Sir Ken Robinson: Dajte revoluciju učenja!

U ovom pronicljivom, šaljivom nastavku njegovog bajkovitog govora iz 2006., Sir Ken Robinson daje razloge za radikalnu promjenu normiranih škola u učenje okrenuto ka pojedincu -- stvarajući uslove pod kojima se dječji prirodni talenti razvijaju.

Ovdje sam bio prije četiri godine,

i sjećam se, da se tada

govori nisu stavljali na internet;

Mislim da su ih TEDovcima davali,

u kompletima DVDova,

koje su oni stavljali na svoje police, gdje još danas stoje.

(Smijeh)

I Chris me nazvao

sedmicu nakon mog govora

i rekao mi je, ''Počećemo ih postavljati na internet.

''Smijemo li staviti tvoj na internet?'' Rekao sam, ''Naravno''.

I četiri godine kasnije,

kao što sam rekao, vidjelo ga je četiri ...

U stvari, skinut je s interneta četiri miliona puta.

Pretpostavljam da to možete pomnožiti s 20 ili tako nešto

kako biste dobili broj ljudi koji su ga vidjeli.

I kako Chris kaže, postoji glad

za mojim snimkama.

(Smijeh)

(Aplauz)

... ne osjetite li?

(Smijeh)

Sve ovo je bilo smišljeno

kako bih se još jednom pojavio pred vama, i, tu sam.

(Smijeh)

Na TED konferenciji prije četiri godine

na kojoj sam govorio, govorio je i Al Gore

o klimatskoj krizi.

I pozvao sam se na to

na kraju mog posljednjeg govora.

Tako da tu želim nastaviti

jer sam, iskreno, imao samo 18 minuta.

Kao što rekoh ...

(Smijeh)

Vidite da je u pravu.

Mislim, očito da postoji velika klimatska kriza.

Ako ljudi ne vjeruju u ovo, mislim da bi trebali bi izlaziti više.

(Smijeh)

Ali mislim da postoji i druga klimatska kriza

koja je ozbiljna,

sa istim korjenima,

te da joj se moramo posvetiti jednako žurno.

A sa ovim mislim --

vi ćete možda reći, ''Pa ja sam dobar.

Ja imam samo jednu krizu;

Ne treba mi druga''.

Ali ovo nije kriza prirodnih resursa

iako mislim da je to istina,

nego kriza ljudskih resursa.

Istinski vjerujem,

kao što je mnogo govornika reklo u proteklih par dana

da nedovoljno koristimo

naše talenate.

Mnogo ljudi prolaze kroz život

bez osjećaja za vlastiti talent,

ili da li ga uopšte posjeduju.

Upoznajem razne ljude

koji ne misle da su u bilo čemu dobri.

U stvari, ja dijelim svijet u dvije grupe.

Velikan praktične filozofije, Jeremy Bentham,

upečatljivo je argumentovao.

Rekao je, ''Na svijetu postoje dvije vrste ljudi,

oni koji dijele svijet u dvije vrste,

i oni koji to ne čine.''

(Smijeh)

Ja to činim.

(Smijeh)

Upoznajem razne vrste ljudi

koji ne uživaju u onom što rade.

Jednostavno idu kroz život

noseći se s time.

Ne nalaze veliko zadovoljstvo u onom što rade.

Ustraju u tome, više nego da uživaju,

čekajući vikend.

Ali upoznajem i ljude

koji vole ono što rade,

koji ne mogu zamisliti da rade nešto drugo.

Ako im kažete, ''Prestani s tim poslom'', čudili bi Vam se.

Jer posao nije ono što rade, nego ono što su.

Oni kažu, ''Znaš, to sam ja.

Bilo bi glupo odreći se ovog, jer

odgovara istinkom meni.''

Ovo ne možemo reći za mnogo ljudi.

U stvari, nasuprot, mislim

da su ovi ljudi u manjini,

i mislim da za ovo

postoji mnogo mogućih objašnjenja.

Visoko mjesto zauzima

obrazovanje,

jer obrazovanje, na neki način,

mnoge ljude pomjera

izvan njihovog prirodnog talenta.

Ljudski resursi su kao i prirodni resursi;

često su duboko skriveni.

Morate ih tražiti.

Nisu tek tako na površini.

Morate stvoriti okolnosti u kojima će se pokazati.

I možete već misliti,

obrazovanje bi bio taj put.

Ali prečesto to nije slučaj.

Svaki obrazovni sistem na svijetu

je u procesu reforme.

