Siromaštvo nije nedostatak karaktera, već nedostatak novca

"Ideje mogu promijeniti, i zaista mijenjaju svijet", kaže povjesničar Rutger Bregman, iznoseći svoje argumente za jednu provokativnu ideju: zajamčen osnovni prihod. Saznajte više o 500-godišnjoj povijesti ideje i zaboravljenom suvremenom eksperimentu u kojem je, zapravo, bila uspješna -- i zamislite koliko energije i talenta bismo oslobodili, ako bismo se riješili siromaštva jednom zauvijek.

Želio bih započeti jednostavnim pitanjem:

Zašto siromašni donose
toliko loših odluka?

Znam da je pitanje malo grubo,

ali pogledajte podatke.

Siromašni više posuđuju, manje štede,

više puše, manje vježbaju, više piju

i manje zdravo se hrane.

Zašto?

Pa, uobičajeno objašnjenje

jednom je sažela bivša
britanska premijerka, Margaret Thatcher.

Nazvala je siromaštvo "manom ličnosti."

(Smijeh)

U osnovi, nedostatkom karaktera.

Siguran sam da je malo vas
koji biste bili toliko izravni.

No, zamisao da nešto
nije u redu sa siromašnima

nije svojstvena samo gđi. Thatcher.

Neki od vas možda vjeruju
da bi siromašni trebali biti odgovorni

za vlastite greške.

A drugi tvrde da bismo im
trebali pomoći da donose bolje odluke.

No, u biti je pretpostavka ista:

nešto s njima nije u redu.

Kad bismo ih samo mogli promijeniti,

kad bismo ih samo mogli naučiti
kako da žive svoje živote,

kada bi samo slušali.

I da budem iskren,

ovako sam i ja razmišljao vrlo dugo.

Prije samo nekoliko godina sam otkrio

da je sve što sam mislio da znam
o siromaštvu -- pogrešno.

Sve je počelo kad sam slučajno
nabasao na stručni rad

nekoliko američkih psihologa.

Proputovali su čak
13.000 kilometara, sve do Indije,

zbog fascinantnog istraživanja.

A radilo se o eksperimentu
s uzgajivačima šećerne trske.

Trebali biste znati
da ovi zemljoradnici prikupe oko 60%

svog ukupnog godišnjeg prihoda odjednom,

odmah nakon žetve.

Ovo znači da su jedan dio godine
relativno siromašni,

a drugi dio godine bogati.

Istraživači su tražili od njih da ispune
test inteligencije prije i poslije žetve.

Ono što su zatim otkrili,
potpuno me raspametilo.

Zemljoradnici su prije žetve imali
mnogo slabije rezultate na testu.

Učinci života u siromaštvu,
ispostavilo se,

odgovaraju gubitku 14 bodova
kvocijenta inteligencije.

Da budem slikovit,

to je usporedivo s gubitkom noćnog sna,

ili s učincima alkoholizma.

Nekoliko mjeseci kasnije,
čuo sam da Eldar Shafir,

profesor na Sveučilištu Princeton,
jedan od autora ovog istraživanja,

dolazi u Nizozemsku, gdje ja živim.

Sreli smo se u Amsterdamu

kako bismo razgovarali o njegovoj novoj,
revolucionarnoj teoriji siromaštva.

I mogu je sažeti u dvije riječi:

mentalitet oskudice.

Ispada da se ljudi različito ponašaju

kada smatraju za nešto da je oskudno.

A o čemu se radi, nije naročito važno,

bilo da nemaju dovoljno vremena,
novca ili hrane.

Svima vam je poznat taj osjećaj,

kada imate previše obaveza,

ili kada odlažete pauzu za ručak

i šećer u krvi vam padne.

Ovo vam sužava fokus
na trenutni nedostatak,

na sendvič koji morate dobiti odmah,

na sastanak koji počinje za pet minuta,

ili račune koje morate sutra platiti.

I tako dugoročna perspektiva
nestaje s vidika.

Možete to usporediti s novim računalom,

na kojem odjednom radi
deset zahtjevnih programa.

Postaje sve sporiji, čineći greške.

