Ernesto Sirolli: Želite nekome pomoći? Šutite i slušajte!

Kad većina dobronamjernih humanitaraca čuje za problem koji misle da mogu riješiti, bace se na posao. To je, prema Ernestu Sirolliju, naivno. U ovom zabavnom i strastvenom govoru kaže da je prvi korak slušanje ljudi kojima pokušavate pomoći i poticanje njihova poduzetničkog duha. Njegov savjet o tome što stvarno funkcionira pomoći će svakom poduzetniku.

Sve što radim privatno i poslovano --

cijeli moj život -- oblikovalo je

sedam godina rada u Africi za vrijeme mladosti.

Od 1971. do 1977. --

izgledam mlad, ali nisam – (Smijeh) –

Radio sam u Zambiji, Keniji,
Obali Bjelokosti, Alžiru i Somaliji

na projektima tehničke suradnje s afričkim zemljama.

Radio sam za talijansku nevladinu udrugu

i svi projekti koje smo započeli u Africi

propali su.

Bio sam uznemiren.

S 21 sam godinom mislio
da smo mi Talijani dobri ljudi

i da radimo dobar posao u Africi.

Umjesto toga, uništili smo sve što smo dotaknuli.

Naš prvi projekt, koji je bio
inspiracija za moju prvu knjigu,

„Žuborenje iz Zambezija“,

bio je projekt kojim smo mi Talijani

odlučili naučiti Zambijce uzgajati hranu.

Donijeli smo talijansko sjemenje u južnu Zambiju,

u prekrasnu dolinu

koja se prostire do rijeke Zambezi

i naučili smo lokalne stanovnike
uzgajati talijansku rajčicu

i tikvice i...

Naravno, lokalno stanovništvo
nije pokazalo nikakav interes za to

pa smo im plaćali da dolaze raditi

i ponekad bi se čak i pojavili. (Smijeh)

Bili smo zaprepašteni kako lokalni stanovnici

u tako plodnoj dolini nisu imali nikakvu poljoprivredu.

No, umjesto da ih upitamo kako to

da ništa ne uzgajaju, jednostavno smo rekli:
„Hvala Bogu da smo došli.“ (Smijeh)

„Baš u pravi trenutak
da spasimo Zambijce od gladovanja.“

Naravno, u Africi je sve predivno raslo.

Imali smo veličanstvene rajčice. U Italiji bi rajčica

narasla do ove veličine. U Zambiji do ove.

Nismo mogli vjerovati, govorili smo Zambijcima:

„Gledajte kako je poljoprivreda jednostavna.“

Kad su rajčice bile lijepe, zrele i crvene,

preko noći je 200 nilskih konja izašlo iz rijeke

i pojelo sve. (Smijeh)

Rekli smo Zambijcima: „Blagi Bože, nilski konji!“,

a oni su rekli: „Da, zato ovdje
nemamo nikakvu poljoprivredu.“ (Smijeh)

„Zašto nam to niste rekli?“ „Niste pitali.“

Mislio sam da se samo
mi Talijani blamiramo po Africi,

ali tada sam vidio što su radili Amerikanci,

što su radili Englezi, što su radili Francuzi

i nakon što sam vidio što su oni radili,

postao sam prilično ponosan
na naš projekt u Zambiji.

Zato što, vidite, bar smo nahranili nilske konje.

Trebali ste vidjeti otpatke – (Pljesak) –

Trebali ste vidjeti otpatke koje smo ostavili

nedužnim Afrikancima.

Ako želite pročitati knjigu,

pročitajte „Mrtvu pomoć“ Dambise Moyo,

Zambijske ekonomistice.

Knjiga je objavljenja 2009. godine.

Mi, zapadne zemlje donatori
afričkom smo kontinentu

u posljednjih 50 godina dali
dva trilijuna američkih dolara.

Neću vam govoriti o šteti koju je taj novac nanio.

Samo pročitajte njezinu knjigu.

Pročitajte iz kuta jedne Afrikanke
kakvu smo štetu nanijeli.

Mi zapadnjaci smo imperijalisti,
kolonijalistički misionari,

i postoje samo dva načina na koje se
odnosimo prema ljudima:

Ili ih gledamo s visoka
ili se postavljamo zaštitnički.

Obje riječi na engleskom
imaju latinski korijen „pater“,

što znači „otac“.

No, one označavaju dvije različite stvari.

Zaštitnički se odnosim prema ljudima iz druge kulture

kao da su moja djeca. „Toliko vas volim.“

Kad gledam s visoka, tretiram osobe iz druge kulture

kao da su moji sluge.

Zato bijelce u Africi zovu „bwana“, šef.

Dobio sam pljusku čitajući knjigu

„Maleno je lijepo“, koju je napisao
Schumacher, koji je rekao

da je u gospodarskom razvoju najbitnije da, ako ljudi

ne žele da im se pomogne, ostavite ih na miru.

To bi trebalo biti prvo načelo pomoći.

