Esther Perel: Tajna žudnje u dugovječnim odnosima

U dugovječnim odnosima često očekujemo da nam naša voljena osoba bude i najbolji prijatelj i erotični partner. Ali, kao što Esther Perel tvrdi, dobar i predan seks zasniva se na dvije oprečne potrebe: potrebi za sigurnošću i potrebi za iznenađenjem. Dakle, kako održati želju? Duhovito i elokventno, Perel nas uvodi u čaroliju erotske inteligencije.

Dakle, zašto dobar seks tako često blijedi,

čak i kod parova koji se i danas vole kao nekad?

I zašto fina intimnost ne jamči dobar seks,

suprotno popularnom uvjerenju?

Ili, sljedeće bi pitanje bilo,

možemo li žudjeti za nečime što već imamo?

To je pitanje za milijun dolara, zar ne?

I zašto je zabranjeno toliko erotično?

Zašto prijestup potiče žudnju?

I zašto seks rezultira djecom,

a djeca su katastrofa za žudnju u braku?

To je svojevrstan fatalni udarac na erotičnost, zar ne?

Kad volite, kako se osjećate ?

A kad osjećate žudnju, po čemu je to drugačije?

To su neka od najvažnijih pitanja

mojih istraživanja

o prirodi erotske žudnje

i dilemama koje ju prate u suvremenom ljubavnom životu.

Putujem svijetom,

i primjećujem da,

gdje god se pojavi romantika,

čini se da je ugrožena žudnja.

Kriza žudnje, kao osobnog osjećaja želje --

žudnje kao izričaja naše osobnosti,

naše slobode izbora, našeg identiteta,

žudnje koja je postala središnjim pojmom

suvremenog ljubavnog života i individualističkog društva.

Znate, ovo je prvi put u ljudskoj povijesti

da želimo iskusiti seksualnost kroz dugo razdoblje

ne zato što želimo 14-ero djece,

koje trebamo jer mnogi od njih neće preživjeti,

i ne zato što je to ženina bračna obveza,.

Ovo je prvi put da želimo seks na duge staze

zbog užitka i povezanosti koji su ukorijenjeni u žudnji.

Što održava žudnju živom i zašto je to tako teško?

Mislim da je bit održavanja žudnje u predanoj vezi,

u pomirenju dviju temeljnih ljudskih potreba.

S jedne strane želimo sigurnost, predvidljivost,

sigurnost, zavisnost, pouzdanost, trajnost ---

sva ona temeljna iskustva našeg života

koja zovemo domom.

Ali imamo jednako jaku potrebu -- i muškarci i žene --

za avanturom, novinama, rizikom,
tajanstvenošću, opasnošću,

za nepoznatim, neočekivanim, za iznenađenjem --

shvaćate -- za putovanjem.

Dakle, pokušaj da svoju potrebu za sigurnošću

objedinimo s potrebom za avanturom
u jednoj romantičnoj vezi,

odnosno ono što danas nazivamo strasnim brakom,

nekad su bili suprotni pojmovi.

Brak je bio ekonomska institucija

koja vam je dala doživotno partnerstvo

u obliku djece, društvenog položaja,

prava nasljeđivanja i zajedništva.

Danas od svog partnera još uvijek želimo sve to,

ali još želim da mi budeš i najbolji prijatelj

i osoba kojoj se mogu povjeriti i strastveni ljubavnik,

a još živimo i dvostruko duže.

(Smijeh)

Od jedne osobe, zapravo, tražimo

ono što nam je nekad davalo cijelo selo:

daj mi osjećaj pripadnosti, identitet, trajnost,

ali daj mi i transcedenciju i zagonetnost
i zadivljenost, sve u jednom.

Utješi me, uzbudi me.

Daj mi nešto novo, daj mi nešto poznato.

Budi predvidljiv, iznenadi me.

I mislimo da je to naprosto tako, da nam u tome
mogu pomoći igračke i ženstveno rublje.

