Sve što čujete na filmu je laž

Zvučni dizajn je zasnovan na obmani -- kada gledate film ili televizijsku seriju, gotovo svi zvukovi koje čujete su lažni. U ovom govoru bogatom zvukovima, Tasos Frantzolas istražuje ulogu zvuka u pripovijedanju i demonstrira kako jednostavno ono što čujemo zavarava naš mozak.

Želim započeti eksperimentom.

Pustit ću vam tri snimke kišnog dana.

No, u jednoj snimci je zamijenjen zvuk,

pa sam umjesto zvuka kiše

dodao zvuk slanine dok se prži.

Želim da dobro razmislite
koja snimka sadrži taj zvuk slanine.

(Pada kiša)

(Pada kiša)

(Pada kiša)

Dobro.

Zapravo, lagao sam.

To je sve zvuk slanine.

(Slanina cvrči)

(Pljesak)

Nije mi cilj da ogladnite

svaki put kad vidite kišnu scenu,

nego pokazati da su naši mozgovi
uvježbani prihvatiti laži.

Ne tražimo točnost.

Što se tiče teme zavaravanja,

htio bih citirati jednog
od mojih omiljenih autora.

U "Ocvatu laganja,"
Oscar Wilde utvrđuje

da sva loša umjetnost potječe od
kopiranja prirode i realizma;

dok sva velika umjetnost
potječe od laganja i zavaravanja,

izgovaranja lijepih, nestvarnih stvari.

Pa, kad gledate film

i zazvoni telefon,

on zapravo ne zvoni.

Dodan je kasnije
u studijskoj postprodukciji.

Svi zvukovi koje čujete su lažni.

Sve, osim dijaloga,

je lažno.

Kada gledate film i vidite
pticu koja lepeće svojim krilima --

(Lepet krila)

Zapravo nisu snimili pticu.

Zvuči mnogo realističnije
ako snimite plahtu

ili tresete kuhinjske rukavice.

(Lepet)

Gorenje cigarete izbliza --

(Cigareta gori)

Zapravo zvuči mnogo autentičnije

kad uzmete lopticu Saran folije

i otpustite je.

(Otpuštanje loptice Saran folije)

Udarci?

(Čuje se udarac)

Jao, dajte da čujemo ponovno.

(Čuje se udarac)

To se često čini zabadanjem
noža u povrće,

obično u kupus.

(Zvuk kupusa probodenog nožem)

Sljedeći -- lomljenje kostiju.

(Lomljenje kostiju)

Nitko nije stvarno ozlijeđen.

To je zapravo ...

lomljenje celera ili zamrznute salate.

(Lomljenje salate ili celera)

(U Brooklynu koriste kelj)

(Smijeh)

Stvaranje pravih zvukova
nije uvijek tako jednostavno

kao izlet u trgovinu namirnicama

i odlazak na odjeljak s povrćem.

Često je puno složenije od toga.

Hajdemo obrnutim inženjeringom

objasniti stvaranje zvučnog efekta.

Jedna od mojih najdražih priča
je ona Franka Serafinea.

On je naš suradnik

i odličan dizajner zvuka za "Tron",
"Star Trek" i druge.

Bio je član tima Paramount
koji je osvojio Oscara za najbolji zvuk

za "Lov na crveni Oktobar".

Za ovaj klasik o Hladnom ratu,
devedesetih godina,

tražili su ih da proizvedu zvuk
propelera podmornice.

Imali su mali problem:

nisu baš mogli naći
podmornicu u Zapadnom Hollywoodu.

Pa su, u principu, učinili ovo -

otišli su dp bazena svoga prijatelja,

Frank je izveo skok bombe.

Postavili su podvodni mikrofon

i jedan gornji van bazena.

Evo kako zvuči podvodni mikrofon.

(Uron)

Dodavanjem vanjskog mikrofona

zvučalo je ovako:

(Prskanje vode)

Zvuk su snizili za jednu oktavu,

kao što se npr. usporava snimka.

(Prskanje vode na nižoj oktavi)

Potom su uklonili
mnoge visoke frekvencije.

(Prskanje vode)

Smanjili za još jednu oktavu.

(Prskanje vode na nižoj oktavi)

Potom su dodali
malo prskanja

snimljenog gornjim mikrofonom.

(Prskanje vode)

Ponavljanjem tog zvuka,

dobili su ovo

(Bućkanje propelera)

Kreativnost i tehnologija se ujedine
da bi se stvorila iluzija

da smo unutar podmornice.

