Arhitektura za ljude, od ljudi

Arhitekt Alastair Parvin predstavlja jednostavnu a izazovnu zamisao: što ako bi, umjesto arhitekata koji projektiraju građevine za one koji si mogu priuštiti da ih posjeduju, obični građani mogli projektirati i graditi vlastite kuće? Taj je koncept u biti Wikihousea, svima dostupnog konstrukcijskog pribora koji omogućava da svatko može, gdje god, izgraditi kuću.

Kad rabimo riječ "arhitekt" ili "dizajner",

najčešće podrazumijevamo
da ona označava profesionalca,

nekoga tko biva plaćen.

I skloni smo pretpostaviti da su ti profesionalci

oni koji će nam pomoći riješiti

uistinu velike, sistemske oblikovne izazove
s kojima se suočavamo,

poput klimatskih promjena,
urbanizacije i društvene nejednakosti.

To je naša svojevrsna radna pretpostavka.

A ja, zapravo, mislim da je ona pogrešna.

Godine 2008. bio sam pred diplomiranjem
na arhitektonskom fakultetu,

nakon nekoliko godina studiranja,
i trebao sam početi tražiti posao,

i ovo se dogodilo.

Gospodarstvo je ostalo bez radnih mjesta.

Nekoliko sam stvari iz toga naučio.

Prva, ne slušaj savjetnike za razvoj karijera.

I drugo, što je za arhitekturu zapravo
nevjerojatan paradoks,

a to je da nam, kao društvu, projektantski stil
razmišljanja nikad nije bio potrebniji,

a istodobno je arhitektura doslovno
postajala besposlena.

Nevjerojatno mi je da vrlo promišljeno
govorimo o dizajnu,

a iza arhitekture, ustvari, postoji ekonomija

o kojoj ne govorimo, a mislim da bismo trebali.

Dobro bi bilo započeti od vlastite plaće.

Dakle, kao potpun početnik, diplomirani arhitekt,

mogao bih očekivati da ću zarađivati oko 24.000 funti.

To je oko 36-37.000 dolara.

U okviru cjelokupne svjetske populacije,

već me to pozicionira u 1,95% najbogatijih ljudi,

što nameće pitanje: A za koga ja to radim?

Neugodna je činjenica da je

gotovo sve što danas nazivamo arhitekturom,

zapravo, posao projektiranja

za oko 1% najbogatijih ljudi na svijetu,

i oduvijek je to i bila.

Razlog zašto to zaboravljamo

je taj što su povijesna razdoblja
u kojima je arhitektura

ponajviše utjecala na društvene promjene,
bila ona vremena

u kojima je tih 1% gradilo

za onih 99%, iz raznih pobuda,

bilo to iz čovjekoljublja u 19. stoljeću,

u komunizmu ranog 20. stoljeća,

u državi blagostanja ili, naravno,

kroz nedavno napuhani nekretninski balon.

I svi su ti procvati, svaki na svoj način,

danas prošlost,

a mi smo ponovno u situaciji

u kojoj najdomišljatiji svjetski dizajneri i arhitekti

mogu raditi jedino za 1% populacije.

To nije loše samo za demokraciju,

iako mislim da vjerojatno jest;

to nije baš osobito pametna poslovna strategija.

Vjerujem da je pred sljedećom
generacijom arhitekata izazov

kako našega klijenta dovesti

od 1% do 100%?

Želim vam ponuditi tri pomalo nerazumne ideje

o tome kako bi se to moglo učiniti.

Prva: Vjerujem da trebamo preispitati tu ideju

da je arhitektura - gradnja građevina.

Građevina je, zapravo, jedno od najskupljih rješenja

koja možete zamisliti kao odgovor na neki problem.

A dizajn bi, u suštini, trebao biti mnogo,
mnogo zainteresiraniji

za rješavanje problema i stvaranje novih uvjeta.

Evo jednog primjera.

Arhitektonski ured radio je na projektu sa školom,

smještenom u staroj viktorijanskoj zgradi.

Iz škole su arhitektima rekli: "Gledajte,

naši su hodnici potpuni užas.

Premali su.
Previše je djece u njima tijekom odmora.

Ne možemo obuzdati vršnjačko nasilje.

Stoga bismo željeli da vi preobrazite
čitavu našu zgradu.

Znamo da će to koštati nekoliko milijuna funti,

ali pomirili smo se s tom činjenicom."

Tim je razmišljao o tome

i zaključio: "Zapravo, nemojte to činiti.

Umjesto toga, uklonite školsko zvono.

I umjesto jednog snažnog školskog zvona,

ugradite nekoliko manjih zvona koja se oglašavaju

na različitim mjestima i u različitim trenucima,

i tako rasporedite kretanje po hodnicima."

Riješit ćete tako isti problem,

jedino što umjesto da
potrošite nekoliko milijuna funti,

trošite nekoliko stotina funti.

Ovo se čini kao da sami sebi tako oduzimate posao,

ali nije tako.
Zapravo, činite sami sebe korisnijima.

