Itay Talgam: Voditi poput velikih dirigenata

Dirigent nekog orkestra suočava se s najvećim izazovom leadershipa: stvaranjem savršene harmonije bez ijedne izgovorene riječi. U ovom ljupkom govoru, Itay Talgam demonstrira jedinstvene stilove šestorice velikih dirigenata 20. stoljeća, pomoću kojih oslikava ključne lekcije za sve lidere.

Čarobni trenutak, čarobni trenutak dirigiranja

znači, dolazite na pozornicu gdje sjedi orkestar.

Oni se zagrijavaju i rade razne sitnice.

Ja se penjem na podij.

Znate, onaj mali dirigentski ured,

odnosno kutak, radni kutak u otvorenom prostoru

s puno mjesta.

I u svoj toj buci

napravite sasvim mali pokret.

Nešto poput ovoga - ništa pompozno niti jako profinjeno - ovo.

I najednom - iz kaosa nastane red.

Buka postaje glazba

i to je fantastično i tako je primamljivo

pomisliti da se sve vrti oko mene.

(smijeh)

Svi ti sjajni ljudi, virtuozi,

stvaraju buku i trebaju me da učinim ovo.

Ne baš. Da je tako,

poštedio bih vas priče

i podučio vas pokretu

kako biste mogli ići po svijetu

i raditi to u bilo kojoj tvrtki ili gdje god želite

i dobiti savršenu harmoniju. Ali ne funkcionira.

Pogledajmo prvu snimku.

Nadam se da ćete pomisliti kako je ovo dobar primjer harmonije,

a potom ću malo govoriti kako ona nastaje.

(glazba)

Je li ovo bilo lijepo?

To je bila neka vrsta uspjeha,

ali kome smo dužni zahvalu?

Naravno, očito je da glazbenici u orkestru

predivno sviraju,

to je Bečka filharmonija.

Često čak ni ne pogledaju dirigenta.

A tu je i publika koja plješće,

čime zapravo preuzima ulogu u stvaranju glazbe.

Znate, bečka publika se obično ne upliće u glazbu.

Ovo je najbliže doživljaju orijentalnog trbušnog plesa

za pojam Beča.

(smijeh)

Za razliku od Izraela, na primjer, gdje publika cijelo vrijeme kašlje.

Pijanist Arthur Rubinstein je znao reći:

"Bilo gdje u svijetu, ljudi koji imaju gripu, odlaze liječniku,

ali u Tel Avivu dolaze na moje koncerte."

(smijeh)

To je neka vrsta tradicije,

ali bečka publika to ne radi.

Ovdje se ponašaju neuobičajeno, samo kako bi postali

dio orkestra - i to je sjajno.

Znate, publika poput vas

stvara ugođaj.

Ali što je s dirigentom? Što biste rekli,

što on zapravo radi?

Pa, on je sretan.

Ovo često pokazujem višem menadžmentu.

To ih živcira:

"Došao si na posao. Kako možeš biti tako sretan?"

Tu nešto mora biti krivo, zar ne? Ali on širi sreću.

I mislim da je važno to da ta sreća

ne dolazi samo

iz njega i njegovog užitka u glazbi.

Užitak je omogućiti i drugim ljudima

da ispričaju svoju priču u isto to vrijeme.

Imate priču o orkestru kao profesionalnom tijelu,

a imate i priču o publici kao zajednici.

Imate priče pojedinaca

u orkestru i u publici,

a imate i one nevidljive -

priče ljudi koji su izgradili ovu prekrasnu koncertnu dvoranu,

ljudi koji su izradili ovog Stradivarija ili Amatija, sve ove prekrasne instrumente.

Sve te priče zvuče u isto vrijeme.

To je pravo iskustvo koncerta uživo.

To je razlog za izlazak iz kuće, zar ne?

No ne rade svi dirigenti tako.

Pogledajmo jednog drugog, velikog dirigenta

Riccarda Mutija, molim.

