Žena koja je promijenila svoj mozak: Barbara Arrowsmith-Young na TEDx Torontu

Barbara Arrowsmith-Young je osnivač i ravnateljica Arrowsmith škole i Arrowsmith programa te autorica svjetskog bestselera "Žena koja je promijenila svoj mozak". Priznata je kreatorica jedne od prvih praktičnih primjena načela neuroplastičnosti u liječenju poremećaja učenja. Njezin se program provodi u 54 škole širom svijeta.

Želim podijeliti malu tajnu,

koja nadam se neće ostati tajnom
do kraja ovog govora.

Zaista sam ludo, silno i potpuno
oduševljena ljudskim mozgom.

Znanost nas je učila
da nas oblikuje naš mozak,

da nas čini jedinstvenima,
ono što mi jesmo.

A ako razmišljamo o našem mozgu,
on ima 200 milijardi neurona.

Zamislite svjetsko stanovnišvo:
to je samo 7 milijardi.

A mi imamo na stotine trilijuna
veza u našem mozgu.

Zamislimo li sve zvijezde
u našoj galaksiji Mliječne staze,

više je veza u našem mozgu,
nego sve te zvijezde zajedno.

Tako je nevjerojatno složen organ
kojeg nosimo u sebi

kud god da idemo,
on zaista određuje tko smo.

On je filter, filtrira naše doživljaje

i to kako shvaćamo sami sebe,
druge oko sebe, naš svijet

i naše mjesto u tom svijetu.

A ono što je upravo nevjerojatno

jest da nema dva potpuno jednaka mozga.

Pogledate li osobu do sebe,

primijetit ćete
sve fizičke razlike između vas:

oblik vašeg nosa,
boja vaših očiju, vaša visina.

Puno je više razlika
između vaša dva mozga

nego li sve one fizičke razlike zajedno.

Naš mozak nas zaista čini jedinstvenima.

A ja sam danas ovdje
da s vama podijelim svoju priču.

A to je priča kako sam doznala

da ne samo da naš mozak oblikuje nas,

nego da i mi stvarno oblikujemo naš mozak.

Moja je priča započela u prvom razredu.

U prvom razredu su ustanovili
da imam mentalnu blokadu.

Rekli su mi da imam manu

i da nikad neću učiti kao druga djeca.

I zaista, ta je poruka u to vrijeme
bila jasna i glasna.

Rekli su mi da se trebam naučiti živjeti
s tim ograničenjima.

A bila je to 1957., bilo je to vrijeme
nepromjenjivog mozga.

Djetinjstvo mi je bilo teška borba.

Nisam znala na sat.
Nisam mogla shvatiti odnos

između kazaljke sata
i kazaljke minuta na satu.

Nisam shvaćala jezik,
ni većinu onog što sam čitala ili čula.

Zvučalo je zaista nerazumljivo
kao "Kerezubijada".

Mogla sam razumjeti konkretne stvari.

Ako bi mi netko rekao,
"Taj čovjek nosi crni kaput",

mogla sam si zamisliti tu sliku u glavi
i mogla sam to razumjeti.

Ono što nisam mogla bilo je
razumjeti pojmove, ili ideje, ili odnose.

Puno toga me zbunjivalo.

Mozgala sam, kako moja teta
može biti i mamina sestra?

I što je taj razlomak,
1/4, zapravo značio?

Bilo kakav apstraktni pojam
bio mi je naporan.

Ironija i šale: to je bilo nemoguće.

Tako sam se naučila smijati
kad bi se drugi smijali.

Uzrok i posljedica:
to nije postojalo u mom svijetu.

Nije bilo nikakvih razloga
zbog kojih su se stvari događale.

Moj je svijet bio niz zasebnih komadića
i dijelova nepovezanih fragmenata.

Na kraju je moja rascjepkana slika svijeta

uzrokovala vrlo rascjepkan
osjećaj same sebe.

A to nije bilo sve:
cijela moja lijeva strana

bila je kao strano biće,
nepovezana s mojim ostatkom.

Sudarala bih se sa stvarima
s lijeve strane mog tijela.

Ako bih nešto uhvatila lijevom rukom,
to bi mi ispalo.

Ako bih lijevu ruku stavila na plamen,
osjetila bih bol,

ali ne bih imala pojma
odakle to dolazi.

