Eve Ensler: Odjednom, moje tijelo

Pjesnikinja, spisateljica i aktivistica Eve Ensler živjela je u svojoj glavi. U ovom moćnom govoru s TEDWomena, govori o cjeloživotnoj razjedinjenosti sa svojim tijelom -- i o tome kako su joj dva šokantna događaja pomogla da se spoji sa stvarnošću, s fizikalnošću toga da je čovjek.

Dugo vremena,

postojali smo ja i moje tijelo.

Ja sam se sastojala od priča,

žudnji, težnji,

želja za budućnošću.

Nisam pokušavala biti

ishod svoje nasilne prošlosti,

ali odvajanje koje se već dogodilo

između mene i mog tijela

bio je veoma značajan ishod.

Ja sam uvijek željela postati nešto, netko.

Ja sam postojala samo u pokušavanju.

Tijelo mi je često bilo prepreka.

Ja sam bila plutajuća glava.

Godinama sam zapravo nosila samo šešire.

To je bio način da održim glavu pričvršćenom.

Bio je to način da se lociram.

Brinula sam se da više

neću biti ovdje ako skinem šešir.

Zapravo sam imala terapeuta koji mi je jednom rekao,

„Eve, dolaziš ovdje već dvije godine

i da budem iskren nikada mi nije palo na pamet da imaš tijelo“.

Svo ovo vrijeme živjela sam u gradu

jer sam se, da budem iskrena,

bojala drveća.

Nikada nisam imala djecu

jer glava ne može roditi.

Djeca zapravo ne dolaze iz vaših usta.

S obzirom da nisam imala referentnu točku za svoje tijelo,

počela sam ispitivati druge žene o njihovim tijelima --

točnije, njihovim vaginama

jer sam smatrala da su vagine nekako važne.

To me dovelo do pisanja „Vagininih monologa“

što me odvelo do opsesivnog i neprestanog

pričanja o vaginama gdje god sam mogla.

Radila sam to pred mnogim strancima.

Jedne večeri na pozornici,

zapravo sam stupila u svoju vaginu.

Bilo je to presretno iskustvo.

Preplašilo me, dalo mi energiju

i onda sam postala motivirana osoba,

motivirana vagina.

Počela sam gledati svoje tijelo kao stvar,

stvar koja se brzo može kretati,

kao stvar koja može postići druge stvari,

mnoge stvari, sve odjednom.

Počela sam gledati svoje tijelo kao iPad ili auto.

Vozila bih ga i zahtijevala stvari od njega.

Nije imalo granice. Bilo je nepobjedivo.

Trebalo je biti osvojeno i savladano kao Zemlja sama.

Nisam obraćala pažnju,

ne, organizirala sam je i režirala.

Nisam imala strpljenja za svoje tijelo;

pukla sam.

Bila sam pohlepna.

Uzela sam više no što je moje tijelo ponudilo.

Kad bih bila umorna, pila bih više espressa.

Kad bih se bojala, išla bih na opasnija mjesta.

O, naravno, naravno, imala sam trenutke kada sam cijenila svoje tijelo,

na način koji uvredljiv roditelj

ponekad ima trenutke ljubaznosti.

Moj otac je bio veoma ljubazan prema meni

na moj šesnaesti rođendan, na primjer.

Čula sam kako ljudi mumljaju s vremena na vrijeme

kako bih trebala voljeti svoje tijelo,

pa sam naučila kako to učiniti.

Bila sam vegetarijanka, bila sam trijezna, nisam pušila.

Ali sve to je bio sofisticiraniji način

kako manipulirati svojim tijelom --

daljnja disocijacija,

poput sađenja povrtnjaka na autocesti.

Kao rezultat toga što toliko govorim o svojoj vagini,

mnogo žena mi je počelo govoriti o svojima --

svoje priče o njihovim tijelima.

Zapravo, ove priče natjerale su me oko cijelog svijeta

i bila sam u preko 60 zemalja.

Čula sam tisuće priča.

I moram vam reći, uvijek je postojao taj trenutak

kada su žene sa mnom podijelile

taj određen trenutak kada se ona odvojila od njenog tijela --

kada je otišla kući.

Čula sam o ženama koje su bile zlostavljane u svojim krevetima,

išibane u svojim burkama,

nasmrt ostavljene na parkiralištima,

opečene kiselinom u svojim kuhinjama.

Neke žene su postale tihe i nestale su.

Druge su žene postale ljute, motivirani strojevi poput mene.