(glazba)

Ovo je bilo vrlo kratko, ali mogli ste vidjeti

potpuno drukčiju osobu, zar ne?

On je sjajan, tako je autoritativan,

tako jasan. Možda čak i malo previše jasan.

Možemo li nešto demonstrirati? Hoćete li biti moj orkestar na kratko?

Možete li, molim vas, otpjevati prvu notu Don Giovannija?

Trebate pjevati "Aaaaaah", a ja ću vas zaustaviti.

Ok? Spremni?

Publika: ♫ Aaaaah...♫

Itay Talgam: Pokušajmo zajedno, jer ako pjevate bez mene,

osjećam se još nepotrebnijim nego sada.

Zato vas molim, čekajte dirigenta.

Sada me pogledajte - "Aaaaah" - i zaustavit ću vas. Pokušajmo.

Publika: ♫... Aaaaaah...♫

(smijeh)

Itay Talgam: OK, mi ćemo poslije malo popričati.

(smijeh)

Iako, imamo slobodno mjesto za...

Ali... (smijeh)

Vidite da možete zaustaviti orkestar pomoću prsta.

No, što čini Riccardo Muti? Nešto poput ovoga...

(smijeh)

A onda nešto ovakvo... (smijeh)

Ne samo da je uputa jasna,

nego je jasna i kazna - što će se dogoditi ako ne napraviš to što sam ti rekao.

(smijeh)

Dakle, funkcionira li to? Da, ali samo

do određene točke.

Kada su ga pitali zašto tako dirigira,

Muti je rekao: "Ja sam odgovoran."

Odgovoran sam prema njemu.

Ne misli zapravo na Njega, misli na Mozarta

koji je (smijeh) otprilike treće sjedalo od centra.

(smijeh)

Rekao je: "Ako sam...

(pljesak)

...ako sam odgovoran prema Mozartu,

to će biti jedina priča koja će se ispričati.

koju ćemo samo Mozart i ja, Riccardo Muti, razumjeti."

I znate što se dogodilo Mutiju?

Prije tri godine, dobio je pismo kojeg je

potpisalo svih 700 zaposlenika La Scale.

Kad kažem zaposlenika, mislim na glazbenike.

U pismu je stajalo: "Vi ste sjajan dirigent. Ne želimo raditi s vama. Molimo, predajte ostavku."

(smijeh)

"Zašto? Jer ne dopuštate da se razvijamo.

Koristite nas kao instrumente, a ne kao partnere,

a naše uživanje u glazbi...itd. itd."

I tako je morao otići. Nije li to lijepo?

(smijeh)

On je dobar tip, stvarno je dobar.

Dakle, može li se raditi s manje kontrole

ili s drugom vrstom kontrole?

Pogledajmo sljedećeg dirigenta, Richarda Straussa.

(glazba)

Bojim se da imate osjećaj da sam ga izabrao upravo zato jer je star,

no to nije točno. Kada je bio mladić,

od 30-ak godina, napisao je nešto što je nazvao

"10 zapovijedi za dirigente".

Prva je bila: Ako se uznojite do kraja koncerta,

znači da ste nešto krivo napravili.

To je prva. Četvrta će vam se više svidjeti, a kaže:

Nikada ne gledajte trombone -

to ih samo potiče.

(smijeh)

Cijela ideja je zapravo pustiti

da se samo dogodi,

ne uplitati se.

Ali kako se to događa? Jeste li ga vidjeli

kako okreće stranice partiture?

Znači, ili je senilan

i ne sjeća se vlastite glazbe, budući da ju je sam napisao -

ili im zapravo prenosi vrlo snažnu poruku, koja kaže:

"Ajmo, ljudi, morate svirati kako piše.

Ne radi se o mojoj priči niti o vašoj,

to je samo izvedba napisane glazbe,

a ne interpretacija."

Interpretacija je stvarna priča izvođača,

no on to ne želi. To je drukčija vrsta kontrole.

