Što preventivno možete učiniti protiv Alzheimerove bolesti?

Alzheimerova bolest ne mora biti sudbina vašeg mozga, kaže neuroznanstvenica i autorica knjige 'I dalje Alice', Lisa Genova. Podijelila je zadnja znanstvena saznanja u istraživanju bolesti -- i neka obećavajuća istraživanja o tome što svatko od nas može učiniti kako bi svoj mozak učinio otpornijim na Alzheimerovu bolest.

Koliko ljudi ovdje bi htjelo doživjeti
barem 80 godina?

Da.

Mislim da svi imamo
ovakvo očekivanje puno nade

od života u kasnoj dobi.

Prebacimo se u budućnost,

na vaše buduće 'vi',

i zamislimo da svi imamo 85 godina.

Sada neka svatko pogleda dvije osobe.

Jedna od vas vjerojatno ima
Alzheimerovu bolest.

(Smijeh)

U redu.

I možda mislite,
"Pa, to neću biti ja."

U redu. Onda ste njegovatelj.

Dakle --

(Smijeh)

na neki način,

ova zastrašujuća bolest
vjerojatno će pogoditi sve nas.

Dio straha vezanog za Alzheimera
proizlazi iz osjećaja

da ništa ne možemo učiniti po tom pitanju.

Unatoč desetljećima istraživanja,
još nemamo način utjecaja na bolest

kao ni lijek.

Pa ako imamo dovoljno sreće i dugo živimo,

čini se da je naš mozak
osuđen na Alzheimera.

A možda i ne mora biti tako.

Što kada bih vam rekla
da možemo izmijeniti ovu statistiku,

doslovno promijeniti sudbinu našeg mozga,

bez oslanjanja na lijekove
ili napretke u medicini?

Počnimo od promatranja onoga
što trenutno razumijemo

iz neuroznanosti vezano za Alzheimera.

Ovo je slika dva povezana neurona.

Točka spajanja,
ovaj prostor zaokružen crveno,

zove se sinapsa.

Na sinapsi se oslobađaju neurotransmiteri.

Tu se prenose signali
i događa komunikacija.

To je mjesto gdje razmišljamo, osjećamo,
vidimo, čujemo, žudimo...

i pamtimo.

A upravo na sinapsi se javlja Alzheimer.

Uvećajmo prikaz sinapse

i pogledajmo crtani prikaz
onoga što se ovdje događa.

Za vrijeme procesa prijenosa informacija,

uz otpuštanje neurotransmitera,
poput glutamina, u sinapse,

neuroni otpuštaju i mali peptid,
nazvan beta amiloid.

Redovno, beta amiloid se čisti
i metabolizira od strane mikroglije,

čistača stanica u našem mozgu.

Dok se o molekularnim uzrocima Alzheimera
još uvijek raspravlja,

većina neuroznanstvenika vjeruje
da bolest počinje

kada se beta amiloid počinje nakupljati.

Previše je otpušteno,
ili je nedovoljno pročišćeno,

i sinapsa počinje gomilati beta amiloid.

I kada se to dogodi, veže ga za sebe,

stvarajući ljepljive nakupine
nazvane amiloidni plakovi.

Koliko ljudi ovdje ima 40 godina ili više?

Bojite se to sada priznati.

Taj početni korak u bolesti,

to prisustvo amiloidnih plakova
koji se nakupljaju

već može biti u vašem mozgu.

Jedini način da budemo sigurno u to
bio bi putem PET pretrage,

jer u ovom trenutku,
vi ste posve nesvjesni toga.

Ne pokazujete nikakva oštećenja
u pamćenju, jeziku ili spoznaji...

još.

Mislimo da je potrebno najmanje 15 do 20
godina nakupljanja amiloidnog plaka

prije negoli on dosegne prijelomnu točku,

aktivirajući tada molekularni niz

koji uzrokuje kliničke simptome bolesti.