No, jednom kada ste stvorili zvukove

i uskladili ih sa slikom,

želite da ti zvukovi žive u svijetu priče.

Jedan od najboljih načina
da se to izvede je dodavanje odjeka.

To je prvi zvučni alat
o kojem bih htio govoriti.

Dodavanje odjeka je
postojanje zvuka

kada izvorni zvuk završi.

To je otprilike poput --

svih odraza materijala,

predmeta i zidova
oko zvuka.

Uzmimo, primjerice, zvuk pucnja.

Izvorni zvuk traje manje od pola sekunde.

(Pucanj)

Dodavanjem odjeka,

možemo učiniti da zvuči
kao da je snimljen u kupaonici.

(Pucanj odjekuje u kupaonici)

Ili kao da je snimljen
u kapelici ili crkvi.

(Pucanj odjekuje crkvom)

Ili u kanjonu.

(Pucanj odjekuje kanjonom)

Odjek nam daje puno informacija

o prostoru između slušatelja
i originalnog izvora zvuka.

Ako je zvuk okus,

tada je odjek otprilike kao miris zvuka.

No, odjek može mnogo više od toga.

Slušanje zvuka s puno manje odjeka

nego što ima ekranske radnje

odmah će nam značiti

da slušamo komentatora,

objektivnog pripovjedača koji
ne sudjeluje u ekranskoj radnji.

Također, emocionalno intimni
trenuci u kinu

često se ne čuju s ikakvim odjekom,

jer, tako bi zvučalo da nam netko
govori u uhu.

S druge strane,

dodavanjem puno odjeka glasu

pomislit ćemo da slušamo flashback,

ili da smo u glavi lika

ili da slušamo Božji glas.

Ili, još snažnije na filmu,

Morgana Freemana.

(Smijeh)

Pa --

(Pljesak)

Koji su neki drugi alati ili trikovi

koje koriste zvučni dizajneri?

Evo jedan važni.

To je tišina.

Par trenutaka tišine
će nas prisiliti da pozorno pratimo.

U zapadnom svijetu,

nismo baš navikli na verbalne tišine.

Smatraju se neugodnima ili bezobraznima.

Tišina koja prethodi
verbalnoj komunikaciji

može stvoriti veliku napetost.

No, zamislite veliki holivudski film,

pun eksplozija i pucnjeva.

Glasno prestane biti glasno
nakon nekog vremena.

Na neki yin-yang način,

tišina treba galamu
i galama treba tišinu

da bi ijedno od njih imalo učinka.

Ali, što znači tišina?

Pa, ovisi kako se koristi u filmu.

Tišina nas može smjestiti
u glavu nekog lika

ili nagnati na razmišljanje.

Često poistovjećujemo tišinu s ...

mozganjem,

meditacijom,

dubokim razmišljanjem.

No, osim što ima jedno značenje,

tišina postane prazno platno

kojim se gledatelja poziva
da slika vlastite misli.

Da pojasnim:
tišina ne postoji.

Znam da ovo zvuči kao
najpretencioznija izjava na TED govoru ikad.

Ali, da uđete u prostoriju bez odjeka

i bez vanjskih zvukova,

svejedno biste mogli
čuti pumpanje vlastite krvi.

U kinu, tradicionalno,
nikad nije bilo nijemih trenutaka

zbog zvuka projektora.

Čak i danas u svijetu Dolby-ja,

ako poslušate oko sebe, ne postoji
nijedan trenutak tišine.

Uvijek postoji neka vrsta buke.

Kako tišina ne postoji,

što koriste filmski snimatelji
i zvučni dizajneri?

Često koriste ambijente kao sinonim.

Ambijenti su jedinstveni
pozadinski zvukovi

koji su specifični za svaku lokaciju.

Svaka lokacija ima jedinstven zvuk,

i svaka prostorija ima jedinstven zvuk,

koji se zove prostorski ton.

Pa, evo snimke tržnice u Maroku.

(Glasovi, glazba)

Evo i snimke Times Squarea u New Yorku.

(Zvukovi prometa,
automobilskih truba i glasova)

Prostorni zvuk je dodavanje svih
glasova unutar prostorije:

ventilacija, grijanje, hladnjak.

Evo snimke moga stana u Brooklynu.

