Zašto žrtve nasilja u obitelji ostaju sa svojim zlostavljačima

Leslie Morgan Steiner bila je "poremećeno zaljubljena", tj. ludo zaljubljena u muškarca koji ju je opetovano zlostavljao i ugrožavao joj život. Steiner priča mračnu priču o svojoj vezi, ispravlja stereotipna razmišljanja koja mnogi ljudi imaju o žrtvama obiteljskog nasilja i objašnjava kako svi mi možemo pomoći prekinuti šutnju. (Snimljeno na TEDxRainier.)

Danas ću vam govoriti o
jednom uznemirujućem pitanju

s jednako uznemirujućim odgovorom.

Govorit ću o tajnama obiteljskog nasilja,

a pitanje kojim ću se pozabaviti

jest pitanje koje svi uvijek postavljaju:

Zašto je ostala s njim?

Zašto bi itko ostao
s muškarcem koji ih tuče?

Nisam psihijatrica ni socijalna radnica,

ni stručnjakinja po pitanju
obiteljskog nasilja.

Ja sam samo obična žena s pričom.

Bile su mi 22 godine.
Tek sam diplomirala na Harvardu.

Preselila sam se u New York
i našla prvi posao

kao novinarka i urednica
časopisa "Seventeen".

Prvi put sam imala vlastiti stan,

vlastitu malu, zelenu
American Express karticu

i jednu ogromnu tajnu.

Moja je tajna bio ovaj pištolj

napunjen ćorcima koji mi je uperio u glavu

čovjek kojega sam smatrala srodnom dušom,

i to mnogo, mnogo puta.

Čovjek kojega sam voljela
više nego bilo koga na svijetu

držao mi je pištolj uperen u glavu
i prijetio da će me ubiti,

ni ne sjećam se više koliko puta.

Ovdje sam kako bih vam
ispričala priču o bolesnoj ljubavi,

psihološkoj zamci prerušenoj u ljubav,

u koju milijuni žena, pa čak
i nekolicina muškaraca,

upadaju svake godine.

Možda je to čak i vaša priča.

Ne izgledam kao tipična
žrtva obiteljskog nasilja.

Imam diplomu iz engleskog s Harvarda,

magisterij iz marketinga
s Poslovne škole Wharton.

Većinu karijeru provela u tvrtkama
s popisa 500 najbogatijih tvrtki,

uključujući Johnson & Johnson,
Leo Burnett i Washington Post.

Već dvadeset godina u braku sam
sa svojim drugim suprugom

i imamo troje djece.

Imam crnog labradora
i vozim Hondu Odyssey.

(Smijeh)

Stoga je moja prva poruka vama
ta da se obiteljsko nasilje

događa svima -

osobama svih rasa, vjeroispovijesti,
materijalnog statusa i razina obrazovanja.

Ono je posvuda.

Druga moja poruka vama
jest ta da svi misle

da se obiteljsko nasilje događa ženama,

da je to žensko pitanje.

To nije posve točno.

Preko 85 posto zlostavljača čine muškarci,
a do obiteljskog nasilja

dolazi samo u intimnim,
međuovisnim, dugotrajnim vezama.

Drugim riječima - u obiteljima.

Na posljednjem mjestu gdje bismo željeli
ili očekivali naići na nasilje,

što je još jedan od razloga
zašto je ono toliko zbunjujuće.

I ja bih vam sama rekla da nikad

ne bih ostala s muškarcem koji me tuče.

No, zapravo sam bila
tipična žrtva, i to po svojoj dobi.

BIle su mi 22 godine, a u SAD-u

žene u dobi od 16 do 24 godine
triput su sklonije postati

žrtve obiteljskog nasilja

nego žene iz ostalih dobnih skupina.

Preko 500 žena i djevojaka te dobi

svake godine biva ubijeno
od strane partnera

i muževa zlostavljača u SAD-u.

Bila sam vrlo tipična žrtva
i po tome što nisam ništa znala

o obiteljskom nasilju, znacima upozorenja
te o obrascima zlostavljačkog ponašanja.

