Zona nelagode | Farrah Storr | TEDxExeter

Ako nikada niste iskoračili iz svoje zone ugode, nikada neće otkriti osobu koja biste mogli postati. U humorističnom i zanimljivom govoru Farrah Storr, nagrađivana glavna urednica magazina Cosmopolitan, tvrdi da moramo prihvatiti kratke trenutke nelagode ako želimo ispuniti svoj potencijal.

Farrah Storr je nagrađivana glavna urednica magazina Cosmopolitan. Preuzela je brand 2015. godine kad je bila zadužena za redizajn časopisa za žene milenijalke nakon čega je naklada porasla za nevjerojatnih 59%.

Ovaj govor održan je na TEDx događanju u obliku TED konferencije, ali u neovisnoj organizaciji lokalne zajednice. Za više pogledajte https://www.ted.com/tedx

Voljela bih započeti ovaj govor
jednim velikim pitanjem za svakog od vas.

A moje pitanje je ovo:

Želim da uočite osobu
koja sjedi do vas,

a ako ste ovamo došli s nekim,
što vjerujem da većina od vas je,

ne tu osobu, u redu?

Stvarno zastrašujućeg stranca
s vaše druge strane.

U redu? Jeste li ih našli? U redu.

(Smijeh)

Dobro, u redu.
Nemojte se previše zbližavati.

(Smijeh)

Dakle, dogodit će se ovo:

Za trenutak ću početi
odbrojavati 5 sekundi,

a vi ćete se okrenuti toj osobi,

i gledat ćete ju oči u oči,
jako pozorno,

tijekom tih pet sekundi, u redu?

I osjećat ćete se neugodno,
samo prihvatite nelagodu.

U redu. Možete li se okrenuti prema njima?

(Smijeh)

Čekajte, čekajte, čekajte!

(Smijeh)

Priprema,

(Smijeh)

pozor, sad!

Pet, četiri, tri, dva, jedan.

U redu, dobro.

Sad možete nastaviti zuriti u mene.

Pa, na ljestvici od jedan do deset,
kad bih vas pitala,

koliko je bio neugodan
ovaj doživljaj za vas,

vjerojatno bi većina vas rekla,

"Pa, bio je prilično neugodan.

Nije baš da sam tako nešto planirala
za petak poslijepodne."

Vjerojatno biste rekli
osam ili devet od deset.

No, razmislite pažljivo o tome.

Da li je cijelokupni doživljaj
bio jako neugodan?

Hoću reći, naravno, prvih par nanosekundi
kad sam izašla na pozornicu

i objasnila što ćete raditi,

to je vjerojatno bilo
prilično neugodno, zar ne?

I onda možda kad ste se prvi puta
okrenuli jedno drugom.

Ali nakon toga, kad sam počela
odbrojavati od 5,

to je bilo u redu, zar ne?

Jer ono što se dogodilo do tada

je da ste se nekako prilagodili nelagodi,

i vaš um i vaše tijelo -

koncentrirali su se
na zadatak pred vama.

Ja to nazivam "KTN-ovi".

A kao urednik Cosmopolitana
potpuno se odričem odgovornosti:

"KTN" nije kratica za neku novu
čudnu seksualnu subkulturu

koliko god tako zvučalo.

(Smijeh)

KTN znači "kratki trenuci nelagode".

Drugim riječima,
prolazni trenuci napetosti

dok stojite na ulazu u transformaciju.

Jer to je ono što nelagoda čini.

Ona transformira.
Ona nam pomaže da rastemo.

Ovdje bih vjerojatno trebala
malo pojasniti tako da kažem,

"Danas ne govorim o onoj vrsti nelagode

koja se događa kao rezultat
duboko usađene traume.

Govorim prije o nelagodi

s kojom se svatko od nas suočava
iz dana u dan,

tjedan za tjednom,
mjesec za mjesecom.

Vaš KTN ovoga časa

bio je okretanje licem strancu do vas.

Vaš trenutak transformacije,

bilo je to povezivanje s
drugim ljudskim bićem.

Ali u ovome je naš današnji problem:

Mi danas živimo u društvu
koje ima stvarnih problema s nelagodom.

Dječja zadaća se već više godina

ne ispravlja agresivnom crvenom olovkom,

već mekšim označavanjem duginih boja
nježno rozom ili suptilno zelenom.

Sveučilišta, počinjemo primjećivati

eskalaciju tih mjesta
zvanih "sigurna mjesta",

na koja se studenti mogu povući

ako se osjećaju povrijeđeno ili nelagodno
zbog određenih riječi ili ideja.

Mi to radimo čak i sebi.
Znam da ja to radim.

Samo-odabirom da postojimo
u jednom online svijetu,

gdje ćemo se uvijek susretati
samo s onim mišljenjima i svjetonazorima

koji su u skladu s našim vlastitim.

