Pohvala sporosti

Novinar Carl Honoré vjeruje da zapadni svijet previše značaja pridaje brzini, što narušava zdravlje, produktivnost i kvalitetu života, ali sprema nam se usporavanje jer ljudi sve više počinju usporavati svoje premoderne živote.

Htio bih započeti jednim opažanjem:

ako sam išta naučio u protekloj godini,

onda je to da je najveća ironija

objavljivanja knjige o sporosti

ta da promocija mora teći maksimalno brzo.

Ovih dana većinu vremena provodim

letanjem iz grada u grad,
iz studija u studio,

s intervjua na intervju

secirajući knjigu.

Ovih dana

svi žele znati kako usporiti,

ali žele to naučiti jako brzo.

Nedavno sam nastupao na CNN-u

gdje sam više vremena proveo
šminkajući se nego nastupajući.

To i ne treba toliko čuditi, zar ne?

U takvom svijetu sada živimo,

u svijetu koji je zapeo u najvišoj brzini.

Svijet opsjednut brzinom;

sve radimo brže, trpamo
sve više i više aktivnosti

u sve manje i manje vremena.

Svaki trenutak našeg dana djeluje

kao utrka s vremenom.

Posudit ću frazu Carrie Fisher,

koja se nalazi i u mojoj biografiji,

"Ovih dana i trenutnu zadovoljštinu
predugo čekamo." (Smijeh)

A

razmislite što radimo da popravimo stvari.

Ubrzavanjem. Nekoć smo birali broj,
sad ga stavimo na brzo biranje.

Umjesto čitanja tehnika brzog čitanja,
umjesto hodanja brzinsko hodanje.

I naravno, nekoć smo išli na spojeve,
a sad na brzinske spojeve.

Čak i stvari koje su same po sebi spore

pokušavamo ubrzati.

Ndavno sam u NY-u prolazio pored teretane

i na prozoru je bila reklama
za novi tečaj vježbanja

za - znate i sami - ubrzani tečaj joge.

To je savršeno rješenje za sve
prezaposlene profesionalce

koji žele, znate, pozdraviti sunce,

ali na to potrošiti samo 20 minuta.

To su pomalo ekstremni primjeri,

zanimljivi su da se nasmijati na njih,

no ima tu i nešto ozbiljno,

a u bezglavoj trci svakodnevnog života

često izgubimo iz vida štetu

koju nam nanosi ovaj život Ptice Trkačice.

Toliko smo uronjeni u kulturu brzine

da skoro ni ne primjećujemo koliko šteti

svakom aspektu naših života -

našem zdravlju, prehrani, poslu,

vezama, okolišu i zajednici.

Nekada nam je potreban

znak za uzbunu

da nas upozori na to
da jurimo kroz naše živote

umjesto da ih zaista živimo,

da živimo brzim, a ne dobrim životima.

Mislim da mnogim ljudima za znak za uzbunu

posluži neka bolest.

Pregorijevanje ili pak tijelo
naposljetku kaže:

"Ne mogu ja to više" i prizna poraz.

Ili veza koja nam se obije o glavu

jer nismo imali vremena ili strpljenja

ili mira

biti s drugom osobom, saslušati je.

Moj znak za uzbunu došao je kad sam počeo

sinu čitati priče za laku noć

i shvatio sam da na kraju dana,

kad bih otišao sinu u sobu,
jednostavno nisam mogao usporiti.

Preletio sam mu
"Mačak, ne diraj mu šešir".

Preskakao sam redove,

odlomke, a nekad i cijele stranice,

a budući da je on knjigu znao
od korica do korica, posvađali bismo se.

Tako je ono što je trebao biti
najopuštajući, najintimniji,

najnježniji dio dana,

kad otac priča priču svome sinu,

postalo titanska borba želja,

sukob između moje brzine

i njegove usporenosti.

To je malo potrajalo,

sve dok se nisam uhvatio
skenirajući članak

o tehnikama za uštedu vremena.

Jedan od njih spomenuo je komplet knjiga

"Jednominutna priča za laku noć."

Sada trzam izgovarajući te riječi,

ali najprije sam reagirao
znatno drugačije.

Najprije sam pomislio:

"Hvala Bogu! Sjajne li ideje!