Conora sam upoznala jedne hladne
i kišovite siječanjske večeri.

Sjeo je pokraj mene
na podzemnoj željeznici u New Yorku

i počeo mi se nabacivati.

Rekao mi je dvije stvari.

Prva - i sam je tek diplomirao
na uglednom fakultetu

i zaposlen je u vrlo uglednoj
banci na Wall Streetu.

No, ono što je na mene ostavilo
najsnažniji dojam nakon tog prvog sastanka

jest činjenica da je bio pametan i duhovit

i izgledao je kao farmer.

Imao je velike obraze,
velike rumene obraze

i plavu kosu boje žita

i činio se tako drag.

Jedan od najpametnijih Conorovih poteza,
koje je povlačio od samog početka

jest stvaranje iluzije
da sam ja ta koja dominira u vezi.

Činio je to posebno na početku

tako što me dizao u nebesa.

Prohodali smo i činilo se
da mu se sviđa sve na meni.

inteligencija, pohađanje Harvarda,

strast oko pomaganja
tinejdžericama i oko mog posla.

Želio je znati sve o mojoj obitelji,

o mome djetinjstvu,
mojim snovima i nadanjima.

Conor je vjerovao u mene
kao spisateljicu i kao ženu

kao nitko drugi.

Uz to je stvorio čarobnu atmosferu
povjerenja između nas

priznavši mi svoju tajnu:

od vrlo rane dobi,
od njegove četvrte godine,

opetovano ga je
divljački tjelesno zlostavljao

njegov očuh,

a to je zlostavljanje toliko eskaliralo
da se ispisao iz škole u 8. razredu,

usprkos visokoj inteligenciji,

Gotovo 20 godina proveo je
nastojeći ponovno izgraditi svoj život.

Zbog toga mu
ta diploma uglednog sveučilišta,

posao na Wall Streetu i sjajna budućnost

i jesu toliko puno značili.

Da ste mi rekli

da će mi taj pametni, duhoviti,
nježni muškarac koji me obožavao

jednog dana određivati
hoću li nositi šminku,

dužinu suknje,

gdje živim, koje poslove radim,

tko su mi prijatelji
i gdje ću provoditi blagdane,

nasmijala bih vam se u facu

jer se ni trunčica nasilnog ponašanja,
opsjednutosti kontrolom

ni bijesa u početku nije nazirala u Conoru.

Nisam znala da je prva faza

u svakoj nasilnoj vezi

zavesti i šarmirati žrtvu.

Nisam znala ni da je
druga faza izolirati žrtvu.

Conor nije samo došao kući
jednog dana i objavio mi:

"Znaš što, ovo furanje
na Romea i Juliju bilo je super,

ali sad moram prjeći na sljedeću fazu

i odsad ću te izolirati i zlostavljati"
- (Smijeh) -

"pa ćemo napustiti ovaj stan

da te susjedi ne čuju kako vrištiš

i iz ovog grada u kojem
imaš prijatelje i obitelj

i kolege koji bi primijetili modrice."

Ne, Conor je jednog
petka uvečer došao kući

i rekao da je dao otkaz na poslu,

a to je bio njegov posao iz snova,

i rekao mi da ga je dao zbog mene

jer se uz mene osjeća
toliko sigurno i voljeno

da više ne osjeća potrebu
dokazivati se na Wall Streetu

te da sad samo želi otići iz grada,

maknuti se od svoje
zlostavljajuće disfunkcionalne obitelji

i preseliti se u gradić u Novoj Engleskoj

gdje će moći uz mene
iznova započeti svoj život.

Naravno, ja nisam željela otići
iz New Yorka

i napustiti vlastiti posao iz snova,

ali smatrala sam da se
za srodnu dušu treba žrtvovati,

pa sam se složila i dala otkaz,

Conor i ja zajedno smo
napustili Manhattan.

Nisam imala pojma da sam
na putu u poremećenu vrstu ljubavi,

da naglavce padam u pažljivo postavljenu

fizičku, financijsku i psihološku stupicu.

