Sarah Kaminsky: Moj otac krivotvoritelj

Sarah Kaminsky priča neobičnu priču o svojem ocu Adolfu i njegovim pothvatima za vrijeme Drugog svjetskog rata -- za vrijeme kojeg je iskoristio svoju dosjetljivost i talent za krivotvorenje dokumenata kako bi spasio živote. Ovaj je govor održan na francuskom, na TEDxParis; engleski je jezik automatski dodan u podnatpise.

Kći sam krivotvoritelja.

I to ne bilo kakvog krivotvoritelja.

Kad čujete riječ „krivotvoritelj“, pod njom često podrazumijevate „plaćenik“.

Podrazumijevate „krivotvoreni novac“, „krivotvorene slike“.

Moj otac nije takav čovjek.

Trideset godina svoga života

krivotvorio je dokumente.

Nikad za sebe, uvijek za druge,

kako bi pomogao progonjenima i ugnjetavanima.

Da vam ga predstavim.

Ovo je moj otac kad je imao devetnaest godina.

Za njega je sve počelo tijekom Drugog svjetskog rata,

kad se sa sedamnaest godina iznenada našao

u radionici krivotvorenih dokumenata.

Ubrzo je postao stručnjak za falsificiranje dokumenata Francuskog pokreta otpora.

Ovo nije banalna priča --

nastavio je falsificirati dokumente

i nakon oslobođenja, sve do 70-ih godina.

Naravno, dok sam bila dijete

ništa nisam znala o tome.

Ono sam ja u sredini, pravim grimase.

Odrasla sam u predgrađu Pariza

kao najmlađe od troje djece.

Imala sam „normalnog“ oca kao i svi drugi,

izuzmemo li činjenicu da je bio 30 godina stariji od...

u biti, bio je dovoljno star da mi bude djed.

Uglavnom, bio je fotograf i pedagog koji je radio s djecom beskućnicima,

i uvijek nas je učio da se strogo pridržavamo zakona.

I naravno da nikad nije pričao o svojem prijašnjem životu

u kojem je bio krivotvoritelj.

Međutim, zbio se jedan događaj o kojem ću vam pričati,

a koji je mi je možda trebao staviti bubu u uho.

Bila sam u srednjoj školi i dobila sam lošu ocjenu,

što mi se rijetko događalo,

pa sam odlučila to prešutjeti roditeljima.

Kako bih to i postigla, odlučila sam lažirati njihove potpise.

Počela sam kopirati majčin potpis

jer je očev potpuno nemoguće lažirati.

Bacila sam se na posao. Uzela sam nekoliko listova papira

i vježbala sam, vježbala i vježbala

sve dok nisam postigla ispravne pokrete ruke,

a zatim sam krenula u akciju.

Nešto kasnije, kad je pregledavala moju školsku torbu,

mama je pronašla školsku zadaću i odmah je primijetila krivotvoreni potpis.

Vikala je na mene kao nikad prije.

Sakrila sam se u sobu, ispod pokrivača,

a kasnije sam čekala da se otac vrati s posla,

moglo bi se reći, s mnogo strepnje.

Čula sam ga kad je došao.

Ostala sam ispod pokrivača. Ušao je u sobu

i sjeo na rub kreveta.

Nije ništa govorio pa sam provirila ispod pokrivača,

a kad me ugledao počeo se smijati.

Toliko se jako smijao da se nije mogao zaustaviti, a u ruci je držao moju zadaću.

Zatim je rekao „Stvarno Sarah, mogla si se više potruditi! Zar ne vidiš da je potpis premalen?“

Stvarno je bio malen.

Rođena sam u Alžiru.

Ondje bih čula ljude kako govore da je moj otac „mudžahedin“,

što znači „borac“.

Kasnije, u Francuskoj, voljela sam prisluškivati razgovore odraslih

te bih čula razne priče o očevom prijašnjem životu,

osobito da je „sudjelovao“ u Drugom svjetskom ratu

i da je „sudjelovao“ u Alžirskom ratu za nezavisnost.