Arhitekti su, zapravo, stvarno, stvarno dobri

u takvim oblicima domišljatog, strateškog mišljenja.

Problem je u tome,
a slično je u mnogim oblikovnim profesijama,

što smo se vezali uz ideju pružanja

svojevrsne komercijalne usluge,

a ne mislim da to tako više treba biti.

Druga ideja vrijedna propitkivanja
je ona u 20. stoljeću uvriježena misao

o masovnoj arhitekturi kao nečemu velikome -

velikim građevinama i velikim novcima.

Zapravo, zaostali smo u tom

mentalitetu Industrijskog doba koji kaže da

jedini koji mogu izgrađivati gradove
su velike organizacije

ili korporacije koje grade u naše ime,

stvarajući čitave četvrti

kroz izdvojene, jednoobrazne projekte i, naravno,

forma je rezultat financijskih mogućnosti.

I zato dobivamo te
izdvojene, jednoobrazne četvrti

zasnovane na modelu jednako za sve.

A mnogi si ljudi to ne mogu niti priuštiti.

Ali, što ako je moguće da gradove danas

ne gradi manjina s mnogo,

nego i većina s malo?

I kad to učine, sa sobom donose

potpuno različit skup vrijednosti
o tome na kakvom mjestu žele živjeti.

I to rađa istinski zanimljiva pitanja o tome

kako ćemo planirati svoje gradove?
Kako ćemo financirati razvoj?

Kako ćemo prodavati oblikovne usluge?

Što bi za demokratska društva značilo

kad bismo građanima ponudili pravo da grade?

Na izvjestan bi način to bilo razumljivo i ispravno

da u 21. stoljeću građani mogu graditi gradove.

I treće: Trebamo upamtiti da,

iz isključivo ekonomskog gledišta,

dizajn je u istoj kategoriji sa seksom
i s brigom za starije osobe --

uglavnom se njime bave amateri.

I to je dobro.

Većina toga posla zbiva se
izvan monetarne ekonomije,

u onome što se naziva socijalnom ekonomijom
ili bazičnom ekonomijom,

što znači da ljudi sami sebi nešto izrađuju.

Problem je u tome što je sve dosad

monetarna ekonomija posjedovala

svu infrastrukturu i sve alate.

Stojimo pred izazovom

kako izgraditi alate,
infrastrukturu i institucije

za arhitekturu socijalne ekonomije?

I to je započelo sa svima dostupnim softverom.

Tijekom posljednjih godina, ušlo se i

u fizički svijet sa svima dostupnim hardverom,

u obliku nacrta

koje svatko može preuzeti i sam izraditi.

I tu zbilja zanimljivi postaju 3D štampači.

Zar ne?
Odjednom imate 3D štampač

koji je svima dostupan, i za kojeg se dijelovi

mogu izraditi na drugom 3D štampaču.

Ili poput ove zamisli, za CNC stroj,

koja sliči velikom štampaču koji reže
listove šperploče.

Ovim se tehnologijama drastično

smanjuje potrebno vrijeme, trošak i vještina.

Njima se izaziva aktualno uvjerenje da

ako želite nešto financijski prihvatljivo,
to treba biti "jednako za sve".

I njima se masovno raspodjeljuju

istinski složene proizvodne vještine.

Na putu smo u budućnost
u kojoj su tvornice posvuda,

što sve više znači

i da je svatko - dizajnerski tim.

To uistinu jest industrijska revolucija.

Kad pomislimo da su glavni
naslijeđeni ideološki konflikti

svi bili zasnovani na pitanju

tko bi trebao nadzirati sredstva za proizvodnju,

a ove tehnologije uzvraćaju rješenjem:

Zapravo, možda nitko.
Svi mi.

Dojmilo nas se

što bi to moglo značiti za arhitekturu.

Prije godinu i pol dana

započeli smo s projektom nazvanim WikiHouse,

svima dostupnim konstrukcijskim sustavom.

Zamislili smo svima omogućiti

da na Internetu slobodno pristupaju bazi

3D modela koje mogu preuzimati i prilagoditi -

trenutno u SketchUpu,
jer je besplatan i jednostavan za korištenje -

i praktično samo na "klik"

dobiti niz isječaka

koji vam, posljedično, omogućuju

da tiskate dijelove kuće koristeći CNC-stroj

i standardni lisni materijal poput šperploče.

Svi su dijelovi numerirani

i, zapravo, na kraju dobijete
stvarno velik Ikein pribor.

(Smijeh)

Spajati se mogu bez ikakvih vijaka.

Koriste se klinovi i igle.

Čak i batiće možete dobiti

zajedno s ostalim priborom.

Dvoje ili troje ljudi,

radeći zajedno, mogu to načiniti.

Nisu im potrebne nikakve tradicionalne
konstruktorske vještine.

Nije im potrebna silna oprema ni alati,
niti išta slično,

a kućicu otprilike ove veličine mogu izgraditi

u jednome danu.