Stvarno sam bila opasna sama po sebe.

Moja majka je bila uvjerena
da ću umrijeti do pete godine.

A još, kao da to nije bilo dovoljno,
imala sam i prostorni problem.

Nisam shvaćala
trodimenzionalni prostor.

Nisam u svojoj glavi mogla stvoriti mape.

Neprestano bh se gubila,
čak i u kući mog prijatelja.

Prelaženje preko ceste ulijevalo je strah.

Nisam mogla procijeniti
koliko je to vozilo udaljeno.

Geometrija je bila noćna mora.

Užasno sam se sramila.

Osjećala sam da je sa mnom
nešto strašno loše.

A u mom dječjem umu,
kad sam čula tu dijagnozu,

da imam mentalnu blokadu (eng. block - blok),
zapravo sam mislila

da imam drvenu kocku u glavi
koja mi otežava učenje.

Nisam imala komad drveta u glavi,
ali nisam bila daleko od istine.

Imala sam blokade,
kako sam kasnije doznala,

u vrlo kritičnim dijelovima mozga.

Isprobala sam sve tradicionalne pristupe,
svuda se radilo o kompenzaciji

i o zaobilaženju problema,

nalaženju jače strane
koja će podržati slabiju.

Tu se nije radilo o rješavanju
izvora problema.

Bili su to herojski pokušaji
s prilično ograničenim rezultatima.

A onda 8. razred.

Nisam više mogla dalje.

Nisam mogla zamisliti
kako mogu nastaviti u srednjoj

i nositi se s još složenijim kurikulumom.

Jedino što sam mogla zamisliti
bilo je okončati svoj život.

Dakle, odlučila sam okončati patnju.

Sljedećeg jutra, kad sam se probudila
nakon neuspjelog pokušaja suicida,

predbacivala sam si da čak
ni to nisam uspjela.

I tako sam nastavila borbu.

Ono što me tjeralo dalje bio je djelomice
pristup koji sam naučila od mog oca.

Bio je izumitelj i oduševljavao se
kreativnim procesom.

Učio me da ako postoji neki problem,
a nema nikakvog rješenja,

odvažiš se i stvoriš neko rješenje.

A druga stvar koju me je naučio je

da prije nego što možeš riješiti problem,
moraš ustanoviti njegovu prirodu.

Nastavila sam traganje.
Otišla sam na studij psihologije

da bih pokušala shvatiti
što sa mnom nije u redu,

što je izvor mojeg problema.

I tada, u ljeto 1977. dogodilo se
nešto što mi je promijenilo život.

Susrela sam um poput mog vlastitog,

ruskog vojnika, Leva Zasetskya,
samo što je razlika bila ta

da je njegov um oblikovao metak,

a moj je bio takav od rođenja.

Zasestkya sam srela na stranicama knjige,
'Čovjek sa slomljenim svijetom',

iz pera briljantnog ruskog
neuropsihologa, Alexandra Luria.

Čitala sam Zasetskyevu priču,

nije znao na sat,
opisivao je život u gustoj magli.

Sve što je shvaćao bili su fragmenti,
rascjepkani komadići.

Taj je čovjek živio moj život.

Tako sam 1977., sa 25 godina,

saznala uzrok mojeg problema.

Bio je to dio mog mozga
u lijevoj hemisferi. On nije radio.

A onda sam naišla na rad
Marka Rosenzweiga,

i on mi je pokazao rješenje.

Rosenzweig je radio sa štakorima,

i otkrio da štakori
u bogatom i poticajnom okruženju

uspješnije uče.

A onda je opažao njihove mozgove:

mozgovi su im se fiziološki mijenjali
da bi podržali to učenje.

A to je na djelu bila neuroplastičnost.

Neuroplastičnost je, ukratko,
sposobnost mozga da se mijenja

fiziološki i funkcionalno,
kao rezultat stimulacije.

Sad sam znala što moram raditi.

Morala sam naći način da upregnem,
izvježbam svoj mozak,

da ojačam te slabe dijelove.

A to je bio početak moje transformacije
i mog životnog djela.

I morala sam vjerovati da ljudi svakako
imaju barem toliko neuroplastičnosti

a nadajmo se i više, od štakora.

Pa sam smislila svoju prvu vježbu.

