Vjera naspram tradicije u Islamu

Na TEDx u Warwicku, novinar Mustafa Akyol govori o tome kako su neki lokalni kulturni običaji (kao što je nošenje marame), među ljudima postali povezani sa odredbama islamske vjere. Da li je opšta ideja islamske vjere u svijetu isuviše fokusirana na tradiciju, a nedovoljno na suštinska vjerovanja?

Prije nekoliko sedmica

dobio sam priliku
da posjetim Saudijsku Arabiju.

I prvo što sam kao Musliman
želio da uradim

bilo je da odem u Meccu i posjetim Kaabu,

najsvetiji islamski hram.

I to sam i učinio; obukao sam svoju ritualnu odoru;

otišao do svete džamije;

obavio svoju molitvu;

ispoštovao sve rituale.

U međuvremenu,

pored sve te duhovnosti,

jedan posve običan detalj u Kaabi

mi se učinio veoma zanimljivim.

Nije bilo odvajanja među polovima.

Drugim riječima, muškarci i žene

su se svi zajedno molili.

Bili su zajedno tokom hodočašća,

hodanja u krug oko Kaabe.

Bili su zajedno dok se se molili.

I ako se pitate zbog čega je ovo uopšte zanimljivo,

morali biste vidjeti ostatak Saudijske Arabije,

jer je to zemlja

koja je strogo podjeljena između polova.

Drugim riječima,

od vas, kao muškaraca, se jednostavno ne očekuje

da budete u istom fizičkom prostoru sa ženama.

A to sam primijetio na jako smiješan način.

Krenuo sam iz Kaabe

kako bih nešto pojeo u centru Mecce.

Uputio sam se ka najbližem Burger King restoranu.

I ušao sam --

i primijetio da postoji dio za muškarce,

koji je pažljivo odvojen od ženskog dijela.

Morao sam platiti, naručiti i jesti u muškom dijelu.

"Ovo je ludo", rekao sam sâm sebi,

"možeš se miješati sa suprotnim polom u svetoj Kaabi,

ali ne u Burger King-u."

Prilično ironično.

Ironično, no mislim da istovremeno nešto i kazuje.

Zbog toga što su Kaaba i rituali koji se vrše oko nje

relikti iz najranije faze Islama,

iz doba proroka Muhammada.

I da se u to vrijeme insistiralo

na odvajanju muškaraca od žena,

rituali oko Kaabe bi bili osmišljeni u skladu sa time.

No, očigledno je da u to vrijeme to nije bio problem.

Tako su nastali i rituali.

Mislim da je to također potvrđeno

činjenicom da je odvajanje žena

u stvaranju podijeljenog društva

još jedna stvar koja se ne može naći u Kuranu,

samoj srži Islama --

božanskoj srži Islama

u koju svi Muslimani, kao i ja sam, vjeruju.

I mislim da nije slučajnost

da se ta ideja ne može naći

u samom porijeklu Islama.

Zbog toga što mnogi učeni ljudi

koji izučavaju istoriju islamske misli --

Muslimani, kao i oni sa Zapada --

smatraju da je zapravo

fizička podjela muškaraca i žena .

postala dio prakse u kasnijem razvoju Islama,

kako su Muslimani usvajali

neke od postojećih kultura i tradicija Srednjeg istoka.

Odvajanje žena se zapravo

praktikovalo u Vizantiji i Persiji,

a Muslimani su usvojili taj običaj

i učinili ga dijelom svoje religije.

A ovo je zapravo tek jedan od primjera

mnogo većeg fenomena.

Onog koji danas nazivamo islamskim zakonom, i naročito islamskom kulturom --

iako ih zapravo ima više;

islamska kultura u Saudijskoj Arabiji se značajno razlikuje

od kulture u Istanbulu, odakle ja dolazim, ili u Turskoj.

Pa ipak,

ako ćemo govoriti o muslimanskoj kulturi,

ona ima srž, božansku poruku,

kojom je otpočela religija,

no tada su mnoge tradicije, percepcije,

kao i mnoge prakse pridodane na to.

A to su bili tradicije Srednjeg istoka – srednjovjekovne tradicije.

