Želio bih započeti jednostavnim pitanjem: Zašto siromašni donose toliko loših odluka? Znam da je pitanje malo grubo, ali pogledajte podatke. Siromašni više posuđuju, manje štede, više puše, manje vježbaju, više piju i manje zdravo se hrane. Zašto? Pa, uobičajeno objašnjenje jednom je sažela bivša britanska premijerka, Margaret Thatcher. Nazvala je siromaštvo "manom ličnosti." (Smijeh) U osnovi, nedostatkom karaktera. Siguran sam da je malo vas koji biste bili toliko izravni. No, zamisao da nešto nije u redu sa siromašnima nije svojstvena samo gđi. Thatcher. Neki od vas možda vjeruju da bi siromašni trebali biti odgovorni za vlastite greške. A drugi tvrde da bismo im trebali pomoći da donose bolje odluke. No, u biti je pretpostavka ista: nešto s njima nije u redu. Kad bismo ih samo mogli promijeniti, kad bismo ih samo mogli naučiti kako da žive svoje živote, kada bi samo slušali. I da budem iskren, ovako sam i ja razmišljao vrlo dugo. Prije samo nekoliko godina sam otkrio da je sve što sam mislio da znam o siromaštvu -- pogrešno. Sve je počelo kad sam slučajno nabasao na stručni rad nekoliko američkih psihologa. Proputovali su čak 13.000 kilometara, sve do Indije, zbog fascinantnog istraživanja. A radilo se o eksperimentu s uzgajivačima šećerne trske. Trebali biste znati da ovi zemljoradnici prikupe oko 60% svog ukupnog godišnjeg prihoda odjednom, odmah nakon žetve. Ovo znači da su jedan dio godine relativno siromašni, a drugi dio godine bogati. Istraživači su tražili od njih da ispune test inteligencije prije i poslije žetve. Ono što su zatim otkrili, potpuno me raspametilo. Zemljoradnici su prije žetve imali mnogo slabije rezultate na testu. Učinci života u siromaštvu, ispostavilo se, odgovaraju gubitku 14 bodova kvocijenta inteligencije. Da budem slikovit, to je usporedivo s gubitkom noćnog sna, ili s učincima alkoholizma. Nekoliko mjeseci kasnije, čuo sam da Eldar Shafir, profesor na Sveučilištu Princeton, jedan od autora ovog istraživanja, dolazi u Nizozemsku, gdje ja živim. Sreli smo se u Amsterdamu kako bismo razgovarali o njegovoj novoj, revolucionarnoj teoriji siromaštva. I mogu je sažeti u dvije riječi: mentalitet oskudice. Ispada da se ljudi različito ponašaju kada smatraju za nešto da je oskudno. A o čemu se radi, nije naročito važno, bilo da nemaju dovoljno vremena, novca ili hrane. Svima vam je poznat taj osjećaj, kada imate previše obaveza, ili kada odlažete pauzu za ručak i šećer u krvi vam padne. Ovo vam sužava fokus na trenutni nedostatak, na sendvič koji morate dobiti odmah, na sastanak koji počinje za pet minuta, ili račune koje morate sutra platiti. I tako dugoročna perspektiva nestaje s vidika. Možete to usporediti s novim računalom, na kojem odjednom radi deset zahtjevnih programa. Postaje sve sporiji, čineći greške. Naposlijetku se zamrzne, ne zato što je računalo loše, već zato što ima previše toga za obaviti odjednom. Siromašni imaju isti problem. Ne donose oni glupe odluke zato što su glupi, već zato što žive u kontekstu, u kojem bi bilo tko donosio glupe odluke. I iznenada sam shvatio zašto toliko mnogo naših programa protiv siromaštva ne funkcionira. Ulaganja u obrazovanje, na primjer, često su potpuno nedjelotvorna. Siromaštvo nije nedostatak znanja. Nedavna analiza 201 istraživanja o učincima obuke upravljanja novcem, došla je do zaključka, da obuka nije imala skoro nikakav učinak. Nemojte me pogrešno shvatiti, to ne znači da siromašni ništa ne nauče, oni zasigurno mogu biti mudriji. Ali to nije dovoljno. Ili, kako mi je rekao profesor Shafir, "To je kao da nekoga učite plivati, a onda ga bacite u olujno more." Još se sjećam kako sam sjedio tamo, zbunjen. A onda mi je sinulo da smo ovo mogli shvatiti desetljećima ranije. Ovi psiholozi nisu trebali nikakva složena skeniranja mozga; samo su morali izmjeriti IQ zemljoradnika, a testovi inteligencije su izumljeni prije više od 100 godina. Zapravo, shvatio sam da sam već čitao o psihologiji siromaštva. George Orwell, jedan od najvećih pisaca koji je ikada postojao, iz prve ruke je iskusio siromaštvo 1920-ih. "Bit siromaštva", pisao je tada, "je u tome što ono poništava budućnost." I čudio se, citiram: "Kako