U svojoj sam glavi mislila kako „sudjelovati“ u ratu znači biti vojnik.

Poznavajući oca i kako je neprestano govorio da je pacifist i protiv nasilja,

teško sam ga mogla zamisliti sa šljemom i puškom.

I stvarno sam bila daleko od istine.

Jednog dana, kad je otac radio na jednom spisu

za stjecanje francuskog državljanstva.

vidjela sam neke dokumente

koji su mi zapeli za oko.

Ovi su pravi!

Ovo su moji dokumenti, rođena sam Argentinka.

Dokument koji sam slučajno vidjela,

a koji nam je pomogao izgraditi slučaj pred vladom,

bio je dokument od vojske

u kojem zahvaljuju mom ocu za njegov posao

koji je obavio za tajnu službu.

Odjednom sam rekla sama sebi: „vau“!

Moj je otac tajni agent?!

Bio je poput Jamesa Bonda!

Htjela sam mu postaviti pitanja, na koja on nije odgovorio.

Kasnije sam sama sebi obećala

kako ću ga jednog dana pitati o tome.

Postala sam majka jednog malog dječaka

te sam odlučila kako je došlo to vrijeme -- naprosto mora razgovarati s nama.

Ja sam upravo postala majka,

a on je slavio 77. rođendan

i odjednom me uhvatio strah.

Bojala sam se da će otići

i sa sobom odnijeti šutnju

i svoje tajne.

Uspjela sam ga uvjeriti kako je važno za nas,

ali i za druge ljude,

da podijeli svoju priču.

Odlučio ju je ispričati meni,

a ja sam je pretočila u knjigu

iz koje ću vam kasnije pročitati ulomke.

Dakle, njegova priča. Moj je otac rođen u Argentini.

Njegovi su roditelji imali ruske korijene.

Cijela se obitelj, 30-ih godina, preselila u Francusku.

Roditelji su mu bili Židovi, Rusi i prije svega siromašni.

Moj je otac već sa 14 godina morao početi raditi.

Sa svojom jedinom diplomom,

onom o završenom osnovnom obrazovanju,

pronašao je posao u radnji za bojenje i kemijsko čišćenje.

Ondje je otkrio nešto posve čarobno,

a kad priča o tome, zvuči fascinantno --

otkrio je čaroliju kemijskog bojanja.

U to je vrijeme trajao rat

i majka mu je ubijena kad je imao 15 godina.

To se poklopilo s trenutkom

kad se posve posvetio kemiji

jer je jedino u njoj pronalazio utjehu.

Po cijeli bi dan ispitivao svog šefa

i na taj način stjecao sve više i više znanja,

a noću, kad nikoga ne bi bilo u blizini,

svoje je znanje stavljao u praksu.

Najviše ga je zanimalo izbjeljivanje tinte.

Sve vam ovo pričam

kako bih vam pokazala da je moj otac zapravo

slučajno postao krivotvoritelj.

Njegova je obitelj bila, dakle, židovska i zbog toga progonjena.

Na kraju su ih uhitili i odveli u sabirni logor Drancy,

iz kojeg su se uspjeli izvući u posljednji trenutak, zahvaljujući argentinskim dokumentima.

No, iako nisu bili u logoru,

još uvijek su bili u opasnosti. Na dokumentima su još uvijek imali otisnut veliki žig „Židov“.

Moj djed je odlučio da su im potrebni lažni dokumenti.

Moj je otac toliko poštovao zakon

da, iako je bio proganjan,

nikad se nije sjetio lažnih dokumenata.

No, on je bio taj koji se išao sastati s čovjekom iz Pokreta otpora.

U to su vrijeme dokumenti imali tvrde korice,

i u njima je rukom

bilo ispisano vaše zanimanje.

Da bi preživio, otac je morao

raditi. Zamolio je čovjeka

da mu napiše „bojitelj“ kao zanimanje.

To je odjednom zaintrigiralo čovjeka.

"Kako to mislite, bojitelj? Znate li izbijeliti tintu?

