Vilayanur Ramachandran o umu

Vilayanur Ramachandran nam, pomoću triju zapanjujućih primjera sumanutih misli, objašnjava što oštećenje mozga može otkriti o vezi između moždanog tkiva i uma.

Kao što je Chris spomenuo, bavim se proučavanjem ljudskog mozga --

funkcijom i građom ljudskog mozga.

Želio bi da promislite na trenutak o svemu što to povlači za sobom.

Ta želatinozna masa -- kilogram i pol teška

može vam stati na dlan ruke,

a sposobna je promišljati o međuzvjezdanim prostranstvima.

Sposobna je promišljati o značenju beskonačnosti

i može samu sebe promatrati kako promišlja o značenju beskonačnosti.

Tu neobičnu rekurzivnost, koju nazivamo samosvijest,

osobno smatram Svetim Gralom neuroznanosti, neurologije,

te se nadam da ćemo, jednog dana, razumjeti kako ona nastaje.

Dakle, kako proučavati ovaj misteriozni organ?

100 milijardi živčanih stanica,

sitnih snopova protoplazme u medusobnoj interakciji,

iz čega izranja čitav spektar sposobnosti

koje nazivamo ljudskom prirodom i ljudskom svijesti.

Kako do toga dolazi?

Pa, postoji mnogo načina kako bi se objasnile funkcije mozga.

Jedan, najčešće korišten,

jest proučavanje pacijenata s trajnim oštećenjem neke male regije mozga,

u kojoj je došlo do genetske promjene.

U tom slučaju ne dolazi do sveobuhvatnog umanjenja

svih vaših mentalnih kapaciteta,

niti do otupljenja kognitivnih sposobnosti.

U stvari, dobijemo visoko selektivan gubitak jedne funkcije

dok druge funkcije mozga ostanu netaknute,

na temelju čega možemo pouzdano pretpostaviti

da je taj dio mozga umiješan u ostvarivanje te određene funkcije.

Tako možete mapirati funkciju unutar strukture,

i potom otkriti koji dio mozga je važan

za nastanak određene funkcije.

I to je ono što pokušavamo napraviti.

Prikazat ću vam nekoliko iznenađujućih primjera.

Zapravo, tri primjera, svaki u trajanju od šest minuta.

Prvi primjer je izuzetno neobičan sindrom po imenu Capgras.

Ako pogledate prvi slajd,

vidite sljepoočni, čeoni i tjemeni režanj mozga --

oni tvore mozak.

Ukoliko pogledate, smještena u unutrašnjoj površini sljepoočnih režnjeva --

ovdje je ne možete vidjeti --

nalazi se mala struktura, vretenasta vijuga (gyrus fusiformis).

Nju nazivaju licem mozga

jer, kada je ona oštećena, više ne možete prepoznati ljudska lica.

Možete ih još uvijek prepoznati po glasu

i reći -- da, to je Joe,

ali ne možete ih pogledati u lice i znati tko je to.

Čak ni sebe ne možete prepoznati u zrcalu.

Mislim, znate da ste to vi jer kad namignete i odraz namigne,

i znate da je to zrcalo,

ali ne prepoznajete sebe kao sebe.

OK. Taj sindrom je dobro poznat i izaziva ga oštećenje vretenaste vijuge.

Ali postoji još jedan rijedak, zapravo toliko rijedak sindrom

da je vrlo malo liječnika, čak i neurologa, uopće čulo za njega.

Zove se Capgrasov sumanuti poremećaj,

a to je pacijent koji je sasvim normalan,

koji je imao ozljedu glave, izašao iz kome,

inače sasvim normalan, pogleda svoju majku

i kaže, "Ovo izgleda kao moja majka, ova žena,

ali ona je uljez --

to je neka druga žena koja se pretvara da je moja majka."

Zašto se to događa?

Zašto bi netko -- a radi se o sobi koja je inače razumna i inteligentna

u svakom pogledu, ali kada pogleda svoju majku,

pojavi se sumanuta ideja i kaže da to nije majka.