Prvo načelo pomoći jest poštovanje.

Jutros je gospodin koji je otvorio ovu konferenciju

položio štap na pod i rekao,

„Možete li zamisliti grad

koji nije neokolonijalan?“

Kad sam imao 27 godina

odlučio sam ljudima samo odgovarati

i izumio sam sustav pod nazivom Potpora poslovanju,

u kojem nikad ništa ne inicirate,

nikad nikog ne motivirate, već postajete sluga

lokalnog žara, sluga lokalnih ljudi

koji imaju san postati bolje osobe.

Vi, dakle, ušutite.

U zajednicu dolazite bez ikakvih ideja

i sjedite s lokalnim stanovništvom.

Mi ne radimo iz ureda.

Nalazimo se u kafiću ili u pubu.

Nemamo nikakvu infrastrukturu.

Mi postajemo prijatelji,

saznajemo što ta osoba želi raditi.

Najvažnija je strast.

Možete nekome dati ideju.

Ako ta osoba to ne želi učiniti,

što vi tu možete?

Strast koju osoba ima za svoj vlastiti rast

najvažnija je stvar.

Strast koju taj čovjek ima
za svojim vlastitim razvojem

najvažnija je stvar.

Mi mu pomažemo da krene i pronađe znanje

jer nitko na svijetu ne može uspjeti sam.

Osoba s idejom možda nema znanje

ali to je znanje dostupno.

Prije mnogo godina imao sam ovu ideju:

Zašto ne bismo jednom,
umjesto da dođemo u zajednicu

i govorimo ljudima što da rade,

zašto ih ne bismo slušali?
No, ne na sastancima zajednice.

Da vam otkrijem tajnu.

Postoji problem sa sastancima zajednice.

Poduzetnici nikad ne dođu

i ne kažu vam, na tim javnim sastancima,

što žele raditi sa svojim novcem,

kakvu su priliku pronašli.

Planiranje ima tu slijepu točku.

Najpametnije ljude u svojoj zajednici
čak ni ne poznajete

jer oni ne dolaze na vaše javne sastanke.

Mi radimo sa svakime pojedinačno,

a da bismo to mogli, moramo stvoriti

društvenu infrastrukturu koja ne postoji.

Morate stvoriti novo zanimanje.

To je zanimanje obiteljski liječnik poduzetništva,

obiteljski liječnik poslovanja, koji sjedi s vama

u vašoj kući, za vašim kuhinjskim stolom, na kavi

i pomaže vam pronaći sredstva
kojima ćete pretvorili svoju strast

u nešto od čega možete živjeti.

Počeo sam s ovime, probno,
u Esperanceu, u zapadnoj Australiji.

U to sam vrijeme pripremao doktorat

i pokušavao se odmaknuti od tog govora s visoka,

od toga da dođemo i govorimo vam što da radite.

Te prve godine u Esperanceu

hodao sam ulicama i za tri sam dana

imao prvog klijenta, pomogao sam tom prvom čovjeku

koji je u garaži dimio ribu, bio je Maor.

Pomogao sam mu da to proda
nekom restoranu u Perthu,

da se organizira, a onda su došli ribari i rekli

„Ti si pomogao Maoru? Možeš li pomoći i nama?“

Pomogao sam petorici ribara da rade zajedno

i prodaju izvrsnu tunu, ali ne
tvornici konzervi u Albanyju

za 60 centa po kilogramu, već smo našli način

da ribu prodamo za sushi u Japan
po 15 dolara po kilogramu,.

Zatim su mi došli farmeri i rekli:

„Hej, pomogao si njima. Možeš li pomoći i nama?“

U godinu sam dana imao 27 projekata

te mi je vlada došla s pitanjem

"Kako to uspijevaš?

Kako možeš --?“ Rekao sam:
„Radim nešto zaista teško.

Šutim i slušam ih.“ (Smijeh)

Dakle – (Pljesak) –

Dakle, vlada je rekla: „Učini to ponovno.“ (Smijeh)

Učinili smo to u 300 zajednica širom svijeta.

Pomogli smo pri osnivanju 40.000 tvrtki.

Postoji nova generacija poduzetnika

koji umiru od samoće.

Peter Drucker, jedan od najvećih
konzultanata za menadžment u povijesti

umro je s 96 godina, prije nekoliko godina.

Peter Drucker bio je profesor filozofije

prije nego se uključio u poduzetništvo,

i evo što kaže:

„Planiranje je zapravo nekompatibilno

s poduzetničkim društvom i ekonomijom."

Planiranje je poljubac smrti za poduzetništvo.

Tako sada ponovno izgrađujete Christchurch

a da ne znate što najpametniji ljudi u Christchurchu

žele učiniti s vlastitim novcem i vlastitom energijom.

Morate naučiti kako da vam ti ljudi

priđu i razgovaraju s vama.

Morate im ponuditi povjerljivost i privatnost,

morate biti odlični u pomaganju

i doći će, doći će hrpimice.