A to je ozbiljan, ozbiljan problem.

Zato jer mi svojevoljno koračamo u snu

ulazeći u svijet čiji su sami temelji
napravljeni od ugode.

A čineći to, ne samo da
potkradamo društvo

ne samo da potkradamo buduće generacije,

već potkradamo sebe same,
lišavajući se prilike za transformaciju.

Ja znam sve o životu u svijetu
čiji su temelji načinjeni od ugode.

Bila sam srednje dijete;
bila sam klasično treće ili četvrto dijete.

I imala sam stariju braću.

A to me štitilo od mnogočega.

Dakle, kao starija,
popularna sestra u školi

bila sam uvijek zaštićena
od napasnih nasilnika.

Kul stariji brat značio je

da sam uvijek uspjevala izbjeći
zajedljive napade i zamke

neobuzdanog ponašanja muških tinejdžera.

Kada se to dvoje braće

preselilo iz našeg rodnog grada
Manchestera dolje u London,

čim sam bila dovoljno odrasla,

poslušno sam ih slijedila,
ne dovodeći to u pitanje.

Živjela sam u svijetu, postojala sam u
svijetu koji je bio unaprijed pripremljen

i koji su, na neki način, oni prije mene
unaprijed probavili za mene,

tako da sam ja zapravo bila
statična osoba.

Sjećam se da sam se jedan dan probudila

negdje potkraj tinejdžerskog doba
i na pragu dvadesetih

i shvatila dvije stvari.

Prvo: nisam imala pojma tko sam ja.

I drugo: nisam imala pojma
što sam sposobna postati.

I tako, samo četiri tjedna
prije svog 21. rođendana,

učinila sam nešto radikalno,
ili bar za mene radikalno.

Bacila sam se u svoj prvi
istinski trenutak nelagode

i rezervirala jednosmjernu kartu za Pariz.

Samo da dobijete osjećaj
kako je to bilo duboko nelagodno

za mene u to doba:

imala sam 20 godina,

nikada nisam putovala nikuda
izvan Manchestera sama.

Također sam jedva govorila
koju riječ francuskog.

Sjećam se tako, samo da bih
ujutro kupila doručak,

kako sam jedva znala koju riječ,

morala sam, prije svega, naći
najvedriju i najljubazniju pekaru,

a svatko tko je bio u Parizu zna

da takvih nema mnogo.

A u pekari je uvijek bila velika gužva,
ja sam morala ući,

a bageti koje sam željela
u pravilu su stajali iza tezge,

pa sam morala stati ispred
svih tih pariških žena

i mimikom pokazati žvakanje bageta
svako jutro.

Da, možete zamisliti, neki od vas,
kako je to izgledalo.

(Smijeh)

I ne znajući, također sam dobila posao
nastavnika engleskog za francuske đake,

ne shvaćajući da sam dobila posao u
najgoroj školi u najgorem predgrađu.

Pa iako sam do tada živjela samo
sa svojom obitelji,

iz očaja, ne uspijevajući
pronaći smještaj,

uselila sam u jedan apartman na Monmartreu
s dva profesionalna klauna

i s tronogom mačkom zvanom Knit.

I, ovo nije šala,

kasnije sam saznala da se mačka
svojevoljno bacila

sa balkona na šestom katu.

Nakon što sam godinu dana živjela
s klaunima,

točno sam razumijela
zašto je to bilo.

(Smijeh)

Dakle, tu smo bili,

živeći stisnuti jedan uz drugog
u tom sićušnom apartmanu,

visoko iznad krovova Pariza,

što, svjesna sam toga, zvuči
tako romantično i šarmantno

i skoro kao inspiracija za Amelie,

dok je istina ustvari bila -

bilo je to više kao omaž
komediji Rising Damp, kažem vam.

(Smijeh)

I bilo mi je neugodno.

Bilo mi je vrlo, vrlo neugodno
i duboko unutar moje zone nelagode.

Ali stvar je u ovome.

Nije cijelo iskustvo bilo neugodno.

Samo je bilo prošarano
kratkim trenucima nelagode.

Tako na primjer, pojaviti se
sama na zabavi

pokušavajući se sprijateljiti s ljudima.

Ući ujutro u autobus

i ne biti u stanju pitati vozača

da li autobus ide prema Parizu
ili iz Pariza.

Morala sam se truditi kontrolirati grupu
od 40 vrlo bijesnih francuskih tinejdžera

samo uz pomoć mimike i gestikulacije.

Bila sam sama prepuštena
svakom od ovih KTN.

i morala sam se jednostavno
s njima nositi bez putokaza.

A ipak, noseći se sa svakim od njih

počela sam primjećivati kako se u meni
događaju male transformacije.

Otkrila sam da se ustvari
dobro snalazim

čak i na najklimavijoj pariškoj zabavi.

