,
stavile su u fokus i dale puno pažnje, a na kraju i mnogo novca,
na trud ne bi li se smanjila glad u Sudanu.
Jesu li ove fotografije promijenile svijet?
Ne, ali su imale veliki utjecaj.
Fotografije nas često tjeraju da preispitamo svoja osnovna uvjerenja
i našu odgovornost jednih prema drugima.
Svi smo vidjeli fotografije nakon Katrine,
i mislim kako su one imale, na milijune ljudi,
vrlo snažan utjecaj,
i mislim kako je malo vjerojatno
da su bile daleko od svijesti Amerikanaca
kada su išli glasati u studenom 2008.
Nažalost, neke vrlo važne fotografije se
smatraju previše eksplicitnim ili uznemiravajućim da bismo ih vidjeli.
Pokazat ću vam jednu fotografiju,
to je fotografija Eugena Richardsa iračkog ratnog veterana
dio izvanrednog djela,
koje nikada nije objavljeno, nazvano "Rat je osoban."
Ali fotografije ne moraju biti eksplicitne
kako bi nas podsjetile na ratnu tragediju.
John Moore je postavio ovu fotografiju na Arlington groblju.
Poslije svih napetih trenutaka sukoba,
u svim konfliktnim zonama u svijetu,
postoji jedna fotografija s puno mirnijeg mjesta
koja me još uvijek proganja, više nego ostale.
Ansel Adams je rekao, i ne slažem se s njim,
"Vi ne slikate fotografiju, vi je napravite."
S moje točke gledišta, nije fotograf taj koji pravi fotografiju,
to ste vi.
Mi dodajemo svakoj fotografiji
svoje osobne vrijednosti, naš osobni sustav vjerovanja,
i kao rezultat toga, fotografija se odnosi na nas.
Moje poduzeće ima 70 milijuna fotografija.
Ja imam jednu u mom uredu.
Evo je.
Nadam se da ćete sljedeći put kad vidite
fotografiju koja nešto potakne u vama,
bolje razumjeti zašto,
i znam da, govoreći ovoj publici,
da ćete definitivno učiniti nešto povodom toga.
I hvala svim fotografima.
(Pljesak)