Sljedeći korak u ponašanju zlostavljača

jest uvesti prijetnju nasiljem

i vidjeti kako žrtva reagira.

I tu ulaze u priču oni pištolji.

Čim smo se preselili
u Novu Englesku - znate,

mjesto gdje se Connor
navodno osjećao tako sigurno -

ponio je sa sobom tri pištolja.

Jedan je čuvao u pretincu našeg auta.

Drugi je držao pod jastukom
na našem krevetu,

a treći je stalno nosio u džepu.

Rekao je da mu ti pištolji trebaju

zbog trauma koje je pretrpio kao dječak.

Trebali su mu da bi se osjećao zaštićeno.

No, ti su pištolji zapravo
bili poruka meni

i iako još nije digao ruku na mene,

život mi je već tad bio u opasnosti
svake minute svakog dana.

Connor me prvi puta fizički napao

pet dana prije našeg vjenčanja.

Bilo je sedam ujutro,
ja sam još bila u spavaćici.

Bila sam za računalom,
pokušavala završiti članak

i iživcirala sam se.

Conor je moj gnjev iskoristio kao povod

da stavi obje ruke oko moga vrata

i stisne ga tako čvrsto
da nisam mogla ni disati ni vrištati,

pa je tako me držeći

nekoliko puta udario mojom glavom o zid.

Pet dana kasnije, deset masnica
na mom vratu taman je izblijedjelo,

ja sam obukla majčinu vjenčanicu

i udala se za njega.

Unatoč tome što se dogodilo,

bila sam uvjerena da ćemo živjeti sretno
do kraja svojih života

jer sam ga voljela,
a i on je mene toliko volio

i bilo mu je tako silno žao.

Jednostavno je bio
pod velikim stresom zbog vjenčanja

i zbog činjenice da ćemo postati obitelj.

Bio je to izolirani incident

i nikada me više neće povrijediti.

No, dogodilo se još dvaput
na medenom mjesecu.

Prvi put, vozila sam se
u potrazi za zabačenom plažom

i izgubila se,

a on me šakom udario u glavu tako jako

da sam drugom stranom
nekoliko puta udarila

u staklo prozora na vozačevoj strani.

Zatim je, nekoliko dana poslije,
vraćajući se s medenog mjeseca,

bio iživciran prometom,

pa mi je bacio hladni Big Mac u lice.

Conor me nastavio tući
jednom do dva puta tjedno

tijekom sljedeće
dvije i pol godine našeg braka.

Bila sam u zabludi
misleći da sam jedinstvena

i jedina u takvoj situaciji.

Svaka treća Amerikanka

tijekom života postane žrtvom
obiteljskog nasilja ili uznemiravanja

a CDC izvještava o 15 milijuna djece

koje je svake godine
zlostavljano, čak 15 milijuna.

Dakle, zapravo nas je bilo jako puno.

Vratimo se na moje pitanje:

Zašto sam ostala s njim?

Odgovor je jednostavan.

Nisam bila svjesna da me zlostavlja.

Iako mi je uperio
napunjen pištolj u glavu,

gurnuo me niz stube,

prijetio da će nam ubiti psa,

izvlačio ključ iz motora
dok sam vozila autocestom,

istresao mi kavu na glavu

dok sam se oblačila za razgovor za posao,

nikad se nisam vidjela
kao zlostavljanu ženu.

Umjesto toga, mislila sam
da sam veoma snažna žena

koja voli jednog teškog muškarca,

kao i da sam jedina osoba na svijetu

koja može pomoći Conoru
da pobijedi svoje demone.

Drugo pitanje koje svi uvijek postavljaju:

zašto jednostavno ne ode?

Zašto nisam otišla?
Mogla sam otići u bilo kojem trenutku.

Za mene je ovo najtužnije i najbolnije
pitanje koje ljudi postavljaju

jer mi žrtve zlostavljanja znamo
nešto što vi obično ne znate:

užasno je opasno
napustiti zlostavljača

jer je zadnja faza ponašanja zlostavljača

ubojstvo žrtve.