Naposlijetku se zamrzne,

ne zato što je računalo loše,

već zato što ima
previše toga za obaviti odjednom.

Siromašni imaju isti problem.

Ne donose oni glupe odluke
zato što su glupi,

već zato što žive u kontekstu,

u kojem bi bilo tko donosio glupe odluke.

I iznenada sam shvatio

zašto toliko mnogo naših programa
protiv siromaštva ne funkcionira.

Ulaganja u obrazovanje, na primjer,
često su potpuno nedjelotvorna.

Siromaštvo nije nedostatak znanja.

Nedavna analiza 201 istraživanja

o učincima obuke upravljanja novcem,

došla je do zaključka,
da obuka nije imala skoro nikakav učinak.

Nemojte me pogrešno shvatiti,

to ne znači da siromašni ništa ne nauče,

oni zasigurno mogu biti mudriji.

Ali to nije dovoljno.

Ili, kako mi je rekao profesor Shafir,

"To je kao da nekoga učite plivati,

a onda ga bacite u olujno more."

Još se sjećam kako sam sjedio tamo,

zbunjen.

A onda mi je sinulo

da smo ovo mogli shvatiti
desetljećima ranije.

Ovi psiholozi nisu trebali
nikakva složena skeniranja mozga;

samo su morali izmjeriti IQ zemljoradnika,

a testovi inteligencije su izumljeni
prije više od 100 godina.

Zapravo, shvatio sam da sam već čitao
o psihologiji siromaštva.

George Orwell, jedan od najvećih
pisaca koji je ikada postojao,

iz prve ruke je iskusio
siromaštvo 1920-ih.

"Bit siromaštva", pisao je tada,

"je u tome što ono poništava budućnost."

I čudio se, citiram:

"Kako ljudi uzimaju zdravo za gotovo,
da vam mogu držati prodike

i moliti se za vas,
čim vam prihodi padnu

ispod određene razine."

Svaka ova riječ i danas ima odjeka.

Naravno, veliko pitanje glasi:

Što se može učiniti?

Suvremeni ekonomisti imaju
nekoliko rješenja na raspolaganju.

Možemo pomoći siromašnima
s papirologijom,

ili im poslati tekstualnu poruku
kao podsjetnik da plate račune.

Ovaj tip rješenja je uveliko popularan
kod suvremenih političara,

uglavnom stoga što

ne koštaju gotovo ništa.

Mislim da su ova rješenja
simbol našeg doba,

u kojem se toliko često bavimo simptomima,

a ignoriramo osnovni uzrok.

Stoga se pitam:

Zašto samo ne izmjenimo kontekst
u kojem siromašni žive?

Ili, vraćajući se na
računalnu analogiju:

Zašto nastojimo popraviti softver,

kada problem možemo lako riješiti
instaliranjem dodatne memorije?

U tom momentu, profesor Shafir
je odgovorio praznim pogledom.

I nakon nekoliko sekundi je rekao:

"A, razumijem.

Misliš, želiš jednostavno dati
više novca siromašnima

kako bi iskorijenio siromaštvo.

Ah, naravno, to bi bilo sjajno.

Ali, bojim se da ta vrsta
ljevičarske politike

koju imate u Amsterdamu,

ne postoji u SAD-u."

Međutim, je li to zaista
staromodna, ljevičarska ideja?

Sjetio sam se čitanja
o nekom starom planu,

nešto što su predložili
neki od vodećih povijesnih mislioca.

Filozof Thomas More to je prvi puta
nagovjestio u svojoj knjizi "Utopija",

prije više od 500 godina.

A zagovornici toga protežu se
čitavim spektrom, od lijevog do desnog,

od borca za građanska prava,
Martina Luthera Kinga,

do ekonomista Miltona Friedmana.

A radi se o nevjerojatno
jednostavnoj ideji:

zajamčeni osnovni prihod.

Što je to?

Pa, to je lako.

To je mjesečni iznos,
dovoljan da platite osnovno:

hranu, smještaj, obrazovanje.

Posve je bezuvjetan

pa vam nitko neće govoriti
što morate učiniti za to,

i nitko vam neće govoriti
što da radite s tim.