Ali to nije dovoljno.

Reforma je beskorisna,

jer naprosto podupire propali model.

Ono što trebamo -

a ta riječ je mnogostruko upotrebljavana tokom posljednjih par dana -

nije evolucija,

nego revolucija obrazovanja.

Ona se mora transformisati

u nešto drugo.

(Aplauz)

Jedan od stvarnih izazova

je temeljita inovacija

u obrazovanju.

Inovacija je složena

jer podrazumjeva raditi na nečemu

što ljudi većim dijelom neće shvatiti.

To znači izazivanje onoga što uzimamo za gotovo,

stvari koje smatramo očitim.

Velika prijetnja reformi

ili transformaciji

je tiranija zdravog razuma -

stvari kod kojih ljudi misle,

''Može se uraditi na bilo koji drugi način jer se tako radi.''

Nedavno sam naišao na sjajan citat Abrahama Lincolna,

za koji sam mislio da biste ga voljeli čuti sada.

(Smijeh)

Decembra 1862. ovo je rekao

na drugom godišnjem sastanku Kongresa.

Trebao bih objasniti da nemam predstave o zbivanjima tog vremena.

Ne podučavamo američkoj historiji u Britaniji.

(Smijeh)

Potiskujemo je. To je naša politika, znate.

(Smijeh)

Bez sumnje, nešto zadivljujuće se dešavalo Decembra 1862.,

čega će se amerikanci među nama

biti svjesni.

Ali je rekao ovo:

Dogme

tihe prošlosti

nisu adekvatne za burnu sadašnjost.

Prilika je

pod teretom poteškoće,

a mi moramo rasti s prilikom.''

Volim ovo.

Ne - rasti do nje, nego sa njom.

''Kako je naš slučaj nov,

moramo nanovo misliti

i djelovati.

Moramo se osloboditi.

Tek tada ćemo spasiti našu državu.''

Volim riječ, ''osloboditi se''.

Da li znate njeno značenje?

Da postoje ideje koje sve nas očaravaju

a koje su uzete za gotovo

kao prirodan tok stvari.

Mnoge od naših ideja

su oblikovane, ne za prilike datog stoljeća,

nego da se nose s prethodnim stoljećima.

Ali su naše misli još hipnotizirane njima,

i mi se moramo osloboditi nekih od njih.

Ali uvijek je lakše pričati nego raditi.

Ali je veoma teško znati, šta zapravo uzimate za gotovo.

A razlog tome je to što uzimamo za gotovo.

Dopustite da Vas pitam nešto što biste mogli uzeti za gotovo.

Koliko od Vas ovdje ima preko 25 godina?

To nije što mislim da uzimate za gotovo.

Siguran sam da ste već upoznati s tim.

Ima li iko ispod 25 godina?

Sjajno. A sada, oni preko 25,

možete li podići ruku ako nosite ručni sat?

Ovo je velika stvar od nas, zar ne?

Pitajte sobu punu omladine da urade istu stvar.

Omladina ne nosi ručne satove.

Ne mislim da ne mogu niti da im je zabranjeno,

nego jednostavno biraju da ih ne nose.

Vidite, razlog je da smo mi odgajani

u pred-digitalnom dobu, oni među nama preko 25.

Tako da mi, želimo li znati vrijeme,

morate nešto nositi što vam ga govori.

Sada djeca žive u svijetu koji je digitaliziran,

a vrijeme, za njih, je svugdje.

Ne vide razlog da to rade.

Usput budi rečeno, ni Vi ovo ne morate raditi;

nego ste to uvijek radili, pa samo nastavljate s tom navikom.

Moja 20-godišnja kćerka Kate nikad ne nosi sat.

Ne vidi smisao u tome.

On kaže, 'To je uređaj s jednom funkcijom.'

(Smijeh)

''Kao, kako je to bezveze''

A ja kažem, ''Ne, ne, sat ti kazuje i datum.''

(Smijeh)

''Ima više funkcija.''

Ali, vidite, postoje stvari u obrazovanju za koje smo vezani.

Dopustite da Vam dam par primjera.

Jedan od njih je ideja linearnosti,

kada nešto počinje ovdje, ide jednom trakom,

i ako uradite sve tačno, bićete

mirni za ostatak života.

Svako ko je govorio za TED implicitno nam je ispričao,

ili nekad eksplicitno, drugu priču,

da život nije linearan, nego organski.

Kreiramo naše živote simbiotički

dok otkrivamo vlastite talente

u vezi s okolnostima koje nam se njima otvaraju.

