Kate Hartman: Umjetnost odjevne komunikacije

Umjetnica Kate Hartman koristi elektroniku koja se može odjenuti ne bi li istražila kako komuniciramo, s nama samima i sa svijetom. U ovom uvrnutom govoru koji nas tjera na razmišljanje pokazuje nam "Pričaj sam sa sobom šešir", "Srce na napuhavanje", "Odijelo za obuhvaćanje glečera" i druge neočekivane uređaje.

Zovem se Kate Hartman.

I volim praviti uređaje

koji se igraju s načinima

na koje se povezujemo i komuniciramo.

Posebno me zanima kako se mi, kao ljudi,

povezujemo sami sa sobom, s drugima

i svijetom oko nas.

(Smijeh)

Da bih vam dala nešto konteksta,

kako je June rekla, umjetnica sam, tehnologinja i edukatorica.

Podučavam predmete fizičkog računalstva

i nosive elektronike.

Većina toga što radim je ili nosivo

ili nekako povezano s ljudskim likom.

I tako svaki put kada pričam o tome što radim,

volim kratko objasniti

razlog zašto su tijela bitna.

Prilično je jednostavno:

svi imaju jedno -- svi vi.

Mogu jamčiti, svi u ovoj sobi,

svi vi tamo, ljudi u udobnim stolicama,

ljudi u gornjem dijelu s laptopima --

svi mi imamo tijelo.

Nemojte se sramiti.

To je nešto što nam je zajedničko

i služi kao osnovno sučelje za svijet.

Dakle, kad radite kao konstruktor interakcija

ili kao umjetnik koji se bavi sudjelovanjem --

stvaranjem stvari koje žive na, u ili oko ljudskog oblika --

to je stvarno moćan prostor za rad.

Tako je i u mom poslu;

koristim veliku količinu materijala i alata.

Stoga koristim gotovo sve, od radioodašiljača

do lijevaka i plastičnih cijevi.

I da vam kažem malo o stvarima koje pravim;

najlakši način da započnem priču

je sa šeširom.

Dakle, sve je počelo prije nekoliko godina

kasno jedne noći kada sam sjedila u podzemnoj željeznici vozeći se kući

i razmišljala.

A ja sam osoba koja je sklona tome da previše razmišlja i premalo priča.

Tako sam razmišljala kako bi moglo biti super

kada bih samo mogla uzeti sav taj žamor --

kao sve ove zvukove mojih misli u glavi --

kada bih ih fizički mogla osloboditi

i izvući u takvu obliku

da ih mogu podijeliti s nekim drugim.

Tako sam otišla kući i napravila prototip ovakvog šešira.

Nazvala sam ga Mrmljajući Šešir

zato što je emitirao te mrmljajuće zvukove

koji su na neki način bili privezani uz tebe,

ali si ih mogao odvojiti

i podijeliti s nekim drugim.

(Smijeh)

Također pravim i druge kape.

Ova se zove Pričaj Sa Sobom Šešir.

(Smijeh)

Više-manje objašnjava sam sebe.

On fizički izrezuje prostor za pričanje za pojedinca.

Kada naglas govorite,

zvuk se vašeg glasa kanalizira natrag u vaše uši.

(Smijeh)

Dakle, kada pravim ove stvari,

nije zapravo toliko stvar u samom objektu,

nego u negativnom prostoru oko objekta.

Što se događa kada osoba stavi tu stvar na sebe?

Kakvu vrstu iskustva ima?

I kako je ona promijenjena nošenjem toga?

Dakle, mnogi se od tih uređaja

zapravo usredotočuju na načine na koje se povezuju sami sa sobom.

Ovaj ovdje uređaj zove se Slušač Stomaka.

To je alat

koji zapravo omogućuje pojedincu

da sluša vlastite iznutrice.

(Smijeh)

Neke od tih stvari

više su usmjerene prema izražavanju i komunikaciji.

Tako je Srce Na Napuhavanje

vanjski organ

koji nosilac može upotrijebiti da bi se izrazio.

Dakle, može ga zapravo napuhati i ispuhati

suglasno svojim osjećajima.

Na taj način mogu izraziti sve od divljenja i požude

do tjeskobe i ljutnje.

(Smijeh)

Neki od njih su zapravo predviđeni

za posredovanje u iskustvima.

Takav je Diskomunikator, uređaj za svađe.

(Smijeh)

On zapravo dozvoljava intenzivnu izmjenu emocija,

ali služi za upijanje

posebnosti riječi koje su oslobođene.

(Smijeh)

I na kraju,

neki od tih uređaja služe samo kao pozivi.

Tako Naginjač Uha doslovno stavlja nešto na dohvat,

tako da netko može zgrabiti vaše uho

i reći što ima za reći.