Otkrila sam da mi, suprotno vjerovanju,
dobro ide govorenje u javnosti

i da mogu upravljati
punom prostorijom ljudi.

No, više od svega,

otkrila sam da sam čvrsta
i snalažljiva

na način na koji
nikad nisam vjerovala da

da jedno introvertirano srednje dijete
može biti.

Stoga je apsolutna pogreška
zaklanjati se od nelagode.

Znate, nelagoda nije nešto
od čega se treba zaštititi;

to je nešto čemu se treba izlagati.

Nelagoda nije borba;
nelagoda je izazov.

Nelagoda nas ne umanjuje;

nelagoda nas osnažuje
i transformira i pomaže nam da rastemo.

Nelagoda je ono za što su
ljudsko tijelo i duh stvoreni.

Tako su mnogi od naših najvećih
vođa i mislilaca

postali ono što jesu samo zato

jer su bili prisiljeni
na svoje trenutke nelagode.

A bivajući prisiljeni na te trenutke,

oni su odgurnuli parametre
onoga što su vjerovali da jesu

i otkrili jedan cijeli novi osobni
horizont iza toga.

Winstona Churchilla, veliki dio
njegove karijere

smatrali su jednim običnim svadljivim
zastupnikom i ništa više.

No, tek kad je bačen u ulogu premijera,

u vjerojatno najneugodnijim vremenima
u britanskoj povijesti

sa svjetskim ratom na vidiku,

našao je ne samo svoj
glas govornika već i snagu vođe.

Dat ću vam još jedan primjer.

Jedan od mojih heroja, Steven Spielberg,

ponovo, nedvojbeno jedan od najvećih
kreativaca našeg vremena.

No vrlo rano u Spielbergerovoj karijeri

dok je snimao film Ralje,
koji su mnogi od vas vjerojatno gledali,

Spielberg je odlučio da će koristiti
tog ogromnog mehaničkog morskog psa

da bi prikazao Ralje.

No već na početku snimanja,
taj morski pas se kvario.

Bila je to potpuna katastrofa.

Jer je Spielberg otkrio da ustvari

kvar neće biti otklonjen
gotovo do kraja snimanja.

Vrijeme je teklo, a budžet se smanjivao

i Spielberg je bio prisiljen odgurnuti
parametre svoje kreativnosti

i smisliti neki drugi način.

Vi koji ste gledali Ralje

shvatit ćete da su ustvari

Ralje zastrašujuće ne zato jer vidite
morskog psa, već zato jer ga ne vidite.

Spielberg je ustvari nastavio raditi
pokazujući snimke mutne vode

i oslanjajući se na majstorsku partituru
Johna Williamsa od dvije note

kako bi naznačio prisutnost ribe u vodi.

A mislim da ćete se svi složiti

da je to jedan od majstorski najboljih
filmskih komada uopće.

Ovo su samo dva primjera,
no mogla bih ih dati mnogo mnogo više.

Jer istina je da je život prekrasan,
ali život je također stvarno grub,

a da bismo preživjeli u grubom svijetu,

potrebna nam je snaga,

snaga koja se stvara izlaganjem nelagodi,

ne krhkost koja se stvara
popuštanjem pred njom.

Zato trebamo vođe,
i trebamo mislioce,

i trebamo one koji djeluju,
trebamo čak i zastupnike,

kojima je ugodno u neugodnom.

Trebaju nam ljudi koji su stvoreni za borbu,
ne za propast.

Milenijalci su naša najveća
živuća odrasla populacija.

A ipak smo odabrali da ih nazivamo
"Generacija snježnih pahulja",

uglavnom posprdan izraz

koji aludira ne na njihovu snagu
nego njihovu krhkost.

A to je pogrešno za njih
i pogrešno za nas.

Umjesto toga ja sam odlučila
da ih zovem "Generacija visibaba".

Jer se visibabe,
baš kao i snježne pahulje,

pojavljuju u najdubljim, najmračnijim,
najneugodnijim dubinama zime.

One dižu svoje drhtave glavice
znajući da je vrijeme velike nelagode.

Visibabe mogu izdržati mraz,
temperature ispod nule, pa čak i snijeg.

Ustvari, one ne samo da preživljavaju,
one cvjetaju.

Posadite visibabe jedne godine
po rubu svog vrta

i gledajte kako sljedeće godine
cvate cijeli rub.

Godinu poslije toga, cijeli vrt.

Godinu poslije toga, tko zna,
nevjerojatna blistava bijela šuma.

Zato je moja poruka za vas danas,
budite visibabe.

Kad se primakne izazov,
dignite glave sa tla.

Kad je nelagoda blizu,

suočite se s njom, zakoračite u nju,
i iskoračite iz nje.

Jer, obećavam vam,

ako započnete kročiti
u svoju zonu nelagode

počevši od sada,

na drugoj strani ćete naći
svoju osobnu veličinu.

Hvala vam.

(Pljesak)