Peter Eigen: Kako razotkriti korumpirane

Izvor nekih od najtežih svjetskih društvenih problema, kaže Peter Eigen, može se naći u sustavnoj, raširenoj korupciji vlada koje se s globalnim kompanijama slažu kao ruka s rukavicom. Na događaju TEDxBerlin, Eigen opisuje uzbudljivi protunapad kojeg je povela njegova organizacija, Transparency International.

Govorit ću o korupciji,

ali bih volio promatrati

dvije različite stvari.

Jedna je velika globalna ekonomija,

velika globalizirana ekonomija,

a druga je mali i vrlo ograničen

kapacitet tradicionalnih vlada

i njihovih međunarodnih institucija

da upravljaju i oblikuju tu ekonomiju.

Budući da postoji ova asimetrija,

koja, u suštini, rađa

neuspješno upravljanje.

Upravljanje je neuspješno u mnogim područjima,

na području korupcije, na području razaranja okoliša,

na području izrabljivanja žena i djece,

na području klimatskih promjena.

U svim područjima u kojima nam zaista treba

kapacitet da ponovno uvedemo

prvenstvo politike

pred ekonomijom,

koja je operabilna u globalnoj areni.

I mislim kako je korupcija,

i borba protiv korupcije,

i učinci korupcije,

jedan od vjerojatno najzanimljivijih načina

za ilustraciju onoga što mislim

pod neuspješnim upravljanjem.

Dopustite da vam ispričam o svojem vlastitom iskustvu.

Radio sam kao direktor

ureda Svjetske banke za istočnu Afriku

u Nairobiju.

U to doba, primijetio sam

kako korupcija, velika korupcija,

sustavna korupcija,

podriva sve što smo pokušavali učiniti.

I zato sam počeo

ne samo pokušati zaštititi

rad Svjetske banke,

naše vlastite projekte, naše programe

od korupcije,

već sam, općenito, mislio da trebamo sustav

koji će štititi ljude

u ovom dijelu svijeta

od pustošenja korupcije.

I, čim sam počeo s djelovanjem,

primio sam memorandum iz Svjetske banke,

prvo iz pravnog odjela,

u kojem su rekli, nije ti dopušteno to činiti.

Miješaš se u unutarnje stvari zemalja koje su naši partneri.

To je zabranjeno statutom Svjetske banke.

Pa želimo da prestanete s time.

U međuvremenu sam predsjedavao

sastancima darovatelja, na primjer,

na kojima su razni donatori,

a mnogi od njih vole biti u Nairobiju --

točno je, to je jedan od

najnesigurnijih gradova svijeta,

ali oni vole biti ondje jer su drugi gradovi

još neugodniji.

I na tim sastancima darovatelja, primijetio sam

da mnogi najgori projekti

koji su ponuđeni

od strane naših klijenata, vlada,

od strane zagovarača,

od kojih mnogi zastupaju

dobavljače sa sjevera,

da najgori projekti

prvi bivaju realizirani.

Dat ću vam primjer.

Ogroman energetski projekt,

300 milijuna dolara,

kojega treba izgraditi usred

jednoga od najranjivijih i najljepših

dijelova zapadne Kenije.

I svi smo odmah primijetili

da se od projekta ne može očekivati ekonomska korist.

Nije za nj bilo klijenata. Nitko ondje ne bi kupovao struju.

Nitko nije bio zainteresiran za projekte navodnjavanja.

Baš suprotno, znali smo da će onaj projekt

razoriti okoliš,

razorit će šume uz vodeni tok,

koje su temelj

preživljavanja nomadskih skupina,

Samburu i Tokana na tom području.

Dakle, svi smo znali da je to, ne beskoristan,

već apsolutno štetan, užasan projekt,

a da i ne pričamo o budućoj zaduženosti zemlje

zbog tih stotina milijuna dolara,

i odlijevanju

oskudnih ekonomskih resursa

iz mnogo važnijih aktivnosti

poput škola, bolnica, i tako dalje.