Dvije značajne poruke, ili dvije lekcije,

se mogu izvući iz te realnosti .

Prije svega, Muslimani --

pobožni, konzervativni, vjernici Muslimani koji žele biti odani svojoj religiji --

ne bi se trebali držati svega u svojoj kulturi,

i misliti da je to određeno božanskom nakanom.

Možda su neke od ovih tradicija loše

i trebale bi se izmijeniti.

S druge strane, Zapadnjaci

koji posmatraju islamsku kulturu

i u njoj vide neke zabrinjavajuće aspekte

ne bi trebali da isuviše olako zaključuju da je to nešto što Islam određuje.

Možda je kultura Srednjeg istoka

pobrkana sa Islamom.

Na primjer, praksa ženskog obrezivanja.

To je nešto što je užasno, prestrašno.

U suštini, to je operacija

kojom se ženama oduzima sposobnost seksualnog užitka.

Zapadnjaci, Evropljani ili Amerikanci,

koji nisu znali ništa o ovome

suočili su se sa tom praksom

u nekima od muslimanskih zajednica

koje se migrirale iz sjeverne Afrike.

I pomislili su "Kakva užasna religija

da propisuje nešto takvo."

No, zapravo, ako razmislite o ženskom obrezivanju,

vidite da ono nema nikakve veze sa Islamom,

to je običaj koji se praktikovao u sjevernoj Africi,

još prije Islama.

Tu je praktikovan hiljadama godina.

I sasvim sigurno, neki Muslimani praktikuju taj običaj.

Muslimani u sjevernoj Africi, ali ne na drugim mjestima.

Međutim, poznato je da čak i ne-muslimanske zajednice u sjevernoj Africi --

Animisti, pa čak i neki Hrišćani

i jedno jevrejsko pleme u sjevernoj Africi

vrše obrezivanje žena.

Znači, moglo bi se ispostaviti da je ono što se posmatra kao problem

u islamskoj vjeri

zapravo tradicija

koju su Muslimani prihvatili.

Isto bi se moglo reći i za ubistva iz časti,

koja su vječna tema u Zapadnim medijima --

a koja, naravno, predstavljaju jednu strašnu tradiciju.

I mi uistinu vidimo da ta tradicija postoji u nekima od muslimanskih zajednica.

Ali i u ne-muslimanskim zajednicama Srednjeg istoka,

kao i u nekim hrišćanskim zajednicama, istočnim zajednicama,

nailazimo na istu praksu.

Imali smo tragičan slučaj ubistva iz časti

unutar tursko-jermenske zajednice

prije svega nekoliko mjeseci.

No, ovo su pitanja opšte kulture,

dok sam ja također veoma zainteresovan za političku kulturu

i da li se sloboda i demokratija cijene,

ili je prisutna autoritarna politička kultura

u kojoj se od države očekuje da građanima sve nameće.

Nije tajna

da mnogi islamski pokreti na Srednjem istoku

imaju sklonost ka autoritarizmu,

a neki od takozvanih 'islamskih režima',

poput Saudijske Arabije, Irana

i kao najgori primjer Talibana u Afganistanu,

su poprilično autoritarni – u to nema sumnje.

Na primjer, u Saudijskoj Arabiji

postoji fenomen koji se zove policija za religiju.

Ta policija nameće

tobožnji islamski način života,

svakome građaninu, silom --

npr. žene su primorane da pokrivaju glave --

nose hidžab, islamsko pokrivalo za glavu.

To je nešto što je prilično autoritarno

i prema čemu sam jako kritičan.

Međutim, kada sam uvidjeo

da se oni koji nisu Muslimani,

ili nisu istomišljenici Islama u istom geografskom okruženju,

ponekad ponašaju na sličan način,

shvatio sam da je problem možda

u političkoj kulturi cijelog regiona, ne samo Islama.

Daću vam jedan primjer: u Turskoj, odakle dolazim,

koja je jedna izuzetno sekularna republika,

sve donedavno

smo imali nešto što ja nazivam sekularističkom policijom

koja je čuvala univerzitete

od pokrivenih studentkinja.

Drugim riječima, oni bi primoravali studentkinje

da otkriju glave.

