Pomoć djeci koju obrazovni sustav ignorira

Definirajte učenike prema tome čime doprinose, a ne prema tome što im manjka - posebice one koji su teško odrastali, kaže profesor Victor Rios. Ispreplićući svoju osobnu priču o ustrajnosti kao mladić iz centra grada, Rios navodi tri strategije kojima se mijenjaju stavovi u obrazovanju i poziva kolege da na "rizične" učenike gledaju kao na "obećavajuće" individue koje su žilave, karakterne i borbene.

Već više od deset godina

proučavam mlade ljude
koji su izbačeni iz škole.

takozvane otpadnike.

Kad ih iznevjeri obrazovni sustav

završe na ulici gdje su podložni nasilju,

policijskom zlostavljanju,

policijskoj brutalnosti

i kažnjavanju zatvorom.

Godinama pratim te mlade ljude

u različitim institucionalnim uređenjima

kako bih razumio ono što neki od nas
zovu "kanalom od škole do zatvora."

Kada pogledate sliku poput ove,

mlade ljude iz moje studije...

možda vidite nevolju.

Ipak, jedan dečko drži
bocu žestokog pića u ruci,

ima 14 godina,

a radni je dan.

Kada ostali ljudi vide ovu sliku,

možda će vidjeti bandu,

razbojnike, delikvente --

kriminalce.

Ali ja to vidim drugačije.

Gledam te mlade ljude
kroz perspektivu

koja vidi čime
oni mogu doprinijeti obrazovnom sustavu.

Pa, hoćete li mi se pridružiti
u mijenjanju etiketa koje dajemo mladima

od "rizičnih" do "obećavajućih?"

(Pljesak)

Kako znam da ovi mladi ljudi

imaju potencijal i
obećavajuće izglede da će se promijeniti?

Znam to jer sam ja jedan od njih.

Odrastao sam u teškom siromaštvu
u unutrašnjosti grada,

bez oca --

napustio me prije nego što
sam se i rodio.

Živjeli smo od socijalne pomoći,

katkad beskućnici,

više puta gladni.

Do svoje petnaeste godine

bio sam u maloljetničkome pritvoru
već tri puta zbog tri prekršaja.

Mojeg najboljeg prijatelja već su ubili.

Ubrzo nakon toga,

dok sam stajao uz svoga ujaka,

netko ga je ubio.

Dok sam čekao
da stigne hitna pomoć

više od sat vremena...

on je iskrvario na ulici.

Izgubio sam vjeru i nadu u svijet

i odustao sam od sustava
jer me je iznevjerio.

Nisam imao što ponuditi

i nitko meni nije imao što ponuditi.

Bio sam fatalističan.

Nisam mislio niti da bih mogao
doživjeti svoj 18. rođendan.

Razlog zašto sam danas ovdje

je jer je jedna nastavnica
marila za mene, ponudila pomoć

i uspjela mi dotaknuti dušu.

Ta nastavnica,

gospođa Russ ...

bila je onaj tip nastavnika
koji uvijek zabada nos u vaša posla.

(Smijeh)

Bila je tip nastavnika
koji bi rekao,

"Tu sam za tebe kad god budeš spreman."

(Smijeh)

Nisam bio spreman.

No, ona je razumjela osnovni princip
mladih ljudi poput mene.

Mi smo kao školjke.

Otvorit ćemo se samo kad budemo spremni,

a ako niste tamo kad smo spremni,

opet ćemo se zatvoriti.

Gđa Russ je bila tu za mene.

Bila je od kulturne važnosti,

poštivala je moju zajednicu,
moje ljude, moju obitelj.

Ispričao sam joj priču
o svom ujaku Rubenu.

Vodio me sa sobom na posao
jer nisam imao novaca,

a znao je da mi treba.

Zarađivao je sakupljajući
staklene boce.

U četiri ujutro na radni dan,

bacili bismo staklene boce
u njegov kamion

i one bi se razbile.

Šake i ruke bi mi počele krvariti,

a tenisice i hlače
bi se umrljale krvlju.

Bio sam užasnut, bolilo me
i prestao bih raditi.

Ujak bi me pogledao u oči
i rekao bi mi,

"Sinko,

tražimo život."

"Tražimo bolji život,

pokušavamo napraviti
nešto iz ničega."

Gđa Russ je slušala moju priču,

primila je u učionicu i rekla,

"Victor, to je tvoja moć.

To je tvoj potencijal.

Tvoja obitelj, kultura i zajednica
su te naučili mukotrpnom radu

i ti ćeš to iskoristiti kako bi
osnažio sebe u akademskom svijetu

kako bi se mogao vratiti
i osnažiti svoju zajednicu."

Uz pomoć gđe Russ,

vratio sam se u školu.

Čak sam je završio na vrijeme

i maturirao sa svojom generacijom.

(Pljesak)

Ali, prije mature,
gđa Russ mi je rekla,

"Victor, tako sam ponosna na tebe.

Znala sam da ti to možeš.

Sada je vrijeme za fakultet."