Najčešće objašnjenje ovoga,

koje ćete pronaći u svim udžbenicima psihijatrije,

jest frojdovsko i glasi da je taj momak --

i isto se može primijeniti na žene

ali ja ću pričati o momcima --

kada je bio mala beba,

osjećao je snažnu seksualnu privlačnost prema majci.

To je takozvani Edipov kompleks.

Ne kažem da vjerujem u to,

ali to je klasično frojdovsko gledište.

Kako rastete, moždana kora se razvija,

i inhibiraju se latentni seksualni porivi prema vašoj majci.

Hvala Bogu, jer biste inače svi bili seksualno uzbuđeni kada vidite svoju majku.

A onda se dogodi

da vas nešto udari u glavu, ošteti vam moždanu koru,

i omogući da svi latentni porivi izrone,

buknu na površinu, te iznenada i neobjašnjivo

zateknete sebe kako vas seksualno uzbuđuje vlastita majka.

Pa kažete sebi, "Bože, ako je to moja mama,

kako to da me seksualno privlači?

To je sigurno neka druga žena. Neki uljez."

Ta interpretacija vašem oštećenom mozgu jedino ima smisla.

Meni to objašnjenje nikada nije imalo smisla.

Ono je vrlo genijalno, kao i svi frojdovski argumenti --

(smijeh)

-- ali meni nije imalo smisla, jer sam vidio tu istu sumanutost,

pacijent koji ima istu sumanutost prema svojoj pudlici.

(smijeh)

Rekao bi, "Doktore, ovo nije Fifi, izgleda isto kao Fifi,

ali to je neki drugi pas." -- Istina?

E sad pokušajte tu primijeniti frojdovsko objašnjenje.

(smijeh)

Počet ćete govoriti o prikrivenoj sodomiji u ljudi,

ili o sličnom, što je prilično apsurdno.

Dakle, što se stvarno ovdje događa?

Kako bismo objasnili taj čudnovat poremećaj,

proučavamo građu i funkciju normalnih vidnih puteva u mozgu.

Normalno, vidni podražaji dolaze do očne jabučice,

pa idu u vidna područja moždane kore.

Postoji 30 vidnih područja u zatiljnom diijelu mozga,

nakon što se sve to obradi, poruka odlazi u malenu strukturu

po imenu vretenasta vijuga, gdje opažate lica.

Tamo su smješteni neuroni osjetljivi na lica.

Možete ih zvati licem mozga, je l' tako?

O tome sam govorio ranije.

Kad je to područje oštećeno, izgubili ste sposobnost da vidite lice, je l' tako?

Ali iz tog područja, poruka odlazi

u strukturu nazvanu amigdala u limbičkom sustavu,

emocionalnoj srži mozga,

a ta struktura, amigdala,

procijenjuje emotivni značaj onoga što gledate.

Je li to lovina? Grabežnjivac? Partner?

Ili je to nešto beznačajno poput komada tkanine,

ili komada krede ili... ili -- ne bih baš pokazao u to ali --

ili cipela ili nešto poput toga? OK?

Nešto što možete u potpunosti zanemariti.

Ukoliko je amigdala podražena i radi se o nečem važnom,

poruka odlazi u autonomni živčani sustav.

Srce počinje brže kucati,

počinjete se znojiti kako biste oslobodili toplinu koju ćete stvoriti

mišićnim radom.

I sva sreća da je tako jer vam možemo staviti dvije elektrode na dlan

i izmjeriti promjenu otpora kože, koja nastaje znojenjem.

Tako mogu utvrditi, kada gledate nešto,

jeste li uzbuđeni ili niste, OK?

Vratit ću se na to za tren.

Dakle moja je ideja bila da, kada taj momak pogleda u objekt, u svoju --

u bilo koji objekt, zapravo -- to ide u vidna područja

i obrađuje se u vretenastoj vijugi,

i prepoznajete ga kao grašak, stol,

ili svoju majku, OK?

