Govorit ću o korupciji, ali bih volio promatrati dvije različite stvari. Jedna je velika globalna ekonomija, velika globalizirana ekonomija, a druga je mali i vrlo ograničen kapacitet tradicionalnih vlada i njihovih međunarodnih institucija da upravljaju i oblikuju tu ekonomiju. Budući da postoji ova asimetrija, koja, u suštini, rađa neuspješno upravljanje. Upravljanje je neuspješno u mnogim područjima, na području korupcije, na području razaranja okoliša, na području izrabljivanja žena i djece, na području klimatskih promjena. U svim područjima u kojima nam zaista treba kapacitet da ponovno uvedemo prvenstvo politike pred ekonomijom, koja je operabilna u globalnoj areni. I mislim kako je korupcija, i borba protiv korupcije, i učinci korupcije, jedan od vjerojatno najzanimljivijih načina za ilustraciju onoga što mislim pod neuspješnim upravljanjem. Dopustite da vam ispričam o svojem vlastitom iskustvu. Radio sam kao direktor ureda Svjetske banke za istočnu Afriku u Nairobiju. U to doba, primijetio sam kako korupcija, velika korupcija, sustavna korupcija, podriva sve što smo pokušavali učiniti. I zato sam počeo ne samo pokušati zaštititi rad Svjetske banke, naše vlastite projekte, naše programe od korupcije, već sam, općenito, mislio da trebamo sustav koji će štititi ljude u ovom dijelu svijeta od pustošenja korupcije. I, čim sam počeo s djelovanjem, primio sam memorandum iz Svjetske banke, prvo iz pravnog odjela, u kojem su rekli, nije ti dopušteno to činiti. Miješaš se u unutarnje stvari zemalja koje su naši partneri. To je zabranjeno statutom Svjetske banke. Pa želimo da prestanete s time. U međuvremenu sam predsjedavao sastancima darovatelja, na primjer, na kojima su razni donatori, a mnogi od njih vole biti u Nairobiju -- točno je, to je jedan od najnesigurnijih gradova svijeta, ali oni vole biti ondje jer su drugi gradovi još neugodniji. I na tim sastancima darovatelja, primijetio sam da mnogi najgori projekti koji su ponuđeni od strane naših klijenata, vlada, od strane zagovarača, od kojih mnogi zastupaju dobavljače sa sjevera, da najgori projekti prvi bivaju realizirani. Dat ću vam primjer. Ogroman energetski projekt, 300 milijuna dolara, kojega treba izgraditi usred jednoga od najranjivijih i najljepših dijelova zapadne Kenije. I svi smo odmah primijetili da se od projekta ne može očekivati ekonomska korist. Nije za nj bilo klijenata. Nitko ondje ne bi kupovao struju. Nitko nije bio zainteresiran za projekte navodnjavanja. Baš suprotno, znali smo da će onaj projekt razoriti okoliš, razorit će šume uz vodeni tok, koje su temelj preživljavanja nomadskih skupina, Samburu i Tokana na tom području. Dakle, svi smo znali da je to, ne beskoristan, već apsolutno štetan, užasan projekt, a da i ne pričamo o budućoj zaduženosti zemlje zbog tih stotina milijuna dolara, i odlijevanju oskudnih ekonomskih resursa iz mnogo važnijih aktivnosti poput škola, bolnica, i tako dalje. Ipak, svi smo odbili ovaj projekt. Nijedan donator nije bio spreman povezati svoje ime s time, ali je to bio prvi projekt koji se proveo. Dobri projekti koje bismo mi kao darovatelji zdušno prihvatili, tražili su godine, znate, moralo se uraditi puno studija, i ti projekti vrlo često nisu uspjeli. Ali loši projekti, koji su bili apsolutno štetni za gospodarstvo, za mnoge naraštaje, za okoliš, za tisuće obitelji koje je trebalo raseliti. Njih bi iznenada sastavljali konzorciji banaka, dobavljačkih agencija, osiguravateljskih kuća, poput Hermesa u Njemačkoj, i tako dalje. I oni su se vraćali vrlo, vrlo brzo, gurani nemoralnim savezništvom između moćnih elita u tim zemljama, i dobavljača sa sjevera. Ti su dobavljači bile naše velike kompanije. One su pokretači globalnog tržišta, koje sam spomenuo na početku. To su Siemensi ovoga svijeta, sa sjedištem u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Japanu, Kanadi, Njemačkoj, i one su vođene sustavno sustavnom korupcijom velikih razmjera. Ne govorimo sada o 50.000 dolara, ili 100.000 dolara ili o milijun dolara. Ne, govorimo o 10 milijuna, 20 milijuna, na