Ipak, svi smo odbili ovaj projekt.

Nijedan donator nije bio spreman

povezati svoje ime s time,

ali je to bio prvi projekt koji se proveo.

Dobri projekti koje bismo mi kao darovatelji

zdušno prihvatili,

tražili su godine, znate,

moralo se uraditi puno studija,

i ti projekti vrlo često nisu uspjeli.

Ali loši projekti,

koji su bili apsolutno štetni za gospodarstvo,

za mnoge naraštaje, za okoliš,

za tisuće obitelji koje je trebalo raseliti.

Njih bi iznenada sastavljali

konzorciji banaka,

dobavljačkih agencija,

osiguravateljskih kuća,

poput Hermesa u Njemačkoj, i tako dalje.

I oni su se vraćali vrlo, vrlo brzo,

gurani nemoralnim savezništvom

između moćnih elita

u tim zemljama,

i dobavljača sa sjevera.

Ti su dobavljači

bile naše velike kompanije.

One su pokretači globalnog tržišta,

koje sam spomenuo na početku.

To su Siemensi ovoga svijeta,

sa sjedištem u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Japanu,

Kanadi, Njemačkoj,

i one su vođene sustavno

sustavnom korupcijom velikih razmjera.

Ne govorimo sada

o 50.000 dolara,

ili 100.000 dolara ili o milijun dolara.

Ne, govorimo o 10 milijuna, 20 milijuna,

na računima švicarskih banaka,

na računima u Liechtensteinu,

koji pripadaju predsjednikovim ministrima,

visokim dužnosnicima paradržavnih sektora.

To je stvarnost koju sam vidio,

i nisam samo jedan takav projekt,

vidio, rekao bih,

tijekom godina svoga rada u Africi,

vidio sam stotine takvih projekata.

Pa sam postao uvjeren

da je sustavna korupcija

koja kvari ekonomsku politiku u tim zemljama,

glavni razlog

bijede, siromaštva,

sukoba, nasilja,

i očaja

u mnogim od tih zemalja.

Razlog da danas imamo,

više od milijarde ljudi ispod praga apsolutnog siromaštva,

da na svijetu imamo više od milijarde ljudi

bez dobre pitke vode,

a dvostruko ih je više,

više od dvije milijarde ljudi

bez osnovne sanitacije, i tako dalje,

kao i, posljedične bolesti

majki i djece,

još uvijek, smrtnost djece veću od

10 milijuna ljudi godišnje,

djecu koja umiru prije nego dožive svoju petu godinu.

Uzrok ovoga u velikoj je mjeri

grandiozna korupcija.

Sada, zašto mi Svjetska banka

nije dopustila djelovanje?

Otkrio sam kasnije,

nakon što sam, nakon velike svađe, napustio Svjetsku banku.

Razlog je bio u tome što su članice Svjetske banke

smatrale da je inozemno podmićivanje u redu,

uključujući i Njemačku.

U Njemačkoj, podmićivanje u inozemstvu je dopušteno.

Čak utječe na smanjenje poreza.

Nije ni čudo da je većina najvažnijih

međunarodnih kompanija u Njemačkoj,

ali i u Francuskoj i u Velikoj Britaniji

i Skandinaviji, posvuda, sustavno podmićivala.

Ne sve, ali većina.

A to je fenomen

koji nazivam neuspješnim upravljanjem,

jer kad sam potom došao u Njemačku

i pokrenuo malu nevladinu organizaciju

u Berlinu, u Villa Borsig,

rečeno nam je da ne možemo zaustaviti

njemačke izvoznike da podmićuju,

jer ćemo izgubiti ugovore.

Izgubit ćemo od Francuza,

izgubit ćemo od Šveđana, izgubit ćemo od Japanaca,

i zato, u pitanju je doista zatvorenikova dilema,

koja je jako otežala

pojedinoj kompaniji,

pojedinoj zemlji izvoznici

reći: nećemo

nastaviti s ovom smrtonosnom, katastrofalnom

navikom velikih kompanija da podmićuju.