Tada se poruka seli u amigdalu

i odlazi u autonomni živčani sustav.

Ali je možda kod tog momka spona koja ide od amigdale do limbičkog sustava

prekinuta tijekom nesreće.

A zato što je vijuga netaknuta

može još uvijek prepoznati svoju majku,

te reći, "O da, ovo izgleda kao moja majka."

Ali pošto je spona do emocionalnih centara presječena

on kaže, "Ali kako to da, ako je to moja majka, ne osjećam nikakvu toplinu?"

Ili užas, kao što zna biti slučaj. Jel' tako?

(smijeh)

Stoga on kaže, "Kako da opravdam ovaj, neobjašnjivi, nedostatak emocija?

Ovo ne može biti moja majka.

To je neka druga žena koja se pretvara da je moja majka."

Kako to ispitati?

Kada biste bilo koga od prisutnih stavili ispred ekrana

i mjerili galvansku reakciju kože

te prikazali slike na ekranu

mogao bi izmjeriti kako se znojite kada vidite objekt

poput slola ili kišobrana -- naravno, ne znojite se.

Ali ako vam pokažem sliku lava, tigra ili erotsku sliku, počet ćete se znojiti, jel'da?

I, vjerovali ili ne, ako vam pokažem sliku vaše majke --

govorim o normalnim ljudima -- počet ćete se znojiti.

Čak ne morate biti Židov.

(smijeh)

E sad, što se događa ukoliko to pokazujete ovom pacijentu?

Uzmete pacijenta i pokazujete mu slike na ekranu

i mjerite njegovu galvansku reakciju kože.

Stolovi, stolice, tkanina...ništa se ne događa, kao kod normalnih ljudi,

ali kad mu pokažete sliku majke,

galvanska reakcija kože izostaje.

Ne postoji emotivna reakcija prema majci

zato što je prekinuta spona između vidnih područja i emotivnih centara.

Dakle, vid mu je uredan jer su vidna područja netaknuta,

emocije su mu normalne -- smijat će se, plakati... --

ali je spona vid-emocije prekinuta

i to dovodi do sumanutosti da je majka uljez.

To je divan primjer onoga čime se bavimo,

uzmemo bizaran, naizgled neshvatljiv neuropsihijatrijski sindrom,

kažemo da je frojdovsko gledište pogrešno,

te da je moguće pronaći točan mehanizam

u okviru i s pomoću neuroanatomije.

E da, ako taj pacijent ode

i majka ga nazove

on će podići slušalicu i reći, " Ej mama, kako si? Gdje si?"

Ne postoji sumanutost preko telefona.

A onda mu ona nakon sat vremena priđe , a on kaže, "Tko si ti?

Izgledaš kao moja majka." OK?

Razlog je postojanje zasebnog puta,

od slušnih centara u mozgu do emotivnih,

koji nije prekinut nesrećom.

To objašnjava činjenicu zašto majku prepoznaje preko telefona.

A kada je vidi uživo, kaže da je to uljez.

OK! Kako su ti putevi postavljeni u mozgu?

Da li je to urođeno ili zavisi o odgoju?

Tome problemu pristupamo

razmatranjem drugog zanimljivog sindroma poznatog kao fantomski ud.

Svi znate što je fantomski ud.

Kada nekome amputirate ruku ili nogu,

zbog neke bolesti poput gangrene

ili sve učestalijih nesreća,

još uvijek imate jak osjećaj prisustva nestale ruke,

te se to zove fantomska ruka ili noga.

U stvari, možete dobiti fantom skoro pa bilo kojeg dijela tijela.

Vjerovali ili ne, čak i unutrašnjih organa.

Imao sam histerektomirane pacijentice

koje su imale fantomsku maternicu, ukljičujući i menstrualne grčeve

u odgovarajuće doba mjeseca.

Jedan me je student pitao neki dan,

imaju li i fantomski PMS?