Prije te prekretnice,

gubici u vašoj memoriji
mogu uključivati stvari poput

"Zašto sam došao/došla u ovu prostoriju?"

ili "Oh... kako se on zove?"

ili "Kamo sam stavio/stavila ključeve?"

Prije negoli svi ponovno
počnete paničariti,

jer znam da je polovina vas učinila
bar jedno od ovoga u zadnja 24 sata...

ovo su sve normalni oblici zaboravljanja.

Zapravo, rekla bih da ovi primjeri

ne moraju čak ni uključivati
vašu memoriju,

jer niste obraćali pažnju na to
gdje ste ostavili ključeve

na početku.

Nakon prijelomne točke,

zastoji u memoriji, jeziku
i spoznaji su različiti.

Umjesto da kasnije nađete ključeve
u džepu svog kaputa,

ili na stoliću pored vrata,

nađete ih u hladnjaku,

ili ih nađete i pomislite

"Čemu ovo služi?"

Što se, dakle, događa kada se amiloidni
plakovi nakupe do te prijelomne točke?

Naše mikroglija stanice, čistači,
postaju prekomjerno aktivne,

otpuštajući tvari koje uzokuju
upalu i stanično oštećenje.

Mislimo da možda počinju sa čišćenjem

i samih sinapsi.

Protein ključan za neuronski prijenos,
zvan 'tau', postaje hiperfosforiliran

i uvija se u nešto slično spirali,
čvorovima,

što pritišće neurone iznutra.

U srednjoj fazi Alzheimera
imamo brojne upale i čvorove,

sveobuhvatni rat na sinapsi

te odumiranje stanice.

Dakle, ako biste bili znanstvenik
koji pokušava izliječiti ovu bolest,

na kojem točno dijelu biste intervenirali?

Mnogi znanstvenici klade se
u najjednostavnije rješenje:

spriječiti amiloidne plakove
da dosegnu prijelomnu točku,

što znači da je pronalazak lijeka
najviše fokusiran na razvoj sastojka

koji će spriječiti, odstraniti ili
smanjiti nakupljanje amiloidnog plaka.

Stoga će lijek za Alzheimerovu bolest
vjerojatno biti preventivna medicina.

Morat ćemo uzeti tabletu
prije nego dosegnemo tu prijelomnu točku,

prije nego se molekularni niz aktivira,

prije negoli počnemo ostavljati
svoje ključeve u hladnjaku.

Mislimo da zbog toga, do danas,
ovakvi lijekovi nisu učinkoviti

u kliničkim pokusima,

ne zato što znanost nije na dobrom putu,

već stoga što su ljudi u tim pokusima
već imali simptome.

Bilo je prekasno.

Zamislite amiloidni plak kao šibicu.

Na prijelomnoj točki,
šibica prouzrokuje požar u šumi.

Jednom kada je šuma u plamenu,

nema nikakve koristi od gašenja šibice.

Šibicu moraš ugasiti
prije negoli šuma počne gorjeti.

Čak i prije negoli znanstvenici
ovo riješe,

ova informacija je zapravo
vrlo dobra vijest za nas,

jer se ispostavlja da način na koji živimo
može utjecati na nakupljanje

amiloidnih plakova.

I stoga možemo nešto učiniti

kako ne bismo dosegnuli
tu prijelomnu točku.

Predočimo vaš rizik od Alzheimera
kao na klackalici.

Na jednoj ruci skupljat ćemo
rizične čimbenike,

i kada ta ruka udari u pod,
imate simptome

i dijagnozu Alzheimerove bolesti.

Zamislimo da imate 50 godina.

Niste više u cvijetu mladosti,

i s godinama ste nakupili
određenu količinu amiloidnih plakova.

Vaša klackalica se malo nagnula.

Pogledajmo sada vašu DNK.

Svi smo mi naslijedili gene
od svojih majki i očeva.

Neki od tih gena povećat će naš rizik,
a neki smanjiti.