Ali, znate, postali smo opsjednuti

tom linearnom pričom.

Vrtuljak obrazovanja je vjerovatno

odlazak na koledž.

Mislim da smo opsjednuti slanjem ljudi na koledže,

određene koledže.

Ne mislim da ne biste trebali ići na koledž, ali ne mora svako ići,

niti svako mora ići sada.

Možda će ići kasnije, ali ne iz istih stopa.

Nedavno sam bio u San Francisku;

davao autograme na knjige.

Jedan čovjek je kupovao knjigu, bio je u 30im godinama.

Rekao sam ''Čime se baviš?''

Rekao je ''Vatrogasac sam.''

Ja sam rekao ''Koliko dugo već radiš taj posao?''

''Oduvijek sam bio vatrogasac'', odgovorio je.

Upitao sam ''Pa kad si se na to odlučio?''

Odgovorio je ''Kao dječak''. ''Ustvari, imao sam problem u školi,

jer je u školi svak htio biti vatrogasac.''

''Ali sam ja htio biti vatrogasac'', rekao je.

I još je rekao, ''Kada sam stigao do završne godine u školi,

moj profesor me nije uzimao zaozbiljno.

Ovaj jedan profesor me nije uzimao zaozbiljno.

Rekao mi je da odbacujem vlastiti život

ako je to za što sam se odlučio,

te da bih trebao ići na fakultet, da bih trebao postati stručnjak,

te da imam veliki potencijal,

i da trošim vlastiti talenat na to.''

''Bilo je ponižavajuće jer

je to rekao pred čitavim razredom, i zaista sam se osjećao loše.

Ali je to što sam htio, i čim sam završio školu,

prijavio sam se za vatrogasca i bio sam primljen.''

I rekao je, ''Znate, razmišljao sam o ovom profesoru nedavno,

dok ste govorili','

rekao je, ''jer, prije šest mjeseci,

spasio sam mu život.''

(Smijeh)

Rekao je, ''Bio je smrskanom autu,

i ja sam ga izvukao, pružio sam mu vještačko disanje.

Također sam spasio život njegove supruge.''

Rekao je, ''Mislim da sad ima ljepše mišljenje o meni.''

(Smijeh)

(Aplauz)

Po meni, znate,

ljudske zajednice ovise

o različitosti talenata,

a ne o jednom shvatanju sposobnosti.

A najveće od naših izazova --

(Aplauz)

Najveći izazov

je da nanovo usopostavimo osjećaj za mogućnosti

i inteligenciju.

Problem je u linearnosti stvari.

Kada sam stigao u Los Angeles

prije devet godina,

naišao sam na političku izjavu,

veoma dobronamjernu,

koja kaže, ''Koledž počinje u vrtiću.''

Ne, to nije tako.

(Smijeh)

Ne počinje.

Da imam vremena, mogli bismo o ovome ali nećemo.

(Smijeh)

Vrtić počinje u vrtiću.

(Smijeh)

Jedan moj prijatelj je jednom rekao,

''Znaš, trogodišnjak je upola mlađi od šestogodišnjaka.''

(Smijeh)

(Aplauz)

Trogodišnjak ima tri godine.

Kao što smo čuli u posljednjoj sesiji,

sada postoji natjecanje kako da bi se došlo u vrtić,

da bi se došlo u pravi vrtić,

da se trogodišnjaci intervjuišu za to.

Djeca sjede ispred neimpresioniranih komisija,

sa svojim biografijama,

(Smijeh)

vrteći se i govoreći, ''Znači, to je to?''

(Smijeh)

(Aplauz)

''Na svijetu si 36 mjeseci, i kažeš to je to?''

(Smijeh)

''Ne postižete ništa.

Proveo si prvih šest mjeseci dojeći, koliko ja znam.''

(Smijeh)

Vidite, kao zamisao ovo je nasilno, ali privlači ljude.

Drugi veliki problem je saglasnost.

Stvorili smo obrazovni sistem

po modelu brze hrane.

Jamie Oliver je o ovome govorio prije par dana.

Postoje dva modela za osiguranje kvaliteta u ugostiteljstvu.

Jedan je brza hrana,

gdje je sve normirano.

Drugi je, stvari poput Zagat i Michelin restorana,

gdje ništa nije normirano,

prilagođavaju se datim okolnostima.

A mi smo se dali u model brze hrane u obrazovanju.

I to osiromašuje naš duh i energiju

jednako kao što brza hrana iscrpljuje naše tjelo.