(smijeh)

Tema zrela za znanstveno proučavanje...OK

Znači sljedeće pitanje je,

što možemo saznati o fantomskim udovima eksperimentiranjem?

Jedna od stvari koju smo otkrili je

da oko polovice pacijenata s fantomskim udovima

tvrdi kako mogu micati njima.

Potapšat će brata po ramenu,

podići će slušalicu telefona, mahnuti njime.

To su vrlo snažni, živopisni osjećaji.

Pacijent nema sumanute misli.

Zna da ruka nije tu

ali je to ipak snažan osjećaj koji pacijent doživljava.

Ipak, polovini pacijenata se to ne događa.

Fantomski ud -- reći će, "Ali doktore, on je paraliziran.

Fiksiran je, u grču i nepodnošljivo bolan.

Možda bi bol popustila kada bih ga mogao pomaknuti."

Zašto bi fantomski ud bio nepomičan?

Zvuči kao oksimoron.

Ali kada smo pogledali u dokumentaciju,

otkrili smo da je kod pacijeneta s paraliziranim fantomskim udom

ta ruka i prije amputacije bila paralizirana zbog ozljede perifernih živca,

živac koji inervira ruku je prekinut

u, npr., automobilskoj nesreći.

Tako da je pacijent imao pravu ruku koja boli,

koja je u zavoju mjesecima, te je onda

obmanut željom da ukloni bol u ruci

kirurg amputirao ruku,

i onda dobijete fantomsku ruku sa istim bolovima, jel' tako?

To je ozbiljan klinički problem.

Pacijenti postanu depresivni.

Neki čak dovedeni do samoubojstva, OK?

Pa kako onda liječiti taj sindrom?

Zašto se pojavljuje paralizirani fantomski ud?

Kada sam pregledao dokumentaciju, otkrio sam da su imali pravu ruku

i da su živci bili prekinuti,

te da je prava ruka bila paralizirana

i u zavoju nekoliko mjeseci prije amputacije,

i da se bol prenijela na fantom.

Zašto se ovo događa?

Kada je ruka čitava, ali paralizirana,

mozak govor ruci, "Pokreni se",

ali dobiva odgovor, "Neću."

Pokreni se. Neću. Pokreni se. Neću.

I to se ugradi u moždane puteve,

i to nazivamo naučenom paralizom.

Mozak, zbog Hebbianove teorije, uči

da sama naredba da se ruka pomakne

stvara osjećaj paralizirane ruke,

a kada amputirate ruku,

ova naučena paraliza se prenese u sliku vašeg tijela

i u fantom, OK?

Kako pomoći ovim pacijentima?

Kako ga odučiti naučenu paralizu

da biste ga oslobodili iscrpljujućeg grča

fantomske ruke?

Što ako pošaljemo naredbu fantomu,

ali mu damo vizualni odgovor da je naredba poslušana?

Moža biste ga mogli osloboditi fantomske boli i grča.

Kako to postići? Pa...virtualnom stvarnošću.

Ali to košta milijune dolara.

Pronašao sam način da to napravim za tri dolara,

ali nemojte to reći mojim sponzorima.

(smijeh)

Potrebno je napraviti, takozvanu, kutiju zrcala.

Uzmete kartonsku kutiju sa zrcalom u sredini,

i onda stavite fantom -- tako je došao Derek, moj prvi pacijent.

Amputirana mu je ruka prije 10 godina.

Imao je brahijalno otrgnuće, tako da su živci bili presječeni

i ruka paralizirana u zavoju godinu dana, a potom amputirana.

Imao je fantomsku ruku, iscrpljujuće bolnu i nepokretnu.

Bila je to paralizirana fantomska ruka.

Ja sam mu dao tu kutiju sa zrcalom,

koju zovem kutijom zrcala, jel' tako?

I on je stavio lijevu fantomsku ruku unutra,

na lijevu stranu zrcala

i normalnu, zdravu ruku na desnu stranu zrcala,

i zauzeo isti, zgrčeni, položaj

i pogledao u zrcalo -- i što je doživio?