računima švicarskih banaka, na računima u Liechtensteinu, koji pripadaju predsjednikovim ministrima, visokim dužnosnicima paradržavnih sektora. To je stvarnost koju sam vidio, i nisam samo jedan takav projekt, vidio, rekao bih, tijekom godina svoga rada u Africi, vidio sam stotine takvih projekata. Pa sam postao uvjeren da je sustavna korupcija koja kvari ekonomsku politiku u tim zemljama, glavni razlog bijede, siromaštva, sukoba, nasilja, i očaja u mnogim od tih zemalja. Razlog da danas imamo, više od milijarde ljudi ispod praga apsolutnog siromaštva, da na svijetu imamo više od milijarde ljudi bez dobre pitke vode, a dvostruko ih je više, više od dvije milijarde ljudi bez osnovne sanitacije, i tako dalje, kao i, posljedične bolesti majki i djece, još uvijek, smrtnost djece veću od 10 milijuna ljudi godišnje, djecu koja umiru prije nego dožive svoju petu godinu. Uzrok ovoga u velikoj je mjeri grandiozna korupcija. Sada, zašto mi Svjetska banka nije dopustila djelovanje? Otkrio sam kasnije, nakon što sam, nakon velike svađe, napustio Svjetsku banku. Razlog je bio u tome što su članice Svjetske banke smatrale da je inozemno podmićivanje u redu, uključujući i Njemačku. U Njemačkoj, podmićivanje u inozemstvu je dopušteno. Čak utječe na smanjenje poreza. Nije ni čudo da je većina najvažnijih međunarodnih kompanija u Njemačkoj, ali i u Francuskoj i u Velikoj Britaniji i Skandinaviji, posvuda, sustavno podmićivala. Ne sve, ali većina. A to je fenomen koji nazivam neuspješnim upravljanjem, jer kad sam potom došao u Njemačku i pokrenuo malu nevladinu organizaciju u Berlinu, u Villa Borsig, rečeno nam je da ne možemo zaustaviti njemačke izvoznike da podmićuju, jer ćemo izgubiti ugovore. Izgubit ćemo od Francuza, izgubit ćemo od Šveđana, izgubit ćemo od Japanaca, i zato, u pitanju je doista zatvorenikova dilema, koja je jako otežala pojedinoj kompaniji, pojedinoj zemlji izvoznici reći: nećemo nastaviti s ovom smrtonosnom, katastrofalnom navikom velikih kompanija da podmićuju. To je ono što mislim pod strukturom neuspješnog upravljanja jer, čak i moćna vlada, kakvu imamo u Njemačkoj, u usporedbi s drugima, nije mogla reći, da nećemo dopustiti našim kompanijama da podmićuju. Trebala im je pomoć, a i same velike kompanije su pred dilemom. Mnoge od njih nisu željele nuditi mito. Mnoge njemačke kompanije, na primjer, vjeruju da doista proizvode proizvod visoke kvalitete po dobroj cijeni, pa su vrlo konkurentne. Nisu tako dobre u podmićivanju kao mnogi od njihovih međunarodnih konkurenata, ali im nije omogućeno da pokažu svoju snagu, jer je svijet izjeden velikom korupcijom. I evo zašto vam ovo pričam, civilno društvo je bilo doraslo situaciji. Imali smo malu nevladinu udrugu, Transparency International. Oni su počeli razmišljati kako pobjeći iz te zatvorenikove dileme, i razvili smo koncepte združenog djelovanja, u načelu, pokušavajući dovesti razne konkurente zajedno za stol, objašnjavajući im svima koliko bi bilo u njihovom interesu ako bi istovremeno prestali podmićivati, i, da skratim priču, uspjeli smo, naposlijetku, uvjeriti Njemačku da to potpiše, zajedno s ostalim OECD zemljama, i nekolicinom drugih izvoznica. Na konvenciji 1997. godine, pod okriljem OECD-a, na kojoj su svi obvezani promijeniti svoje zakone i kriminalizirati inozemno podmićivanje. (Pljesak) Pa, hvala vam, mislim, zanimljivo je, baveći se ovime, morali smo sjesti skupa s kompanijama. Ovdje u Berlinu, na institutu Aspen na Wannseeju, održali smo skupove s oko 20 lidera industrije, i diskutirali smo s njima što učiniti u vezi međunarodnog mita. U prvoj seansi, imali smo tri skupa tijekom dvije godine. Predsjednik von Weizsäcker, usput, predsjedavao je jednim od skupova, prvim, kako bi odagnao strah poduzetnika, koji nisu bili naviknuti na suradnju s nevladinim organizacijama. I na prvom skupu, svi su rekli, to nije mito, što činimo. To je ondje uobičajeno. To je nešto što te druge kulture zahtijevaju. Čak su i pljeskali tome. Zapravo, [nejasno] još i danas to govore. I tako, još uvijek je bilo puno ljudi koji nisu