Osnovni prihod nije usluga, već pravo.

Uz njega ne ide nikakva stigma.

I tako saznavši za
pravu prirodu siromaštva,

nisam mogao prestati pitati se:

Je li to zamisao na koju smo svi čekali?

Može li zaista biti tako jednostavno?

I u tri godine koje su uslijedile,

pročitao sam sve što sam mogao naći
o osnovnom prihodu.

Istražio sam na desetke eksperimenata,

koji su izvedeni diljem svijeta

i nije mi trebalo dugo da nabasam
na priču o gradiću koji je uspio,

koji je zaista iskorijenio siromaštvo.

Ali onda ...

skoro svi su zaboravili na to.

Ova priča počinje u Dauphinu, u Kanadi.

1974. godine, svima u ovom gradiću
bio je zajamčen osnovni prihod,

osiguravši da nitko ne padne
ispod granice siromaštva.

Na početku eksperimenta,

vojska istraživača je stigla u grad.

Četiri godine je sve išlo kako treba.

Ali onda je na vlast došla nova vlada

i novi kanadski kabinet nije vidio
mnogo smisla u skupom eksperimentu.

I kada je postalo jasno da nije
preostalo novca za analizu rezultata,

istraživači su odlučili zapakirati
svoje dokumente u nekih 2.000 kutija.

Prošlo je 25 godina,

a onda je Evelyn Forget,
kanadska profesorica,

našla zapise.

Tijekom tri godine, podvrgavala je podatke
svim tipovima statističke analize

i bez obzira što je isprobala,

rezultati su svaki puta bili isti:

eksperiment je bio nevjerojatno uspješan.

Evelyn Forget je otkrila

da su stanovnici Dauphina,
ne samo postali bogatiji,

već i pametniji te zdraviji.

Uspjeh djece u školama
se značajno popravio.

Stopa hospitalizacije
smanjila se za skoro 8,5%.

Obiteljsko nasilje bilo je u padu,

kao i pritužbe na mentalno zdravlje.

A ljudi nisu davali otkaz na poslu.

Jedini koji su malo manje radili
bili su novopečene majke i učenici,

koji su ostajali duže u školi.

Slični rezultati su kasnije otkriveni

u bezbroj drugih eksperimenata
diljem svijeta,

od SAD-a do Indije.

Dakle,

evo šta sam naučio.

Kada se radi o siromaštvu,

mi, bogati, trebali bismo prestati
praviti se da najbolje znamo.

Trebali bismo prestati slati
cipele i igračke siromašnima,

ljudima koje nikada nismo upoznali.

I trebali bismo se otarasiti ogromne
količine pokroviteljskih birokrata,

kada jednostavno možemo njihove plaće

dati siromašnima, kojima trebaju pomagati.

(Pljesak)

Jer, mislim, sjajna stvar kod novca

je što ljudi njime mogu kupiti
ono što im stvarno treba,

umjesto onoga što samoprozvani
"stručnjaci" misle da im treba.

Zamislite samo koliko briljantnih
znanstvenika, poduzetnika i pisaca,

poput Georgea Orwella,

trenutno vene u oskudici.

Zamislite koliko energije
i talenta bismo oslobodili,

kada bismo se riješili siromaštva
jednom i zauvijek.

Vjerujem da bi osnovni prihod
bio poput rizičnog kapitala za ljude.

Ali ne možemo si dozvoliti
da ga ne usvojimo,

jer je siromaštvo užasno skupo.

Samo pogledajte, na primjer,
troškove dječjeg siromaštva u SAD-u.

Procjenjuje se na 500 milijardi
dolara godišnje,

u vidu viših troškova zdravstva,
većih stopa ispisivanja iz škole

i više kriminala.

To je nevjerojatno traćenje
ljudskog potencijala.

Ali razgovarajmo o onome
što je ovdje očito.

Kako bismo si uopće mogli priuštiti
zajamčen osnovni prihod?

Pa, zapravo je mnogo jeftinije
nego što biste pomislili.

U Dauphinu su ga financirali
putem negativnog poreza na prihod.

To znači da vam se prihod nadoplaćuje

čim padnete ispod granice siromaštva.