Pogledajmo još jednog odličnog dirigenta,

njemačkog dirigenta Herberta von Karajana.

(glazba)

Što je drukčije? Jeste li vidjeli oči? Zatvorene su.

Jeste li vidjeli ruke?

Jeste li vidjeli ovakav pokret? Dajte da vas vodim. Dva puta.

Jednom kao Muti kada ćete - (pljesne) - pljesnuti samo jednom,

a onda kao Karajan. Pogledajmo što se događa, OK?

Kao Muti - jeste li spremni? Jer Muti...

(smijeh) OK, spremni? Krenimo.

Publika: (pljesak)

Itay Talgam: Hm...još jednom.

Publika: (pljesak)

Itay Talgam: Dobro, a sada poput Karajana. Pošto ste već uvježbani,

Prvo ću se koncentrirati, zatvoriti oči...može.

Publika: (pljesak) (smijeh)

Itay Talgam: Zašto niste skupa? (smijeh)

Zato što niste znali kada trebate krenuti.

Znate, čak ni Berlinska filharmonija

ne zna kada treba krenuti.

(smijeh)

Reći ću vam kako, bez cinizma.

To je njemački orkestar, OK?

Gledaju u Karajana, a onda gledaju jedni u druge.

(smijeh)

"Razumiješ li što ovaj tip hoće?"

Poslije toga, zaista se

pogledaju te prvi svirači u orkestru

povedu cijelu ansambl u zajedničko sviranje.

Kada su Karajana pitali o tome,

rekao je: "Da, najveća šteta koju

mogu učiniti svom orkestru

je dati im jasnu uputu,

zato što bi to onemogućilo

da slušaju jedni druge,

što je za orkestar nužno."

To je sjajno. A što je s očima?

Zašto su zatvorene?

Postoji prekrasna priča o Karajanovom dirigiranju u Londonu.

Dao je ovakav znak flautistu.

Čovjek nije imao pojma što učiniti. (smijeh)

"Maestro, uz dužno poštovanje, kada bih trebao početi?"

Što mislite da je bio Karajanov odgovor - kada početi?

Rekao mu je: "Počni onda kada više ne budeš mogao izdržati."

(smijeh)

Što znači da nemaš autoritet išta promijeniti,

to je moja glazba. Prava glazba je samo u Karajanovoj glavi i

ti moraš pogoditi što mislim. Zato si pod strašnim pritiskom,

najprije ti ne dam znak,

a opet, moraš pogoditi što mislim.

To je drukčija vrsta, prilično duhovne, ali opet

vrlo čvrste kontrole.

Možemo li drukčije? Naravno. Vratimo se

prvom dirigentu kojeg smo vidjeli,

Carlosu Kleiberu. Molim sljedeću snimku.

(glazba)

(smijeh) Da.

Ovo je drukčije. No, nije li to ista vrsta kontrole?

Ne nije, jer im on ne govori što trebaju učiniti.

Kada napravi ovo, to ne znači:

"Uzmi svog Stradivarija pa ga, kao Jimi Hendrix,

razbij o pod." Nije to.

On kaže ovo: "Ovo je pokret glazbe,

otvaram vam prostor za

još jedan sloj

interpretacije."

To je druga priča.

No, kako to sve skupa funkcionira

ako im on ne da upute?

To je poput rollercoastera

kada zapravo nemate nikakve upute,

ali vas sile samog procesa drže na mjestu.

On čini upravo to.

Zanimljivo je to da rollercoaster, naravno, zapravo ne postoji.

On nije fizička stvar, nego je u glavama svirača.

To je ono što ih čini partnerima.

Moraš imati plan u glavi.

Znaš što treba činiti, iako Kleiber ne dirigira vama,

nego tu, tu i tu. Znaš što treba činiti.

Time postaješ partner u izgradnji rollercoastera

sa zvukom,

a istovremeno se i voziš.

