Cijena sramote

"Javno sramoćenje kao krvavi sport mora prestati" tvrdi Monica Lewinsky. Godine 1998., kako kaže, "bila sam prva osoba koja je gotovo trenutno izgubila osobnu reputaciju na globalnoj razini." Danas, ono isto javno sramoćenje na Internetu koje je ona iskusila, postalo je konstanta - a može postati i smrtonosno. U hrabrom govoru Monica se osvrće na našu online kulturu poniženja i traži rješenje.

Gledate ženu koja cijelo desetljeće
nije progovorila javnosti.

To se, očigledno, promijenilo,

no tek nedavno.

Prije nekoliko mjeseci

iznijela sam svoj prvi veliki javni govor

na summitu Forbesovih 30 mlađih od 30:

1,500 genijalnih ljudi,
svi mlađi od 30 godina.

To je značilo da su 1998. godine

najstariji u toj grupi imali 14 godina,

a najmlađi samo četiri godine.

Šalila sam se s njima da su neki
možda samo čuli za mene

u rap pjesmama.

Da, spominje me se u rap pjesmama.

Skoro 40 rap pjesama. (Smijeh)

No, dogodilo se nešto neobično
one večeri kada sam iznijela svoj govor.

Meni koja imam 41 godinu,
upucavao se 27-godišnjak.

Znam.

Bio je šarmantan, a ja polaskana,

i odbila sam ga.

Znate li kako me pokušao osvojiti?

Mogao bi učiniti da se osjećam
kao da su mi opet 22 godine.

(Smijeh) (Pljesak)

Kasnije te večeri shvatila sam
da sam vjerojatno jedina osoba preko 40

koja ne želi opet imati 22.

(Smijeh)

(Pljesak)

U dobi od 22 godine,
zaljubila sam se u svog šefa,

a s 24 godine,

upoznala sam katastrofalne posljedice.

Mogu li podignuti ruku svi oni

koji s 22 godine nisu pogriješili ili
napravili nešto radi čega su požalili?

Da. Tako sam i mislila.

Poput mene, s 22 godine dosta vas
isto je možda pogriješilo

i zaljubilo se u pogrešnu osobu,

možda čak i vašeg šefa.

Međutim, za razliku od mene, vaš šef

vjerojatno nije bio predsjednik SAD-a.

Život je prepun iznenađenja.

Ne prođe dan da me se ne podsjeti
na moju pogrešku,

i duboko žalim zbog te pogreške.

Godine 1998., nakon što sam bila uvučena
u neperspektivnu romansu,

bila sam uvučena u središte političkog,
pravnog i medijskog vrtloga

kakvog dotad nismo vidjeli.

Sjetite se da su samo
nekoliko godina prije toga,

vijesti bile dostupne na samo tri mjesta:

novine ili časopisi,

radio,

ili televizija.

To je bilo to.

No to nije bilo namijenjeno meni.

Umjesto toga, taj skandal vam je donijela

digitalna revolucija.

To je značilo da smo mogli pristupiti
svim željenim informacijama,

kada smo to htjeli, bilo kad, bilo gdje.

Kad je priča izašla u siječnju 1998.

izašla je u javnost na Internetu.

Po prvi puta tradicionalne vijesti

preoteo je internet kao ogromnu vijest,

klikom koji je odjeknuo diljem svijeta.

Za mene osobno to je značilo

da sam preko noći od
potpuno privatne osobe

postala diljem svijeta
javno osramoćena osoba.

Bila sam prva osoba koja je izgubila
osobnu reputaciju

gotovo trenutno na globalnoj razini.

Ta žurba u osuđivanju,
potpomognuta tehnologijom,

proizvela je gomilu
virtulanih bacača kamenja.

Istina, to je bilo prije društvenih medija

ali ljudi su ipak mogli ostavljati
komentare na Internetu,

emailom slati priče i okrutne šale.

Razni izvori razbacivali su se
mojim fotografijama

kako bi prodavali novine,
postavljali online reklame,

i kako bi ljudi i dalje pratili
televiziju.

Sjećate li se točno jedne moje slike,

na kojoj, recimo, nosim beretku?

Priznajem da sam griješila,

posebno kada sam nosila tu beretku.

No, pozornost i osuda koju nije
primala sama ta priča,

već ja osobno,
bila je nečuvena.

Žigosali su me kao drolju,

kurvu, bludnicu, fuficu,

i, naravno, tu ženu.

Mnogi su me vidjeli

no samo rijetki uistinu poznavali.