Naravno da je znao.

I odjednom je čovjek počeo objašnjavati

kako cijeli Pokret otpora ima jedan golemi problem:

čak ni najbolji stručnjaci

nisu uspjeli izbijeliti tintu zvanu „neizbrisiva“,

plavu tintu Waterman.

Moj je otac odgovorio da točno zna

kako ju izbijeliti.

Naravno, čovjek je bio vrlo zadivljen ovim sedamnaestogodišnjakom

koji mu je na licu mjesta mogao reći formulu izbjeljivanja, pa ga je unovačio.

Tako je, i ne znajući, moj otac izumio nešto

što možemo naći u pernici svakog djeteta:

takozvano „bjelilo“.

(Pljesak)

No, bio je to tek početak.

Ovo je moj otac.

Odmah po dolasku u laboratorij,

iako je bio najmlađi,

uočio je da postoji problem u izradi lažnih dokumenata.

Svim je pokretima falsificiranje bilo dovoljno.

Međutim, potražnja je bila sve veća

i postalo je sve teže petljati s postojećim dokumentima.

Sam je sebi rekao kako ih je potrebno stvoriti od početka.

Započeo je s tiskanjem. Foto-graviranjem.

Počeo je izrađivati gumene pečate.

Počeo je izrađivati razne stvari --

od nekakvog je materijala napravio stroj za centrifugu koristeći kotač bicikla.

Radio je sve to, morao je to raditi

jer je bio potpuno opsjednut količinom izrađenih dokumenata.

Napravio je jednostavnu računicu:

za jedan je sat mogao izraditi 30 krivotvorenih dokumenata.

Kad bi odspavao jedan sat, 30 bi ljudi umrlo.

Taj osjećaj odgovornosti

za živote drugih, koji je razvio sa samo 17 godina --

i osjećaj krivnje što je preživio,

pobjegavši iz sabirnog logora, dok njegovi prijatelji nisu --

ostao je u njemu cijelog života.

To možda objašnjava i zašto je sljedećih 30 godina

nastavio izrađivati lažne dokumente

iako je mnogo toga morao žrtvovati.

Željela bih pričati o tim žrtvama

jer ih je bilo mnogo.

Očito su postojala financijska žrtvovanja

jer je odbijao primiti novac.

Primiti novac za njega je značilo biti plaćenik.

Da je prihvatio plaću,

ne bi mogao reći „da“ ili „ne“,

ovisno o tome što je smatrao pravednim ili nepravednim zahtjevom.

Trideset je godina bio fotograf danju,

a krivotvoritelj noću.

Stalno bez prebijene pare.

Zatim su postojala emotivna žrtvovanja:

kako istovremeno živjeti sa ženom i imati toliko tajni?

Kako joj objasniti što svake noći radi u laboratoriju?

Naravno, postojao je još jedan oblik žrtvovanja

koji je uključivao njegovu obitelj, to sam tek kasnije shvatila.

Jednog me dana otac upoznao s mojom sestrom.

Objasnio mi je kako imam i brata,

a kad sam ih prvi put vidjela, imala sam tri ili četiri godine,

dok su oni bili 30 godina stariji od mene.

Oboje su sada u svojim šezdesetima.

Kako bih napisala knjigu,

postavljala sam sestri razna pitanja. Željela sam znati tko je moj otac,

tko je otac kakvog je ona poznavala.

Objasnila mi je kako bi im otac, kakvog je ona poznavala,

rekao da će doći u nedjelju po njih i odvesti ih u šetnju.

Oni bi se lijepo obukli i čekali ga,

ali on gotovo nikad ne bi došao.

Rekao bi „Nazvat ću vas“. A nije nazvao.

Zatim više nije dolazio.

A jednog je dana posve nestao.

Kako je vrijeme prolazilo,

zaključili su da ih je sigurno zaboravio,

barem isprva.

Vrijeme je prolazilo

i nakon gotovo dvije godine, mislili su:

„Možda je naš otac umro“.