A ja smatram da je prisiljavanje žena da otkriju glave

podjednako tiranski kao i prisiljavanje da ih pokriju.

To bi trebala biti odluka građana.

No, kada sam to vidjeo, rekao sam,

"Možda je problem

naprosto u autoritarnoj kulturi ovog regiona,

i neki Muslimani su bili pod tim uticajem."

Ali i ljudi koji su po svojim ubjeđenjima sekularni se mogu naći pod tim uticajem.

Možda je to problem političke kulture

i mi moramo razmisliti

kako da promijenimo tu političku kulturu.

Ovo su neka od pitanja

o kojima sam razmišljao prije nekoliko godina

kada sam sjeo da napišem knjigu.

Rekao sam: "Pa dobro, sprovešću istraživanje

o tome kako je Islam zapravo postao ovo što je danas,

kojim putevima se išlo

a kojima se moglo ići."

Naslov knjige je 'Islam bez ekstrema: Borba Muslimana za slobodu.'

Kao što i sam podnaslov sugeriše,

posmatrao sam islamsku tradiciju i istoriju islamske misli

iz perspektive pojedinačne slobode,

i pokušao sam utvrditi koje su snažne strane

u vezi sa pojedinačnom slobodom.

Postoje jake strane u islamskoj tradiciji.

Islam zapravo, kao monoteistička religija,

koja definiše čovjeka kao odgovornog faktora samog po sebi,

stvorila je ideju o pojedincu na Srednjem istoku

i spasila ga od komunitarizma,

plemenskog kolektivizma.

Iz toga se može izvući mnogo ideja.

No, pored toga, također sam uvidjeo probleme unutar islamske tradicije.

Jedna stvar je bila neobična:

ispostavilo se da većina ovih problema predstavlja probleme koji su se pojavili kasnije,

i to ne iz božanske srži Islama, Kurana,

već opet iz tradicija i mentaliteta

ili tumačenja Kurana

od strane Muslimana u srednjem vijeku.

Kuran, na primjer,

ne osuđuje kamenovanje.

Nema kazne za izdaju.

Nema kazne za stvari lične prirode, poput konzumiranja alkohola.

Ove stvari koji čine islamski Zakon,

zabrinjavajući aspekti islamskog Zakona,

kasnije su razvijeni u naknadna tumačenja Islama.

Što znači da Muslimani danas mogu

pogledati na ove stvari i reći,

"Pa dobro, suština naše religije

će ostati nepromijenjena.

To je naša vjera i mi ćemo joj biti odani."

Ali mi možemo izmijeniti sâmo tumačenje,

jer je vjera protumačena u skladu sa vremenom i miljeom srednjeg vijeka.

Sada živimo u drugačijem svijetu

sa drugačijim vrijednostima i drugačijim političkim sistemima.

Takvo tumačenje je sasvim moguće i ostvarivo.

Kada bih ja bio jedina osoba koja razmišlja na takav način,

imali bismo problem.

Međutim, to uopšte nije slučaj.

Zapravo, od 19. vijeka naovamo,

postoji cijela revizionistička, reformistička --

kako god da je nazovete --

tradicija,

trend u islamskoj misli.

To su bili intelektualci ili državnici

iz 19. vijeka, i kasnije 20. vijeka,

koji su zapravo posmatrali Evropu

i shvatili da Evropa ima mnogo toga za divljenje,

poput nauke i tehnologije.

I ne samo to; također i demokratiju, parlament ,

ideju o predstavljanju,

ideju o jednakim pravima građana.

Ti muslimanski mislioci i intelektualci i državnici

iz 19. vijeka posmatrali su Evropu i vidjeli sve to.

Rekli su: "Zašto mi to nemamo?"

I potom su se osvrnuli na islamsku tradiciju,

vidjeli su da postoje problematični aspekti,

ali oni ne čine suštinu religije, što znači da se mogu iznova shvatiti,

i da Kuran može da se iznova izuči

u suvremenom svijetu.

Taj trend

se generalno naziva islamskim modernizmom,

a unaprijedili su ga intelektualci i državnici,

doduše ne samo kao intelektualnu ideju,

već i kao politički program.