Jasno mi je: bilo je lako zaboraviti

da ta žena ima više dimenzija,

ima dušu i da nekoć nije bila slomljena.

Prije 17 godina nije bilo naziva
za to što mi se dogodilo.

Sada to zovemo virtualno zlostavljanje i
nasilje preko Interneta.

Danas želim podijeliti s vama
neka svoja iskustva,

govoriti o tome kako mi je to iskustvo
pomoglo oblikovati moja kulturna opažanja,

i kako se nadam da moje iskustvo
može dovesti do promjene tako da

drugi ljudi ne moraju toliko patiti.

Godine 1998. izgubila sam
svoju reputaciju i dostojanstvo.

Izgubila sam gotovo sve,

a skoro i svoj život.

Dopustite da vam opišem.

Vrijeme radnje je rujan 1998.

Sjedim u uredu bez prozora

u Uredu nezavisnog vijeća

podno zujećih flourescentnih svjetilji.

Slušam svoj vlastiti glas,

svoj glas na potajno snimljenim
telefonskim razgovorima

koji je moj navodni prijatelj
snimio prethodne godine.

Tamo sam jer sam pravno primorana

osobno dokazati autentičnost
svih 20 sati snimljenog razgovora.

Prethodnih osam mjeseci,
tajnoviti sadržaj tih snimki

visio je nad mojoj glavom poput
Damoklova mača.

Tko se može sjetiti što je rekao
prije godinu dana?

Uplašena i ponižena, slušam

slušam kako naklapam o nebitnim stvarima;

slušam kako priznajem
da volim predsjednika,

i naravno, kako mi se slama srce;

slušam kako sam katkad zlobna,
katkad neotesana, katkad budalasta,

okrutna, nepopustljiva, surova;

slušam, duboko duboko posramljena,

najgoru verziju sebe,

koju uopće ne prepoznajem.

Nekoliko dana poslije, Starrov izvještaj
iznesen je u Kongresu,

i sve one snimke, transkripti i
ukradene riječi čine dio tog izvještaja.

Užasno je već to što ljudi
mogu čitati te transkripte,

no par tjedana kasnije,

audio snimke pojavile su se na televiziji,

a značajan udio postao je
dostupan i na Internetu.

Javna sramota bila je užasna.

Život je bio neizdrživ.

To nije bilo nešto što se u to vrijeme
događalo opetovano,

pritom mislim na krađu
nečijih privatnih riječi, djela,

razgovora ili fotografija,

i njihovo javno objavljivanje -

objavljivanje bez pristanka,

objavljivanje bez konteksta,

i objavljivanje bez suosjećanja.

Brzo odvrtimo 12 godina do 2010.,

kada su nastale društvene mreže.

Nažalost, scena je puna
slučajeva poput mog,

bez obzira je li netko zaista
pogriješio ili nije,

i sada to vrijedi i
za javne i za privatne osobe.

Za neke su posljedice postale strašne.

Razgovarala sam s mamom preko telefona

u rujnu 2010.

razgovarale smo o vijestima

o mladom brucošu Sveučilišta Rutgers

koji se zvao Tyler Clementi.

Milog, osjećajnog, kreativnog Tylera

tajno je snimio web kamerom njegov cimer

dok je bio intiman s drugim muškarcem.

Kada je online svijet saznao za to,

rasplamsalo se ismijavanje i
virtualno zlostavljanje.

Nekoliko dana nakon toga

Tyler je skočio s mosta George Washington

u svoju smrt.

Imao je 18 godina.

Moja majka je bila izvan sebe zbog toga
što se dogodilo Tyleru i njegovoj obitelji,

bila je duboko pogođena boli

na način koji nisam mogla posve razumjeti,

i naposljetku sam shvatila

da proživljava 1998.,

ono vrijeme dok je sjedila
uz moj krevet svake noći,

vrijeme kada me je tjerala da se tuširam
s otvorenim vratima kupaonice,

vrijeme kada su oba
moja roditelja strahovala

da će me sramota otjerati u smrt,

doslovno.

Danas je previše roditelja

koji nisu imali priliku intervenirati
i spasiti svoje voljene.

Previše ih je otkrilo
patnje i poniženje svoje djece

kada je već bilo prekasno.

Tylerova tragična, besmislena smrt
za mene je bila prekretnica.

Pomogla mi je ponovo
kontekstualizirati moja iskustva,

i potom sam počela promatrati svijet
ponižavanja i zlostavljanja oko sebe

i vidjela sam nešto drukčije.