Na sredini svog putovanja

napunila sam 40 godina i počela mrziti svoje tijelo,

što je zapravo bio napredak,

zato što je moje tijelo postojalo barem da ga mrzim.

Doduše želudac -- mrzila sam svoj želudac.

On je bio dokaz da se nisam izmjerila,

da sam bila stara i nisam bila nevjerojatna i nisam bila savršena

ni sposobna stati u određeni oblik.

Moj želudac je bio dokaz da nisam uspjela,

da mi to nije uspjelo, da je bilo slomljeno.

Moj se život sveo na to da ga se riješim i opsesija da ga se riješim.

Zapravo, postalo je toliko ekstremno

da sam napisala dramu o tome.

Ali što sam više pričala o tome,

tim je više moje tijelo postajalo ostvarivo i razlomljeno.

Postalo je zabava, postalo je nova vrsta robe,

nešto što sam prodavala.

Zatim sam otišla negdje drugdje.

Otišla sam van onoga

što sam mislila da sam znala.

Otišla sam u Demokratsku Republiku Kongo.

I čula sam priče

koje su razbile sve druge priče.

Čula sam priče

koje su ušle unutar mog tijela.

Čula sam o maloj djevojčici

koja nije mogla prestati piškiti po sebi

zato što se mnogo odraslih vojnika

bilo uguralo u nju.

Čula sam osamdesetogodišnjakinju

čije su noge bile slomljene i izvučene iz čarapa

i izvrnute na glavu

dok su je vojnici tako silovali.

Postoje tisuće ovakvih priča.

I mnoge žene su imale rupe na svojim tijelima --

rupe, fistule --

koje su povreda rata --

rupe u tkanini njihovih duša.

Te su priče zasitile moje stanice i živce.

I da budem iskrena,

nisam spavala tri godine.

Sve su priče zajedno počele krvariti.

Silovanje Zemlje,

pljačkanje minerala,

uništavanje vagina --

nijedna od ovih nije bila odvojena više

od ostalih ili mene.

Narodna vojska silovala je šestomjesečnu djecu

kako bi udaljene zemlje

mogle dobiti pristup zlatu i koltanu

za njihove iPhone i računala.

Moje tijelo nije postalo samo motivirani stroj,

već je bilo odgovorno za

uništavanje tuđih ženskih tijela

u svom ludom pohodu kako bi napravilo još više strojeva

kako bi se podržala brzina i učinkovitost mog stroja.

Onda sam dobila rak --

ili sam otkrila da imam rak.

Došlo je to poput brze ptice

koja udara u prozorsko okno.

Odjednom, imala sam tijelo,

tijelo koje su ubadali,

gurkali i punktirali,

tijelo koje su širom razrezali,

tijelo čije su organe uklonili

i transportirali, preuredili i obnovili,

tijelo koje je bilo skenirano

i imalo cjevčice zabijene u njega,

tijelo koje je gorjelo od kemikalija.

Rak je razorio

zid moje razjedinjenosti.

Odjednom sam razumjela da je kriza u mom tijelu

kriza u svijetu

i nije se događala kasnije,

događala se sada.

Odjednom, moj rak je bio rak koji se nalazio posvuda,

rak okrutnosti, rak pohlepe,

rak koji ulazi unutar ljudi

koji žive blizu kemijskih tvornica -- i obično su prilično siromašni --

rak unutar rudarevih pluća,

rak zbog stresa jer nismo dovoljno postigli,

rak zbog pokopanih trauma,

rak u zatvorenim kokošima i zagađenim ribama,

rak u ženskim maternicama zbog zlostavljanja,

rak koji je posvuda zbog našeg nemara.

U svojoj novoj, vizionarskoj knjizi

„Novi ja, novi svijet“,

pisac Philip Shepher kaže,

„Ako ste odvojeni od svog tijela,

također ste odvojeni i od tijela svijeta,

koje se onda čini drugačijim od vas

ili od toga kako se odvajate od njega,

radije nego živući kontinuitet

kojem pripadate“.

Prije raka,

svijet je bio nešto drugo.

Bilo je to kao da živim u ustajalom bazenu

i rak je razbio stijenu

koja me odvajala od velikog mora.

Sada plivam u njemu.

Sada legnem na travu

i trljam tijelo o nju

i volim blato na svojim nogama i stopalima.

Sada imam dnevno hodčašće

kako bih posjetila određenu žalosnu vrbu pokraj Seine

i žudim za zelenim poljima

u divljini izvan Bukava.

