Pohvala sporosti

Novinar Carl Honoré vjeruje da zapadni svijet previše značaja pridaje brzini, što narušava zdravlje, produktivnost i kvalitetu života, ali sprema nam se usporavanje jer ljudi sve više počinju usporavati svoje premoderne živote.

Htio bih započeti jednim opažanjem:

ako sam išta naučio u protekloj godini,

onda je to da je najveća ironija

objavljivanja knjige o sporosti

ta da promocija mora teći maksimalno brzo.

Ovih dana većinu vremena provodim

letanjem iz grada u grad,
iz studija u studio,

s intervjua na intervju

secirajući knjigu.

Ovih dana

svi žele znati kako usporiti,

ali žele to naučiti jako brzo.

Nedavno sam nastupao na CNN-u

gdje sam više vremena proveo
šminkajući se nego nastupajući.

To i ne treba toliko čuditi, zar ne?

U takvom svijetu sada živimo,

u svijetu koji je zapeo u najvišoj brzini.

Svijet opsjednut brzinom;

sve radimo brže, trpamo
sve više i više aktivnosti

u sve manje i manje vremena.

Svaki trenutak našeg dana djeluje

kao utrka s vremenom.

Posudit ću frazu Carrie Fisher,

koja se nalazi i u mojoj biografiji,

"Ovih dana i trenutnu zadovoljštinu
predugo čekamo." (Smijeh)

A

razmislite što radimo da popravimo stvari.

Ubrzavanjem. Nekoć smo birali broj,
sad ga stavimo na brzo biranje.

Umjesto čitanja tehnika brzog čitanja,
umjesto hodanja brzinsko hodanje.

I naravno, nekoć smo išli na spojeve,
a sad na brzinske spojeve.

Čak i stvari koje su same po sebi spore

pokušavamo ubrzati.

Ndavno sam u NY-u prolazio pored teretane

i na prozoru je bila reklama
za novi tečaj vježbanja

za - znate i sami - ubrzani tečaj joge.

To je savršeno rješenje za sve
prezaposlene profesionalce

koji žele, znate, pozdraviti sunce,

ali na to potrošiti samo 20 minuta.

To su pomalo ekstremni primjeri,

zanimljivi su da se nasmijati na njih,

no ima tu i nešto ozbiljno,

a u bezglavoj trci svakodnevnog života

često izgubimo iz vida štetu

koju nam nanosi ovaj život Ptice Trkačice.

Toliko smo uronjeni u kulturu brzine

da skoro ni ne primjećujemo koliko šteti

svakom aspektu naših života -

našem zdravlju, prehrani, poslu,

vezama, okolišu i zajednici.

Nekada nam je potreban

znak za uzbunu

da nas upozori na to
da jurimo kroz naše živote

umjesto da ih zaista živimo,

da živimo brzim, a ne dobrim životima.

Mislim da mnogim ljudima za znak za uzbunu

posluži neka bolest.

Pregorijevanje ili pak tijelo
naposljetku kaže:

"Ne mogu ja to više" i prizna poraz.

Ili veza koja nam se obije o glavu

jer nismo imali vremena ili strpljenja

ili mira

biti s drugom osobom, saslušati je.

Moj znak za uzbunu došao je kad sam počeo

sinu čitati priče za laku noć

i shvatio sam da na kraju dana,

kad bih otišao sinu u sobu,
jednostavno nisam mogao usporiti.

Preletio sam mu
"Mačak, ne diraj mu šešir".

Preskakao sam redove,

odlomke, a nekad i cijele stranice,

a budući da je on knjigu znao
od korica do korica, posvađali bismo se.

Tako je ono što je trebao biti
najopuštajući, najintimniji,

najnježniji dio dana,

kad otac priča priču svome sinu,

postalo titanska borba želja,

sukob između moje brzine

i njegove usporenosti.

To je malo potrajalo,

sve dok se nisam uhvatio
skenirajući članak

o tehnikama za uštedu vremena.

Jedan od njih spomenuo je komplet knjiga

"Jednominutna priča za laku noć."

Sada trzam izgovarajući te riječi,

ali najprije sam reagirao
znatno drugačije.

Najprije sam pomislio:

"Hvala Bogu! Sjajne li ideje!

Baš mi to treba da dodatno
ubrzam odlazak na spavanje."

No, srećom,

dođoh sebi i sljedeća reakcija
bijaše drugačija.

Malo sam usporio i pomislio:

"Zar je zbilja došlo do ovoga?

Jesam li zaista u tolikoj žurbi
da sam spreman

sinu prodati kratku priču na kraju dana?"

Maknuo sam novine -

išao sam se na avion - i sjedio ondje.

I učinio nešto što dugo nisam - ništa.

Samo sam razmišljao, dugo i ozbiljno.

Sišavši s aviona, odlučih
učiniti nešto po tom pitanju.

Htio sam istražiti
tu kulturu Ptice Trkačice

i što ista čini što meni, što ostalima.

U glavi su mi se pojavila dva pitanja.