U zajednici koja ima 10.000 ljudi
dobijemo 200 klijenata.

Možete li zamisliti zajednicu od 400.000 ljudi,

svu tu inteligenciju i strast?

Koju ste prezentaciji jutros najviše pljeskali?

Lokalnim, strastvenim ljudima. Njima ste pljeskali.

Ono što kažem jest

da je poduzetništvo na svom mjestu.

Na kraju smo prve industrijske revolucije –

neobnovljiva fosilna goriva, proizvodnja --

i odjednom imamo sustave koji nisu održivi.

Motor s unutarnjim izgaranjem nije održiv.

Čuvanje proizvoda pomoću freona nije održivo.

Moramo gledati kako možemo

hraniti, liječiti, obrazovati,
prevoziti, komunicirati

sa sedam milijardi ljudi na održiv način.

Ne postoje tehnologije koje bi to radile.

Tko će izumiti tehnologiju

za zelenu revoluciju? Fakulteti? Ma kakvi!

Vlada? Ni blizu!

To će biti poduzetnici i oni to upravo čine.

U jednom futurističkom časopisu
pročitao sam jednu lijepu priču

prije mnogo godina.

Radi se o grupi stručnjaka pozvanih

da rasprave o budućnosti New Yorka 1860. godine.

1860. godine ta se grupa ljudi sastala

i svi su raspravljali o tome što bi se moglo dogoditi

s New Yorkom za 100 godina

i zaključak je bio jednoglasan:

Grad New York za 100 godina neće postojati.

Zašto? Zato što su pogledali krivulju i rekli da,

ako stanovništvo nastavi rasti tom brzinom,

da bi se to stanovništvo kretalo New Yorkom,

trebalo bi im šest milijuna konja,

a izmet koji bi proizvodilo šest milijuna konja

ne bi bilo moguće riješiti.

Već su se tada utapali u izmetu. (Smijeh)

Dakle, 1860. godine vidjeli su tu prljavu tehnologiju

koja bi ugušila život u New Yorku.

I, što se dogodilo? 40 godina kasnije, 1900. godine

u SAD-u je bila 1001

tvornica automobila -- 1001.

Ideja o pronalasku drugačije tehnologije

potpuno je dominirala

i postojale su malene tvornice u rukavcima.

Dearborn, Michigan. Henry Ford.

No, postoji tajna za rad s poduzetnicima.

Prvo, morate im ponuditi povjerljivost.

U suprotnom vam neće prići i razgovarati s vama.

Zatim im morate ponuditi potpunu, predanu,

strastvenu uslugu.

I onda im morate reći istinu o poduzetništvu.

Bila to najmanja ili najveća tvrtka,

mora biti sposobna kvalitetno raditi tri stvari:

proizvod koji želite prodati mora biti fantastičan,

morate imati fantastičan marketing

i morate imati ogroman financijski menadžment.

Pogodite što?

Na cijelom svijetu još nismo upoznali nikoga

tko može napraviti proizvod, prodati ga i paziti na novac.

Ne postoji.

Takva osoba još nije rođena.

Istražili smo i provjerili

u 100 najvećih tvrtki na svijetu –

Carnegie, Westinghouse, Edison, Ford,

sve nove tvrtke, Google, Yahoo.

Postoji samo jedna stvar koju sve uspješne tvrtke

na svijetu imaju zajedničko, samo jedno:

Nijednu nije započela samo jedna osoba.

Sada 16-godišnjake poučavamo poduzetništvu

u Northumberlandu i počinjemo satove

tako što im dajemo prve dvije stranice
autobiografije Richarda Bransona,

a zadatak tih 16-godišnjaka jest da podcrtaju

na te prve dvije stranice
autobiografije Richarda Bransona

koliko puta Richard koristi riječ „ja“,

a koliko puta riječ „mi“.

Nijednom riječ „ja“, a riječ „mi“ 32 puta.

Kad je počinjao, nije bio sam.

Nitko nije sam osnovao tvrtku. Nitko.

Dakle, možemo stvoriti zajednicu

u kojoj imamo podupirače
koji imaju iskustvo iz malih tvrtki

i sjede u kafićima i vaše odane prijatelje

koji će za vas učiniti nešto poput onoga
što je netko učinio za ovog gospodina

koji priča o ovoj temi,

netko tko će vam reći, „Što trebaš?

Što možeš proizvesti? Možeš li uspjeti?

U redu, možeš li prodati? Možeš li paziti na novac?“

„O ne, ne mogu to.“ „Bi li htio da ti nađem nekoga?“

Mi aktiviramo zajednice.

Imamo grupe volontera koji
podržavaju Potporu poslovanju

kako bi vam pomogli pronaći sredstva i ljude.

Otkrili smo da je čudo

inteligencije lokalnog stanovništva takvo

da možete promijeniti kulturu i ekonomiju

te zajednice ako samo uhvatite strast,

energiju i maštu svojih ljudi.

Hvala. (Pljesak)