Vidio je kako je fantom "uskrsnuo",

zato što zapravo gleda u zdravu ruku u zrcalu,

koja izgleda kao da je fantom "uskrsnuo".

"Sad", rekao sam, "sad gledaj, mrdaj fantom --

svoje prave prste ili pomiči svoje prave prste dok gledaš zrcalo."

Dobit će dojam da se fantom pomiče, jel' tako?

To je očigledno, ali zapanjujuće je to

da pacijent tada kaže, "O Bože, moj fantom se ponovno pomiče,

a bol i grč nestaju."

I zapamtite, moj prvi pacijent koji je došao --

(Pljesak)

Hvala!

Moj prvi pacijent je došao i pogledao u zrcalo,

a ja sam mu rekao, "Pogledaj odraz fantoma u zrcalu."

I on se počeo hihotati, "Vidim svoj fantom."

Ali nije on glup. Zna da to nije stvarno.

Zna da je to odraz u zrcalu,

ali je to živopisno osjetno iskustvo.

"A sada pomiči svoju normalnu ruku i fantom", rekao sam mu.

On kaže, "O, mogu pomicati fantom. Znate. Boli."

Ja kažem, "Pomakni svoju normalnu ruku."

A on će, "O moj Bože, fantom se ponovno miče, ne mogu vjerovati!

A bol nestaje." OK?

I onda sam rekao, "Zatvori oči."

Zatvorio ih je.

"I pomakni normalnu ruku."

"O, ništa -- opet je u grču."

"OK, otvori oči."

"O Bože, o Bože, opet se pomiče!"

Bio je kao dijete i slastičarnici.

Ovo dokazuje moju teoriju o naučenoj paralizi

i ključnoj ulozi vizualnih ulaznih podataka,

ali neću baš dobiti Nobelovu nagradu

zato što sam nekoga natjerao da pomakne fantomski ud.

(Smijeh)

(Pljesak)

To je potpuno beskorisna sposobnost, ako malo razmislite.

(Smijeh)

Ali onda sam počeo shavćati, da možda i druge vrste paralize

koje možete susresti u neurologiji

možda imaju naučenu komponentu

koje se možete riješiti pomoću zrcala.

Pa sam mu rekao, "Vidi, Derek" --

prije svega, ne može čovjek okolo hodati s zrcalom da bi umanjio bol --

"uzmi ga doma i vježbaj s njim tjedan, dva.

Možda, nakon nekog vremena,

uspiješ odučiti paralizu

i počneš pomicati svoju paraliziranu ruku,

i riješiš se tada boli."

Pristao je i uzeo ga sa sobom.

"Na kraju krajeva to je dva dolara. Nosi ga kući."

I on ga je odnio kući i nakon dva tjedna me nazvao,

i rekao mi, "Doktore, nećete vjerovati."

"Što?"

"Nestao je."

"Što je nestalo?", pitam ja.

Mislio sam da je kutija zrcala nestala.

(Smijeh)

"Ne, ne, ne, znate onog fantoma kojeg sam imao 10 godina?

Nestao je."

Ja sam rekao -- zabrinuo sam se. Rekao sam, Bože,

mislim, promijenio sam ovom čovjeku sliku o tijelu,

a što je s eksperimentiranjem na ljudima, etikom i ostalim?

Rekao sam: "Derek, da li ti to smeta?"

On kaže, "Ne, posljednja tri dana nemam fantomsku ruku

pa ni bol, ni grčeve,

svi bolovi su nestali.

Ali problem je što mi fantomski prsti i dalje vise sa ramena,

a vaša kutija ne doseže do tamo."

(Smijeh)

"Pa ako biste mogli promijeniti dizajn i staviti mi je na čelo

znate, da bih mogao ukloniti i fantomske prste?"

Mislio je da sam mađioničar.

Ali, zašto se ovo dogodilo?

Zato što je mozak suočen s ogromnim konfliktom osjetila.

Dobiva vidne poruke koje kažu da se fantom vratio.