A kada lije kiša

vrištim i trčim u krug.

Znam da je sve povezano

i ožiljak koji se proteže duž mog tijela

je oznaka potresa.

I ja sam tamo s tri milijuna na ulicama Port-au-Princea.

I vatra koja gori u meni

trećeg dana od šest kemoterapija

je vatra koja gori

u šumama svijeta.

I znam da je gnojna upala

koja se stvorila oko moje rane nakon operacije,

4 dl gnoja,

to je zagađeni Meksički zaljev,

i postojali su uljem natopljeni pelikani u meni

i mrtve plutajuće ribe.

A kateteri koje su zabili u mene bez odgovarajućih lijekova

natjerali su me da vrištim

kao što Zemlja plače zbog bušenja.

Za vrijeme druge kemoterapije

moja se majka jako razboljela

i otišla sam je posjetiti.

I u ime povezanosti,

jedina stvar koju je željela prije no što je umrla

jest da je se odvede kući

u njen voljeni Meksički zaljev.

Odveli smo je kući

i molila sam se da ulje ne ispere njenu plažu

prije no što umre.

I na sreću, nije.

I spokojno je umrla na svom omiljenom mjestu.

Nekoliko tjedana kasnije bila sam u New Orleansu,

i jedna divna, duhovna prijateljica

mi je rekla da bi željela za mene napraviti iscjeljenje.

I bila sam počašćena.

Otišla sam u njenu kuću i bilo je jutro,

jutro u kojem se sunce New Orleansa probijalo kroz zastore.

Moja prijateljica je pripremala tu veliku zdjelu,

i rekla sam, „Što je to?“,

a ona je rekla, „To je za tebe.

Cvijeće ga čini lijepim,

med ga čini slatkim“.

A ja sam rekla, „Ali što je vodeni dio?“

i u ime povezanosti,

rekla je, „Oh, to je Meksički zaljev“.

A ja sam rekla, „Naravno da je“.

Zatim je stigla druga žena i sjele su u krug,

a Michaela je kupala moju glavu posvećenom vodom.

I pjevala je -- mislim cijelo tijelo joj je pjevalo.

A druga žena je pjevala

i molile su se za mene i moju majku.

I kako se topao zaljev prelio po mojoj goloj glavi,

shvatila sam da sam držala

ono najbolje i najgore od nas.

Bila je to pohlepa i nesmotrenost

koja je dovela do strašne eksplozije.

Bile su to sve laži koje su rečene

prije i kasnije.

Bio je to med u vodi koji ju je zasladio,

bilo je to ulje od kojeg se razboljelo.

Bila je to moja ćelava glava

kojoj je sada bilo ugodno bez šešira.

Cijela sam se

topila u Mihaelinom krilu.

Bile su to suze koje se nisu vidjele od zaljeva

koje su padale niz obraze.

Konačno je to bilo moje tijelo.

Bila je to tuga

kojoj je toliko trebalo.

Bilo je to pronalaženje mog mjesta

i golema odgovornost

koja dolazi s vezom.

Bio je to neprekidan poražavajući rat u Kongu

i različitost svijeta.

Bile su to žene iz Konga

koje su sada ustajale.

Bila je to moja majka koja je odlazila,

baš u trenu

kada sam se ja rađala.

Bilo je to razumijevanje

da sam došla veoma blizu smrti --

na isti način na koji se Zemlja, naša majka,

jedva drži,

na isti način na koji se 75 posto planeta

teško grebe,

na isti način

da postoji recept za preživljavanje.

Ono što sam naučila

ima veze s pažnjom i izvorima

koje svatko zaslužuje.

Bili to dragi prijatelji

i voljena sestra.

Bili to mudri doktori i napredna medicina

i kirurzi koji znaju što da rade sa svojim rukama.

Bile to potplaćene i veoma voljene medicinske sestre.

Bili to magični iscjelitelji i aromatična ulja.

Bili to ljudi koji dolaze sa činima i ritualima.

Bilo to imanje vizije za budućnost

i nešto za što se možete boriti,

zato što znam da ova borba nije samo moja.

Bilo je tu milijun molitvi.

Tisuću aleluja

i milijuni omova.

Bilo je mnogo ljutnje,

ludog humora,

mnogo pažnje, uvreda.

Bilo je energije, ljubavi i radosti.

Bile su sve te stvari.

Bile su sve te stvari.

Sve te stvari su bile

u vodi, svijetu, u mom tijelu.

(Pljesak)