(Pljesak)

Sad dolazimo do sušte stvarnosti ove priče, zar ne?

Ja vjerujem da je na neki način -- a vratit ću se još na to --

kriza žudnje često kriza mašte.

No, dakle, zašto dobar seks često blijedi?

Kakav je odnos između ljubavi i žudnje?

Kako su povezane, a kako se razlikuju?

Jer u tome je tajna erotičnosti.

Ako postoji glagol koji ide uz "ljubav",
za mene je to "imati".

A ako postoji glagol uz "žudnju", onda je to "željeti".

U ljubavi, želimo imati, želimo poznavati ljubljenog.

Želimo smanjiti međusobnu udaljenost, stisnuti razmak.

Želimo neutralizirati napetosti. Želimo bliskost.

Ali u žudnji nastojimo da baš ne idemo
opet na ista mjesta na kojima smo već bili.

Poznati zaključci nisu nam više zanimljivi,
ne zaokupljaju našu pažnju.

U žudnji želimo Drugog, nekoga
na drugoj strani koga možemo posjetiti,

s kime možemo provesti neko vrijeme,

da vidimo što se događa u njihovoj "crvenoj četvrti".

U žudnji, tražimo most koji ćemo prijeći.

Ili, drugim riječima, ja ponekad kažem: vatri treba zrak.

Žudnja treba prostor.

Kad se to tako kaže, često to zvuči apstraktno.

Zato sam na put krenula s pitanjem .

U posljednjih nekoliko godina bila sam u više od 20 zemalja

s knjigom "Parenje u zarobljeništvu" i pitala sam ljude:

U kojim situacijama osjećate
da vas vaš partner najviše privlači?

Ne mora to nužno biti seksualno, ali da vas jako privlači.

I bez obzira na kulturu, religiju, spol --

osim u jednom slučaju -- nekoliko se
odgovora neprekidno ponavlja.

Prva je grupa: Partnerica me najviše privlači

kad je na putu, kad smo odvojeni,
kad se ponovno sretnemo.

Zapravo, kad ponovno oživim

svoju sposobnost da se zamislim s partnerom,

kad moja mašta proradi,

i proizlazi iz odsutnosti i čežnje,

koja je glavni sastojak žudnje.

No, druga je grupa još zanimljivija:

Moj me partner najviše privlači

kad ga vidim u studiju, na pozornici,

kad je u svom elementu, kad radi nešto sa strašću,

kad ga vidim na zabavi kako plijeni pažnju drugih ljudi,

kad je gledam kako vlada situacijom.

Promatranje partnera kako zrači samopouzdanjem

vjerojatno pruža najveće od svih uzbuđenja.

Zrači, u smislu samodostatnosti.

Gledam tu osobu -- inače, u žudnji

ljudi rijetko o tome govore, kad se stopimo u jedno,

pet centimetara jedno od drugoga.
Ne znam koliko je to u inčima.

Ali to nije ni onda kad je ta osoba toliko daleko

da je više ne vidite.

To se događa kad svog partnera
gledam s ugodne udaljenosti,

kad je ta osoba koja mi je već toliko poznata,

odjednom u trenutku ponovno
tajnovita, pomalo nedohvatljiva.

I upravo u tom prostoru između mene i drugog
nalazi se erotski elan,

nalazi se kretnja prema onom drugom.

Jer ponekad, kako to kaže Proust,

čarolija nije u putovanju u nove krajeve,

nego u novom pogledu na poznate stvari.

I zato, kad vidim svog partnera samostalnog,

kako radi nešto čime je potpuno obuzet ili obuzeta ,

gledam tu osobu i u trenutku
dobivam pogled iz druge perspektive

i otvaram se tajnama koje žive tu, pored mene.

I onda, još važnije, u tom opisivanju drugoga

ili sebe -- jer to je isto -- najzanimljivije je to

da u žudnji nema potrebe.

