Zašto sam se stavila u opasnost da ispričam priče o Gazi

Kada Ameera Harouda čuje zvukove pucnjave ili bombardiranja, ide ravno prema njima. "Želim biti tamo prva jer se te priče moraju ispričati", kaže prvi ženski "popravljač" u Gazi, a to je pozicija koja joj omogućava da odvede novinare u kaotične scene rata u svojoj zemlji, koju voli unatoč iznimno lošoj situaciji koja tamo vlada. U ovom nezaboravnom govoru, otkrijte što potiče Haroudu da bude glas ljudske patnje u Gazi

Dobar dan.

Ovo je moje prvo putovanje,

prvi puta u životu nalazim se
izvan zidina Gaze.

Presretna sam što sam ovdje.

(Pljesak)

Oduvijek sam htjela biti pilot,
upravljati zrakoplovom,

osjećati se slobodnom letjeti nebom,
dotaknuti nebo.

Ali to se nikad nije ostvarilo.

Jednostavno, u Gazi, gdje živim, nema aerodroma.

Sve granice su zatvorene.

Živimo u jednom od
najvećih zatvora na svijetu.

Sve što mogu je gledati u nebo.

Postoje dani kad smo sretni
ako imamo struju

4 ili 5 sati.

Kada je hladno, zapalimo vatru ispred kuće
ili na krovu.

Nekada i pripremamo hranu.

Moj posao u Gazi uključuje kompletnu
pripremu za novinare koji dođu

ispričati priče o onome
što se tamo događa.

Često sam, ujutro,
morala ići na granicu

po nekog novinara.

Ako bi se išta dogodilo novinaru,

ili ako novinar odluči pisati o nečemu

o čemu vlada ne želi da se piše,

loše stvari se mogu dogoditi.

Putovati zemljom, pomažući novinarima

redateljima, novinarskim ekipama,
je moj radni život.

Vjerujem da je ključ mog uspjeha
izgradnja odnosa

ne samo sa novinarima
i novinarskim ekipama,

nego i sa zajednicama u pojasu Gaze.

Te zajednice, koje ne žele
da se njihove priče objavljuju,

na njih nikad nisam gledala
kao na priče ili brojeve.

Kao i ja, oni su ljudska bića.

Izgradila sam mnogo odnosa u 10 godina.

I pogodite što?

To mi daje priliku da dođem do ljudi,

do priča do kojih drugi ne mogu.

U nekim prilikama, osjećam da,
kao žena, imam veću moć.

U društvu u kojem živim,
mnogi muški novinari

žele pisati o ovisnosti
o drogi u mojoj zemlji.

Problem je nastao
kada se gradio tunel u Gazi.

Tokom opsade Gaze,

tuneli su donosili ljudima
najpotrebnije,

kao što je hrana, materijal za gradnju
i ostale potrepštine.

Ali to je prestalo jer ih je
egipatska strana potopila,

i više nisu u upotrebi.

Kroz njih se i droga krijumčarila,

i mnogi mladi su postali ovisnici.

Tradicija palestinskog društva nalaže

da muškarci ne smiju ući u kućanstvo.

Stoga, muški novinari nisu mogli
istražiti priče tih ljudi.

No ja jesam.

Imam divnog muža,

divnog muža koji me podržava

usprkos kritikama društva.

Sada je kod kuće sa moje dvoje djece,

a još jedno raste ovdje.

(Pljesak)

Kada radim, zovem ga svaka dva sata,

a zna da, ukoliko mu se ne javim,

treba nazvati moju vezu,

onoga koji mi daje pristup priči,

a kojemu vjerujem.

Jednom sam u Gazi,

tokom otmice britanskog novinara,
Alana Johnstona,

bila zamoljena od strane
američkog časopisa,

da organiziram sastanak
sa otmičarima, što sam i učinila.

Novinar koji ih je intervjuirao i ja

smo bili zamoljeni da se nađemo
ispred njegovog hotela.

Došli su, pokupili nas u crnom kombiju
sa zatamnjenim prozorima,

i nosili su maske taj dan.

Odveli su nas daleko, jako daleko,
usred nekog polja.

Uzeli su nam mobitele

I odradili smo intervju sa otmičarem
vani, na tom polju.

Bila sam jako uplašena taj dan,

dan kojeg neću nikad zaboraviti.

I, zašto radim to što radim?

Radim to jer sam uvjerena
da kad to nebi radila,

velik dio priče o Gazi nebi postojao.

Postoji još priča koje bi vam mogla
ispričati o svojoj zemlji.

I nisu sve loše.

Volim svoju zemlju, unatoč groznoj
situaciji u kojoj se nalazimo --

opsada, siromaštvo, nezaposlenost --

ali život postoji.

Postoje ljudi sa snovima,
i ljudi sa nevjerojatnom energijom.

Imamo divnu glazbu,
i izvrsnu glazbenu školu.

Imamo parkour plesače koji plešu
u ruševinama svojih domova.

Također, Gaza je jedino mjesto
u cijelom arapskom svijetu

gdje muslimani i kršćani
žive u velikom bratstvu.

(Pljesak)

Tokom rata,

najteže mi je otići iz kuće rano ujutro,

ostavljajući djecu kod kuće.

Svaki dan ih uslikam

jer nikad ne znam hoću li im se vratiti.

Biti "popravljač" i novinarka u Gazi
je teško i opasno.

Ali kada čujem zvuk
pucnjave ili bombardiranja,

idem ravno prema njemu,

jer želim tamo biti prva,

jer se te priče moraju ispričati.

Kad su moja djeca bila mala
i kad bi čuli zvukove rata,

znala bi im reći da je to vatromet.

Sada su stariji i razumiju bolje.

Imam strašne noćne more

zbog svega što sam vidjela
tokom rata,

a posebno beživotna tijela male djece.

Još uvijek se sjećam jedne male curice,
zove se Hala.

Ona je jedini član svoje obitelji
koji je preživio.

Njena slika će me zauvijek pratiti.

Nikad ju neću zaboraviti.

Ponosna sam što danas mogu
ovdje stajati i biti sa vama.

Ponosna sam što vam mogu ispričati priče,
kako tužne tako i sretne,

priče o mojem malom uglu svijeta, o Gazi.

Ponosna sam na sebe kao na
prvog ženskog "popravljača" u Gazi.

Smiješno je kako su me u Gazi počeli zvati, Gdin. Rambo.

(Smijeh)

Nadam se da ću jednog dana moći ispričati
priče o svim ostalim ženama,

svim ostalim nevjerojatnim ženama
koje znam u svojoj zemlji.

Nadam se da ću jednog dana
moći pomoći ostalim ženama u svojoj zemlji

da budu "popravljači" kao i ja.

Naravno, ponekad osjećam kao
da ne mogu više raditi svoj posao,

jednostavno je to previše za mene.

Ali se sjetim ovih riječi:

"Ne ograničavajte svoje izazove,
nego izazovite svoje granice.

Ne dopustite drugima
da stanu na put vašim snovima."

Hvala.

(Pljesak)