Uspon novih globalnih superbogataša

Tehnologija napreduje zapanjujućom brzinom -- a sa njom i ekonomska nejednakost, kaže spisateljica Chrystia Freeland. U strastvenom govoru, opisuje uspon nove klase plutokrata (koji su izvanredno moćni stoga što su izvanredno bogati), te sugerira kako globalizacija i nove tehnologije zapravo potiču, a ne smanjuju, globalni raskorak u dohotku. Freeland iznosi tri problema plutokracije ... te jedan tračak nade.

Evo najvažnije ekonomske činjenice
našeg vremena.

Živimo u dobu
rastućih razlika u dohotku,

posebno između onih na samom vrhu

i svih ostalih.

Ova promjena je najupečatljivija
u SAD i Ujedinjenom kraljevstvu

ali to je globalni fenomen.

To se događa u komunističkoj Kini,

u bivšoj komunističkoj Rusiji,

To se događa u Indiji i u mojoj rodnoj Kanadi.

To vidimo čak i u udobnim
socijalnim demokracijama

kao što su Švedska,
Finska i Njemačka.

Dajte da vam sa nekoliko brojeva
predočim što se događa.

U 1970-ima je udio
"Jednog postotka"

iznosio oko 10% nacionalnog dohotka

u SAD.

Danas je njihov udio
više nego udvostručen,

do iznad 20%.

Još upečatljivije je

šta se događaa na samom vrhu

raspodjele prihoda.

0,1% u SAD

danas ima udio viši od 8%

nacionalnog dohotka.

Oni su tamo gde je "Jedan posto"
bio prije 30 godina.

Dajte da dodam
još jedan broj u tu sliku,

broj koji je izračunao 2005.

Robert Reich,

ministar za rad
u Clintonovoj administraciji.

Reich je uzeo bogatstvo dvije
vrlo bogate osobe,

Billa Gatesa i Warrena Buffetta,

te je otkrio kako je
bilo ekvivalentno bogatstvu

donjih 40% populacije SAD,

120 milijuna ljudi.

Sad, kako to biva,

Warren Buffett nije samo plutokrat,

već je i jedan od najoštroumnijih
promatrača tog fenomena,

i ima svoj omiljen broj.

Buffett voli istaknuti
kako je u 1992.

kombinirano bogatstvo ljudi

na listi Forbesovih 400,

a to je popis 400
najbogatijih Amerikanaca,

bilo 300 milijardi dolara.

Samo porazmislite o tome.

Nisi čak morao biti ni milijarder

da bi se našao na tom popisu 1992.

Danas se ta brojka
više nego upeterostručila

do 1,7 bilijuna,

i vjerojvatno vam ne moram reći

da nismo vidjeli ništa
slično kako se događa

srednjoj klasi

čije bogatstvo je stagniralo
ako se zapravo nije čak i smanjilo.

Dakle, živimo u doba
globalne plutokracije

ali smo bili prespori
da to primijetimo.

Mislim kako je jedan od razloga

neki oblik fenomena kuhane žabe.

Promjene koje su spore i postupne

mogu biti teško uočljive

čak i kad im je
krajnji utjecaj skroz dramatičan.

Razmislite što se,
na kraju, dogodilo jadnoj žabi.

Ali mislim kako se
događa nešto drugo.

Razgovor o nejednakosti dohotka,

čak i ako niste na popisu Forbesovih 400,

može nam izazvati neugodan osjećaj.

Deluje manje pozitivno,
manje optimistično,

pričati kako se kolač dijeli

od razmišljanja kako učiniti kolač većim.

A ako se slučajno nalazite
na listi Forbesovih 400,

razgovor o raspodjeli dohotka

i neizbježno o njezinoj rođakinji,
preraspodjeli dohotka

može biti jednostavno prijeteći.

Dakle, živimo u doba
sve većih nejednakosti dohotka,

posebno na vrhu.

Što pokreće ovo i
što možemo napraviti oko toga?

Jedan skup uzroka je politički:

niži porezi, deregulacija,
posebno financijskih usluga,

privatizacija,
slabija sindikalna pravna zaštita,

sve to je doprinijelo

da sve više i više dohotka
odlazi u sam vrh vrha.

Velik broj tih političkih faktora
se ugrubo može svrstati

pod kategoriju
"rodijačkog kapitalizma,"

političkih promjena koje koriste grupi

dobro povezanih unutarnjih igrača,

ali nama ostalima
zapravo ne donosi neko dobro.

U praksi je riješiti se
rodijačkog kapitalizma

nevjerojatno teško.

Sjetite se svih godina
u kojima su reformatori različitih fela

pokušavali zaustaviti
korupciju u Rusiji, primjerice,

ili koliko je teško re-regulirati banke

čak i poslije najdubljih
financijskih kriza

od Velike gospodarske krize

ili kako je teško dobiti
velike multinacionalne kompanije

uključujući i one
čiji bi moto mogao biti "ne čini zlo,"

da plate porez po stopi
čak i približnoj onoj

koju plaća srednja klasa.