(Smijeh)

Fakultet? Ja?

Čovječe, što ova nastavnica puši
kad misli da ću ja na fakultet?

Osigurala mi je mentore i podršku,
pa sam se prijavio,

dobio sam potvrdu da sam primljen,

a u jednome od odjeljaka je pisalo,

"Primljeni ste na probni rok."

"Probacija? Već jesam na uvjetnoj,

zar to nema veze?"

(Smijeh)

Bio je to akademski probni rok,
ne uvjetna kazna.

Ali, što nastavnici kao što je gđa Russ
čine da uspiju s mladim ljudima

kao što su oni koje ja proučavam?

Predlažem tri strategije.

Prva:

Riješimo se te svoje
deficitne perspektive u obrazovanju.

"Ti ljudi
dolaze iz kulture nasilja,

kulture siromaštva.

Ti ljudi su rizični;
ti ljudi su ljenčine.

Ti ljudi su prazni spremnici
koje trebamo napuniti znanjem.

Oni imaju probleme,

mi imamo rješenja."

Broj dva.

Cijenimo priče koje ti mladi
donose u obrazovnu ustanovu.

Njihove priče o premošćivanju
nepremostivih prepreka su tako moćne.

I znam da znate neke od tih priča.

Upravo te priče i iskustva

su pune borbenosti, karaktera
i žilavosti.

Pa, pomozimo mladim ljudima
da oplemene te priče.

Pomozimo im
da budu ponosni na sebe,

jer naš obrazovni sustav
pozdravlja njihove obitelji, kulture,

njihove zajednice

i vještine koje su naučili
kako bi preživjeli.

I, naravno, treća strategija,
ona najvažnija:

Resursi.

Moramo mladima osigurati
adekvatne resurse.

Borbenost nije dovoljna.

Možete tu sjediti
i do sutra mi ponavljati,

"Hajde čovječe,
skupi samopouzdanja i digni se."

Ali, ako nemam samopouzdanja --

(Smijeh)

Kako da ustanem?

(Pljesak)

stručna izobrazba,

mentorstvo,

savjetovanje ...

Podučavanje mladih
da uče iz svojih grešaka

umjesto da ih tretiramo
kao kriminalce

i izvodimo iz učionice
kao kakve životinje.

Kako se to čini?

Predlažem da uvedemo restorativnu pravdu
u sve srednje škole u Americi.

(Pljesak)

Iskušali smo ove ideje
u zajednici Watts u Los Angelesu

na 40 mladih ljudi
koje su izbacili iz škole.

William je bio jedan od njih.

William je bio takvo dijete
koje je dobilo sve moguće etikete.

Prestao se školovati,
bio je član bande,

kriminalac.

Kad smo ga upoznali,
jako se odupirao.

Ali, sjećam se što je
gđa Russ govorila.

"Hej, tu sam za tebe
kad budeš spreman."

(Smijeh)

Tako je s vremenom --

s vremenom se počeo otvarati.

Sjećam se dana
kada se promijenio.

Bili smo u velikoj grupi

i jedna mlada žena
u našem programu je plakala

jer nam je ispričala moćnu priču

o tome kako su joj ubili oca,

a sljedeći dan je njegovo mrtvo tijelo
bilo u novinama.

Plakala je,
nisam znao što da radim,

pa sam joj dao prostora,

a Williamu je bilo dosta.

Udario je šakama
o stol i rekao,

"Hej, ljudi! Grupni zagrljaj!
Grupni zagrljaj!"

(Pljesak)

Suze i bol te mlade žene
pretvoriil su se u veselje i smijeh

jer je znala da je zajednica uz nju,

a William je tako naučio
da ipak ima svrhu u životu:

pomoći iscijeliti duše ljudi
u svojoj vlastitoj zajednici.

Ispričao nam je svoju priču.

Oplemenio je svoju priču tako što je

od priče jedne žrtve
to postala priča onoga koji je preživio,

koji je premostio nedaće i teškoće.

Iznimno smo to cijenili.

William je završio srednju školu,

dobio je certifikat za rad u zaštitarstvu

i sada radi u mjesnom školskom okrugu.

(Pljesak)

Mantra gđe Russ --

njezina mantra je uvijek bila

"kada podučavaš ka srcu,
um će slijediti."

Veliki pisac Khalil Gibran kaže

"Iz patnje su izronile najveće duše.

Veliki karakteri su obilježeni ožiljcima."

Vjerujem da u ovoj obrazovnoj revoluciji
o kojoj pričamo

trebamo pozvati duše mladih ljudi
s kojima radimo,

a onda kad budu sposobni obogatiti --

identificirati svoju borbenost,
žilavost i karakter

koje su već ranije razvili --

njihov akademski učinak će se poboljšati.

Vjerujmo u mlade ljude.

Osigurajmo im prave resurse.

Reći ću vam što je moja nastavnica
učinila za mene.

Toliko je vjerovala u mene

da sam i sâm počeo vjerovati u sebe.

Hvala.

(Pljesak)