Zašto bi tinejdžerima nastava trebala započinjati kasnije

Tinejdžeri ne spavaju dovoljno i to ne zbog Snapchata, društvenog života ili hormona, već zbog javne politike, kaže Wendy Troxel. Oslanjajući se na vlastito iskustvo kao istraživačice sna, kliničarke i majke djeteta tinejđerske dobi, Troxel govori kako rani početak nastave oduzima adolescentima san tijekom životnog perioda kada ga najviše trebaju.

Šest je sati ujutro,

vani je mrkli mrak

Moj 14-ogodišnji sin čvrsto spava
u svojemu krevetu,

spava neopreznim,
dubokim tinejdžerskim snom.

Palim svjetlo i budim jadnog dječaka
fizički ga protresajući

jer znam da, kao i skidanje flastera,

s tim je bolje završiti brzo.

(Smijeh)

Moja prijateljica viče: "Vatra!" da
bi probudila svojeg uspavanog tinejdžera.

I jednu kojoj je toliko bilo dosta svega

da je istresla hladnu vodu
na glavu svoga sina

samo da bi ga izvukla iz kreveta.

Zvuči brutalno...

ali možda poznato?

Svakog se jutra pitam.

"Kako mogu ---

znajući to što znam

i baveći se poslom kojim se bavim--

činiti to svom vlastitom sinu?

Vidite,

Ja se bavim istraživanjem spavanja.

(Smijeh)

Tako da znam i više nego što bi trebalo
o spavanju

i posljedicama nedostatka sna.

Znam da uskraćujem svojem sinu san
koji očajnički treba

kao tinejdžer koji brzo raste.

Također znam da mu budeći ga

satima prije nego što će mu njegov
prirodni biološki sat reći da je spreman,

doslovno otimam njegove snove--

vrstu sna koja se najviše povezuje s
učenjem, konsolidacijom memorije

i emocionalnim procesiranjem.

Ali nije moje dijete jedino koje
je zakinuto za san.

Nedostatak sna među američkim
tinejdžerima postao je epidemija.

Tek jedan od deset njih odspava osam do
deset sati tijekom noći,

što je preporuka znanstvenika koji se bave
spavanjem te pedijatara.

Ako sada razmišljate u sebi

"Uh, mi smo još i dobri, moje dijete
odspava osam sati,"

sjetite se,

osam sati je mininalna preporuka.

Jedva ste se provukli.

Osam sati je kao da dobijete
trojku na svjedodžbi.

Mnogo je čimbenika koji utječu
na ovu epidemiju,

ali glavni čimbenik zbog kojega tinejdžeri
ne dobivaju dovoljno potrebnog sna

je zapravo stvar javne politike.

Nisu to hormoni, društveni život niti Snapchat.

Diljem zemlje

u mnogim školama nastava počinje oko
7:30 ili čak i ranije

unatoč činjenici da glavne liječničke
organizacije preporučuju

da nastava u starijim razredima osnovnih
škola i srednjim školama počinje u 8:30.

Ove politike ranog početka nastave
imaju izravan učinak na koliko ---

ili zapravo koliko malo sna
ugrabe američki tinejdžeri.

Te politike također ubacuju
tinejdžere i njihove roditelje

u bitku protiv vlastitih tijela
koju u osnovi ne mogu dobiti.

Oko vremena puberteta

tinejdžeri doživljavaju pomak
u svojem biološkom satu

koji odlučuje kad se osjećamo najbudnijima
i kada se osjećamo najpospanijima.

Ovo se dijelom događa zbog promjene u
izlučivanju hormona melatonina.

Organizam tinejdžera počinje izlučivati
melatonin oko 23 sata,

što je oko dva sata kasnije nego što
primjećujemo kod odraslih ili mlađe djece.

To znače da je buđenje tinejdžera u
6 ujutro biološki ekvivalent

buđenju odrasle osobe u 4 ujutro.

Onih nesretnih dana
kada se moram probuditi u 4 ujutro,

ja sam zombi.

Nefunkcionalna.

Ne mogu razmišljati normalno.

Lako me iziritirati

i vjerojatno ne bih smjela voziti automobil.

A tako se mnogi američki tinejdžeri
osjećaju svakog školskog dana.

Zapravo, mnoge od, da tako kažemo

neugodnih karakteristika koje pripisujemo
tinejdžerskoj dobi --

promjene raspoloženja, iritabilnost,
lijenost, depresija--

mogle bi biti proizvod
kroničnog nedostatka sna.

Za mnoge tinejdžere borba
protiv kroničnog nedostatka sna,

njihova strategija kompenzacije sna
uključuje velike količine kofeina

u obliku venti frappuccina

ili energetskih pića.

Dakle, u osnovi,

imamo čitavu populaciju
umorne, ali prestimulirane mladeži.

Oni koji podržavaju početak nastave
koji omogućuje san znaju

da je adolescencija razdoblje
dramatičnog razvoj mozga,

pogotovo dijelova mozga

koji su odgovorni za viši red
procesa razmišljanja,

uključujući promišljanje, rješavanje
problema i dobro prosuđivanje.

Drugim riječima, upravo ta vrsta
moždane aktivnosti koja je odgovorna

za kontrolu onih impulsivnih i često
riskantnih načina ponašanja

koja su toliko karakteristični
za adolescenciju

i koja su toliko zastrašujuća za
nas roditelje tinejdžera.

