Nepoznata priča o Davidu i Golijatu

Klasična je to priča o slabijemu: David, mladi pastir naoružan samo praćkom, svladava Golijata, moćnog ratnika. Priča je odavno nadišla svoje biblijske korijene i postala uobičajena izreka za neočekivanu pobjedu. Međutim, propituje Malcolm Gladwell, je li to doista bit priče o Davidu i Golijatu?

Želio bih ispričati priču

koja me doista zaokupljala tijekom
pisanja moje nove knjige.

Radi se o priči
o nečemu što se dogodilo

prije 3.000 godina,

dok je Kraljevstvo Izrael bilo još
u svome ranom djetinjstvu.

Odvija se u kraju zvanom Šefela,

koji se danas nalazi u Izraelu.

Ta me priča zaokupljala zato što sam

mislio da je razumijem,
a onda sam je ponovno proučio

i uvidio da je uopće nisam razumio.

Duž istočne granice drevne Palestine

nalazi se planinski lanac.

Isto vrijedi i za današnji Izrael.

U području tog planinskog lanca
nalaze se svi drevni gradovi

te regije - Jeruzalem, Betlehem, Hebron.

A postoji i priobalna ravnica

duž sredozemne obale,
gdje se danas nalazi Tel Aviv.

Taj planinski lanac je s
priobalnom ravnicom povezan

područjem zvanim Šefela,

kojeg čine nizovi dolina i brežuljaka
što se spuštaju od istoka prema zapadu.

Kroz Šefelu trebate proći da biste

iz priobalne ravnice stigli u planine.

A Šefela - ako ste ikad bili
u Izraelu, znat ćete -

jednostavno je najljepši dio Izraela.

Veličanstvena je - s hrastovim šumama,

žitnim poljima, vinogradima.

No, još je važnije što je tijekom povijesti te regije

Šefela imala istinski stratešku ulogu.

Ona je "sredstvo" pomoću kojega
neprijateljske vojske

iz priobalne ravnice pronalaze put,

uspinju se u planine i prijete
žiteljima u planinama.

Upravo to se zbiva prije 3.000 godina.

Filistejci, najveći neprijatelji

Kraljevstva Izrael,

žive u priobalnoj ravnici.

Porijeklom su s Krete.
Pomorci su.

U prilici su prodrijeti

kroz jednu od dolina Šefele

sve do planina,

jer oni žele zaposjesti gorsko područje

oko Betlehema i prepoloviti Kraljevstvo Izrael.

I Kraljevstvo Izrael,
na čijem je čelu Kralj Šaul,

očito biva dohvaćeno tim vjetrovima.

Šaul spušta svoju vojsku niz planine

i suprotstavlja je Filistejcima u Dolini Elah,

jednoj od najljepših dolina Šefele.

Izraelci se ukopavaju duž sjevernog grebena,

a Filistejci duž južnoga,

i dvije vojske
miruju ondje tjednima.

Promatraju se međusobno - obje
u bezizlaznom položaju.

Nijedna ne može napasti drugu
jer da biste izveli napad,

morali biste se s planine
spustiti u dolinu,

a onda opet uspeti na drugu stranu,
a tako biste bili potpuno izloženi.

Konačno, da bi bi izišli
iz tog ćorsokaka,

Filistejci pošalju
svog najmoćnijeg ratnika

u dno doline, odakle on

izazove Izraelce:

"Pošaljite svog najmoćnijeg
ratnika ovamo dolje,

a s naše strane bit ću ja, samo nas dvojica!"

Ovakva je bila tradicija u
drevnim ratovima koja se nazivala jedna borba.

Bio je to način rješavanja prijepora

bez izazivanja krvoprolića
neizbježnog u velikim bitkama.

A taj Filistejac,

njihov moćni ratnik, bio je gorostas.

Visok oko 205 cm.

Od glave do pete, u blještavom brončanom oklopu,

naoružan mačem i sulicom,

i kopljem.
Zastrašujuće izgleda.

Toliko zastrašujuće da mu se nijedan
izraelski vojnik ne želi suprotstaviti.

To bi značilo smrtnu presudu, zar ne?
Nitko ni ne pomišlja da ga može srediti.

