Zašto je mozak hobotnice izuzetan

Pogledaj cijelu lekciju na: http://ed.ted.com/lessons/why-the-octopus-brain-is-so-extraordinary-claudio-l-guerra

Hobotnice rješavaju slagalice, uče promatranjem, koriste i alate - baš poput ljudi. A njihova inteligencija potječe iz biološke strukture posve drukčije od naše. Cláudio L. Guerra daje uvid u zadivljujući mozak hobotnice.

Autor je Cláudio L. Guerra, animator je Cinematic.

Što bi zajedničko mogli imati
hobotnice i ljudi?

Hobotnice nemaju pluća, kralježnicu
ili množinsku imenicu oko koje se slažemo.

Ali one mogu rješavati slagalice,

učiti promatranjem,

čak i koristiti alate,

poput drugih životinja poznatih po tome.

Inteligencija hobotnica
je posebno zanimljiva

jer potječe iz biološke strukture

potpuno drukčije od naše.

Poznajemo oko 200 vrsta hobotnica.

Sve su one mekušci iz reda cefalopoda

(grč. glavonožac).

U tim glavama je impresivno velik mozak,

a omjer mozga i tijela im je kao
u drugih inteligentnih životinja,

dok njihov složeni živčani sustav ima
toliko stanica koliko i pas.

Nisu im sve stanice nakupljene u mozgu,

njihovih 500 milijuna neurona tvore
široku mrežu povezanih čvorova

koja ima tri osnovna dijela.

Središnji mozak ima samo
oko 10% svih živčanih stanica,

dva velika optička režnja
ih imaju oko 30%.

Preostalih 60% su u krakovima,

što je isto kao da kod ljudi
svaka ruka ima svoj mozak.

I tu sve postaje još puno zanimljivije.

Kralježnjaci poput nas imaju čvrst kostur
koji podržava tijelo,

sa zglobovima koji omogućavaju kretanje.

Ali, nisu mogući svi pokreti.

Svoje koljeno ne možete saviti unatrag

ili saviti podlakticu u sredini.

Glavonošci, međutim, uopće nemaju kostiju

pa svoje krakove savijaju
na bilo koji način ili smjer.

Oblikuju svoje krakove

na bilo koji od bezbroj mogućih načina,

što je drukčije od svega što mi možemo.

Evo jednostavnog zadatka,
kako dohvatiti i pojesti jabuku.

Ljudski mozak ima
neurološku mapu našeg tijela.

Kad vidiš jabuku,

motorni centri u mozgu aktiviraju
odgovarajuće mišiće,

tako da možeš posegnuti rukom,

dohvatiti jabuku šakom,

saviti lakat

i približiti jabuku ustima.

Za hobotnicu je postupak bitno drukčiji.

Umjesto mape cijelog tijela,

mozak glavonošca čuva
''biblioteku ponašanja''.

Kad hobotnica vidi hranu,

njen mozak ne aktivira
određeni dio tijela.

On pokreće ''ponašanje hvatanja''.

Dok signal putuje mrežom,

neuroni kraka primaju poruku

i izdaju zapovijed za pokret.

Čim krak dotakne hranu,

mišićni aktivacijski val putuje
prema samom početku kraka,

a početak šalje suprotni val
prema vrhu kraka.

Dva se signala sretnu na pola puta
između hrane i početka kraka,

i na tom se mjestu krak savija.

To znači da svaki od osam krakova

može samostalno misliti.

To omogućuje izuzetnu
prilagodljivost i kreativnost

u novoj situaciji ili problemu,

bilo da otvara bocu tražeći hranu,

bježi iz labirinta,

prolazi novim okolišem,

mijenja teksturu i boju kože
kako bi se sakrila u okolišu,

ili čak mimikrijom u druge životinje
plaši neprijatelje.

Glavonošci su možda razvili
svoje složene mozgove

puno prije naših srodnika kralježnjaka.

Ta inteligencija ne koristi
samo hobotnicama.

Njihov drukčiji živčani sustav
i krakovi koji samostalno misle,

potakli su nova istraživanja

i razvoj fleksibilnih robota
izrađenih od mekih materijala.

Proučavanje razvoja inteligencije
drugim evolucijskim putom

pomaže nam općenito bolje razumjeti
inteligenciju i svijest.

Tko zna kakvi su još oblici
inteligentnog života mogući

ili kako ''vide'' svijet oko sebe.