To je ono što mislim

pod strukturom neuspješnog upravljanja

jer, čak i moćna vlada,

kakvu imamo u Njemačkoj, u usporedbi s drugima,

nije mogla reći,

da nećemo dopustiti našim kompanijama da podmićuju.

Trebala im je pomoć,

a i same velike kompanije

su pred dilemom.

Mnoge od njih nisu željele nuditi mito.

Mnoge njemačke kompanije, na primjer,

vjeruju da doista proizvode

proizvod visoke kvalitete

po dobroj cijeni, pa su vrlo konkurentne.

Nisu tako dobre u podmićivanju

kao mnogi od njihovih međunarodnih konkurenata,

ali im nije omogućeno

da pokažu svoju snagu,

jer je svijet izjeden

velikom korupcijom.

I evo zašto vam ovo pričam,

civilno društvo je bilo doraslo situaciji.

Imali smo malu nevladinu udrugu,

Transparency International.

Oni su počeli razmišljati

kako pobjeći iz te zatvorenikove dileme,

i razvili smo koncepte

združenog djelovanja,

u načelu, pokušavajući dovesti razne konkurente

zajedno za stol,

objašnjavajući im svima

koliko bi bilo u njihovom interesu

ako bi istovremeno prestali podmićivati,

i, da skratim priču,

uspjeli smo, naposlijetku,

uvjeriti Njemačku da to potpiše,

zajedno s ostalim OECD zemljama,

i nekolicinom drugih izvoznica.

Na konvenciji 1997. godine,

pod okriljem OECD-a,

na kojoj su svi obvezani

promijeniti svoje zakone

i kriminalizirati inozemno podmićivanje.

(Pljesak)

Pa, hvala vam, mislim, zanimljivo je,

baveći se ovime,

morali smo sjesti skupa s kompanijama.

Ovdje u Berlinu, na institutu Aspen na Wannseeju,

održali smo skupove s oko

20 lidera industrije,

i diskutirali smo s njima

što učiniti u vezi međunarodnog mita.

U prvoj seansi, imali smo tri skupa

tijekom dvije godine.

Predsjednik von Weizsäcker, usput,

predsjedavao je jednim od skupova, prvim,

kako bi odagnao strah

poduzetnika,

koji nisu bili naviknuti na suradnju

s nevladinim organizacijama.

I na prvom skupu, svi su rekli,

to nije mito, što činimo. To je ondje uobičajeno.

To je nešto što te druge kulture zahtijevaju.

Čak su i pljeskali tome.

Zapravo, [nejasno]

još i danas to govore.

I tako, još uvijek je bilo puno ljudi

koji nisu uvjereni da trebamo prestati podmićivati.

Ali, na drugom skupu

već su priznali da nikada tako što ne bi činili,

ono što čine u tim drugim zemljama,

ovdje u Njemačkoj, ili u Velikoj Britaniji i slično.

Ministri u vladi su to priznali.

I na posljednjem skupu na institutu Aspen,

postigli smo da svi potpišu otvoreno pismo

Kohlovoj vladi, koja je bila tada,

zahtijevajući da

sudjeluju na konvenciji OECD-a.

I to je, po mojem mišljenju,

primjer meke snage,

jer smo ih mogli uvjeriti

da nam se moraju pridružiti.

Imali smo dulju vremensku perspektivu.

Imali smo veće,

zemljopisno puno veće,

stanovništvo koje smo nastojali štititi.

I zato se zakon promijenio.

Zbog toga je Siemens sada u nevoljama u kojima jest.

I zato je MIN u nevoljama u kojima jest.

U nekim drugim zemljama, konvencija OECD-a

još nije ispravno provedena.

I, opet, civilna društva

pušu u vrat strukturama moći.