Nitko nikoga ne treba.

Nema brižnosti u žudnji.

Brižnost je moćna ljubav. Ona je snažan anti-afrodizijak.

Još nisam srela nekog tko je uzbuđen

nekime tko ga treba.

Željeti ga je jedna stvar. Ali potreba je hladan tuš,

a to je ženama oduvijek poznato,

jer svako spominjanje roditeljstva

u pravilu će smanjiti erotski naboj.

S razlogom, zar ne?

Treća skupina odgovora glasi:

Kad sam iznenađena, kad se smijemo zajedno,

kao što mi je netko u uredu danas rekao,

kad je u smokingu, na što sam odgovorila:

ili je smoking ili su kaubojske čizme.

No u osnovi, to je onda kad postoji nešto novo.

Ali ne radi se o novim seksualnim pozama.
Ne radi se o repertoaru tehnika.

Novost je: Koji dio sebe prikazujete?

Koji se dio vas upravo sad može vidjeti?

Jer, na neki se način može reći:

Seks nije nešto što radiš, zar ne?

Seks je mjesto na koje ideš. To je prostor u koji ulaziš

u sebi i s drugim, ili drugima.

Kamo vi idete u seksu?

S kojim se dijelovima sebe povezujete?

Što ondje želite izraziti?

Je li to mjesto za transcedenciju i duhovno ujedinjenje?

Je li to mjesto za nestašnost i mjesto
gdje na siguran način možete biti agresivni?

Je li to mjesto na kojem se napokon možeš predati

bez preuzimanja odgovornosti za sve?

Je li to mjesto gdje možeš izraziti svoje djetinjaste želje?

Što se ondje ispoljava? To je jezik.

To nije samo ponašanje.

Mene zanima poetičnost tog jezika.

Zbog toga sam počela istraživati
koncept erotske inteligencije.

Znate, životinje imaju seks.

Oko toga se sve vrti, to je biologija, to je prirodni instinkt.

Mi smo jedini koji imamo erotski život,

To znači da ljudska mašta preobražava seksualnost.

Mi smo jedini koji satima možemo voditi ljubav,

osjećati se blaženo, doživljavati višestruke orgazme,

a da nikog ne dodirnemo, jer sve to samo zamišljamo.

Dovoljno je naslućivati. Ne moramo to uopće raditi.

Možemo iskusiti onu snažnu stvar koja se zove iščekivanje,

ona je građevni element žudnje,

sposobnost da zamislimo nešto, kao da se stvarno događa,

da doživimo nešto kao da se
stvarno događa, dok se u isto vrijeme

i ništa ne događa, i sve se događa.

Zato kad sam počela razmišljati o eroticizmu,

počela sam razmišljati o poetičnosti seksa,

pa ako na to gledam kao na inteligenciju,

onda je to nešto što razvijate.

Koji su sastojci? Mašta, zaigranost,

novine, znatiželja, tajanstvenost,

No, središnji je dio onaj koji nazivamo maštovitost.

No, još važnije, da bih počela uviđati

koji su to parovi koji imaju iskru erotike,

što to održava žudnju, morala sam se vratiti

izvornoj definiciji eroticizma,

mističnoj definiciji, i to sam napravila

kroz razdvajanje, kroz promatranje traume,

koja je njeno naličje. Promatrala sam

zajednicu u kojoj sam odrastala,

zajednicu u Belgiji, u kojoj su svi preživjeli Holokaust,

i u toj su zajednici bile dvije grupe ljudi:

oni koji nisu umrli i oni koji su se ponovno rodili.

Oni koji nisu umrli često su živjeli čvrsto prizemljeni,

nisu mogli doživjeti užitak, povjerenje,

jer kad ste na oprezu, zabrinuti, napeti

i nesigurni, ne možete podići glavu

i poletjeti u slobodan prostor, biti zaigrani, sigurni i maštoviti.