Sviračima je to vrlo uzbudljivo,

toliko da poslije moraju dva tjedna biti u sanatoriju.

(smijeh)

To je vrlo zamorno,

ali je i najbolje stvaranje glazbe.

Naravno, ne radi se samo o motivaciji i

predavanju velike fizičke energije,

potrebno je biti vrlo profesionalan.

Pogledajmo još jednom Kleibera.

Možemo li brzo vidjeti sljedeću snimku?

Vidjet ćete što se događa kada netko pogriješi.

(glazba) Još jednom možete vidjeti prekrasan govor tijela.

(glazba)

Ovdje trubač čini nešto što

ne bi trebao.

Pratite snimku, gledajte.

Vidite, drugi put istom sviraču.

(smijeh) A sada i treći put istom sviraču.

(smijeh)

"Čekaj me poslije koncerta,

moram ti uručiti otkaz."

Vidite, kada je potreban, autoritet je prisutan. To je vrlo važno.

No, autoritet nije dovoljan da bi ljude učinili svojim partnerima.

Molim sljedeću snimku. Pogledajmo što se ovdje događa.

Možda će vas iznenaditi

Kleiberova hiperaktivnost.

Dirigira Mozarta.

(glazba)

Svira cijeli orkestar.

(glazba)

A sada nešto drugo.

(glazba)

Vidite? Sav je u tome,

ali ne zapovijeda, ne govori što treba činiti.

Umjesto toga, on uživa u izvedbi solista.

(glazba)

Evo još jednog sola. Pogledajte što možete iščitati iz ovoga.

(glazba)

Pogledajte oči.

OK. Jeste li vidjeli?

Prije svega, svi volimo primiti takvu vrstu komplimenta.

To nije povratna informacija. To je "Mmmm..." i dolazi odavde.

To je dobra stvar.

A druga stvar je

vezana uz kontrolu,

ali na jedan poseban način.

Kada Kleiber učini ovo - jeste li vidjeli oči -

odavde (pjeva),

znate što se događa? Gravitacija nestaje.

Kleiber ne stvara samo proces,

nego i uvjete u svijetu

u kojem se taj proces odvija.

Tako oboist postaje

potpuno samostalan,

a time i sretan i ponosan na svoj rad,

kreativnost i sve to.

Razina Kleiberove kontrole je ne sasvim drugom stupnju.

Kontrola više nije igra nulte sume.

Imate jednu kontrolu, imate drugu kontrolu i onda ih spojite.

Partnerstvo izvlači ono najbolje iz glazbe.

Kleiberu su važni procesi,

uvjeti u svijetu.

No, morate imati i proces i sadržaj da biste stvorili smisao.

Lenny Bernstein, moj osobni maestro,

budući da je bio sjajan učitelj,

uvijek je kretao od smisla. Pogledajmo.

(glazba)

Sjećate li se Mutijevog lica s početka?

Imao je krasan izraz, ali samo jedan.

(smijeh)

Jeste li vidjeli Lennyjevo lice?

Znate zašto? Jer je smisao glazbe bol.

Svirate bolan zvuk,

pogledate Lennyja koji pati.

No, ne na način koji biste željeli zaustaviti.

Ta je patnja poput izreke "uživati na židovski način".

(smijeh)

No, možete mu na licu vidjeti glazbu.

Vidite da više nema palicu u lijevoj ruci, nestala je.

Radi se o o vama, sviraču,

koji priča priču.

Sada je obrnuto, vi i vi pričate priču.

Makar nakratko, vi postajete pripovjedač

kojega sluša cijela zajednica,

a Bernstein to omogućuje. Nije li to krasno?

Ako zajedno činite sve te stvari o kojima smo pričali,

a možda još i neke druge,

možete doći do te prelijepe točke "rada bez rada".

Mislim da je ovo najbolji naslov za sljedeću snimku.

Moj prijatelj Peter kaže:

"Ako nešto volite, podijelite to." Zato, krenimo.

(glazba)

(pljesak)