Ako ste poput Alice u filmu
'I dalje Alice',

naslijedili ste rijetku genetsku mutaciju
koja proizvodi beta amiloid

i samo to će već nagnuti
vašu klackalicu do poda.

No za većinu nas, geni koje nasljeđujemo
samo će malo nagnuti ruku na tu stranu.

Na primjer, APOE4 je varijanta gena
koja povećava amiloid,

no možete naslijediti APOE4
od mame ili tate,

a ipak ne dobiti Alzheimera,

što znači da za većinu nas,

sama naša DNK ne određuje
hoćemo li dobiti Alzheimera.

Što onda određuje?

Ne možemo ništa učiniti u vezi starenja,
ili gena koje nasljeđujemo.

Za sada nismo izmijenili sudbinu
našeg mozga.

Što je sa spavanjem?

Kod sporih valova u dubokom snu,
naše glijalne stanice

čiste cerebralnu spinalnu tekućinu
po čitavom mozgu

odstranjujući metabolički otpad
koji se nakupljao u našim sinapsama

dok smo bili budni.

Duboki san je za mozak
poput moćnog čistača.

No, što se događa
ako si uskraćujete san?

Mnogi znanstvenici vjeruju

da loša higijena spavanja zapravo
može predskazati Alzheimera.

Samo jedna noć uskraćivanja sna
dovodi do povećanja beta amiloida.

A pokazalo se kako
nakupljanje amiloida ometa spavanje,

što zauzvrat uzrokuje
više amiloida koji se može nakupljati.

I tako sada imamo
tu pozitivnu povratnu vezu

koja će ubrzati prevagu.

Što još?

Zdravlje srca i krvnih žila.

Visoki krvni tlak, dijabetes,
pretilost, pušenje, visoki kolesterol,

svi su ukazali na povećanje našeg rizika
od razvoja Alzheimera.

Neke studije s obdukcija pokazale su

da čak 80% ljudi koji su bolovali
od Alzheimera,

imali su i neku bolest krvožilnog sustava.

Aerobna vježba pokazala se u mnogim
studijama da smanjuje beta amiloid

na životinjskim modelima bolesti.

Dakle, mediteranski način života
i prehrane, dobar za srce

može pomoći i prevagnuti
na suprotnu stranu.

Dakle, ima mnogo toga što možemo učiniti

da spriječimo ili odgodimo
početak Alzheimera.

No, recimo da niste učinili ništa od toga.

Pretpostavimo da imate 65 godina;

Alzheimerova bolest postoji u vašoj obitelji,
i vjerojatno ste naslijedili koji gen,

što čini malu prevagu na ovu stranu

Godinama ste se naprezali,

volite slaninu,

i ne trčite osim
ako vas netko ne lovi.

(Smijeh)

Zamislimo da su vaši amiloidni plakovi
dosegnuli prijelomnu točku.

Vaša ruka prevagom je tresnula o pod,

aktivirali ste molekularni niz,

zapalili vatru u šumi,

što je dovelo do izgaranja, čvorova
te odumiranja stanica.

Trebali biste imati simptome Alzheimera.

Trebalo bi vam biti teško
pronaći ispravnu riječ, ključeve,

ili zapamtiti što sam rekla
na početku ovog govora.

No, možda i nije.

Ima još nešto što možete učiniti
kako biste se zaštitili

od proživljavanja simptoma Alzheimera,

čak i ako u svom mozgu imate
patologiju bolesti u punom zamahu.

To je vezano za neuralnu plastičnost
i kognitivne rezerve.

Zapamtite, iskustvo koje imate
bolujući od Alzheimera

rezultat je gubitka sinapsi.

Prosječan mozak ima
preko stotinu trilijuna sinapsi,

što je fantastično, imamo mnogo toga
s čime možemo raditi.

I to nije samo statičan broj.

Mi neprestano stječemo i gubimo sinapse,

kroz proces koji se zove
neuralna plastičnost.

Svaki puta kada naučimo nešto novo,

stvaramo i jačamo nove neuralne veze,

nove sinapse.

