Ramona Pierson: Neočekivano mjesto ozdravljenja

Kada je Ramona Pierson imala 22 godine, udario ju je pijani vozač i 18 je mjeseci bila u komi. Na TEDxDU ispričala je ovu izvanrednu priču o svom oporavku - oslanjajući se na kolektivne vještine i mudrosti stanovnika doma za umirovljenike

Podijelit ću s vama nešto

o čemu nisam pričala više od deset godina.

Imajte strpljenja

dok vam pričam o tome.

Kada sam imala 22 godine,

došla sam kući s posla, stavila svog psa na povodac

i krenula na trčanje.

U tom trenutku nisam imala pojma

da će se moj život zauvijek promijeniti.

Dok sam pripremala psa,

jedan je čovjek popio piće u kafiću,

uzeo ključeve od auta, sjeo u auto

i krenuo prema jugu,

ili gdje već.

Trčala sam preko ceste

i jedino čega se sjećam

je osjećaj kao da mi je granata eksplodirala u glavi.

Sjećam se i pada na tlo

i sjećam se kako mi je krv

istjecala kroz vrat

i usta.

Dogodilo se da je muškarac

prošao kroz crveno svjetlo i udario mene i mog psa.

Pas je završio ispod auta.

Ja sam odletjela prema naprijed,

a onda mi je auto prešao preko nogu.

Lijeva mi je noga zapela s unutrašnje strane blatobrana --

te se vrtjela zajedno s kotačem.

Branik mi je

razrezao grlo.

Ležala sam tamo s tupom traumom prsnog koša.

Aorta, glavna arterija koja ide iz srca,

kod mene je bila prekinuta

i krv mi istjecala kroz usta,

pjenila se

i grozne su mi se stvari događale.

Nisam imala pojma što se događa,

ali prolaznici su mi priskočili u pomoć,

i održavali su rad mog srca pokretnim.

A pokretnim kažem iz razloga što je samo treperilo

i oni su mu pokušavali vratiti ritam.

Netko se dosjetio i BIC olovkom napravio traheotomiju

kako bi mi otvorio dišni put i omogućio dovod zraka.

Moja pluća su kolabirala

pa su mi stavili pribadaču i tamo,

kako bi spriječili mnogo veću štetu.

Nekako sam se stvorila u bolnici.

Bila sam zamotana u led

i naposljetku su me odlučili staviti u induciranu komu.

Probudila sam se nakon 18 mjeseci.

Bila sam slijepa, nisam mogla govoriti

ni hodati.

Težila sam 29 kilograma.

U bolnici nisu imali pojma

što učiniti s nekim poput mene.

Zvali su me "Gomer",

no to je jedna sasvim druga priča u koju nećemo ulaziti.

Bilo je potrebno mnoštvo operacija kako bi zakrpali moj vrat,

a srce su mi popravljali nekoliko puta.

Neke stvari su dobro funkcionirale, neke ne.

Stavili su dosta titanija u mene,

presadili kosti,

sve kako bih se odmah mogla kretati.

Dobila sam i plastični nos, porculanske zube

i razne druge stvari.

Nakon nekog vremena ponovno sam počela nalikovati na ljudsko biće.

Ponekad mi je teško govoriti o svemu tome,

tako da imajte strpljenja.

Imala sam više od 50 operacija.

No, tko to još broji?

Na kraju je bolnica odlučila

kako je vrijeme za moj odlazak.

Morali su osloboditi mjesto

za nekog drugog za koga su smatrali da bi se mogao

vratiti u život iz nekog sličnog stanja.

Svi su izgubili vjeru da ću se se ikada oporaviti.

U biti su stavili kartu na zid i bacili strijelicu.

Ona je pogodila dom za umirovljenike ovdje u Coloradu.

Znam da se sada svi pitate:

"Dom za umirovljenike? Što ćeš ti tamo?"

Ali, ako razmislite o

vještinama i talentima koji su sada prisutni u ovoj prostoriji -

isto je takav bio domu za umirovljenike.

Znači, tu su bile sve vještine i talenti

koje su umirovljenici imali.

Jedina prednost koju ljudi tamo imaju u odnosu na vas

je mudrost

jer su mnogo toga proživjeli.

A u tom trenutku svog života upravo sam tu mudrost trebala.

Zamislite kako je njima bilo

kada sam im se pojavila na vratima?

U međuvremenu sam dobila još dva kilograma

pa sam u to doba imala 31 kg.

Bila sam ćelava i

odjevena u bolničku odjeću.

Netko mi je poklonio tenisice.

U jednoj sam ruci imala bijeli štap,

a u drugoj kovčeg prepun liječničke dokumentacije.

I tako su umirovljenici zaključili

kako moraju sazvati izvanredni sastanak.

(Smijeh)

Povukli su se iza i pogledavali jedni druge:

"OK, što mi u ovoj prostoriji imamo za ponuditi?

Oko ovog djeteta bit će dosta posla."

Počeli su

usklađivati svoje mogućnosti i vještine

s mojim potrebama.

Jedna od prvih stvari koje su morali učiniti

bilo je ustanoviti što mi je pod hitno potrebno.

Morala sam naučiti

jesti kao normalno ljudsko biće

jer sam već neko vrijeme jela isključivo kroz cijev u prsima

i kroz vene.

Dakle, trebala sam naučiti jesti.

Krenuli su kroz taj proces.