I upravo zbog toga je u 19. vijeku

Otomansko carstvo, koje je u to vrijeme zauzimalo cijeli Srednji istok,

sprovelo izuzetno značajne reforme --

poput onih koje su Hrišćanima i Jevrejima

dale jednak status građana,

prihvatanja ustava,

prihvatanja reprezentativnog parlamenta,

unaprjeđenje ideje slobode religije.

I stoga se Otomansko carstvo u svojim poslednji decenijama

pretvorilo u proto-demokratiju,

ustavnu monarhiju.

A sloboda je u to vrijeme imala izuzetno značajnu političku vrijednost.

Slično tome, u arapskom svijetu

je nastupilo ono što čuveni arapski istoričar Albert Hourani

definiše kao liberalno doba.

On je napisao knjigu "Arapska misao u liberalnom dobu".

A kao liberalno doba on definiše

19. vijek i početak 20. vijeka.

Sasvim primjetno, ovo je bio trend koji je prevladavao

s početka 20. vijeka

među islamskim misliocima, državnicima i teolozima. .

Međutim, postoji jako zanimljiv obrazac

tokom ostatka 20. vijeka,

gdje vidimo snažan pad

u toj islamskoj modernističkoj liniji.

Umjesto toga,

došlo je do jačanja Islamizma

kao autoritarne ideologije,

koja je prilično prodorna,

prilično anti-zapadna

i koja želi oblikovati društvo

na osnovu utopističke vizije.

Znači, Islamizam je problematična ideja

koja je zapravo stvorila mnogo problema

u islamskom svijetu 20. vijeka.

Čak su i veoma ekstremni vidovi Islamizma

doveli do terorizma u ime Islama --

koji je zapravo praksa za koju smatram da je protiv Islama,

međutim neki očigledno ekstremisti nisu mislili na isti način.

No, javlja se zanimljivo pitanje:

ako je islamski modernizam bio toliko popularan

u 19. i početkom 20. vijeka,

zašto je Islamizam postao tako popularan

kasnije tokom ostatka 20. vijeka?

Ovo je pitanje o kojem je, smatram,

potrebno pažljivo razgovarati.

U svojoj knjizi sam se takođe bavio tim pitanjem.

Zapravo ne morate biti pretjerano pametni da biste to shvatili.

Pogledajte samo političku istoriju 20. vijeka

i vidjećete da se mnogo toga jako promijenilo.

Kontekst je izmijenjen.

U 19. vijeku,

kada su se Muslimani ugledali na Evropu kao primjer,

bili su nezavisni i imali su mnogo više samopouzdanja.

Početkom 20. vijeka, padom Otomanskog carstva,

cijeli Srednji istok je bio kolonizovan.

A kada imate kolonizaciju, šta se dešava?

Tada imate anti-kolonizaciju.

Znači, Evropa više nije uzor koji treba oponašati;

već je neprijatelj protiv kojeg se treba boriti i kojemu se treba oduprijeti.

Došlo je do izuzetno oštrog opadanja

liberalne ideje u muslimanskom svijetu,

i ono što se vidi je defanzivnija,

kruća, reakcionistička crta,

koji je dovela do arapskog socijalizma, arapskog nacionalizma

i na koncu do islamske ideologije.

Kada je kolonijalno doba okončalo,

njega su zamijenili

uglavnom sekularni diktatori,

koji kažu da su oni zemlja,

ali koji nisu donijeli demokratiju u zemlju,

već su uspostavili sopstveno diktatorstvo.

Mislim da je Zapad, ili barem neke zapadne sile,

naročito Sjedinjene Države,

pogriješile time što su dale podršku tim sekularnim diktatorima,

misleći da će oni biti od veće pomoći njihovim interesima.

No, činjenica da su ti diktatori

gušenjem demokratije u svojim zemljama

i gušenjem islamskih grupa

zapravo učinili da Islamisti postanu mnogo glasniji.

Tako smo u 20. vijeku

imali ovaj začarani krug u arapskom svijetu

gdje su diktatorski režimi tlačili sopstveni narod,

uključujući i one pobožne,

koji reaguju reakcionistički.