(Pljesak)

Na kraju dobijete samo skelet kuće

na koju onda možete ugraditi prozore,

obloge, izolaciju i instalacije,

ovisno o cijeni i o raspoloživosti.

Kuća, dakako, nikad nije dovršena.

Ovo je za nas velika promjena;
stoga ni kuća nije dovršen proizvod.

S CNC-strojem, za nju možete načiniti nove dijelove

tijekom vremena, ili ih čak iskoristiti
za gradnju susjedne kuće.

Možemo uočiti začetak
apsolutno svima dostupnog

urbanog razvojnog modela
čiji su protagonisti - građani.

Nekoliko nas izradilo je
nekoliko prototipova diljem svijeta,

i evo nekoliko uistinu zanimljivih pouka.

To je uvijek
nevjerojatno društveno iskustvo.

Ljudi ne vide razliku između gradnje i zabave.

Ali, načela otvorenosti očituju se

i u stvarno prizemnim, fizičkim detaljima.

Recimo, ne konstruirajmo elemente
koje ne možemo podići.

Ili, kad konstruirate element,

osigurajte da ga ili ne možete
pogrešno postaviti,

ili, ako to i učinite, to nije važno,
jer je element simetričan.

Načelo s vjerojatno za nas najdubljim implikacijama

načelo je Linusa Torvaldsa,

pionira ovog pokreta,

a to je misao: "Budi lijen poput lisice."

Ne izmišljaj toplu vodu.

Prihvati što je već prokušano,
i prilagodi to svojim potrebama.

Oprečno svemu čemu vas možda poučavaju

na arhitektonskom fakultetu -
oponašanje je dobro.

Što je primjereno, jer, zapravo,

ovaj pristup nije inovativan.

Tako smo, ustvari, gradili

stotinama godina prije industrijske revolucije

u poznatim "zajedničnim" podizanjima sjenika.

Jedina razlika između tradicionalne,

pučke arhitekture i ove
"svima dostupne" arhitekture

moglo bi biti internetsko povezivanje,

no to je stvarno, stvarno velika razlika.

Razdijelili smo čitav WikiHouse

pod dopusnicom Creative Commons,

i sad se počinje primjećivati

da ga skupine diljem svijeta počinju prepoznavati,

i koristiti, i komadati ih, i spajati,
i to je čudesno!

Postoji jedna sjajna skupina u Christchurchu,
na Novom Zelandu,

koja se bavi razvojem gradnje nakon potresa.

A zahvaljujući TED City Prizeu,

mi surađujemo s impresivnom skupinom
u jednoj od favela Rio de Janeira

na uspostavljanju "zajednične" tvornice

i mini-sveučilišta.

To su vrlo, vrlo mali začeci,

a više je ljudi koji su prošloga tjedna

uspostavili kontakte
i njih na ovom prikazu niti nema.

Nadam se da sljedećeg puta kad ga vidite,
nećete moći vidjeti kontinente.

Svjesni smo da je WikiHouse
vrlo, vrlo mali odgovor,

ali je mali odgovor na
zbilja, zbilja veliko pitanje.

A to je da globalno, upravo sad,
najbrže rastući gradovi

nisu gradovi nebodera.

To su samo-podignuti gradovi, ove ili one vrste.

Govorimo li o gradu 21. stoljeća,

ovi će ga dečki graditi.

Sviđalo vam se ili ne,
dobrodošli u najveći svjetski projektantski tim.

Dakle, ako se kanimo ozbiljno
suočiti s problemima

poput klimatskih promjena,
urbanizacije i zdravlja,

postojeći naši razvojni modeli ih,
zapravo, neće moći razriješiti.

Mislim da je Robert Neuwirth rekao kako
ne postoji banka,

niti kompanija, ni vlada, ili
nevladina organizacija,

koja će to biti kadra učiniti

nastavimo li građane tretirati samo kao potrošače.

No, kako bi tek izvanredno bilo
kad bismo skupno

razvijali rješenja ne samo

strukturalnih problema na kojima radimo,

već i infrastrukturnih problema, poput
solarne klimatizacije,

izvanmrežne energije,
izvanmrežnog zdravstva -

niskotarifnih, svima dostupnih,
visokodjelotvornih rješenja

koja svatko vrlo lako može izraditi,

i sve ih pohraniti u Wikimedia Commons

gdje ih svatko može posjedovati
i svatko im može pristupiti?

Neku vrstu Wikipedije za predmete?

A jednom kad se nešto nađe u Wikimedia Commons,

zauvijek će ondje ostati.

Koliko bi to izmijenilo pravila igre?

Mislim da je tehnologija na našoj strani.

Ako je veliki dizajnerski projekt 20. stoljeća

bila demokratizacija potrošnje -

primjerice, Henry Ford, Levittown,
Coca-Cola, IKEA -

mislim da je veliki dizajnerski projekt 21. stoljeća

demokratizacija proizvodnje.

A što se tiče arhitekture u gradovima,

to je uistinu bitno.

Hvala vam najljepša.

(Pljesak)