ljudi uzimaju zdravo za gotovo, da vam mogu držati prodike i moliti se za vas, čim vam prihodi padnu ispod određene razine." Svaka ova riječ i danas ima odjeka. Naravno, veliko pitanje glasi: Što se može učiniti? Suvremeni ekonomisti imaju nekoliko rješenja na raspolaganju. Možemo pomoći siromašnima s papirologijom, ili im poslati tekstualnu poruku kao podsjetnik da plate račune. Ovaj tip rješenja je uveliko popularan kod suvremenih političara, uglavnom stoga što ne koštaju gotovo ništa. Mislim da su ova rješenja simbol našeg doba, u kojem se toliko često bavimo simptomima, a ignoriramo osnovni uzrok. Stoga se pitam: Zašto samo ne izmjenimo kontekst u kojem siromašni žive? Ili, vraćajući se na računalnu analogiju: Zašto nastojimo popraviti softver, kada problem možemo lako riješiti instaliranjem dodatne memorije? U tom momentu, profesor Shafir je odgovorio praznim pogledom. I nakon nekoliko sekundi je rekao: "A, razumijem. Misliš, želiš jednostavno dati više novca siromašnima kako bi iskorijenio siromaštvo. Ah, naravno, to bi bilo sjajno. Ali, bojim se da ta vrsta ljevičarske politike koju imate u Amsterdamu, ne postoji u SAD-u." Međutim, je li to zaista staromodna, ljevičarska ideja? Sjetio sam se čitanja o nekom starom planu, nešto što su predložili neki od vodećih povijesnih mislioca. Filozof Thomas More to je prvi puta nagovjestio u svojoj knjizi "Utopija", prije više od 500 godina. A zagovornici toga protežu se čitavim spektrom, od lijevog do desnog, od borca za građanska prava, Martina Luthera Kinga, do ekonomista Miltona Friedmana. A radi se o nevjerojatno jednostavnoj ideji: zajamčeni osnovni prihod. Što je to? Pa, to je lako. To je mjesečni iznos, dovoljan da platite osnovno: hranu, smještaj, obrazovanje. Posve je bezuvjetan pa vam nitko neće govoriti što morate učiniti za to, i nitko vam neće govoriti što da radite s tim. Osnovni prihod nije usluga, već pravo. Uz njega ne ide nikakva stigma. I tako saznavši za pravu prirodu siromaštva, nisam mogao prestati pitati se: Je li to zamisao na koju smo svi čekali? Može li zaista biti tako jednostavno? I u tri godine koje su uslijedile, pročitao sam sve što sam mogao naći o osnovnom prihodu. Istražio sam na desetke eksperimenata, koji su izvedeni diljem svijeta i nije mi trebalo dugo da nabasam na priču o gradiću koji je uspio, koji je zaista iskorijenio siromaštvo. Ali onda ... skoro svi su zaboravili na to. Ova priča počinje u Dauphinu, u Kanadi. 1974. godine, svima u ovom gradiću bio je zajamčen osnovni prihod, osiguravši da nitko ne padne ispod granice siromaštva. Na početku eksperimenta, vojska istraživača je stigla u grad. Četiri godine je sve išlo kako treba. Ali onda je na vlast došla nova vlada i novi kanadski kabinet nije vidio mnogo smisla u skupom eksperimentu. I kada je postalo jasno da nije preostalo novca za analizu rezultata, istraživači su odlučili zapakirati svoje dokumente u nekih 2.000 kutija. Prošlo je 25 godina, a onda je Evelyn Forget, kanadska profesorica, našla zapise. Tijekom tri godine, podvrgavala je podatke svim tipovima statističke analize i bez obzira što je isprobala, rezultati su svaki puta bili isti: eksperiment je bio nevjerojatno uspješan. Evelyn Forget je otkrila da su stanovnici Dauphina, ne samo postali bogatiji, već i pametniji te zdraviji. Uspjeh djece u školama se značajno popravio. Stopa hospitalizacije smanjila se za skoro 8,5%. Obiteljsko nasilje bilo je u padu, kao i pritužbe na mentalno zdravlje. A ljudi nisu davali otkaz na poslu. Jedini koji su malo manje radili bili su novopečene majke i učenici, koji su ostajali duže u školi. Slični rezultati su kasnije otkriveni u bezbroj drugih eksperimenata diljem svijeta, od SAD-a do Indije. Dakle, evo šta sam naučio. Kada se radi o siromaštvu, mi, bogati, trebali bismo prestati praviti se da najbolje znamo. Trebali bismo prestati slati cipele i igračke siromašnima, ljudima koje nikada nismo upoznali. I trebali bismo se otarasiti ogromne količine pokroviteljskih birokrata, kada jednostavno možemo njihove plaće dati siromašnima, kojima trebaju pomagati. (Pljesak) Jer, mislim, sjajna stvar kod novca je što ljudi njime mogu kupiti ono što im stvarno