Kako čuvamo jedno od zadnjih divljih mjesta na Zemlji

Navigirajući područjima gdje ima vrlo teritorijalnih nilskih konja i aktivnih minskih polja, TED Fellow Steve Boyes i tim znanstvenika su putovali kroz ušće Okavangoa, najveću preostalu afričku močvarnu divljinu, kako bi proučili i očuvali ovo iskonsko stanište od sve veće prijetnje koju donosi razvoj. U ovom očaravajućem govoru prepunom slika, dijeli svoj rad detaljnih znanstvenih istraživanja u nadi za očuvanjem ove ogromne, krhke divljine.

Vidljivo iz svemira

ušće Okavangoa

je najveća preostala afrička
netaknuta močvarna divljina.

Sjajno ušće u kopnenoj Bocvani
je dijamant Kalaharija,

vrjednije od dijamanata
najvećem svjetskom proizvođaču

i 2014. je slavila

kao tisućito mjesto na UNESCO-vom
popisu Svjetske Baštine.

Ovo što vidite ovdje su dva glavna pritoka

Cuito i Cubango,

kako nestaju prema sjeveru
u slabo znana gorja Angole.

Ovo je najveći nerazvijeni
rječni bazen na svijetu,

proteže se područjem većim od Kalifornije.

Ova ogromna, nerazvijena angolska
razvođa su bila zamrznuta u vremenu

zbog 27 godina građanskog rata.

Ustvari, najveća afrička bitka tenkovima
od Drugog svjetskog rada

bila je zbog mosta koji prelazi
preko rijeke Cuito.

Tamo desno,

nestajući u nepoznato,

u "zemlju s kraja svijeta"

zemlju na kraju svijeta,

kao što je bilo znano prvim
portugalskim istraživačima.

2001., kada sam imao 22 godine,

prihvatio sam posao glavnog
kućepazitelja u kampu Vundumtiki

u ušću Okavangoa...

krparija mozaika kanala,
naplavnih nizina, laguna

i na tisuće otoka
koji čekaju biti otkriveni.

Dom najvećoj preostaloj
populaciji slonova na ovom planetu.

Nosorozi su prevezeni avionom
kako bi pronašli mir u ovoj divljini.

Lav,

leopard,

hijena,

divlji pas,

gepard,

drevno drveće baobab
koje stoji poput katedrale

ispod Mliječne Staze.

Ovdje sam otkrio nešto očito:

divljina je i naše prirodno stanište.

Trebamo ta zadnja divlja mjesta
da se povežemo s onime tko smo.

Mi --

Svih sedam milijardi --

ne smijemo nikad zaboraviti
da smo biološka vrsta

zauvijek vezana za ovaj biološki svijet.

Kao što su valovi povezani oceanom,

ne možemo postojati bez njega --

stalni protok atoma i energije
između pojedinaca i vrsta

oko svijeta u jednom danu

i u svemiru.

Naše sudbine su zauvijek povezane
s milijunima vrsta

na koje se izravno i neizravno
oslanjamo svaki dan.

Prije četiri godine

objavljeno je da je 50%
svih divljih životinja na svijetu

nestalo u samo 40 godina.

Ovo je masovno utapanje
15 tisuća gnuova

kojem sam svjedočio
u Maasai Mari prije dvije godine.

Ovo je zasigurno naša krivica.

Predviđa se da će do 2020.
svjetska naseljenost divljim vrstama

pasti za zapanjujuće dvije trećine.

Mi smo šesto istrebljenje

jer nismo ostavili siguran prostor
milijunima vrsta

da žive u održivu suživotu.

Od 2010., osam puta sam uz ušće Okavango

provodio detaljna znanstvena istraživanja

uzduž 300 km i 18 dana
dugačkog istraživačkog presjeka.

Zašto ja ovo radim?

Zašto riskiram svoj život svake godine?

Ovo radim jer su nam
ove informacije potrebne

za označivanje te izvorne divljine

prije nego uzvodno dođe do razvoja.

Ovo su bušmani rijeke Wayeyi,
ljudi ušća Okavango.

Oni su me naučili sve što znam
o Majci Okavango --

o prisutnosti u divljini.

Naše zajedničko hodočašće
preko ušća Okavango svake godine

u našim mokoroima ili drvenim kanuima --

prisjeća se tisućljeća života u divljini.

Prije deset tisuća godina,

naš cijeli svijet je bio divljina.

Danas, divljina je postala samo
ostatak tog svijeta koji je nestao.

Prije deset tisuća godina
bili smo kao i danas:

moderna, sanjarujuća inteligencija
nikada prije viđena.

Život u divljini nas je naučio pričati,

tražiti tehnologije
poput vatre i stijene, luka i strijele,

lijeka i otrova,

pripitomiti biljke i životinje,

osloniti se jedni na druge
i na sve živuće stvari oko nas.