A u takvom scenariju,

prema najboljim procjenama
naših ekonomista,

za neto trošak od 175 milijardi,

što je četvrtina troškova
vojske SAD-a, ili 1% BDP-a,

mogli biste uzdignuti sve osiromašene
Amerikance iznad granice siromaštva.

Zapravo biste mogli
iskorijeniti siromaštvo.

To bi trebalo biti naš cilj.

(Pljesak)

Vrijeme za ograničene misli
i male pomake je prošlo.

Zaista vjerujem da je došlo vrijeme
za radikalno nove ideje,

a osnovni prihod je mnogo više
od samo još jedne uredbe zakona.

Radi se i o potpuno novoj zamisli
toga šta je zaista posao.

I u tom smislu,

to neće samo osloboditi siromašne,

već i nas ostale.

Danas, milijuni ljudi osjećaju,

da njihovi poslovi nisu od
nekakvog smisla ili značaja.

Nedavna anketa među 230.000 zaposlenih

u 142 zemlje,

otkrila je da svega 13% radnika
zapravo voli svoj posao.

A druga anketa je otkrila
da gotovo 37% britanskih radnika

ima posao za koji smatraju
da ne treba ni postojati.

Kao što je Brad Pitt
rekao u "Klubu boraca",

"Prečesto radimo poslove koje mrzimo,
radi kupovanja gluposti koje ne trebamo."

(Smijeh)

No, nemojte me krivo shvatiti,

ovdje ne govorim
o nastavnicima, čistačima

i njegovateljima.

Kada bi oni prestali raditi,

bili bismo u nevolji.

Govorim o svim tim dobro plaćenim
profesionalcima s odličnim životopisima,

koji zarađuju baveći se ...

P2P sastancima strateških transaktora,

dok mozgaju o vrijednosti dodatka
prekinute kokreacije

u umreženom društvu.

(Smijeh)

(Pljesak)

Ili nešto poput toga.

Samo zamislite još jednom
koliko talenta bacamo u vjetar,

samo zato što govorimo djeci
da će morati "zarađivati za život."

Ili razmislite o izjavi matematičkog
genija iz Facebook-a prije par godina:

"Najbolji umovi moje generacije

razmišljaju kako navesti ljude
da klikaju na oglase."

Ja sam povjesničar.

A ako nas povijest ičemu uči,

to je da stvari mogu biti drugačije.

Ništa nije neizbježno

oko toga kako smo trenutno
postavili društvo i ekonomiju.

Ideje mogu promijeniti,
i mijenjaju svijet.

I mislim da je naročito
u proteklih nekoliko godina

postalo i više nego jasno

da se ne možemo držati statusa quo,

da su nam potrebne nove ideje.

Znam da se mnogi od vas
možda osjećaju pesimistično

zbog budućnosti rastuće nejednakosti,

ksenofobije

i klimatskih promjena.

Ali nije dovoljno samo znati
protiv čega smo.

Trebamo biti i za nešto.

Martin Luther King nije rekao,
"Imam noćnu moru."

(Smijeh)

Imao je san.

(Pljesak)

Dakle ...

ovo je moj san:

vjerujem u budućnost,

u kojoj vrijednost vašeg rada
nije određena

visinom vaše plaće,

već količinom sreće koju širite

i količinom smisla kojeg pružate.

Vjerujem u budućnost,

u kojoj svrha obrazovanja nije u tome
da vas pripremi za novi beskoristan posao,

već za život vrijedan življenja.

Vjerujem u budućnost,

u kojoj život bez siromaštva
nije privilegija,

već pravo koje svi zaslužujemo.

Dakle, tu smo.

Tu smo.

Imamo istraživanja, imamo dokaze

i imamo sredstva.

Dakle, više od 500 godina nakon što je
Thomas More prvi pisao o osnovnom prihodu

i 100 godina nakon što je George Orwell
otkrio istinsku prirodu siromaštva,

svi trebamo promijeniti
svoj pogled na svijet,

jer siromaštvo nije nedostatak karaktera.

Siromaštvo je nedostatak novca.

Hvala.

(Pljesak)