(Možete čuti ventilaciju, bojler,
hladnjak, ulični promet)

Ambijenti funkcioniraju
na najprimitivniji način.

Direktno i podsvjesno
obraćaju se našem mozgu.

Ptice koje cvrkuću na vašem prozoru
mogu biti znak normale,

možda zato što smo, kao vrsta,

naviknuti čuti taj zvuk svako jutro
već milijunima godina.

(Cvrkut ptica)

S druge strane, industrijske zvukove
smo upoznali tek nedavno.

Iako ih osobno stvarno volim --

koristili su ih neki od mojih junaka,
David Lynch,

i njegov tonski dizajner, Alan Splet --

industrijski zvukovi često nose
negativne konotacije.

(Zvukovi mašina)

Zvučni efekti mogu
posegnuti u naše emocionalno pamćenje.

Povremeno mogu biti tako važni

da postanu filmski lik.

Zvuk groma može označavati
božansku intervenciju ili ljutnju.

(Grmljavina)

Crkvena zvona nas mogu podsjetiti na
prolaznost vremena

ili možda na našu vlastitu smrtnost.

(Zvonjava crkvenih zvona)

Lomljenje stakla
može označavati kraj veze

ili prijateljstva.

(Lom stakla)

Znanstvenici vjeruju da disonantni zvukovi

npr., limeni ili puhački instrumenti
kada se glasno sviraju,

mogu podsjetiti na zvukove
zavijanja životinja u prirodi

i stoga stvoriti osjećaj
nelagode ili straha.

(Sviraju limeni i puhački instrumenti)

To je što se tiče zvukova s platna.

Ali ponekad ne možemo vidjeti izvor zvuka.

To zovemo off-screen zvukovima
(zvukovima van platna)

ili "akuzmatikom".

Akuzmatični zvukovi --

pa, termin dolazi od Pitagore
iz drevne Grčke,

koji je godinama podučavao iza zastora,

neotkrivajući se svojim sljedbenicima.

Mislim da je taj matematičar
i filozof mislio da se tako

njegovi učenici mogu
više usredotočiti na glas,

njegove riječi i njihovo značenje

nego na prizor njega dok govori.

Slično kao Čarobnjak iz Oza

ili Veliki Brat iz "1984"

odvajajući zvuk od svoga izvora,

odvajajući uzrok i ishod,

stvara se osjećaj
sveprisutnosti ili panopticizma

i, stoga, autoriteta.

Postoji velika tradicija
akuzmatičnog zvuka.

Časne sestre
u rimskim i venecijanskim samostanima

običavale su pjevati
u galerijskim prostorijama blizu stropa

stvarajući iluziju da slušamo
anđele na nebu.

Richard Wagner je slavno stvorio
skriveni orkestar

koji je bio smješten u
prostoru između pozornice i publike.

Jedan od mojih junaka, Aphex Twin,
sakrivao se u tamnim kutevima klubova.

Mislim da su svi ovi majstori znali
da skrivanjem izvora

stvarate osjećaj misterije.

To je viđeno na filmu nebrojeno puta

s Hitchcockom,
i Ridley Scottom u filmu "Alien".

Čuti zvuk bez znanja o njegovom izvoru

stvorit će nekakvu napetost.

Smanjit će neka vizualna ograničenja
s kojima se suočavaju filmski redatelji

i pokazati nam nešto što
tamo nije bilo tijekom snimanja.

Sve ovo zvuči možda previše teoretski,

pa bih vam pustio video snimku.

(Cvičanje igračke)

(Pisaća mašina)

(Bubnjevi)

(Ping-pong)

(Oštrenje noževa)

(Grebanje vinil ploče)

(Pilanje)

(Ženski vrisak)

Ono što želim prikazati ovim alatima

je da je zvuk jezik.

Može nas prevariti
prenoseći nas geografski;

može promijeniti raspoloženje;

može postaviti ritam;

može nas nasmijati ili uplašiti.

Osobno, zaljubio sam se u taj jezik

prije nekoliko godina

i nekako uspio to učiniti profesijom.

Mislim da našim radom u
zvučnoj biblioteci

pokušavamo proširiti vokabular toga jezika

i, na taj način,
ponuditi prave alate

toncima,

filmskim snimateljima

i dizajnerima video igrica
i aplikacija

kako bismo nastavili pričati
još bolje priče

i stvarati još ljepše laži.

Pa, hvala vam na slušanju.

(Pljesak)