Nakon toga su zaključili:

"Ona treba pokućstvo.

Spava u kutu stana."

Otišli su u spremišta

i skupili svo svoje dodatno pokućstvo -

dali su mi lonce i tave, pokrivače,

sve.

Druga stvar koja mi je trebala

bila je totalna promjena imidža.

Zelena bolnička odjeća

zamijenjena je poliesterom i cvjetnim uzorcima.

(Smijeh)

Nećemo govoriti o frizurama na koje su me pokušali prisiliti

kada mi je kosa ponovo narasla.

Ali odlučno sam rekla ne plavoj kosi.

(Smijeh)

Nakon nekog vremena

odlučili su da moram naučiti govoriti.

Ne možeš biti neovisna osoba

ako ne govoriš i ne vidiš.

Na to što ne vidim nisu mogli utjecati,

ali bili su odlučni u tome da moram progovoriti.

Sally, direktorica ustanove,

učila me govoriti preko dana -

a bilo je teško jer kada si dijete

uzimaš takve stvari zdravo za gotovo,

podsvjesno učiš.

A ja sam bila odrasla i sve je to bilo veoma ponižavajuće.

Morala sam naučiti koordinirati

svoje novo grlo s jezikom

i nove zube s usnama,

uhvatiti zrak i konačno, izbaciti riječ iz sebe.

Ponašala sam se kao dvogodišnjak

i odbijala surađivati.

No, muškarci su imali bolju zamisao.

Odlučili su sve skupa učiniti zabavnijim.

Po noći smo učili igrajući Scrabble sa psovkama,

(Smijeh)

a potajno sam

učila kako psovati kao kočijaš.

Ostavit ću vašoj mašti na volju

koje su bile moje prve riječi

kada je Sally konačno pridobila moje povjerenje.

(Smijeh)

Nakon nekog vremena sam napredovala.

Bivša učiteljica, koja je inače bolovala od Alzheimerove,

primila se zadatka da me nauči pisati.

Redundancija je zapravo bila korisna za mene.

Nastavljamo dalje.

(Smijeh)

Jedan od najznačajnijih trenutaka za mene

bilo je učenje kako

kao slijepac prijeći cestu.

Zatvorite oči.

Sada zamislite da morate prijeći cestu.

Ne znate kako daleko je ulica,

ne znate idete li ravno,

čujete jureće automobile sa svih strana,

a strašna automobilska nesreća

vas je dovela u stanje u kojem se nalazite.

Dakle, morala sam savladati dvije prepreke.

Jedna je bila PTSP.

Svaki put kada bih se približila uglu ili ivičnjaku,

obuzela bi me panika.

Druga prepreka

bila je shvatiti kako prijeći tu cestu.

Jedna umirovljenica prišla mi je s leđa,

gurnula me i rekla:

"Kada misliš da je vrijeme za krenuti, samo ispruži svoj bijeli štap.

Ako ga nešto udari, nemoj krenuti."

(Smijeh)

Ima smisla.

Ali, nakon trećeg bijelog štapa

koji je odletio na ulicu,

shvatili su da se moraju ujediniti

i skupili su novac

kako bih mogla ići na Institut Braille

gdje ću naučiti

kako biti slijepa osoba,

ali i dobiti psa vodiča

koji će mi promijeniti život.

Uspjela sam se vratiti na fakultet

zbog umirovljenika koji su uložili u mene,

ali i psa vodiča i vještina koje sam stekla.

Deset godina poslije, vratio mi se vid.

I to ne čudom.

Obavila sam tri operacije,

a jedna od njih je bila eksperimentalna.

To je zapravo bila robotska operacija.

Uklonili su hematom koji se nalazio iza mog oka.

Najveća promjena za mene

bila je to što je svijet toliko uznapredovao,

postojale su inovacije

i razne vrste novih stvari -

mobiteli, prijenosna računala

i još mnogo stvari koje nikada nisam vidjela.

A kada si slijep,

vizualna memorija blijedi

i zamijenjena je osjećajima koje pridaješ stvarima,

kako nešto zvuči

ili miriše.

Jednog dana bila sam u svojoj sobi

i ugledala neku stvar koja je sjedila na podu.

Mislila sam da je to čudovište.

Hodala sam oko njega

i konačno odlučila: "OK, dotaknut ću to."

I jesam... Bila je to

obična košara za rublje.

(Smijeh)

Sve je drugačije

kada vidiš

jer vid uzimamo zdravo za gotovo.

Ali, kada si slijepac

taktilna memorija preuzima stvari u svoje ruke.

Presudni trenutak za mene bio je kada sam pogledala svoje ruke

i shvatila da sam izgubila deset godina života.

Imala sam osjećaj da je moje vrijeme stalo iz nekog razloga,

a da je normalno teklo za moju obitelj i prijatelje.

Ali, kada sam pogledala dolje,

morala sam prihvatiti činjenicu da su i meni godine prohujale,

morala sam uhvatiti korak s vremenom

i nastaviti živjeti.

Nismo znali za riječi "crowd-sourcing" i "radical collaboration"

kada sam doživjela nezgodu.

Ali taj se koncept pokazao ispravnim -

ljudi koji su radili skupa da bi me iznova izgradili,

ljudi koji su radili skupa da bi me iznova educirali.

Ne bih sada stajala ovdje ispred vas

da nije bilo "radical collaboration".

Mnogo hvala.

(Pljesak)