S druge strane, nema odgovarajućeg odziva,

mišićni signali kažu da nema ruke, jel' tako?

A sustav motoričkih naredbi kaže da je ruka tu,

i zbog toga konflikta mozak kaže, ma dovraga,

nema fantoma, nema ruke, jel 'tako?

Povuče se u neku vrstu poricanja -- negira signale.

A kada nestane ruka, nestaje i bol

zato što ne možete imati bol bez tijela.

Tako da je to bonus.

E sad, te tehnika je isprobana na desecima pacijenata

od strane drugih istraživača,

tako da bi se mogla pokazati kao vrijedna za liječenje fantomske boli,

i čak je isprobana u rehabilitaciji nakon moždanog udara.

Moždani udar se smatra oštećenjem živaca,

s kojim ništa ne možete napraviti.

Ali se čini kako je jedan dio paralize također naučen,

i da se može riješiti pomoću zrcala.

Ovo je također je prošlo klinička testiranja,

i pomoglo mnogim pacijentima.

OK, promijenit ću brzinu za treći dio mojeg govora,

koji se odnosi na čudnovat fenomen nazvan sinestezija.

Otkrio ju je Francis Galton u 19. stoljeću.

Inače rođak Charlesa Darwina.

On je istaknuo da postoje određeni ljudi u populaciji,

koji, inače potpuno normalni, imaju sljedeću posebnost --

svaki put kada vide broj on je obojan.

5 je plava, 7 žuta, 8 boje kruške,

9 indigo plava, OK?

Imajte na umu da su oni potpuno normalni u svakom drugom pogledu.

Nekada tonovi evociraju boje.

C je plavo, F zeleno,

drugi ton može biti žut, jel' tako?

Zašto se ovo događa?

Galton je to nazvao sinestezija,

miješanje osjetila.

Sva naša osjetila su odvojena, zasebna.

Ovim ljudima su ona zbrkana.

Zašto?

Jedan od dva aspekta problema je veoma intrigantan.

Sinestezija se javlja u obiteljima,

tako da je Galton rekao da je nasljedna, zasnovana na genetici.

Drugo, sinestezija je -- što me dovodi do poante

glavne teme ovog predavanja, a to je kreativnost --

osam puta češća među umjetnicima

i ostalim kreativnim ljudima u općoj populaciji.

Zašto je tome tako?

Odgovorit ću vam.

Nikada prije nije odgovoreno zašto je tako.

OK, što je sinestezija? Što je izaziva?

Pa, postoje mnoge teorije.

Jedna teorija je da su doslovno ludi.

To baš i nije znanstvena teorija, pa je možemo zanemariti.

Druga teorija je da su napušeni, jel' tako?

E sad, tu bi moglo i biti istine

zato što je puno češća tu nego u San Diegu.

(Smijeh)

OK. Sad, treća teorija kaže --

idemo se zapitati što se zaista događa u sinesteziji? U redu?

Otkrili smo da su regije mozga za boje i brojeve

jedna pored druge u vretenastoj vijugi.

Pa smo rekli da je došlo do slučajnog prespajanja

između boja i brojeva u mozgu.

Tako da svaki put kada vidite broj, vidite i odgovarajuću boju,

i zato dobijete sinesteziju.

Podsjetite se -- zašto se to zbiva?

Zašto bi došlo do prespajanja kod nekih ljudi?

Sjećate se da se pojavljuje u obiteljima?

To vam nešto govori.

I to da postoji abnormalan gen,

mutacija gena, koja uzrokuje abnormalno prespajanje.

Svi mi, kako je dokazano,

smo rođeni s međusobno povezanim regijama mozga.

Svaka regija mozga je povezana s drugom regijom,

i one su uređene tako da stvaraju

karakterističnu modularnu građu odraslog mozga.

Tako da ako postoji gen koji to uređuje,

i ako on mutira,

onda imate smanjenu uređenost između susjednih regija mozga,

a ako je to između brojeva i boja onda dobijete broj-boja sinesteziju.