Ali dok je u praksi
zbilja vrlo teško riješiti se

rodijačkog kapitalizma,

barem intelektualno, to je lagan problem.

U krajnjoj liniji, nitko
zapravo i nije za rodijački kapitalizam.

Zapravo, to je jedna od rijetkih tema

koje ujedinjuju ljevicu i desnicu.

Kritika rodijačkog kapitalizma
je jednako centralna

kako pokretu Tea Party
tako i pokretu Okupirajmo Wall Street.

Ali ako je rodijački kapitalizam,
barem intelektualno,

lagan dio problema,

stvari postaju varljivije
kad pogledate ekonomske pokretače

sve većih razlika u dohotku.

Sami po sebi oni nisu
previše tajnoviti.

Globalizacija i tehnološka revolucija,

sparene gospodarske transformacije

koje mijenjaju naše živote

i transformiraju globalno gospodarstvo,

također pokreću i uspon superbogatih.

Samo razmislite o tome.

Prvi put u povijesti,

ako ste energičan poduzetnik

s briljantnom novom idejom

ili fantastičnim novim proizvodom,

imate skoro trenutni,
neometani pristup

do svjetskog tržišta
sa više od milijardu ljudi.

Kao rezultat, ako ste jako jako pametni

i jako jako sretni,

možete postati jako jako bogat.

jako jako brzo.

Najnoviji primjer
za ovaj fenomen

je David Karp.

26-godišnji osnivač Tumblr-a

nedavno je prodao
svoju kompaniju Yahoo-u

za 1,1 milijardi dolara.

Razmislite o tome na trenutak:

1,1 milijardi dolara, 26 godina.

Najbolje se vidi
kako tehnološka revolucija

i globalizacija
stvaraju taj neki učinak superzvijezde

u jako vidljivim područjima,

kao što su sport i zabava.

Svi možemo vidjeti kako sjajan atleta

ili sjajan izvođač može danas opružiti
svoje vještine

preko globalnog gospodarstva
kao nikad ranije.

Međutim, danas se učinak superzvijezde

događa u cijelom gospodarstvu.

Imamo superzvijezde tehnologe,

imamo superzvijezde bankare,

imamo superzvijezde odvjetnike
i superzvijezde arhitekte.

Postoje superzvijezde kuhari

i superzvijezde seljaci.

Postoje čak, a ovo je meni osobno najdržai primjer,

superzvijezde zubari,

od kojih je najblistaviji primjer

Bernard Touati,
Francuz koji se brine

za osmijehe kolega superzvijezda

poput ruskog oligarha
Romana Abramoviča

ili, u Europi rođenu,
američku modnu dizajnericu

Dianu von Furstenberg.

Ali dok je lako vidjeti kako globalizacija

i tehnološka revolucija

stvaraju ove globalnu plutokraciju,

puno je teže zauzeti svoj stav o tome.

A to je zato

što za razliku od
rodijačkog kapitalizma,

puno je toga što su
globalizacija i tehnološka revolucija

napravile vrlo pozitivno.

Krenimo od tehnologije.

Volim Internet.
Volim svoje mobilne uređaje.

Volim činjenicu što to znači

da tko god želi
može gledati ovaj govor,

daleko izvan ove dvorane.

Još sam veća obožavateljica
globalizacije.

Ovo je transformacija

koja je podigla stotine milijuna

najsiromašnijih ljudi na svijetu
iz neimaštine

u srednju klasu,

a ako ste slučajno živjeli
u bogatom dijelu svijeta

brojni novi proizvodi
su vam postali pristupačni --

što mislite tko je napravio ovaj iPhone? —

i stvari na koje smo se dugo oslanjali
su pojeftinile.

Pomislite na vaš aparat za pranje suđa
ili na vašu majicu.

Dakle što ne valja?

Pa, nekoliko stvari.

Jedna od stvari koje me brinu

je kako lako može
tzv. meritokratska plutokracija

postati rodijačka plutokracija.

Zamislite da ste sjajan poduzetnik

koji je uspješno prodao
ideju ili proizvod

globalnim milijardama

i usput postao milijarder.

U tom trenutku postaje primamljivo

koristiti svoj ekonomski razum

za manipulaciju pravila
globalne političke ekonomije

u vlastitu korist.

To nije samo hipotetski primjer.

Pomislite na Amazon,
Apple, Google, Starbucks.

To su neke od najuglednijih,

omiljenih, najinovativnijih
kompanija na svijtu.

Takođe su izuzetno vješte

u korištenju
međunarodnog poreznog sustava

kako bi vrlo vrlo značajno
smanjili svoje poreze.

A zašto stati samo na
korištenju globalnog političkog

i ekonomskog sustava kakav postoji

u vašu vlastitu maksimalnu korist?

Jednom kada imate
ogromnu ekonomsku moć,

koju vidimo na samom vrhu
raspodjele dohotka,

i političku moć koja s
njom neizbježno dolazi,

postaje također primamljivo

početi pokušavati
mijenjati pravila igre

u vašu vlastitu korist.