Mi smo ta zadnja divljina --

svatko od nas.

Preko 80% kopnene površine našeg planeta

trenutno doživljava
značajan ljudski utjecaj:

uništavanje staništa

i ilegalno trgovanje divljim životinjama
desetkuju globalnu naseljenost divljina.

Hitno trebamo stvoriti
sigurne zone za ove divlje životinje.

Tako smo krajem 2014.

pokrenuli ambiciozni projekt
kako bismo učinili baš to:

istraživali i zaštitili.

Do sredine svibnja 2015. godine

prokrčili smo prilaz
preko aktivnih minskih polja

do nedokumentiranog izvora
jezera rijeke Cuito --

ovo nadzemaljsko mjesto;

drevna, netaknuta divljina.

Do 21. svibnja,

pokrenuli smo Okavango mega presjek ...

u sedam izdubljenih kanua;

2400 km, 121 dan kasnije,

svo naše probijanje, veslanje
i temeljito istraživanje

dovelo nas je preko cijelog rječnog korita
do jezera Xau u pustinji Kalahari,

480 kilometara od Okavango ušća.

Moj cijeli svijet je postala voda:

svako mreškanje, vir, lopoč i bujica...

svaki predznak opasnosti,

svaki znak života.

Sada zamislite milijune znojnih pčelica
kako grcaju zrak oko vas,

bakterije koje jedu meso,

stalne prijetnje mina
koje će eksplodirati,

ili nilski konj kojeg ne opazite
i prevrne vam kanu.

Ovo su trenuci nakon što je
nilski konj učinio upravo to --

zabijajući svoje kljove
kroz trup mog broda.

Možete vidjeti dvije rupe --

probodne rane u dnu trupa broda --

apsolutno užasavajuće

i sasvim moja krivica.

(Smijeh)

Puno, puno prenošenja,

blokade drveća i prevrtanja
broda na brzacima.

Živite na riži i grahu,

kupate se u kanti hladne vode

i veslate maraton
šest do osam sati svaki dan.

Nakon 121 dana ovoga,

zaboravio sam PIN-ove
svojih bankovnih računa

i lozinke za društvene mreže,

kompletni reboot sistema.

Ako me sada pitate nedostaje li mi,

reći ću vam da sam još tamo.

Zašto moramo spasiti mjesta
koja jedva posjećujemo?

Zašto moramo spasiti ta mjesta

gdje morate riskirati život
da biste bili tamo?

Naime, ja nisam religiozna
ili posebno duhovna osoba,

ali u divljini,

vjerujem da sam osjetio
rodno mjesto religije.

Stojeći ispred slona daleko od svega,

najbliže je što ću ikad biti Bogu.

Mojsije, Budha, Muhamed, Isus,

Hindu učitelji, proroci i mistici,

svi su išli u divljinu --

u planine, u pustinju,

kako bi mirno sjedili i slušali te tajne

koje će voditi njihova
društva tisućljećima.

Ušao sam na Okavango na svom kanuu.

Morate mi se jednom pridružiti.

Preko 50% preostale
divljine je nezaštićeno.

Ogromna mogućnost --

prilika za sve nas.

Trebamo brzo reagirati.

Od mega-razdvajanja 2015.

proučili smo sve glavne rijeke
rječnog korita Okavango,

koje prekriva 6400 km
detaljno proučenih presjeka

na našim izdubljenim kanuima

i brdskim biciklima širokih guma.

Sada imamo 57 vrhunskih znanstvenika

koji ponovo otkrivaju ono što nazivamo
Okavango-Zambezi vodeni toranj --

ova ogromna, posljeratna divljina
s nezabilježenim izvorima jezera,

bezimenim vodopadima u najvećoj preostaloj
afričkoj šumi Miombo.

Sada smo znanosti otkrili 24 nove vrste

i stotine vrsta koje nismo tamo očekivali.

Ove godine počinjemo proces
s vladom Angole,

kako bismo uspostavili jedan od najvećih
sustava zaštićenih područja na svijetu,

kako bismo očuvali
Okavango-Zambezi vodeni toranj

koji smo proučavali.

Nizvodno, ovo predstavlja
sigurnost vode za milijune ljudi

i za preko pola preostalih
slonova na svijetu.

Nema sumnje da je ovo najveća
prilika za zaštitu u Africi

u zadnjim desetljećima.

Tijekom sljedećih 10 do 15 godina,

moramo neviđeno ulagati

u očuvanje divljine diljem svijeta.

Za mene,

očuvanje divljine je puno više
od samog očuvanja ekosustava,

više od čiste vode koju pijemo
i stvaranja zraka koji udišemo.

Očuvanje divljine čuva naše
osnovno ljudsko pravo da budemo divlji --

naše osnovno,
ljudsko pravo na istraživanje.

Hvala.

(Pljesak)