treba, umjesto onoga što samoprozvani "stručnjaci" misle da im treba. Zamislite samo koliko briljantnih znanstvenika, poduzetnika i pisaca, poput Georgea Orwella, trenutno vene u oskudici. Zamislite koliko energije i talenta bismo oslobodili, kada bismo se riješili siromaštva jednom i zauvijek. Vjerujem da bi osnovni prihod bio poput rizičnog kapitala za ljude. Ali ne možemo si dozvoliti da ga ne usvojimo, jer je siromaštvo užasno skupo. Samo pogledajte, na primjer, troškove dječjeg siromaštva u SAD-u. Procjenjuje se na 500 milijardi dolara godišnje, u vidu viših troškova zdravstva, većih stopa ispisivanja iz škole i više kriminala. To je nevjerojatno traćenje ljudskog potencijala. Ali razgovarajmo o onome što je ovdje očito. Kako bismo si uopće mogli priuštiti zajamčen osnovni prihod? Pa, zapravo je mnogo jeftinije nego što biste pomislili. U Dauphinu su ga financirali putem negativnog poreza na prihod. To znači da vam se prihod nadoplaćuje čim padnete ispod granice siromaštva. A u takvom scenariju, prema najboljim procjenama naših ekonomista, za neto trošak od 175 milijardi, što je četvrtina troškova vojske SAD-a, ili 1% BDP-a, mogli biste uzdignuti sve osiromašene Amerikance iznad granice siromaštva. Zapravo biste mogli iskorijeniti siromaštvo. To bi trebalo biti naš cilj. (Pljesak) Vrijeme za ograničene misli i male pomake je prošlo. Zaista vjerujem da je došlo vrijeme za radikalno nove ideje, a osnovni prihod je mnogo više od samo još jedne uredbe zakona. Radi se i o potpuno novoj zamisli toga šta je zaista posao. I u tom smislu, to neće samo osloboditi siromašne, već i nas ostale. Danas, milijuni ljudi osjećaju, da njihovi poslovi nisu od nekakvog smisla ili značaja. Nedavna anketa među 230.000 zaposlenih u 142 zemlje, otkrila je da svega 13% radnika zapravo voli svoj posao. A druga anketa je otkrila da gotovo 37% britanskih radnika ima posao za koji smatraju da ne treba ni postojati. Kao što je Brad Pitt rekao u "Klubu boraca", "Prečesto radimo poslove koje mrzimo, radi kupovanja gluposti koje ne trebamo." (Smijeh) No, nemojte me krivo shvatiti, ovdje ne govorim o nastavnicima, čistačima i njegovateljima. Kada bi oni prestali raditi, bili bismo u nevolji. Govorim o svim tim dobro plaćenim profesionalcima s odličnim životopisima, koji zarađuju baveći se ... P2P sastancima strateških transaktora, dok mozgaju o vrijednosti dodatka prekinute kokreacije u umreženom društvu. (Smijeh) (Pljesak) Ili nešto poput toga. Samo zamislite još jednom koliko talenta bacamo u vjetar, samo zato što govorimo djeci da će morati "zarađivati za život." Ili razmislite o izjavi matematičkog genija iz Facebook-a prije par godina: "Najbolji umovi moje generacije razmišljaju kako navesti ljude da klikaju na oglase." Ja sam povjesničar. A ako nas povijest ičemu uči, to je da stvari mogu biti drugačije. Ništa nije neizbježno oko toga kako smo trenutno postavili društvo i ekonomiju. Ideje mogu promijeniti, i mijenjaju svijet. I mislim da je naročito u proteklih nekoliko godina postalo i više nego jasno da se ne možemo držati statusa quo, da su nam potrebne nove ideje. Znam da se mnogi od vas možda osjećaju pesimistično zbog budućnosti rastuće nejednakosti, ksenofobije i klimatskih promjena. Ali nije dovoljno samo znati protiv čega smo. Trebamo biti i za nešto. Martin Luther King nije rekao, "Imam noćnu moru." (Smijeh) Imao je san. (Pljesak) Dakle ... ovo je moj san: vjerujem u budućnost, u kojoj vrijednost vašeg rada nije određena visinom vaše plaće, već količinom sreće koju širite i količinom smisla kojeg pružate. Vjerujem u budućnost, u kojoj svrha obrazovanja nije u tome da vas pripremi za novi beskoristan posao, već za život vrijedan življenja. Vjerujem u budućnost, u kojoj život bez siromaštva nije privilegija, već pravo koje svi zaslužujemo. Dakle, tu smo. Tu smo. Imamo istraživanja, imamo dokaze i imamo sredstva. Dakle, više od 500 godina nakon što je Thomas More prvi pisao o osnovnom prihodu i 100 godina nakon što je George Orwell otkrio istinsku prirodu siromaštva, svi trebamo promijeniti svoj pogled na svijet, jer siromaštvo nije nedostatak karaktera. Siromaštvo je nedostatak novca. Hvala. (Pljesak)