(Aplauz)

Mislim da moramo priznati par stvari.

Jedna je da je ljudski talenat strahovito raznolik.

Ljudi imaju različite spremnosti.

Nedavno sam doznao

da sam kao dječak dobio gitaru

u, otprilike, isto vrijeme kada je i Eric Clapton dobio svoju prvu gitaru.

Znate, kod Erica je funkcionisalo, to je sve hoću reći.

(Smijeh)

Nekako za mene nije.

Nisam mogao pokrenuti tu gitaru

bez obzira koliko često i jako sam puhao u nju.

Jednostavno nije htjelo.

Ali nije stvar samo u tome.

Radi se o strasti.

Često su ljudi dobri u stvarima do kojih im nije stalo.

Radi se o strasti,

o onome šta uzbuđuje naš duh i energiju.

I ako radite stvar koju volite, u kojoj ste dobri,

vrijeme teče potpuno drukčijim tokom.

Moja supruga je upravo završila svoj roman,

i mislim da je to sjajna knjiga,

ali ona satima radi na njoj.

Znate, ako radite ono što volite,

sat osjećate kao pet minuta.

Ako radite nešto što nije u skladu s Vašim duhom,

pet minuta osjećate kao jedan sat.

Razlog zašto toliki broj ljudi napušta obrazovanje

je zato što ono ne hrani njihov duh,

ono ne hrani njihovu energiju ili strast.

Tako da mislim da bismo trebali mijenjati metafore.

Moramo se micati od onoga šta je u srži industrijski model obrazovanja,

model proizvodnje,

koji se bazira na linearnosti,

saglasnosti i grupiranju ljudi.

Moramo ići prema modelu

koji je baziran više na principima poljoprivrede.

Moramo priznati da ljudski uspjeh

nije mehanički proces,

nego organiski.

Ne možete predvidjeti ishod ljuskog razvoja;

sve što možete je, poput zemljoradnika,

stvoriti uslove pod kojima će

početi uspjevati.

Kada razmatramo reformu i transformaciju obrazovanja,

ne mislimo na kloniranje sistema.

Postoje sjajni primjeri -- KIPP je odličan sistem.

Postoji mnogo dobrih modela.

Radi se o prilagođavanju Vašim okolnostima,

i obrazovanja

ljudima koje u stvari podučavate.

Upravo to je, mislim,

odgovor za budućnost

jer se ne radi o preračunavanju novih rješenja;

radi se o stvaranju pokreta u obrazovanju

u kojem ljudi razvijaju vlastita rješenja,

ali s vanjskom potporom baziranom na kurikulumu za pojedinca.

Dakle, u ovoj prostoriji,

ima ljudi koji predstavljaju

izuzetnu pomoć u biznisu,

multimediji, i internetu.

Ove tehnologije,

kombinirane s izuzetnim talentom nastavnika,

nude mogućnost za revoluciju obrazovanja.

I pozivam Vas da se uključite u ovo

jer je ovo ključno, ne samo za nas same,

nego za budućnost naše djece.

Ali moramo promijeniti industrijski model

za poljoprivredni model,

gdje se svakoj školi nudi da se razvija sutra.

Tu djeca doživljavaju život.

Ili kod kuće, ako se tu odluče obrazovati

s porodicama ili prijateljima.

Mnogo se govorilo o snovima

tokom posljednjih par dana.

A ja sam veoma kratko --

Bio sam veoma pogođen pjesmama Natalie Merchant sinoć,

oživljavanje starih pjesama.

Želio bih Vam kratko pročitati, kratku pjesmu

W.B. Yeatsa, koga možda poznajete.

Napisao je svojoj ljubavi,

Maud Gonne,

žalio je za činjenicom

da joj nije mogao dati ono što je mislio da je tražila od njega.

Kaže: ''Imam nešto drugo, možda ne za tebe.''

Kaže dalje:

''Da imam nebeski protkane krpe,

ukrašenu zlatom

i svjetlom srebrenim,

Plave i prigušene

i crne krpe

noći i svjetla i sumraka,

prosto bih ih pod noge tvoje;

Ali ja, siromah,

samo imam snove;

Prostro sam snove pod noge tvoje;

Lagano gazi

jer ti mojim snovima gaziš.''

Svaki dan, svugdje,

naša djeca šire svoje snove pod naše noge.

I trebali bismo lagano hoditi.

Hvala Vam.

(Aplauz)

Hvala Vam puno.