Oni koji su se ponovno rodili bili su oni

koji su doživljavali erotičnost kao protuotrov smrti.

Znali su kako da se održe živima.

Kad su mi parovi s kojima sam radila
govorili o nedostatku seksa

ponekad bih čula ljude da kažu: "Želim više seksa",

ali ljudi uglavnom žele bolji seks,

a "bolje" znači ponovno se povezati
s onom kvalitetom životnosti,

živosti, obnove, živahnosti, erosa, energije

koje im je seks nekad donosio, ili koje su se nadali

da će im seks donijeti.

Onda sam počela postavljati drugačije pitanje.

Pitanje je počelo s: "Isključim se kad ..."

"Svoju žudnju isključim kad ..." nije isto pitanje kao

"Moju žudnju gasi ..." ili "Ti me gasiš kad ..."

Pa su ljudi počinjali govoriti; "Ugasim se

kad se osjećam mrtvim iznutra, kad ne volim svoje tijelo,

kad se osjećam starim, kad nemam vremena za sebe,

kad nemam vremena da vidim što se događa s tobom,

kad nisam uspješan na poslu,

kad nemam samopoštovanja,
kad imam osjećaj da ništa ne vrijedim,

kad imam osjećaj da nemam pravo željeti, uzimati,

dobivati užitak."

A onda sam počela postavljati obrnuto pitanje.

"Uzbudim se kad ...", jer najčešće

ljudi vole pitati: "Ti me uzbuđuješ kad ..."

pa iz pitanja nestaje "JA". Razumijete?

Jer, ako ste iznutra mrtvi, onaj drugi
može za Valentinovo učiniti bilo što,

ali to neće promijeniti baš ništa. Jer nema nikog na recepciji.

(Smijeh)

Dakle, uzbudim se kad,

aktiviram svoju žudnju, probudim se kad...

No, postoji paradoks između ljubavi i žudnje.

Zbunjuje činjenica da isti sastojci

koji hrane ljubav -- uzajamnost, recipročnost,

zaštita, brižnost, odgovornost za drugoga --

ponekad su isti oni sastojci koji guše žudnju.

Jer žudnja često dolazi s pregršt osjećaja

koji nisu uvijek miljenici ljubavi:

ljubomora, posesivnost, agresivnost, moć, dominacija,

zločestoća, nestašnost.

U osnovi, većinu nas noću će uzbuditi iste one stvari

protiv kojih ćemo se buniti danju.

Erotičan mozak baš i nije politički korektan.

Kad bismo svi maštali o krevetu
prekrivenom ružinim laticama

ne bismo imali toliko zanimljivih razgovora o ovoj temi.

Ali ne, u našem umu

događa se pregršt stvari za koje ni ne znamo

kako da ih kažemo osobi koju volimo,

jer mislimo da je ljubav nesebična,

ali žudnja zapravo dolazi s određenom dozom sebičnosti,

u najboljem smislu te riječi:

sposobnost da ostanemo povezani sa svojom biti

u prisustvu drugih ljudi.

Sad bih vam htjela pokazati na primjeru,

jer mi se rađamo s težnjom

da pomirimo te dvije grupe potreba,

potrebu za povezivanjem, potrebu za odvojenošću,

odnosno potrebu za sigurnošću i potrebu za avanturom,

potrebu za zajedništvom i za samostalnošću.

Ako zamislite dijete koje vam sjedi u krilu,

koje se udobno smjestilo, vrlo sigurno i udobno,

i onda u jednom trenutku svatko od nas
ima potrebu otići u svijet,

otkrivati i istraživati.

To je početak žudnje,

istraživanje treba znatiželju, otkrića,

I onda se ta djeca u jednom trenutku okrenu prema vama,

i ako im kažete:

"Hej, klinci, svijet je super mjesto. Krenite.

Čeka vas toliko zabave",

oni mogu otići i istovremeno

Iskusiti i povezanost i odvojenost.