Konačno, jedina osoba koja želi istupiti

je taj mladi pastir.

On priđe Šaulu i kaže:
"Ja ću se s njim boriti."

A Šaul mu reče: "Ne možeš se ti s njime boriti.
To je smiješno.

Ti si klinac a on je moćan ratnik"

No, pastir je ustrajan: "Ne, ne, ne,

vi ne razumijete,
godinama branim svoje stado

od lavova i vukova.
Vjerujem da to mogu."

I Šaul nema izbora. Nema nikoga
drugoga tko bi se odvažio.

Stoga reče: "Dobro."

Okrene se klincu, i kaže:

"Ali, moraš nositi ovaj oklop!
Ne možeš ići ovakav"

I pokuša pastiru dati svoj oklop,

ali pastir reče: "Ne."

Kaže: "Ja ne mogu to nositi."

Biblijski stih glasi: "Ne mogu
to nositi jer nisam dokazao."

što znači: "Nikad ranije nisam nosio oklop.
Vi ste sigurno poludjeli."

Umjesto toga, on se prignu k zemlji

i pokupi pet kamena

i spremi ih u pastirsku vreću

i krenu niz brijeg ususret gorostasu.

Div ugleda lika koji mu prilazi

i izazove ga: "Dođi k meni, da dam tvoje meso

pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim."

Ovakvom se vrstom poruge
obraća osobi koja

mu prilazi da bi se s njime borila.

Pastir mu prilazi sve bliže i bliže,

i gorostas zamijeti da
ovaj nosi štap.

To je sve što nosi.

Umjesto oružja, samo taj pastirski štap,

i div --uvrijeđen-- kaže

"Zar sam ja pseto te ideš
na me sa štapovima?"

A mladi pastir vadi jedan od kamena

iz svoga džepa, i stavi ga u praćku

nategne i opali,

te pogodi diva točno između očiju --

točno ovdje, u najslabiju
njegovu točku --

i ovaj pade mrtav ili onesviješten,

i mladi pastir pritrči, uze njegov mač

i odsiječe mu glavu,

i Filistejci to vide, okrenu se i počnu bježati.

Naravno, ime diva je Golijat,

a mladoga pastira David.

A razlog zbog kojega me
ova priča zaokupljala,

tijekom pisanja ove knjige,

jest što se sve što sam mislio
da o ovoj priči znam

ispostavilo pogrešnim.

David je, dakle, u ovoj priči
slabija strana, zar ne?

Zapravo, taj izraz , David i Golijat,

ušao je u naš govor kao metafora za

nevjerojatnu pobjedu

slabijega nad nekim znatno jačim.

E sad, zašto Davida
nazivamo slabijim?

Nazivamo ga tako
zato što je klinac,

klinjo, a Golijat je taj
velik i snažan gorostas.

Nazivamo ga slabijim

i zato što je Golijat iskusan ratnik,

a David tek pastir.

Ali, najvažnije, nazivamo ga slabijim

jer je sve što ima -- Golijat je opremljen

svim tim suvremenim naoružanjem,

tim blještavim oklopom,

mačem, sulicom i kopljem,

a sve što David ima je praćka.

Započnimo stoga s izrazom

"Sve što David ima je ta praćka."

jer to je prva pogreška koju činimo.

U drevnom ratovanju
postoje tri vrste ratnika.

Postoji konjica - muškarci
na konjima i s kočijama.

Zatim, teško pješaštvo
koje čine pješaci,

naoružani pješaci
s mačevima i štitovima,

i nekom vrstom oklopa.

Na koncu, artiljerija,
koju čine streličari te,

još i važnije, praćkaši.

Praćkaš je netko
tko ima kožni džepić

pričvršćen za dva duga užeta,

i u njega stavlja projektil,
stijenu ili olovnu kuglu,

i zavrte ga ovako

te otpuste jedno od užadi,

i tako odašilju projektil naprijed

ka meti.

Upravo je to ono što David ima,
i važno je razumjeti

da ta praćka nije praćka
kakvu poznajemo.

Ne radi se o ovome, razumijete?
To nije dječja igračka.