Godine 1998. nismo mogli znati
kamo će nas ta nova tehnologija

zvana Internet, odvesti.

Od tada povezuje ljude
na nezamislive načine,

povezuje izgubljenu braću i sestre,

spašava živote, pokreće revolucije,

no tamna strana, virtualno zlostavljanje
i posramljivanje žena koje sam ja iskusila

brzo se razvilo.

Svaki dan na Internetu ljudi,
posebice mladi

koji nisu dovoljno sazreli da se
mogu nositi s time,

toliko su zlostavljani i ponižavani

da ne mogu zamisliti kako će
preživjeti do idućeg dana,

a neki, tragično, ni ne prežive,

i u tome nema ničeg virtualnog.

ChildLine, britanska neprofitna udruga
koja pomaže mladima s raznim problemima,

lani je iznijela šokantne podatke:

od 2012. do 2013. godine,

zabilježen je rast od 87 posto

za pozive i emailove vezane za
virtualno zlostavljanje.

Meta analiza provedena u Nizozemskoj

pokazala je da po prvi puta,

virtualno zlostavljanje dovodi
do suicidalnih misli

mnogo značajnije nego zlostavljanje
izvan Interneta.

Iako nije trebalo, šokiralo me

drugo istraživanje provedeno lani
koje je utvrdilo da je poniženje

osjećaj koji je intenzivniji

od sreće, pa i ljutnje.

Okrutnost prema drugima nije ništa novo,

no online, tehnološki potpomognuto
sramoćenje je pojačano,

nekontrolirano i trajno dostupno.

Nekoć je za vašu sramotu znala
samo vaša obitelj, selo,

škola ili zajednica,

no sada je ovdje i online zajednica.

Milijuni ljudi, često anonimno,

mogu vas ranjavati svojim riječim,
a to jako boli,

a ne postoje ograničenje
u broju ljudi

koji vas mogu javno promatrati

i staviti u javnu arenu.

Postoji vrlo osobna cijena

javnog poniženja,

a rast Interneta podigla je tu cijenu.

U gotovo dva desetljeća,

polako smo sijali sjeme
sramote i javnog sramoćenja

u naše kulturno tlo,
i na Internetu i izvan njega.

Tračerske stranice, paparazziji,
reality programi, politika,

mediji i ponekad hakeri,
svi trguju sramotom.

To je dovelo do smanjene osjećajnosti
i pretjerano tolerantne klime na internetu

koje pridonose trollanju,
kršenju privatnosti i virtualnom nasilju.

Ova promjena je stvorila ono što
profesor Nicolaus Mills naziva

kultura poniženja.

Pomotrite nekoliko istaknutih primjera
iz samo proteklih šest mjeseci.

Snapchat, usluga koju
uglavnom koriste mlađe generacije

i koja tvrdi da poruke na njoj traju

samo nekoliko sekundi.

Možete zamisliti količinu
sadržaja koju prima.

Jedna druga aplikacija koju korisnici
Snapchata koriste kako bi sačuvali

svoje poruke, bila je hakirana,

i 100,000 osobnih razgovora, fotografija
i videa procurilo je na internetu

gdje trajno ostaju.

Jennifer Lawrence i nekim drugim glumcima
hakirali su njihove račune iClouda,

i privatne, intimne, gole fotografije
bile su objavljene diljem interneta

bez njihove dozvole.

Jedna tračerska stranica imala je
preko pet milijuna pregleda

ove jedne priče.

A što je s hakiranjem
kompanije Sony Pictures?

Dokumenti koji su privukli
najviše pažnje

bili su privatni emailovi koji nisu
mogli biti više izvrgnuti sramoti.

No, u ovoj kulturi sramoćenja,

postoji i druga cijena javnog sramoćenja.

Ta cijena ne mjeri vrijednost žrtve,

koju su Tyler i previše drugih,

najviše žene, pripadnici manjina,

i članovi LGBTQ zajednice platili,

već ta cijena mjeri profit
onih koji ih vrebaju.

Ovaj napad na druge je sirovi materijal,

efikasno i nemilosrdno iskopan,
pakiran i prodan za profit.

Nastalo je tržište na kojem je
javna sramota roba,

a sram je industrija.

Kako se novac zarađuje?

Klikovima.

Što je veća sramota, više je klikova.

Što je više klikova, to je više
novca za reklame.

Nalazimo se u opasnom krugu.