I ponovo, ovo nije samo hipotetski.

Tako su radili ruski oligarsi

stvarajući prodaju stoljeća
u obliku privatizacije

prirodnih dobara Rusije.

To je također način
za opisati što se dogodilo

sa deregulacijom financijskih usluga

u SAD i UK.

Druga stvar koja me brine

je kako lako meritokratska plutokracija

može postati aristokracija.

Jedan od načina kako opisati plutokrate

je kao alfa geekove,

a oni su ljudi koji su jako svjesni

koliko su važne visoko razvijene

analitičke i kvantitativne vještine
u današnjoj ekonomiji.

To je zašto troše

neviđeno vrijeme i dobra

obrazujući si djecu.

Srednja klasa također
troši više na školovanje,

ali u globalnom obrazovnom nadmetanju

koja počinje u vrtiću

a završava na Harvardu,
Stanfordu ili MIT-u,

99 posto je sve više nadjačano

od strane 1 posto.

Rezultat je nešto što
ekonomisti Alen Krueger

i Miles Corak nazivaju
"Krivuljom Velikog Gatsbyja".

Ako se nejednakost u dohotku povećava,

društvena se pokretljivost smanjuje.

Plutokracija može biti meritokracija,

ali sve više morate biti rođeni

na gornjoj prečki letvici ljestava
da bi uopće sudjelovali u toj utrci.

Treća stvar, a ta me brine najviše,

je u kojoj mjeri te iste,
većinom pozitivne snage

koje dovode do rasta
globalne plutokracije,

istovremeno osiromašuju srednju klasu

u zapadnim industrijaliziranim
gospodarstvima.

Počnimo sa tehnologijom.

Iste snage koje stvaraju milijardere

uništavaju brojne tradicionalne poslove
srednje klase.

Kada ste zadnji put koristili
turističkog agenta?

Za razliku od industrijske revolucije

velikani naše nove ekonomije

ne stvaraju baš puno novih poslova.

Na svom vrhuncu G.M.
je zapošljavao stotine tisuća,

Facebook zapošljava manje od 10.000.

Isto vrijedi i za globalizaciju.

Sve to što je izvuklo
stotine milijuna ljudi

iz siromaštva na novim tržištima,

takođe je izmjestilo
brojne poslove

iz razvijenih zapadnih gospodarstava.

Zastrašujuća stvarnost je

kako ne postoji ekonomsko pravilo

koje bi automatski prevelo

povećanje gospodarskog rasta

u opće blagostanje.

To se vidi u onome za što smatram kako je

najstrašnija ekonomska statistika
našeg vremena.

Od kasnih 1990-ih,
povećanje produktivnosti

je bilo odvojeno od povećanja

u plaćama i zaposlenosti.

To znači da su naše zemlje sve bogatije,

naša poduzeća su sve učinkovitija,

ali ne stvaramo više poslova

i općenito ne plaćamo ljudima više.

Jedan od strašnih zaključaka
koji biste mogli iz ovoga izvući

je zabrinutost
o strukturnoj nezaposlenosti.

Još više me brine
drugačiji scenarij iz noćne more.

Na kraju,
na posve slobodnom tržištu rada

možemo naći posao
za gotovo svakoga.

Distopija koja me brine

je svemir u kojem nekoliko genija

izume Google i slične stvari

a mi ostali smo zaposleni tako
što ih masiramo.

Kada sam zbog svega toga depresivna

tješim se razmišljajući
o industrijskoj revoluciji.

Na kraju, i uz sve svoje
mračne, sotonske žrvnje

ispalo je prilično dobro, nije li?

Na kraju,
svi smo bogatiji, zdraviji, viši --

dobro, ima nekoliko izuzetaka --

i živimo duže nego naši
preci u iz ranog 19. stoljeća.

Ali je važno upamtiti

kako smo, prije nego smo naučili
kako dijeliti plodove

industrijske revolucije

kroz širi obuhvat društva,

morali proći kroz
dvije velike gospodarske krize,

veliku krizu iz 1930-ih,

dugu krizu iz 1870-ih,

dva svjetska rata, komunističke revolucije

u Rusiji i Kini

te eru ogromnih društvenih

i političkih previranja na Zapadu.

Prošli smo također, ne slučajno,

kroz doba ogromnih

društvenih i političkih pronalazaka.

Stvorili smo modernu skrbnu državu,

Stvorili smo javno obrazovanje,

Stvorili smo javno zdravstvo.

Stvorili smo mirovinski sustav.

Stvorili smo sindikate.

Danas živimo u eri

ekonomske preobrazbe

usporedive u mjerilu i obujmu

sa industrijskom revolucijom.

Da bismo bili sigurni kako nam
ova nova ekonomija svima donosi korist

a ne samo plutokratima,

morali bismo se otisnuti u eru

podjednako ambicioznih
društvenih i političkih promjena.

Potreban nam je novi New Deal.

(Aplauz)