To je ustvari nevjerojatno
razorno oružje.

Kada David to na ovaj način zavrti,

on tu praćku vrti brzinom od vjerojatno

6 ili 7 okreta u sekundi.

Znači da kamen, kad je otpušten,

leti vrlo brzo,

vjerojatno oko 35 metara u sekundi.

To je bitno brže od bejzbolske loptice

koju baca i najvještiji bacač.

Štoviše, kamenje u Dolini Elah

nije bilo obično stijenje.
Radilo se o barijevom sulfatu,

a takvo je kamenje dvaput
gušće od običnoga.

Napravite li neke balističke proračune

o zaustavnoj sili kamena
ispaljenog iz Davidove praćke,

ona je otprilike jednaka
zaustavnoj sili

metka ispaljenog iz
45-milimetarskog pištolja.

To je nevjerojatno razorno oružje.

Preciznost, iz povijesnih zapisa znamo

da su iskusni praćkaši mogli pogoditi,

ozlijediti, pa čak i ubiti na
udaljenostima i do 200 metara.

Na srednjovjekovnim tapiserijama
vidimo da su praćkaši

bili kadri pogoditi ptice u letu.

Bili su iznimno precizni.

Kad se David postavi nasuprot Golijatu,
i to ne na 200 metara od Golijata,

prilično mu je blizu --

kad mu se suprotstavi i ispali
taj kamen na Golijata,

on je odlučan u namjeri i očekuje

da će pogoditi Golijata u
njegovu najslabiju točku

između njegovih očiju.

Osvrnete li se na povijest
drevnog ratovanja,

iznova ćete nailaziti na podatak

da su praćkaši bili odlučan
čimbenik u srazu s pješaštvom

o kakvoj se god bitci radilo.

Što je onda Golijat?
On je teško pješaštvo,

i on, pozivajući Izraelce na dvoboj, očekuje

da će se boriti s drugim
teškim pješakom.

Kad on kaže:
"Dođi k meni, da dam

tvoje meso pticama nebeskim
i zvijerima zemaljskim!",

ključan je izraz: "Dođi k meni"

Dođi k meni, jer ćemo se boriti,

prsa o prsa, ovako.

Šaul očekuje isto.

David kaže: "Ja se želim boriti s Golijatom."

i Šaul mu nastoji dati svoj oklop

jer i sam misli: "O, kad kažeš
'boriti se s Golijatom',

ti misliš 'boriti se s njime
u borbi prsa o prsa',

pješak protiv pješaka."

Međutim, David uopće ništa ne očekuje.

On se ne kani tako boriti s njime.
Zašto i bi?

On je pastir.
Čitavu je svoju karijeru proveo

koristeći praćku kako bi svoje stado
zaštitio od lavova i vukova.

U tome leži njegova snaga.

Imamo, dakle, njega,
tog pastira vještog

u korištenju razornog oružja,

nasuprot ovom nezgrapnom gorostasu

natovarenom s pedeset kilograma oklopa

i tim nevjerojatno teškim oružjem

upotrebljivim tek u bliskoj borbi.

Golijat je osuđen na poraz.
On nema izgleda.

Pa zašto onda ustrajemo u
nazivanju Davida slabijim,

i zašto neprestano njegovu pobjedu
nazivamo nevjerojatnom?

Postoji drugi element koji je ovdje važan.

Ne samo da pogrešno doživljavamo Davida

i njegov odabir oružja.

Mi duboko pogrešno
doživljavamo i Golijata.

Golijat nije onaj kakvim se čini.

Niz je nagovještaja ovoga
u biblijskom tekstu,

stvari koje su, osvrnemo li se,
prilično zbunjujuće

i ne odgovaraju predodžbi
njega kao moćnog ratnika.

Za početak, Biblija
kaže da Golijata

do dna doline dovodi sluga.

Čudno, zar ne?

Imamo tog moćnog ratnika koji

izaziva Izraelce na borbu jedan-na-jedan.

Zašto ga neki mladić

vodi za ruku

do mjesta gdje će se boriti?