Preko 70% ubojstava
uzrokovanih obiteljskim naslijem

dogodi se nakon što žrtva prekine vezu,

nakon što se izvuče

jer tada zlostavljač
više nema što izgubiti.

Druge posljedice uključuju
dugotrajno vrebanje i uznemiravanje,

čak i nakon što se
zlostavljač ponovno oženi;

zatim uskraćivanje financijskih sredstava

i manipulacija sudskim sustavom

u svrhu zastrašivanja žrtve
i njezine djece

koju suci obiteljskog suda
redovito prisiljavaju

da provode vrijeme bez nadzora

s čovjekom koji je tukao njihovu majku.

A mi još uvijek pitamo,
zašto jednostavno ne ode?

Ja sam uspjela otići

zbog jednog, zadnjeg,
sadističkog premlaćivanja

koje me konačno osvijestilo.

Shvatila sam da će me
muškarac kojeg sam toliko voljela

ubiti ako mu to dopustim.

Zato sam prekinula šutnju.

Rekla sam svima:

policiji, susjedima,

prijateljima, obitelji, potpunim stranicma

I danas sam ovdje
jer ste mi svi vi pomogli.

Obično imamo stereotipnu
predodžbu o žrtvama

kao protagonisticama groznih
naslova u novinama,

kao autodestruktivnim ženama,
oštećenom robom.

Pitanjem "Zašto ostaje s njim?"

neki zapravo žele reći:
";Sama si je kriva kad je ostala."

kao da se žrtve namjerno
zaljubljuju u muškarce

koji ih žele uništiti.

Nakon što sam objavila
knjigu "Poremećena ljubav",

čula sam stotine priča muškaraca i žena

koji su i sami izašli iz loših veza,

koji su i sami naučili vrijednu lekciju
iz onoga što im se dogodilo,

te koji su ponovno izgradili svoje živote,
sretne živote pune radosti,

kao zaposlenici, supruge i majke

te žive potpuno slobodni
od nasilja - poput mene

Jer se ispostavilo da sam ja zapravo
tipična žrtva obiteljskog nasilja

te tipična predstavnica onih
koji su preživjeli obiteljsko nasilje.

Ponovno sam se udala,
za nježnog i dobrog muškarca

i imamo onih spomenutih troje djece,

onog crnog labradora i onaj automobil.

Ono što nikad više neću imati,

nikad,

jest uperen pištolj u glavu

koji drži netko tko tvrdi da me voli.

Trenutno možda mislite:

"Ovo je fascinantno."

Ili možda "Kako je bila glupa",

no ja sam zapravo cijelo
ovo vrijeme govorila o vama.

Obećajem vam da ima ljudi

koji me trenutno slušaju, a

koji su trenutno zlostavljani,

ili su bili zlostavljani kao djeca

ili su i sami zlostavljači.

Žrtvom nasilja može
postati vaša kći,

sestra ili najbolja prijateljica.

Ja sam svoju poremećenu
ljubavnu priču uspjela prekinuti

tako što sam prekinula šutnju.

Danas još uvijek prekidam šutnju.

Na taj način nastojim
pomoći drugim žrtvama,

a to je i moja završna molba upućena vama.

Govorite o onome što ste ovdje čuli.

Zlostavljanje uspijeva samo u tišini.

Imate moć prekinuti
zlostavljanje u obitelji

jednostavnim ukazivanjem na njega.

Mi žrtve trebamo svakoga.

Trebamo da svatko od vas razumije

tajne obiteljskog nasilja.

Ukažite na zlostavljanje
tako što ćete o njemu razgovarati

sa svojom djecom i kolegama,

svojom obitelji i prijateljima.

Prikažite one koji su preživjeli
obiteljsko nasilje kao divne ljude

sa sjajnom budućnosti.

Prepoznajte rane znakove zlostavljanja

i savjesno intervennirajte,

umanjite ga, pokažite
žrtvama siguran izlaz.

Zajedno možemo učiniti svoje postelje,

zajedničke stolove i obitelji

oazama mira i sigurnosti
kakve bi i trebale biti.

Hvala vam.

(Pljesak)