Shvatila sam

da je moje postavljanje svih tih pitanja mom ocu

probudilo duhove prošlosti o kojoj nije želio pričati

jer mu je bila toliko bolna.

Dok su moja polusestra i moj polubrat mislili kako ih je otac napustio

i kako su siročad,

on je izrađivao lažne dokumente.

On im to naravno nije rekao jer ih je želio zaštititi.

Nakon oslobođenja izrađivao je lažne dokumente

kojima su oni koji su preživjeli sabirne logore mogli emigrirati u Palestinu,

prije nastanka Izraela.

Budući da je bio gorljiv antikolonijalist,

izrađivao je lažne dokumente Alžircima za vrijeme Alžirskog rata.

Nakon Alžirskog rata

njegovo je ime kolalo

središtem međunarodnog pokreta otpora

Cijeli je svijet dolazio k njemu po pomoć.

U Africi su se zemlje borile za neovisnost:

Gvineja, Gvineja Bisau, Angola.

Zatim se otac povezao s antiapartheidskom strankom Nelsona Mandele.

Izrađivao je lažne dokumente za progonjene crne Južnoafrikance.

Zatim je došla Latinska Amerika.

Moj je otac pomagao onima koji se se odupirali diktatorskoj vladi

u Dominikanskoj republici, na Haitiju,

a zatim i u Brazilu, Argentini, Venezueli, Salvadoru, Nikaragvi,

Kolumbiji, Peruu, Urugvaju, Čileu i Meksiku.

Na red je došao i Vijetnamski rat.

Moj je otac izrađivao lažne dokumente američkim dezerterima

koji se nisu htjeli boriti protiv Vijetnamaca.

Ni Europa nije bila pošteđena.

Radio je lažne dokumente disidentima

koji su ustali protiv Franca u Španjolskoj, Salazara u Portugalu,

protiv vojne hunte u Grčkoj.

Pa čak i u Francuskoj.

Dogodilo se to samo jednom, u svibnju 1968. godine.

Moj je otac gledao, blagonaklono naravno,

svibanjske demonstracije,

ali srce mu je bilo drugdje, kao i njegovo vrijeme

jer je morao udovoljiti zahtjevima 15 zemalja.

Jednom je prihvatio izraditi lažne dokumente

za nekoga koga možda prepoznajete.

(Smijeh)

Tada je bio mnogo mlađi,

a moj je otac prihvatio izraditi mu lažne dokumente

kako bi se vratio u zemlju i održao govor na sastanku.

Rekao mi je kako su to bili medijski najvažniji

i ujedno najbeskorisniji dokumenti koje je u životu izradio.

No, pristao ih je izraditi

iako život Daniela Cohn-Bendita nije bio u opasnosti;

izradio ih je

jer je to bila dobra prilika

da se naruga vladi

i da im pokaže kako ne postoji ništa poroznije od granica --

i kako ideje ne poznaju granice.

Cijelog mog djetinjstva,

dok su mojim prijateljicama očevi pričali priče braće Grimm,

meni je moj otac pričao priče o skromnim junacima

i njihovim nepokolebljivim utopijama,

koji su uspjeli učiniti čuda.

Tim junacima nije bila potrebna vojska.

Uostalom, nitko ih ne bi ni slijedio

osim šačice hrabrih i odlučnih muškaraca i žena.

Kasnije sam shvatila

kako mi je otac prije spavanja pričao svoju vlastitu životnu priču.

Pitala sam ga, s obzirom na žrtve koje je morao podnijeti,

žali li za čim.

Rekao je da ne,

rekao mi je kako ne bi mogao

biti svjedok nepravde ili je podnositi, a da nešto ne poduzme.

Uvjeren je i još uvijek vjeruje

kako je drugačiji svijet moguć --

svijet u kojem nikome nikad neće trebati krivotvoritelj.

On još uvijek sanja o tome.

Moj je otac

danas ovdje u dvorani.

Zove se Adolfo Kaminsky i zamolit ću ga da ustane.

(Pljesak)

Hvala.