Nadalje, u biblijskoj se priči
posebno naglašava

koliko se sporo Golijat kreće,

još jedan neobičan detalj
za istaknuti pri opisivanju

najmoćnijeg ratnika toga doba.

Konačno, tu je i čitava ta priča

o tome koliko je puno vremena
Golijatu potrebno da reagira

pošto ugleda Davida.

David se, dakle, spušta niz planinu

i očigledno se ne priprema
za borbu prsa o prsa.

Ništa na njemu ne govori:

"Borit ću se s tobom ovako."

Ne nosi niti mač.

Zašto Golijat na to ne reagira?

Kao da ne primjećuje
što se zbiva toga dana.

Tu je i onaj čudan komentar
kojeg upućuje Davidu:

"Zar sam ja pseto te
ideš na me sa štapovima?"

Štapovima?
David ima svega jedan štap.

Čini se da se, tijekom godina,

u medicinskoj zajednici podosta špekuliralo

o tome ima li možda Golijat

kakvu bitnu slabost.

Pokušaj je to da se nekako
obrazlože sve te očite anomalije.

Mnogo je članaka objavljeno.

Prvi je bio onaj 1960., u
Indiana Medical Journal,

s kojime su započela nagađanja

koja započinju s objašnjenjem
Golijatove visine.

Golijat je za glavu i ramena viši

od svih ratnika toga doba.

Kad je netko toliko izvan prosjeka,

obično za to postoji neko objašnjenje.

Najuobičajeniji oblik gigantizma

stanje je koje nazivamo akromegalija,

a nju uzrokuje dobroćudni tumor

hipofize, koji pak uzrokuje

prekomjernu proizvodnju ljudskog hormona rasta.

Mnogi od najčuvenijih gorostasa u povijesti

bolovali su od akromegalije.

Najviša osoba svih vremena

bio je Robert Wadlow,
mladić koji je

još uvijek rastao i kad je u 24. godini umro,

bio je visok 2.72.

Bolovao je od akromegalije.

Sjećate li se hrvača
Gorostasnog Andrea?

Čuven.
Bolovao je od akromegalije.

Nagađa se kako je čak i Abraham
Lincoln bolovao od akromegalije.

Svaki slučaj neuobičajene visine

najprije objašnjavamo na taj način.

Akromegalija ima niz vrlo
karakterističnih nuspojava

koje se uz nju vežu,

a načelno se tiču vida.

Tumor hipofize, dok raste,

često počinje pritiskati
vidne živce u mozgu,

s posljedicom da ljudi s akromegalijom

vide dvostruke slike ili su izrazito kratkovidni.

Kad su ljudi počeli spekulirati

o tome što se moglo dogoditi Golijatu,

rekli su: "Čekaj malo,

on djeluje i zvuči silno nalik nekome

tko boluje od akromegalije."

Time se, također, može objasniti
toliko toga neobičnoga

u njegovu ponašanju toga dana.

Zašto se toliko sporo kreće

i zašto ga do dna doline treba otpratiti

njegov pomoćnik?

Zato što on to sam nije u stanju.

Zašto on toliko neobično ne mari za Davida

pa i ne razumije da mu se
David neće suprotstaviti

sve do posljednjeg trenutka?

Jer ga on ne može vidjeti.

Kad on kaže: "Dođi k meni,
da dam tvoje meso

pticama nebeskim i
zvijerima zemaljskim",

izraz "dođi k meni" nagovještaj je
njegove ranjivosti.

"Dođi k meni" jer te ja ne mogu vidjeti.

A potom: "Zar sam ja pseto
te ideš na me sa štapovima?"

On vidi dva štapa iako
David drži u ruci samo jedan.

I tako su ga Izraelci,
promatrajući ga odozgo,

s planinskog sedla, smatrali

izvanredno moćnim protivnikom.

Ono što oni nisu razumjeli jest da je

upravo ono što je izvor njegove
očigledne snage

bilo ujedno i izvor
njegove najveće slabosti.

Mislim da se u tome nalazi

vrlo važna pouka za sve nas.

Divovi nisu tako snažni
i moćni kakvima se čine.

A pastirčić katkad ima
praćku u svom džepu.

Hvala vam.

(Pljesak)