U Londonu, na primjer,

gdje se BAE izvukao

iz slučaja ogromne korupcije,

koji je Ured za prijevare pokušao pravno goniti,

100 milijuna britanskih funti,

svake godine tijekom deset godina,

jednom određenom dužnosniku jedne određene prijateljske zemlje,

koji je potom

kupio 44 milijardi funti vojne opreme.

Taj slučaj ne procesuiraju u Velikoj Britaniji.

Zašto? Zato što to smatraju

suprotnim sigurnosnim interesima

naroda Velike Britanije.

Civilno društvo gura, civilno društvo

pokušava iznaći rješenje za ovaj problem

i u Velikoj Britaniji

i u Japanu koji ovo ne provodi kako treba,

i tako dalje.

U Njemačkoj, guramo

ratifikaciju UN konvencije,

koja dolazi nakon one.

Mi, Njemačka, ne ratificira.

Zašto? Zato što bi po njoj bilo nužno

kriminalizirati korupciju

zamjenika.

U Njemačkoj imamo sustav u kojem

vam nije dopušteno podmititi dužnosnika,

ali vam je dopušteno podmititi zamjenika.

Po njemačkom zakonu to je dopušteno.

I članovi parlamenta to ne žele promijeniti,

i zato ne mogu potpisati

UN konvenciju protiv inozemnog podmićivanja,

jedna od vrlo, vrlo rijetkih zemalja

koja propovijeda poštenje i dobro vladanje širom svijeta,

ali nije u stanju ratificirati konvenciju,

koju smo uspjeli uvesti

u nekih 160 zemalja širom svijeta.

Vidim da mi vrijeme istječe.

Dopustite da pokušam

izvući neke zaključke iz onoga što se dogodilo.

Vjerujem da ono što smo uspjeli postići

u borbi protiv korupcije,

čovjek može jednako postići

i na drugim područjima neuspješnog upravljanja.

Danas su Ujedinjeni narodi

potpuno na našoj strani.

Svjetska bana se okrenula od Saulusa k Paulusu pod Wolfensohnom,

i postali su, rekao bih, najjača

antikorupcijska agencija na svijetu.

Većina velikih kompanija

je danas potpuno uvjerena

da moraju usvojiti

vrlo snažnu politiku

protiv mita i slično.

A to je moguće zato što se civilno društvo

pridružilo kompanijama

i pridružilo vladi

u analizi problema,

u razvijanju rješenja,

u uvođenju reformi,

i, kasnije, u nadziranju reformi.

Naravno, ako organizacije civilnog društva

žele takvu ulogu,

moraju sazrijeti za tu odgovornost.

Nisu sve organizacije civilnog društva dobre.

Ku Klux Klan je nevladina organizacija.

Dakle, moramo biti svjesni

da civilno društvo

mora i sebe oblikovati.

Moraju imati puno

transparentnije upravljanje financijama.

Moraju puno više surađivati

u mnogim organizacijama civilnog društva.

Također nam treba i puno više kompetentnosti vođa civilnog društva.

Iz tog razloga moramo uspostaviti školu upravljanja

i Centar za civilno društvo ovdje u Berlinu.

Zato što vjerujemo da se većina naših obrazovnih

i istraživačkih institucija u Njemačkoj

i kontinentalnoj Europi općenito,

ne usmjerava dovoljno, još uvijek,

na jačanje civilnog društva

i obučavanje vodstva civilnog društva.

Ono što govorim iz svog vrlo praktičnog iskustva,

ako civilno društvo dobro radi

i pridruži se drugim igračima,

konkretno, vladama,

vladama i drugim međunarodnim institucijama,

ali i velikim međunarodnim igračima,

konkretno, onima koji su se posvetili

korporativnoj društvenoj odgovornosti,

tada, u tom čarobnom trokutu,

između civilnog društva,

vlade i privatnog sektora,

svi mi imamo ogromnu priliku

stvoriti bolji svijet.

Hvala vam.

(Pljesak)