Znaju da poput nas ostalih,

kada tinejdžeri ne dobiju dovoljno sna,

njihovi mozgovi, njihova tijela
i njihovo ponašanje pate

i od neposrednih i dugotrajnih učinaka.

Ne mogu se koncentrirati,

pozornost im pada

te će mnogi pokazivati ponašanje
nalik onome kod ADHD-a.

Ali posljedice nedostatka sna nisu
vidljive samo u učionici

te nažalost doprinose mnogim
problemima mentalnog zdravlja

koji planu tijekom adolescencije,

uključujući zlouborabu substanci,

depresiju i samoubojstvo.

U svom radu s tinejdžerima iz škola
s područja Los Angelesa

otkrili smo da su oni
s problemom spavanja

za 55% više koristili alkohol
u prethodnom mjesecu.

U drugoj studiji koja je uključivala
30000 srednjoškolaca,

otkriveno je da je za svaki
izgubljeni sat sna

povećanje od 38% u osjećaju
tuge i beznađa,

i 58% povećanja pokušaja
tinejđerskih samoubojstava.

I kao da to nije dovoljno,

tinejđeri koji ne spavaju dovoljno
imaju povećan rizik

za niz fizičkih zdravstvenih problema
koji muče našu zemlju.

uključujući pretilost,
bolesti srca i dijabetes.

A tu je i rizik stavljanja
neispavanog tinejdžera

s glanc novom vozačkom dozvolom

za volan.

Istraživanja su pokazala da je pet
ili manje sati sna na noć

jednako vožnji pod utjecajem alkohola
iznad dopuštenog limita.

Podržavatelji početka nastave koji
omogućuje dovoljno sna

i istraživači u ovom području,

došli su do velike količine
znanstvenih dokaza

koji dokazuju ogromne benefite
kasnijeg početka nastave.

Otkrića su neoboriva

i kao znanstvenica koja
koja se bavi snom,

rijetko imam priliku govoriti
s tolikom sigurnošću.

Tinejđeri iz okruga koji kasnije počinju
s nastavom, više se naspavaju.

Cinicima koji misle da će, ako nastava
počinje kasnije,

tinejdžeri jednostavno ostati
još dulje budni,

istina je

da njihovo vrijeme odlaska u krevet
ostaje jednako,

a pomiče se vrijeme ustajanja,

što rezultira s više sna.

Povećavaju se šanse samog dolaska u školu;

izostanci su pali za 25%
u jednom od okruga.

I smanjuju se šanse da napuste školu.

I nije iznenađujuće da pokazuju
bolje akademske rezultate.

Dakle, ovo ima stvarni utjecaj na
smanjivanje razlika u postignućima.

Rezultati standardiziranih testova
u matematici i čitanju

rastu za dva do tri postotna boda.

To je jednako važno kao reduciranje
razreda za trećinu učenika

ili zamjenu srednje kvalitetnog učitelja
u razredu

s onim zbilja iznimnim.

Njihovo mentalno i fizičko stanje
se popravlja,

a čak su im i obitelji sretnije.

Hoću reći, tko ne bi uživao u malo više
ljubaznosti od naših tinejdžera,

malo manje lošeg raspoloženja?

Čak su i zajednice sigunije

jer pada stopa prometnih nezgoda --

70% pada u jednom okrugu.

Uzimajući o obzir ove ogromne benefite,

mogli biste pomisliti

da se nema o čemu puno
razmišljati, zar ne?

Pa zašto smo onda kao društvo
propustili primijetiti ovaj poziv?

Obično argument protiv kasnijeg
početka ide ovako nekako:

"Zašto bismo odgodili početak
nastave za tinejdžere?

Moramo ih očvrsnuti kako bi bili
spremni za stvarni svijet!"

Ali to je kao da kažemo
roditelju dvogodišnjaka:

Ne daj Johnnyju da odrijema

jer neće biti spreman za vrtić."

(Smijeh)

Odgađanje početka nastave prestavlja
i brojne logističke izazove.

Ne samo za učenike i nihove obitelji,

već i za čitavu zajednicu.

Promijeniti rasporede autobusa,

povećanje troškova transporta,

utjecaj na sportove,

brigu prije ili poslije škole.

To su isti problemi koji se javljaju
u okrugu za okrugom,

uvijek iznova diljem zemlje

kada se raspravlja o početku nastave.

I sve su to legitimne brige,

ali to su problemi koje moramo riješiti.

Nisu to dovoljno važne isprike

zbog kojih ne bismo učinili
pravu stvar za svoju djecu,

a to je pomaknuti početak nastave za
tinejđere na ne ranije od 8:30.

I okruzi diljem zemlje,

veliki i mali,
koji su učinili ovu promjenu,

shvatili su da su strahovi
često neutemeljeni

te daleko manje važni od ogromnih
benefita za zdravlje učenika

za njihov uspjeh,

za našu kolektivnu javnu sigurnost.

Pa onda sutra ujutro,

kada, evo slučajno pomičemo sat unatrag

i kada dobijete taj prekrasan
dodatni sat sna,

i dan se učini malo duljim,

i malo ispunjeniji nadom,

promislite o ogromnoj moći sna.

I razmislite kakav bi to bio poklon

kada bi se naša djeca mogla
buditi prirodno,

u skladu sa svojom biologijom.

Hvala vam

i ugodni snovi.