Mogu otići iživjeti maštu, tjelesnost,

zaigranost, cijelo vrijeme znajući

da ih netko čeka kad se vrate.

No, ako je s ove strane netko tko kaže:

"Ja sam zabrinut. Ja sam napet. Ja sam deprimiran.

Moj se partner već dugo ne brine za mene.

Što je tako važno negdje drugdje? Zar nemamo

sve što nam treba ovdje, zajedno?"

Ima nekoliko reakcija na to,

koje svi mi dobro poznajemo.

Neki od nas će se vratiti, vratili smo se odavno.

Ono malo dijete koje se vrati

dijete je koje će se odreći dijela sebe

kako ne bi izgubilo onog drugoga.

Izgubit ću svoju slobodu kako ne bih izgubio povezanost.

I naučit ću voljeti na način

opterećen dodatnom zabrinutošću,

dodatnom odgovornošću i dodatnom zaštitom,

i neću znati kako da te ostavim

da bih se išao igrati, da bih osjetio užitak,

da bih otkrivao, da bih ušao u samog sebe.

Prevedimo to na jezik odraslih.

Počinje dok smo vrlo mladi i nastavlja se

kroz naš seksualni život do samoga kraja.

Drugo dijete se vraća,

ali se stalno osvrće preko ramena.

"Hoćeš li me čekati?

Hoćeš li me psovati? Hoćeš li me grditi?

Hoćeš li se ljutiti na mene?"

Oni možda i odu, ali nikad nisu stvarno otišli,

i to su oni koji će vam često reći:

"Na početku je bilo sjajno."

Jer na početku sve veća intimnost

još nije bila toliko jaka

da smanji žudnju.

Što sam se povezanijom osjećala,
to sam se više odgovornom osjećala,

to sam se teže mogla opustiti u tvojoj prisutnosti.

Treće se dijete zapravo ne vraća.

Dakle, što treba učiniti da bi se održala žudnja?

To je dijalektični dio.

S jedne strane, želite sigurnost da biste mogli otići.

S druge strane, ako ne možete otići, ne možete uživati,

ne možete doći do vrhunca, ne možete doživjeti orgazam,

ne možete se uzbuditi jer vrijeme provodite

u tijelu i umu onog drugog, a ne u vlastitome.

Dakle, u dilemi oko pomirenja

ovih dviju grupa temeljnih potreba,

uvidjela sam nekoliko stvari koje rade erotični parovi.

Prvo, imaju mnogo seksualne privatnosti.

Razumiju da postoji erotični prostor

koji pripada svakome od njih zasebno.

Također razumiju da predigra nije nešto što radite

pet minuta prije "prave stvari".

Predigra manje-više počinje
odmah nakon prethodnog orgazma.

Također razumiju da erotični prostor

nije mjesto na kojemu počnete maziti jedno drugo.

To je stvaranje prostora bez kočnica

gdje napuštate ambiciozan program.

(Smijeh)

Ulazite u prostor u kojemu

prestajete biti uzoran građanin

koji brine za stvari i odgovoran je.

Odgovornost i žudnja se ne slažu .

Ne idu skupa.

Erotični parovi također razumiju da strast sjaji i blijedi.

Prilično sliči mjesecu: ima naizmjenična pomračenja.

Ali oni je znaju i oživjeti.

Znaju kako je vratiti.

A znaju kako je vratiti

jer su demistificirali jedan velik mit:

mit o spontanosti,

ideju da će im strast pasti iz vedra neba, dok glačaju rublje,

kao duh iz boce, i oni zapravo razumiju

da što god se samo tako može dogoditi,

u dugotrajnoj se vezi već dogodilo.

Seks u trajnoj vezi uvijek je seks s predumišljajem.

Promišljen je. Namjeran je.

Tajna je u usredotočenosti i prisutnosti.

Sretno Valentinovo.

(Pljesak)