Premda me zanimaju ljudski

međuodnosi,

također razmatram načine

na koje se povezujemo sa svijetom oko nas.

Kada sam prvi put živjela u New Yorku, prije nekoliko godina,

mnogo sam razmišljala

o poznatim arhitektonskim oblicima koji su me okruživali

i kako bih se htjela bolje povezati s njima.

Pomislila sam : „Pa hej!

Možda, ako se želim bolje povezati sa zidovima,

moram biti više nalik zidovima“.

Tako sam napravila nosivi zid

koji sam mogla nositi kao ruksak.

Onda bih ga stavila na sebe

i na neki se način fizički mijenjala,

tako da mogu ili pridonijeti ili kritizirati

prostore koji su me okruživali.

(Smijeh)

I skačući s toga,

razmišljajući izvan izgrađenog okoliša u prirodni svijet,

imam taj projekt u tijeku pod imenom „Botanicols“ --

koji zapravo omogućuje kućnim biljkama

dodir s ljudskim komunikacijskim protokolima.

Kad je biljka žedna,

ona zapravo može nazvati

ili poslati poruku poslužitelju kao što je Twitter.

To stvarno mijenja ljudsko-biljnu dinamiku

zato što jedna biljka

može izraziti svoje potrebe

tisućama ljudi u isto vrijeme.

I tako, razmišljajući o ljestvici,

moja posljednja opsesija

su zapravo ledenjaci -- naravno.

Ledenjaci su tako veličanstvena bića

i postoji mnogo razloga za opsjednutost njima,

ali ono što me posebno zanima

su ljudsko-ledenjački odnosi.

(Smijeh)

Zato što se čini da postoji problem:

ledenjaci nas zapravo napuštaju.

Oni se ujedno smanjuju i povlače,

a neki su i potpuno nestali.

Dakle, zapravo trenutno živim u Kanadi,

tako da sam posjetila jednog od mojih lokalnih ledenjaka.

Ovaj je posebno zanimljiv

zato što, od svih ledenjaka u Sjevernoj Americi,

prima najviše ljudskog prometa u godini.

Oni zapravo imaju buseve koji voze gore i preko bočnih morena

i ostavljaju ljude na površini ledenjaka.

To me stvarno natjeralo na razmišljanje

o iskustvu prvog susreta.

Kada upoznam ledenjak prvi put,

što napravim?

Ne postoji nikakav društveni protokol za to.

Ja stvarno ne znam

kako reći „bok“.

Trebam li urezati poruku u snijeg?

Ili možda mogu sastaviti jednu

od točaka i crtica kocki leda --

Morsov kod kocke leda?

Ili si možda moram napraviti pomagalo za pričanje,

kao npr. ledeni megafon

koji mogu koristiti kako bih pojačala svoj glas

kada ga usmjerim prema ledu?

Zapravo, najzadovoljavajuće iskustvo koje sam imala

jest čin slušanja,

što je doista potrebno u svakom dobrom odnosu.

Stvarno me iznenadilo koliko je to utjecalo na mene.

Ovaj vrlo osnovni pomak u mojoj fizičkoj orijentaciji

pomogao mi je promijeniti moju perspektivu

u odnosu na ledenjak.

S obzirom da koristimo uređaje

da bismo shvatili kako se povezujemo sa svijetom ovih dana,

napravila sam uređaj koji se zove Odijelo Za Obuhvaćanje Ledenjaka.

(Smijeh)

Napravljen je od materijala koji reflektira toplinu

i služi za posredovanje u temperaturnoj razlici

između ljudskog tijela i leda ledenjaka.

I opet, to je poziv

koji traži od ljudi da legnu na ledenjak

i daju mu zagrljaj.

Dakle, da, ovo je zapravo tek početak.

To su početna razmišljanja za taj projekt.

I baš kao s ovih zidom, kako sam htjela biti više poput zida,

s ovim projektom bih zapravo htjela uzeti više ledenjački tempo.

Stoga, moja namjera

je uzeti ga sljedećih 10 godina

i otići na niz suradničkih projekata

gdje radim s ljudima iz različitih područja --

umjetnicima, inženjerima, znanstvenicima --

da nekako na ovom projektu

radim na tome kako možemo poboljšati ljudsko-ledenjačke odnose.

Dakle, izvan toga, u zaključku,

htjela bih reći da smo u tom razdoblju

razdoblju komunikacije i proliferacije uređaja.

Stvarno je ogromno, uzbudljivo i seksi,

ali mislim da je stvarno bitno

razmisliti o tome kako možemo istovremeno

zadržati osjećaj za zapitkivanje i osjećaj za kritiziranje

uređaja koje koristimo i načina na koje se povezujemo sa svijetom.

Hvala.

(Pljesak)