Ako je između tona i boje onda dobijete ton-boja sinesteziju.

Do sada je sve jasno.

Ali što ako se taj gen ispoljava svugdje u mozgu,

tako da je sve međusobno povezano?

Razmislite što sve umjetnici, pisci i pjesnici imaju zajedničko,

sposobnost da se upuste u metaforičko mišljenje,

povezujući naizgled nepovezive ideje,

kao što je, "to je istok, a Julia je Sunce."

Ne kaže se da je Julia sunce --

znači li to da je ona sjajna kugla vatre?

Mislim, shizofreničari to rade, ali je to sasvim druga priča.

Normalni ljudi kažu da je topla poput sunca,

da je sjajna kao sunce, da je njegovana kao sunce.

Odmah ste našli veze.

Ako pretpostavite da je ovo veće prespajanje

zajedno s konceptima u različitim dijelovima mozga,

onda će to stvoriti veću sklonost

metaforičkom razmišljanju i kreativnosti

u ljudi s sinestezijom.

i otuda osam puta češća pojavnost sinestezije

među pjesnicima, umjetnicima i piscima.

OK -- to je frenološki pogled na sinesteziju.

Posljednja demonstracija -- mogu li dobiti minutu još?

(Pljesak)

OK. Pokazat ću vam da ste svi vi sinesteti, ali to poričete.

Evo nešto što ja zovem marsovska abeceda, baš kao vaša,

A je A, B je B, C je C,

različiti oblici za različite glasove, jel' tako?

Evo imate marsovsku abecedu.

Jedno je Kiki, a jedno je Buba?

Koje je Kiki, a koje Buba?

Koliko vas misli da je ovo Kiki, a ovo Buba? Podignite ruke.

Pa, jedan ili dva mutanata.

(Smijeh)

Koliko vas misli da je ovo Buba, a ovo Kiki? Podignite ruke.

99%

E sad, nitko nije Marsovac, kako ste to uradili?

Zato što ste svi izveli poprečno modeliranje -- sinestetsku apstrakciju --

što znači da mislite da je ova oštra modulacija, Kiki,

u slušnoj kori mozga, trepetljikave stanice se podraže, Kiki,

imitirajućii vizualnu modulaciju -- iznenadnu modulaciju -- tog šiljastog oblika.

Ovo je vrlo važno, jer vam govori

da se vaš mozak prepustio primitivnom --

ali tako je -- izgleda kao blesava iluzija

ali ti fotoni u vašim očima obrađuju taj oblik

i trepetljikave stanice u ušima aktiviraju zvučni obrazac,

ali mozak je sposoban izvući zajednički nazivnik.

To je primitivan oblik apstrakcije,

i sada znamo da se on zbiva u vretenastoj vijugi mozga

zato što kada je on oštećen,

ovi ljudi gube sposobnost da izvedu Buba Kiki,

ali također gube sposobnost za metaforu.

Ako pitate tog čovjeka što znači "Nije zlato sve što sja",

Pacijent na to kaže,

"Pa, ako je metalno i sjajno, ne znači da je zlato.

Morate mu izmjeriti težinu." OK?

Dakle, potpuno su izgubili smisao za metaforu.

Ta regija je oko osam puta veća kod viših --

naročito kod ljudi -- nego kod nižih primata.

Nešto vrlo zanimljivo se događa ovdje u angularnoj vijugi,

zato što je sjecište između sluha, vida i dodira,

i postalo je ogromno kod ljudi -- i nešto se vrlo zanimljivo tu događa.

I ja mislim da je to osnova mnogih sposobnosti jedinstvenih ljudima

kao što je apstrakcija, metafora i kreativnost.

Sva pitanja koja su filozofi proučavali tisućljećima,

mi znanstvenici možemo istraživati snimanjem mozga,

proučavajući pacijente i postavljajući prava pitanja.

Hvala vam.

(Pljesak)

Oprostite na ovome.

(Smijeh)