U jednoj studiji o redovnicama,

njih 678, sve su bile stare
preko 75 godina kada je studija počela,

i promatrane su preko dva desetljeća.

Redovito su bile podvrgnute sistematskim
pregledima i kognitivnim testovima,

i kada su umrle, mozgovi svih njih
bili su donirani za potrebe obdukcije.

U nekim od tih mozgova, znanstvenici su
otkrili nešto iznenađujuće.

Unatoč postojanju plakova, čvorova,
te smanjivanju mozga,

što je neupitno ukazivalo na Alzheimera,

mozgovi tih redovnica
nisu pokazivali znakove

postojanja bolesti dok su bile žive.

Kako je to moguće?

Mislimo da je to stoga što su imale
visoki stupanj kognitivne rezerve,

što bi značilo da su imale
funkcionalnije sinapse.

Osobe koje imaju više godina
formalnog obrazovanja,

koje imaju visok stupanj pismenosti,

koje su redovito zaokupljene
mentalno stimulativnim aktivnostima,

sve te osobe imaju
veće kognitivne rezerve.

One imaju obilje i višak neuralnih veza.

Pa čak i ako imaju bolest
poput Alzheimera,

koja ugrožava neke od njihovih sinapsi,

one imaju i još mnogo
dodatnih rezervnih veza,

koje ublažavaju dojam
da nešto nije u redu.

Zamislimo pojednostavljeni primjer.

Recimo da znate samo
jedan podatak o nekoj temi.

Recimo da se radi o meni.

Znate da je Lisa Genova
napisala 'I dalje Alice',

i to je jedino što znate o meni.

Imate tu jedinu neuralnu vezu,

tu jednu sinapsu.

Sada zamislite da bolujete od Alzheimera.

Imate plakove, čvorove i upale

te mikrogliju koja guta tu sinapsu.

I sada, kada vas netko pita,
"Hej, tko je napisao 'I dalje Alice?'"

vi se ne možete sjetiti,

jer je ta sinapsa
ili zakazala ili odumrla.

Zauvijek ste me zaboravili.

Ali što ako ste o meni znali nešto više?

Recimo da ste naučili
četiri stvari o meni.

Sada zamislite da bolujete od Alzheimera,

i tri od tih sinapsi su
oštećene ili uništene.

I dalje imate način da zaobiđete prepreku.

I dalje se sjećate mog imena.

Znači, možemo biti prilagodljivi
na prisustvo patologije Alzheimera

aktiviranjem još neoštećenih puteva.

I mi stvaramo te puteve,
te kognitivne rezerve,

kada učimo nove stvari.

U idealnom slučaju, želimo da te
nove stvari budu što bogatije značenjem,

aktivirajući vid, zvuk,
asocijacije i emocije.

Dakle, to zaista ne znači
rješavanje križaljki.

Ne želite samo izvlačiti informacije
koje ste već naučili,

jer to je poput vožnje
starim, poznatim cestama,

kružeći četvrtima koja već poznajete.

Vi želite stvoriti nove neuralne puteve,

stvarati mozak koji će biti
otporan na Alzheimera

znači naučiti govoriti talijanski,

steći nove prijatelje,

pročitati knjigu,

ili odslušati neki odličan TED govor.

I ako unatoč svemu ovome, jednog dana
dobijete dijagnozu Alzheimera,

tri su lekcije koje sam naučila
od svoje bake

i deseci ljudi koje sam upoznala
i koji žive s ovom bolešću.

Dijagnoza ne znači
da ćete sutra umrijeti.

Nastavite živjeti.

Nećete izgubiti
svoju emocionalnu memoriju.

I dalje ćete moći razumjeti
ljubav i radost.

Možda se nećete sjećati
što sam rekla prije pet minuta,

ali ćete se sjećati kakav osjećaj
sam izazvala u vama.

I vi ste mnogo više
od onoga čega se možete sjetiti.

Hvala vam.

(Pljesak)