Doduše, samo jedna zemlja je

mogla pobjeći ili ostati izvan

tog začararanog kruga.

To je zemlja iz koje dolazim, Turska.

Turska nikada nije bila kolonizirana,

tako da se održala kao nezavisna nacija nakon pada Otomanskog carstva.

To je jedna stvar koju treba upamtiti.

Oni nisu imali isto anti-kolonijalno ludilo

koje možete naći u nekima od zemalja tog regiona.

Kao drugo, i još značajnije,

Turska je postala demokratijom

prije svih ovih zemalja o kojima smo govorili.

Turska je 1950. godine imala prve slobodne i pravedne izbore

kojima je okončan sekularni režim koji je bio više autokratski,

što je označilo početak Turske.

Pobožni Muslimani u Turskoj

su vidjeli da glasanjem mogu izmijeniti politički sistem.

I uvidjeli su da je demokratija nešto što je kompatibilno sa Islamom,

kompatibilno sa njihovim vrijednostima

i stoga su snažno podržali demokratiju.

To je iskustvo

koje muslimanske zemlje Srednjeg istoka

nisu imale sve do nedavno.

Kao drugo, tokom poslednje dvije decenije,

zahvaljujući globalizaciji, zahvaljujući tržišnoj ekonomiji,

zahvaljujući usponu srednje klase,

mi u Turskoj vidimo

ono što ja nazivam ponovnim rođenjem islamskog modernizma.

Sada postoji urbanija srednja klasa pobožnih Muslimana

koji, ponovo, posmatraju svoju tradiciju

i vide da u njoj postoje izvjesni problemi.

I oni shvataju da se isto moraju promijeniti, moraju se dovoditi u pitanje i reformirati.

A kada pogledaju Evropu,

i opet vide primjer koji bi trebali slijediti.

Vide primjer iz kojeg, barem, mogu izvući neku inspiraciju.

Zbog toga proces EU,

napor Turske da se pridruži EU,

u Turskoj ima podršku

tih pobožnih sljedbenika Islama,

dok su neke od sekularnih nacija protiv toga.

No, taj proces je malo zamagljen

činjenicom da ni svi Evropljani ne pozdravljaju ulazak novih zemalja --

no to je tema za drugu diskusiju.

Ali pro-EU osjećanja u Turskoj su u poslednjoj deceniji

postala gotovo islamski slučaj,

koji podržavaju islamski liberali,

kao i sekularni liberali, naravno.

I zahvaljujući tome,

Turska je je uspjela da na razuman način izgradi uspješnu priču

u kojoj su Islam i najpobožnija razumijevanja Islama

postali dijelom demokratske igre,

i čak doprinose demokratskom i ekonomskom

napretku zemlje.

I to je sada nadahnjujući primjer

za neke od islamskih pokreta

ili neke od zemalja arapskog svijeta.

Svi ste morali vidjeti arapsko proljeće

koje je otpočelo u Tunisu i Egiptu.

I arapske mase koje su se pobunile protiv svojih diktatora.

koje su se pobunile protiv svojih diktatora.

Tražili su demokratiju, tražili su slobodu.

I nisu se pretvorili u islamske babaroge

koje su diktatori koristili

kako bi opravdali svoje režime.

Rekli su „mi želimo slobodu, želimo demokratiju.

Mi smo muslimanski vjernici,

ali želimo živjeti kao slobodni ljudi u slobodnim društvima.“

Naravno, put će biti dug.

Demokratija nije ostvarenje do kojeg se dolazi preko noći; .

ona je proces.

No, ovo je epoha koja obećava

u muslimanskom svijetu.

I ja vjerujem da islamski modernizam

koji je otpočeo u 19. vijeku,

ali koji je doživjeo zastoj u 20. vijeku

usljed političkih nevolja u muslimanskom svijetu,

sada doživljava preporod.

I mislim da je poruka koja proizilazi iz toga

da Islam,

uprkos nekim zapadnim skepticima,

ima potencijal u sebi

da stvori sopstveni put ka demokratiji, da stvori sopstveni put ka liberalizmu,

sopstveni put ka slobodi.

Samo im treba dopustiti da to i urade.

Hvala Vam mnogo.

(Aplauz)