I koristila sam satove,
jer satovi su vrsta odnosa,

a ja nikad nisam znala na sat.

Započela sam sa satom s dvije kazaljke,

da prisilim svoj mozak
da obradi odnose.

Onda sam dodala treću kazaljku
pa četvrtu kazaljku,

jer sam htjela natjerati moj mozak
da radi još više, i još više, i još više,

da skupi koncepte
i shvati njihovu povezanost.

I za jedno tri do četiri mjeseca,

znala sam da se nešto bitno promijenilo.

Uvijek sam željela čitati filozofiju,
a nikad je nisam mogla razumjeti.

A baš sam slučajno imala pristup
jednoj knjižnici filozofije.

Tako sam ušla,
skinula jednu knjigu s police

i otvorila je nasumce na nekoj stranici,

pročitala sam tu stranicu
i razumjela sam je dok sam je čitala.

To mi se još nikad u životu nije dogodilo.

Pa sam pomislila, možda je slučajnost,
možda je to samo lagana knjiga.

Pa sam uzela drugu knjigu s police,
otvorila je, čitala i razumjela.

Na kraju sam bila okružena
hrpom od nekih stotinjak knjiga

i bila sam u stanju pročitati
i razumjeti svaku stranicu.

Tako sam znala da se nešto promijenilo.

(Pljesak)

Hvala. Moj eksperiment je funkcionirao.

Ljudski mozak je bio sposoban za promjene.

A onda sam odlučila smisliti vježbu

za taj strani dio mog tijela,

a za to sam znala da moram raditi
na području u desnoj hemisferi,

u somatosenzornom korteksu
koji registrira osjet.

Smislila sam vježbu za to
i nisam više opasnost samoj sebi.

A onda sam zahvatila prostorni problem,

jer mi je bilo dosta da se stalno gubim.

Tako sam smislila
još jednu vježbu za to.

I više se ne gubim. Zapravo mogu
čitati mape - ne volim GPS-ove,

jer sad volim čitati mape,
jer to znam. (Smijeh)

I tako sam sad znala,
mozak se može mijenjati.

Bila sam živi dokaz
ljudske neuroplastičnosti.

A ono što me stvarno rastužuje

je da danas još uvijek srećem ljude,

djecu, pojedince, koji se bore
sa teškoćama učenja,

i još uvijek im se govori
što se meni govorilo 1957.,

da se trebaju naučiti živjeti
sa svojim ograničenjima,

ne usude se sanjati.

Ono što sam naučila od 1977. naovamo,

kad sam se susrela sa Zasetskyem
i Luriom i Rosenzweigom,

da je točno da nas oblikuje naš mozak,

utječe na to kako se možemo uključiti
i sudjelovati, i biti na svijetu,

i baš svatko od nas

ima svoj jedinstveni profil
kognitivnih snaga i slabosti.

A ako i postoje ograničenja,
ne moramo nužno s time živjeti.

Sad znamo za neuroplastičnost

i možemo upregnuti
promjenjive osobine mozga

da stvorimo programe koji zapravo
jačaju i stimuliraju naš mozak.

A 1966. godine, Rosenzweig
je bacio rukavicu.

Rekao je, ovo je bio njegov izazov:
"Uzmimo ovo što je naučio od štakora,

i primijenimo to na ljudsko učenje."

A mi moramo prihvatiti taj izazov.

Isto trebamo dovesti u pitanje
sadašnje prakse

koje još uvijek rade
iz paradigme nepromjenjivog mozga.

Trebamo surađivati da bismo iskoristili
to što znamo o neuroplastičnosti

i razvijemo programe
koji stvarno oblikuju naš mozak

da promijenimo budućnost učenja.

Moja je vizija svijeta kojeg stvaramo

u kojem nijedno dijete ne mora živjeti

u neprekidnoj borbi i boli
oko nekog poremećaja u učenju.

Moja je vizija da kognitivne vježbe
postanu redovni dio kurikuluma.

Moja je vizija da škola postane mjesto
kamo idemo ojačati svoj mozak,

da postanemo zaista efikasni
i sposobni učenici,

angažirani u procesu učenja,

gdje se, ne samo kao učenici,
usudimo sanjati,

već možemo i ostvariti naš san.

A za mene to je savršeni spoj
neuroznanosti i obrazovanja.

Hvala vam.

(Pljesak)