Baš mi to treba da dodatno
ubrzam odlazak na spavanje."

No, srećom,

dođoh sebi i sljedeća reakcija
bijaše drugačija.

Malo sam usporio i pomislio:

"Zar je zbilja došlo do ovoga?

Jesam li zaista u tolikoj žurbi
da sam spreman

sinu prodati kratku priču na kraju dana?"

Maknuo sam novine -

išao sam se na avion - i sjedio ondje.

I učinio nešto što dugo nisam - ništa.

Samo sam razmišljao, dugo i ozbiljno.

Sišavši s aviona, odlučih
učiniti nešto po tom pitanju.

Htio sam istražiti
tu kulturu Ptice Trkačice

i što ista čini što meni, što ostalima.

U glavi su mi se pojavila dva pitanja.

Prvo - kad smo se toliko ubrzali?

Drugo - je li moguće,

ili čak poželjno, usporiti?

Ako razmislite o tome

kako se svijet toliko ubrzao,
sjetimo se uobičajenih sumnjivaca.

Sjetimo se urbanizacije,

konzumerizma, radnih mjesta, tehnologije,

ali ako probijemo

te sile, dođemo do

dubljeg krivca, biti pitanja:

kako razmišljamo o vremenu kao takvom.

U drugim kulturama vrijeme je ciklično.

Smatra se da se vrijeme kreće u velikim

spokojnim krugovima.

Uvijek samo sebe obnavlja i osvježava,

dok je na Zapadu vrijeme linearno,

ograničen resurs,

uvijek otječe.

Ili ga iskoristiš ili ga izgubiš.

Benjamin Franklin rekao je:
"Vrijeme je novac",

a mislim da to izreka koja kod nas

stvara psihološku jednadžbu.

Vremena je malo i što onda činimo?

Ubrzamo, zar ne?

Radimo što više za sve manje vremena.

Svaki trenutak svakog dana

pretvaramo u utrku do cilja -

do cilja do kojega, usput budi rečeno,
nikad ne stignemo,

ali do cilja u svakom slučaju.

Pretpostavljam da onda pitanje glasi:

je li moguće osloboditi se
takvog načina razmišljanja?

Srećom, odgovor je: da jer,

kako sam otkrio kad sam
to krenuo ispitivati,

javlja se globalni otpor kulturi

koja nam govori da je brže uvijek bolje,
a užurbano najbolje.

Diljem svijeta ljudi čine ono nezamislivo:

usporavaju i otkrivaju

da unatoč tome što konvencionalne mudrosti
govore da si mrtav ako usporiš,

ispada da je istina potpuno suprotna:

usporavanjem u pravo vrijeme

ljudi otkrivaju da sve rade bolje.

Bolje jedu, bolje vode ljubav,
bolje vježbaju,

bolje rade, bolje žive.

U ovom kotlu

trenutaka, i mjesta,
i djela i usporavanja

leži ono što mnogo ljudi sada naziva

"Internacionalni pokret sporosti".

Dozvolite mi da budem malo licemjeran.

Nabrzinu ću vam ispričati

o čemu se radi u Pokretu sporosti.
Sjetite se hrane.

Mnogi od vas čuli su za
Pokret spore prehrane

koji je započeo u Italiji,
a potom se proširio diljem svijeta

i sada ima 100 000 članova

u 50 zemalja.

Vodi se jednostavnom i razumnom porukom:

crpimo više zadovoljstva i zdravlja

iz naše hrane

kad je uzgajamo, kuhamo i konzumiramo
normalnim tempom.

Mislim da je i eksplozija

pokreta organskog uzgoja,
kao i povratak tržnica

pokazatelj

da ljudi očajnički žele pobjeći

od jedenja i kuhanja i uzgoja hrane

po industrijskom rasporedu.

Žele se vratiti sporijem ritmu života.

Od Pokreta spore prehrane izrastao je

pokret "Spori grad"
koji je započeo u Italiji,

ali proširio se Europom i šire.

Tu gradovi

ponovno razmišljaju o tome
kako organizirati gradski krajolik

kako bi se ljude potaklo da uspore,

pomirišu ruže i povežu se jedni s drugima,

pa obuzdaju promet,

postave klupe ili dodaju
malo zelenih površina.