uvjereni da trebamo prestati podmićivati. Ali, na drugom skupu već su priznali da nikada tako što ne bi činili, ono što čine u tim drugim zemljama, ovdje u Njemačkoj, ili u Velikoj Britaniji i slično. Ministri u vladi su to priznali. I na posljednjem skupu na institutu Aspen, postigli smo da svi potpišu otvoreno pismo Kohlovoj vladi, koja je bila tada, zahtijevajući da sudjeluju na konvenciji OECD-a. I to je, po mojem mišljenju, primjer meke snage, jer smo ih mogli uvjeriti da nam se moraju pridružiti. Imali smo dulju vremensku perspektivu. Imali smo veće, zemljopisno puno veće, stanovništvo koje smo nastojali štititi. I zato se zakon promijenio. Zbog toga je Siemens sada u nevoljama u kojima jest. I zato je MIN u nevoljama u kojima jest. U nekim drugim zemljama, konvencija OECD-a još nije ispravno provedena. I, opet, civilna društva pušu u vrat strukturama moći. U Londonu, na primjer, gdje se BAE izvukao iz slučaja ogromne korupcije, koji je Ured za prijevare pokušao pravno goniti, 100 milijuna britanskih funti, svake godine tijekom deset godina, jednom određenom dužnosniku jedne određene prijateljske zemlje, koji je potom kupio 44 milijardi funti vojne opreme. Taj slučaj ne procesuiraju u Velikoj Britaniji. Zašto? Zato što to smatraju suprotnim sigurnosnim interesima naroda Velike Britanije. Civilno društvo gura, civilno društvo pokušava iznaći rješenje za ovaj problem i u Velikoj Britaniji i u Japanu koji ovo ne provodi kako treba, i tako dalje. U Njemačkoj, guramo ratifikaciju UN konvencije, koja dolazi nakon one. Mi, Njemačka, ne ratificira. Zašto? Zato što bi po njoj bilo nužno kriminalizirati korupciju zamjenika. U Njemačkoj imamo sustav u kojem vam nije dopušteno podmititi dužnosnika, ali vam je dopušteno podmititi zamjenika. Po njemačkom zakonu to je dopušteno. I članovi parlamenta to ne žele promijeniti, i zato ne mogu potpisati UN konvenciju protiv inozemnog podmićivanja, jedna od vrlo, vrlo rijetkih zemalja koja propovijeda poštenje i dobro vladanje širom svijeta, ali nije u stanju ratificirati konvenciju, koju smo uspjeli uvesti u nekih 160 zemalja širom svijeta. Vidim da mi vrijeme istječe. Dopustite da pokušam izvući neke zaključke iz onoga što se dogodilo. Vjerujem da ono što smo uspjeli postići u borbi protiv korupcije, čovjek može jednako postići i na drugim područjima neuspješnog upravljanja. Danas su Ujedinjeni narodi potpuno na našoj strani. Svjetska bana se okrenula od Saulusa k Paulusu pod Wolfensohnom, i postali su, rekao bih, najjača antikorupcijska agencija na svijetu. Većina velikih kompanija je danas potpuno uvjerena da moraju usvojiti vrlo snažnu politiku protiv mita i slično. A to je moguće zato što se civilno društvo pridružilo kompanijama i pridružilo vladi u analizi problema, u razvijanju rješenja, u uvođenju reformi, i, kasnije, u nadziranju reformi. Naravno, ako organizacije civilnog društva žele takvu ulogu, moraju sazrijeti za tu odgovornost. Nisu sve organizacije civilnog društva dobre. Ku Klux Klan je nevladina organizacija. Dakle, moramo biti svjesni da civilno društvo mora i sebe oblikovati. Moraju imati puno transparentnije upravljanje financijama. Moraju puno više surađivati u mnogim organizacijama civilnog društva. Također nam treba i puno više kompetentnosti vođa civilnog društva. Iz tog razloga moramo uspostaviti školu upravljanja i Centar za civilno društvo ovdje u Berlinu. Zato što vjerujemo da se većina naših obrazovnih i istraživačkih institucija u Njemačkoj i kontinentalnoj Europi općenito, ne usmjerava dovoljno, još uvijek, na jačanje civilnog društva i obučavanje vodstva civilnog društva. Ono što govorim iz svog vrlo praktičnog iskustva, ako civilno društvo dobro radi i pridruži se drugim igračima, konkretno, vladama, vladama i drugim međunarodnim institucijama, ali i velikim međunarodnim igračima, konkretno, onima koji su se posvetili korporativnoj društvenoj odgovornosti, tada, u tom čarobnom trokutu, između civilnog društva, vlade i privatnog sektora, svi mi imamo ogromnu priliku stvoriti bolji svijet. Hvala vam. (Pljesak)