Što više klikamo na takvu vrstu trača,

to više postajemo tupi spram
ljudskih života na drugoj strani,

a što smo više tupi, to više klikamo.

Svo to vrijeme netko zarađuje novac

na račun tuđe patnje.

Svakim klikom donosimo odluku.

Što više gušimo svoju kulturu
javnom sramotom,

to je ona prihvaćenija,

to će više biti virtualnog zlostavljanja,

trollanja, nekih vrsta hakiranja

i nasilja na Internetu.

Zašto? Zato što u srži svega toga
leži ponižavanje.

Takvo ponašanje je simptom
kulture koju smo stvorili.

Razmislite malo o tome.

Mijenjanje ponašanja započinje
s razvojem uvjerenja.

Vidjeli smo da je to tako
kod rasizma, homofobije,

i mnogih drugih pristranosti,
i u današnje vrijeme i u prošlosti.

Kako smo mijenjali uvjerenja
o istospolnim brakovima,

više je ljudi dobilo jednake slobode.

Kada smo počeli cijeniti održivost,

više je ljudi počelo reciklirati.

Što ste tiče naše kulture poniženja,

potrebna nam je kulturna revolucija.

Javno sramoćenje kao
krvavi sport mora prestati,

i vrijeme je za intervenciju
na Internetu i u našoj kulturi.

Pomak započinje nečim jednostavnim,
ali to nije lako.

Moramo se vratiti dugo održanoj
vrijednosti suosjećanja i empatije.

Na Internetu postoji manjak suosjećanja,

kriza empatije.

Istraživačica Brené Brown izjavila je da

sramota ne može nadživjeti empatiju.

Sramota ne može nadživjeti empatiju.

Imala sam stvarno teške dane u životu,

a suosjećanje i empatija moje obitelji,
prijatelja, stručnjaka,

a ponekad i stranaca, bilo je to
što me spasilo.

Čak empatija jedne osobe
može činiti razliku.

Teorija utjecaja manjine,

koju je predložio
psiholog Serge Moscovici,

kaže da čak i u malim brojkama,

kada postoji dosljednost tijekom vremena,

moguća je promjena.

U svijetu Interneta možemo
poticati utjecaj manjine

tako što ćemo ustati protiv nasilja.

Kako bismo to mogli, umjesto da
smo apatični promatrači,

možemo napisati pozitivni komentar
o nekome ili prijaviti nasilje.

Vjerujte mi, suosjećajni komentari
pomažu ublažiti negativnost.

Također se možemo suprotstaviti
toj kulturi tako da podupiremo udruge

koje se bave takvim problemima,

poput Zaklade Tyler Clementi u SAD-u,

u Ujedinjenom Kraljevstvu postoji
program Anti-Bullying Pro,

a u Australiji Projekt Rockit.

Puno govorimo o našem
pravu na slobodu izražavanja,

ali moramo više govoriti o

našoj odgovornosti za slobodu izražavanja.

Svi želimo da nas se čuje,

no moramo priznati razliku
između govora s namjerom,

i govora za pozornost.

Internet je poput veleprometnice za id,

no online, iskazivanje empatije drugima

dobro utječe na sve nas i pomaže
u izgradnji sigurnijeg i boljeg svijeta.

Na Internetu moramo komunicirati
sa suosjećanjem,

čitati vijesti sa suosjećanjem,

i klikati sa suosjećanjem.

Zamislite da ste na mjestu
osobe o kojoj čitate članak.

Završit ću s osobnom opaskom.

U proteklih devet mjeseci,

najčešće pitanje koje mi je bilo
upućeno je - zašto?

Zašto sada? Zašto istupam sa svojim
mišljenjem koje bi moglo nekoga uzrujati.

Možete u tim pitanjima
čitati između redaka,

a odgovor nema veze s politikom.

Najčešći odgovor jest da je
napokon došlo vrijeme za to:

vrijeme da prestanem okolišati
oko moje prošlosti;

vrijeme da prestanem
živjeti život sramote;

i vrijeme da vratim svoju priču.

Ne radi se samo o mojem spašavanju.

Svatko tko pati zbog srama
i javnog poniženja

mora znati jednu stvar:

Možete to preživjeti.

Znam da je teško.

Možda nije bezbolno, brzo niti lako,

no možete inzistirati na
drukčijem završetku vaše priče.

Imajte suosjećanja za sebe same.

Svi mi zaslužujemo suosjećanje,

i život na i izvan Interneta u
suosjećajnijem svijetu.

Hvala vam na pozornosti.

(Pljesak)